Brehme je bio velikan njemačkog nogometa. Danas bi bio još veći igrač
"NISAM bio nervozan", tri su naoko obične, a velike riječi koje su obilježile karijeru Andreasa Brehmea, sjajnog njemačkog reprezentativca, koji je, nažalost, prerano preminuo, u tek 64. godini. Upravo su te tri riječi bile ključ njegovog objašnjenja zašto je izveo najvažniji udarac svoje karijere, jedanaesterac kojim je Njemačka u Italiji 1990. treći put postala svjetski prvak. Nijemci su tada, kako je svima poznato, slavili u finalu protiv Argentine 1:0.
Manje su poznati detalji cijele priče. U intervjuu koji je prije nešto više od godinu dana dao za FourFourTwo Brehme je dao objašnjenje. "Taj je kazneni udarac trebao izvesti Lothar Matthäus, ali on se iz nekog razloga nije osjećao dobro.
Tada kao reprezentacija nismo imali određenog izvođača, već smo, ovisno o raspoloženju, te udarce izvodili Matthäus, Voller i ja. Tom prilikom, kada sam vidio da Lothar neće pucati, jednostavno sam uzeo loptu i izveo udarac. Za mene je to bio udarac kao i svaki, pa uopće nisam osjećao nervozu."
Doista je nevjerojatno izvesti udarac za pobjedu u finalu Svjetskog prvenstva bez nervoze, i to nominalno slabijom, desnom nogom. Međutim, upravo je to bio Andreas Brehme. Sjajan igrač koji je mogao jednako dobro igrati na tri do četiri pozicije i koji gotovo da nije znao razliku u kvaliteti lijeve i desne noge.
Danas bi bio san svakog trenera, a i tada je, tijekom 80-ih i 90-ih, bio jedan od najboljih svjetskih braniča. Iako nije doživio svjetsku slavu kao Beckenbauer, Muller, Matthäus ili Klinsmann, za svakog poznavatelja nogometa nema zapravo nikakve dileme - Brehme je bio legendarno dobar.
Ključni igrač legendarne sezone
Iako je većinu svoje karijere proveo igrajući za K’lautern, u kojem je proveo u dva navrata po pet sezona, njegova zvijezda najsjajnije je sjala kasnih 80-ih u dresu Bayerna te kasnije milanskog Intera. U bavarskom je klubu došao nadomak domaće i europske titule, samo da bi ih u finalu Kupa prvaka 1988. zaustavio Porto. Bayern je bio bolja momčad na terenu, ali iz tog će se finala primarno pamtiti pogodak petom Rabaha Madjera te konačnih 2:1 za Portugalce.
Nakon te sezone je s kolegom Lotharom Matthausom otišao put Italije, gdje su tih godina igrali svi najbolji svjetski igrači, uz iznimku onih iz istočnog bloka, koji su došli nakon pada Berlinskog zida. Odluka je pala na milanski Inter, veliki klub bogate povijesti, ali skromnih uspjeha u tom desetljeću.
Garancija uspjeha trebao je biti i Giovanni Trappatoni, koji je prethodno na klupi Juventusa osvojio sve te ga se smatralo jednim od najboljih svjetskih trenera.
Što se najavljivalo, to se i dogodilo
Momčad prepuna talijanskih reprezentativaca, ali predvođena njemačkim pogonom, ostvarila je kultnu sezonu talijanskog nogometa. Inter je tada osvojio 58 bodova, što i danas ostaje rekord Serie A za sezone u kojima je igrano po pravilima 2 boda za pobjedu te uz 18 ekipa u prvom razredu. U najjačoj mogućoj konkurenciji Inter je dominirao.
Brehme je postao ikonska, gotovo pa mitska figura nakon prve sezone u Milanu; proglašen je igračem sezone u Serie A, ali i najboljim igračem momčadi u izboru navijača. Obožavali su ga i publika i kritičari. Iako nisu ponovili sličan uspjeh, svejedno je njemački tercet - koji je kasnije upotpunio Klinsmann - Interu donio europsku titulu, osvojivši Kup UEFA-e 1991.
Uvijek ključan kada je najvažnije
Iako ga šira javnost pamti po pogotku u finalu Svjetskog prvenstva, sam je Brehme, zajedno s njemačkim nogometnim krugovima, uvijek naglašavao utakmicu osmine finala protiv Nizozemske. Kulisa nije mogla biti veća s obzirom na to da se igralo u Milanu; Gullit, Rijkaard i Van Basten bili su okosnica AC Milana, a Brehme, Matthäus i Klinsmann Intera.
Stadion i grad bili su potpuno podijeljeni, a atmosfera je bila dovedena do ključanja. Nijemci su i dalje pamtili poraz dvije godine ranije u polufinalu Europskog prvenstva, i to baš na domaćem terenu.
