Foto: Drago Sopta/Cropix

MAMIĆ je svakom treneru Dinama savršen alibi za savršeni zločin: "uzmi lovu i bježi". Kad ti se više ne ostaje u Dinamu, Mamićev tko zna koji upad u svlačionicu i spominjanje matere postaje "neoprostivo rušenje autoriteta". Svi Dinamovi treneri vrlo dobro znaju: Kad dolaziš u Mamićev Dinamo, ne prihvaćaš samo njegove eure, nego i njegove ispade i zato se Vaha nema što sada praviti Francuz.

Tko vjeruje da je Ivanković otišao zbog malonogometnog poraza, a Vaha zbog Inkera?

Sjećate se ovoga? Tri godine poslije evo frapantno sličnog scenarija. Samo što Vaha neće čekajući Daleki Istok i poslije ostavke odraditi par mjeseci u Dinamu, nego će na još raskošniju gažu od maksimirske s gađenjem pobjeći ne svrnuvši pogled prema podneblju gdje "moraš biti licemjeran, prepreden, a ja to ne znam. Što ti mislim, to ću ti i reći."

Kakva laž, ako je itko posljednjih mjeseci prodavao priče, izmotavao se, izbjegavao odgovore i samo tražio i najmanji povod da ode iz Dinama, onda je to upravo Halilhodžić. I inače su njegova lapidarna obraćanja novinarima (samoljubivi tijekovi misli začinjeni nebrojenim frankofonizmima) , bila teško probavljiva, ali ono što je servirao posljednjih tjedana bilo je previše čak i za ovisnike o Dinamu ili Vahine obožavatelje. Kojih ne nedostaje.

"Kažem ja" više ne stanuje u Maksimiru iz kojeg je jedva čekao pobjeći

Kao i svi prije njega, shvatio je da nevjerojatno malobrojnoj publici nisu zanimljive titule u najdosadnijem prvenstvu na kontinentu, a da je momčad pretanka za prezimljavanje u Europi ili nedajbože Ligu prvaka, jer ovdje Mamićevi novinari beka koji dva puta probije stranu parkiraju u Arsenal, a 15-godišnjaka hladno krste Novim Messijem, pa je onda prodaja svakoga tko iskoči jasna stvar. Također, zahvaljujući Dinamu, Vaha se opet pojavio na europskoj sceni. Preuzeti Rennes ili Al-Ittihad je lakše s Dinamove klupe, nego iz zavjetrine vikendice u Promajni.

Svi su pali na priču o "velikom treneru koji je konačno došao u Dinamo",  koji je ozbiljan klub trenirao prije pet godina, a u Africi ga je smijenio diktator

Vaha nema karizmu Ćire, za kojeg znaš da "budalaše", ali ga je smiješno slušati jer valja pizdarije. Halilhodžić je Dinamove kroničare i publiku osvojio mješavinom nogometnih "sorbonizama" i šege, francuskih šalova i žongliranja na nozi.

Dolaskom u Dinamo Vaha je svojski zapeo, angažirao je sve svoje šarmerske potencijale i fazone kako bi omađijao sredinu koju baš i ne obožava, ali čiji mu smiješak prija, raskošna plaća još i više. Što god on govorio i mahao brojnim ponudama, činjenica je da je od 2006. bio bez klupskog angažmana, da je s najjačom afričkom reprezentacijom (Obalom Bjelokosti) "dohvatio" tek četvrtfinale kontinentalnog prvenstva, zbog čega ga je smijenio bjelokosni Mamić, osebujni diktator Laurent Gbagbo.

A zapravo su za mit o čudotvorcu Vahi, osim dakako Dinamovih novinara, zaslužna dva čovjeka: Ante Rukavina i Juan Carlos Garrido. Prvi je razbijenu i demoraliziranu Zajecovu momčad golovima uvalio u Europa ligu, a drugi mu je omogućio start iz snova, kada je na startu natjecanja u skupini u Zagreb doveo rezervnu momčad Villarreala. Nakon nadahnute pobjede protiv B postave uglednog kluba uslijedila je vatrena konzumacija odnosa Vahe i medija: standing ovation i gromoglasan pljesak za trenera koji je upravo ulazio na presicu ovjenčan slavom.

Prije Božića s Vahe je počela otpadati brižno lijepljena pozlata

Dinamovim navijačima i novinarima je bilo dosta rotacije uvijek istih bezličnih likova: vlakova, lončarevića, ivankovića, a još im je više dozlogrdilo bilježiti poraz za porazom od svakog imalo ozbiljnijeg europskog kluba i zato su se bez puno pitanja ulovili na pobjedu nad "jednim Villarrealom" kao zalog nove ere koja dolazi s novim, "svjetskim trenerom koji će skinuti europsko prokletstvo i pripremiti momčad za Ligu prvaka".

Da Vaha nije baš toliko dobar trener koliko su oni i on sam mislili, pokazalo je to što nije napravio nijedno ni drugo, a sve je krenulo nizbrdo domaćom utakmicom protiv začahurenog PAOK-a. Meč-loptu za barem "veljaču u Europi" znalački su promašili igrači i trener: Znalo se kako će Dinamov protivnik igrati (destruktivno i zgusnuto) od koga mu prijeti opasnost u vlastitim (neiskusni branič) i suparničkim (kontre) redovima i upravo je tako i poražen, ali problem je što je sve to znao i Vaha, pa je dvije trećine ključne utakmice prespavao, a u posljednjoj vukao alibi-poteze.

Dvorski novinari su ga dizali u nebesa i bacili u blato

Nadovezala se i stagnacija svih igrački i tržišno potentnih igrača, nepotrebne i stalne rotacije u momčadi bez ikakvog boljitka, niz pobjeda od samo 1:0 izborenih bezidejnom i lošom igrom, forisranje "golog" rezultata protiv nedostojne konkurencije, a zbog svega toga, dogodilo se ono što se ne pamati od osnutka HNL-a: Dinamo među prvih nekoliko strijelaca slabašnog HNL-a nema nijednog svog golgetera.

Mamićevi medijski poslušnici brižno njeguju kult ličnosti do trenutka kada s vrha dođe naputak da se konzumentima novina treba objasniti kako je trener bivši zbog pohlepe, izdaje kluba, neuspjeha ili kojeg već razloga i onda je prije mjesec dana krenula kampanja. Kao što na osnovu linkova koji su priloženi u tekstu možete vidjeti, Index je puno prije pisao o svim zabludama vezanima uz Vahu i njegove (ne)moći, dok u recentnoj raboti nismo željeli sudjelovati.

Vaha ti si naš

Vaha je naravno znao kuda sve to vodi i potpuno je u pravu kada iskazuje gađenje ovdašnjom malograđanštinom, neiskrenošću, provincijalizmom i kompleksima. Samo što je i on u posljednjih devet mjeseci pokazao da je reprezentativni primjerak takvog podneblja, koliko god se kamuflirao u Parizu naučenim manirima. A Dinamo trenera koji će ostvariti što je uspjelo i njemu i u Hrvatskoj ima "na bacanje". Pobjeći će Hajduku na 10 bodova prije jeseni, osvojiti kup i biti 3. u skupini Europa lige. I neće koštati milijun eura godišnje.