ČESTITAMO, s nama ste uz najljepših deset golova odbrojavali do početka SP-a. Znamo da znate koji smo gol ostavili kao posljednji, no jeste li znali i sve razloge zbog kojih je gol koji je Maradona 1986. zabio Engleskoj gol za povijest?

1. Diego Armando Maradona: Argentina - Engleska 2:1, četvrtfinale SP-a u Meksiku 1986.

Bila je to čudna utakmica, a svih 114.580 gledatelja, koji su imali sreću da se tog 22. lipnja 1986. prže na nekih pedesetak stupnjeva na tribinama stadiona Azteca, vjerojatno i dan danas čuva tu ulaznicu, taj papirić, kao najsvetiju relikviju. Jer toga dana se zaista dogodilo čudo. Ne jedno, ne dva, nego puno čuda. A biti na jednoj takvoj utakmici, uživo svjedočiti tim čudima, neusporedivo je važnije nego gledati kako se hoda po vodi ili kako se na nekoj svadbi voda pretvara u vino. Koga briga za to.

Jer novi Prorok iz Lanúsa je u svega četiri minute najprije zaustavio Zemlju, učinio da svijet zaboravi i na Černobil i na tragediju Challengera, na Sabru i Šatilu, na kršćanske Maronite i na Arape i sva njihova sranja u Libanonu, na pojavu AIDS-a, na hladni rat i na infantilne sukobe Reagana i Gorbačova i one ozbiljnije Karpova i Kasparova. Na sve ono grozno što se te 1986. događalo u svijetu. U te četiri minute je napravio više nego što su svi, osim možda nekolicine, napravili za cijelih života.

Kažem, bila je to jedna jako čudna utakmica. Nakrcana nervozom i opterećena raznim duhovima prošlosti, koji su, zanimljivo, i dalje u san dolazili samo Argentincima. Rane s Falklanda još su bile svježe, no Argentince je i dalje pekla sramota, to poniženje koje su doživjeli 23. srpnja 1966., kad su ih usred Wembleyja ti engleski ''kavaliri'' najprije istukli, prevarili, pokrali, ponizili, a onda i izvrijeđali.

Nakon te skandalozne četvrtfinalne utakmice na svjetskom prvenstvu 1966., engleski izbornik sir Alf Ramsey, čovjek koji se nedugo nakon Mundijala okitio titulom lorda, rekao je svojim igračima: ''Nećete mijenjati dresove. Oni su životinje, a mi sa životinjama dresove ne mijenjamo'.' Argentinci su poludjeli. Prijetili su bojkotom, istupanjem iz FIFA-e, ali, kako to već ide kad su veliki u pitanju, tresla se brda, rodio se miš. Kaznu ni Alf Ramsey ni Englezi nisu vidjeli, a Argentinci su svoj trenutak osvete čekali.

No, ajmo zanemariti te vražje Falklande. Nemojmo o njima. Ionako, da nije bilo njih, tko zna kad bi fašist s preko 30 tisuća duša na svojoj savjesti, general Videla i njegova hunta, sišao s vlasti. Uzmimo da je to što se dogodilo 22. lipnja 1986. bila osveta samo za 23. srpnja 1966. Neka sve ostane u duhu sporta. Pa makar si i lagali. Jer i Diego je kasnije pričao, a Diego je pričao svašta, da je sve ono što se tog vrelog 22. lipnja dogodilo bila osveta za tisuće najboljih argentinskih mladića koje je prema argentinskom narativu pobila britanska imperijalistička čizma.

Prvo poluvrijeme te, ponavljam treći put, čudne utakmice završilo je bez golova, a onda se nakon samo šest minuta počela pisati povijest, ne samo ona nogometna. Kontroverza i majstorstvo, sve to implementirano u samo jednom igraču. Maradona je odigrao za Valdana, a ovaj je uputio snažnu loptu koju je presjekao Steve Hodge. Međutim, nespretno ju je zahvatio i ona je poletjela prema šesnaestercu.

Maradona je nastavio trčati, premda je prema lopti krenuo i za pola metra viši engleski golman Shilton. Obojica su skočili negdje na rubu šesnaesterca i, na iznenađenje cijelog svijeta, činilo se da je Maradona nadskočio Shiltona i zabio glavom. Nitko ništa nije primijetio. Osim trojice. Shiltona, koji je uzalud signalizirao da je Diego loptu udario rukom, Terryja Butchera, koji je, baš onako kako mu i prezime kaže, gnjevno, mesarski trčao za sucem Bin Nasserom iz Tunisa, i njega, majstora koji je uspio cijeli planet uvjeriti da to zapravo nije bio on nego da je to bila Božja ruka, dodir Svevišnjega.

I svi smo mu vjerovali, jer smo željeli vjerovati. Jer je taj gol bio čista, nepatvorena esencija nogometne virtuoznosti. Od primanja lopte do završetka akcije. A to što je na kraju zabio rukom, a što sada, bila bi puno veća nepravda da je taj gol poništen zbog tamo nekih glupih pravila.

Maradona će u mnogim kasnijim intervjuima priznati kako mu ni najmanje nije žao što je taj gol postigao tako, dapače, hvalio se time. Bilo mu je drago da je baš Englezima zabio taj gol i nikada nije ni pokušao suspregnuti svoj prezir prema njima.

''Kada sam vidio Shiltona kako arogantno i svisoka protestira, a potom njegov očaj, bilo je u tome neke pravde'', pričao je poslije Maradona te je dodao kako je to gol njegovog života.

A onda, samo četiri minute poslije, nakon najkontroverznijeg gola u povijesti došao je red i na najljepši gol u povijesti.

''Da ga nije zabio nakon onakvog mog dodavanja, ubio bih ga'', poslije je pričao Hector Enrique, argentinski reprezentativac koji je na toj utakmici iz svog peterca loptu dodao Diegu, a sve ostalo je legenda.

Prvo je na red došao Beardsley, pa Reid, pa onda i Hodge, no svima njima Diego bježi jureći prema Shiltonu, loptu gotovo i ne dodirujući. Nakon što je odradio pola puta, sječe i Butchera, pa onda još jednom nesretnog Reida, koji ga je jadan pratio nadajući se tko zna čemu, ne shvaćajući da je protiv svoje volje ubačen kao statist u najljepši film ikada snimljen i ni kriv ni dužan postao akter događaja koji je promijenio nogomet i u trenutku postao opće mjesto druge polovice 20. stoljeća. Peter Reid bio je odličan nogometaš, bio je ikona možda i najjačeg Evertona u povijesti. S klubom iz Liverpoola osvojio je jedan FA kup i Kup pobjednika kupova. Izabran je u idealnih 11 Evertona. U trenutku kad je Maradona njega, ali i cijeli posrnuli britanski imperij, učinio smiješnim, vjerojatno je osjećao bijes. Ipak, vjerujem da ga je taj osjećaj držao jako kratko i da je bijes zamijenila sreća. Jer tko bi Petera Reida pamtio osim onih najzagriženijih navijača Evertona? Ovako je postao dio nogometne povijesti.

Nakon nesretnog Reida ostali su još samo Fenwick i Shilton. Legendarni urugvajski komentator Victor Hugo Morales je u tih nekoliko sekundi doživio valjda tri orgazma i četiri srčana udara, no i dalje je imao snage urlati: ''Genio, genio, genio, ta, ta, ta,ta...'' No kad je Diego zaobišao i Shiltona pa zabio, cijeli svijet je stao. Svi su stali, svi su zamukli, čuo se samo Morales koji plače i urla: ''Gracias, Dios, por el futbol, por Maradona, pore stas lagrimas'.'

Da, hvala ti, Diego!

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz hrvatsku reprezentaciju i Svjetsko prvenstvo u Rusiji, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tagove: hrvatska reprezentacija i SP 2018

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Svjetsko prvenstvo u Rusiji, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: SP 2018

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.