Nizozemci su htjeli nanijeti svojim najvećim rivalima još jedan poraz i tako ih gurnuti prema nogometnoj margini. Sve je bilo spremno za pravi revolveraški dvoboj, uz atmosferu nalik na onu iz klasičnih vesterna. I doista, odigrana je jedna od legendarnih utakmica u povijesti svjetskih prvenstava…
Utakmica nije prštala od nogometne estetike, ali bilo je vatreno. I dan danas se susret primarno pamti po nasilnim startovima i pljuvačkom incidentu, zbog kojeg su kasnije isključeni Rijkaard i Voller, čiji su se repovi vukli još godinama. Međutim, ključni čovjek na terenu ponovo je bio Brehme. Ne samo da je postigao pogodak za 2:0, koji je prelomio susret, već je svojom igrom na lijevom boku potpuno začepio nizozemske napade.
Njegov pogodak za 2:0, postignut desnom nogom s ruba šesnaesterca pored nemoćnog Van Breukelena, ostaje zapamćen kao jedan od najvažnijih, ali i estetski najdojmljivijih golova u povijesti njemačkog nogometa. Na njemačkim je TV kanalima, ali i diljem svijeta, ponovljen beskonačan broj puta.
Ali takav je bio Brehme. Pomalo samozatajan, ali najbolji kad je najvažnije te ubojit s obje noge.
Treneri bi ga danas obožavali
Andreas Brehme bio je igrač koji je mogao igrati u svakom nogometnom sustavu. Mogao je igrati klasičnog beka, wing backa u formaciji s trojicom stopera, klasičnog krilnog igrača, a kasnije i zadnjeg veznog u centralnoj ulozi. Činjenica da je podjednako dobro igrao s obje noge samo je potencirala njegove kvalitete, a on je kao igrač bio zapravo utjelovljenje ideje totalnog nogometa.
On je lako objasnio taj fenomen: "Svi su me uvijek pitali zašto ponekad pucam prekide desnom, a ponekad lijevom nogom. Da budem iskren, ja i ne primijetim razliku. Jednostavno udarac izvedem kako mi u tom trenutku odgovara."
Po nomenklaturi branič, ali u srcu skoro pa napadač, često bi vukao ključne poteze na protivničkom dijelu terena, a pritom bi pozadi bio nekako uvijek na pravom mjestu. Nije bio brz, nije bio ni posebno jak ili visok, ali njegova je igra uvijek imala nevjerojatno jaku mentalnu, taktičku i tehničku dimenziju.
Bio je strašno izdržljiv te igrač na kojeg se moglo računati, pogotovo kada je bilo najvažnije. Vjerojatno baš zbog urođene hladnokrvnosti ni jedan trenutak nije bio prevelik za Andreasa Brehmea. Današnji nogometni trendovi, više nego ikad prije, daju na važnosti bekovima. Bilo da je riječ o iznošenju lopte, kontroli tempa, korištenju half-spacea ili preklapanju s krilnim igračima, moderno taktičko doba povećalo je njihovu važnost.
Baš na račun toga igrač poput Brehmea bio bi od neprocjenjive vrijednosti, primarno zbog svoje polivalentnosti, tehničkih znanja te nogometne inteligencije. Koliko god bio velik i priznat igrač u svoje doba - s priznanjima poput najboljeg igrača Serie A te trećeg u izboru za Zlatnu loptu - danas bi bio još važniji.
Zasluženi kraj
Za kraj karijere u svojem K’lauternu, tada već jako načet ozljedama, Andreas Brehme postao je još jednom njemački prvak, u nevjerojatnoj priči koja se rasplela nakon što su se netom vratili iz druge lige.
Njegova ostavština ipak ostaje ona iz zlatnih godina, kada je s njemačkom reprezentacijom igrao u tri finala (dvaput na SP-u i jednom na Euru) te kada je bio najbolji igrač Intera u nikad jačoj konkurenciji Serie A. Dvaput (1984. i 1992.) je biran u idealnu momčad Europskog prvenstva te je, dakako, bio izabran u idealnu momčad SP-a u Italiji.
Njegov pogodak Argentini u finalu Svjetskog prvenstva samo je šlag na torti karijere koju su obilježile velike utakmice te sjajne, ali hladnokrvne i pravovremene reakcije. I zato, kada se priča o najboljem lijevom bočnom svih vremena te se spomenu igrači poput Facchettija, Maldinija ili Roberta Carlosa, nepravedno je izostaviti Brehmea.
Gledajući taktičke postavke, danas bi vjerojatno bio još vrjedniji.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati