DOK U HRVATSKOM nogometu oduvijek vrijedi uzrečica "nema stranca do Bosanca", košarkaški klubovi primarno su okrenuti američkom tržištu, posebno crnoputim igračima koji posjeduju atletizam kakav domaće uzdanice najčešće nemaju. Tako je i nova Cibonina zvijezda došla iz Amerike, ali nije Amerikanac. Njegovo podrijetlo krije puno intrigantniju priču.

Kacoul Dut Jok, ili internacionalizirano Peter Jok, 30-godišnjak je visok 198 cm iz Južnog Sudana, rođen dok je njegova zemlja bila dio cjelovitog Sudana, zahvaćenog vječnim sukobima muslimanskog sjevera i katoličkog juga. Njegovi otac i djed poginuli su u ratu, a majka je s Peterom i ostatkom obitelji izbjegla u Ugandu kad su mu bile tri godine pa dalje u SAD kad je imao devet.

Tamo je započeo svoj košarkaški put iako ga je na početku odbijao jer je kao i svaki Afrikanac bio zaluđen nogometom. Već kao 13-godišnjak dobivao je ponude stipendija na uglednim sveučilištima, ali teška i pogrešno dijagnosticirana ozljeda koljena drastično ga je usporila.

Kratko je bio dio NBA lige, ali u njoj nije zaigrao iako je proveo dvije godine u razvojnoj momčadi Phoenix Sunsa. Tada je upoznao i košarkaša Dragana Bendera, koji je godinu ranije izabran kao četvrti i tako postao hrvatski rekorder. Nekoliko je godina proveo u Europi, a najviše u Francuskoj, gdje je igrao protiv još maloljetnog Victora Wembanyame, za kojeg tada nije mogao ni pomisliti da će postati ovako dobar.

Jok je nećak Manutea Bola, legendarnog NBA blokera te s 231 cm drugog najvišeg igrača u povijesti lige, o čijem smo fascinantnom životu, karijeri i prijateljstvu sa 72 cm nižim suigračem pisali u Retrosportivi. Otkrio je kakva je Bolova ostavština u njegovoj zemlji i je li morao kao on prolaziti okrutne plemenske običaje, poput čupanja zuba i urezivanja simbola u lubanju.

Daleki rođak mu je Luol Deng, druga legendarna figura u košarkaškoj povijesti Južnog Sudana, bivša NBA zvijezda koja je velik dio zarade uložila u razvoj košarke u svojoj ratovima napaćenoj zemlji te u reprezentaciju jedne od najmlađih zemalja svijeta, koja je uz Jokovu pomoć postala svjetski hit, nastupila na Svjetskom prvenstvu i ovogodišnjim Olimpijskim igrama te umalo na pripremama pobijedila Amerikance.

O svemu tome govorio je u intervjuu za Index. Za početak je objasnio kako je dospio u Zagreb, kakva iskustva nosi, kako je doživljavao bizarnu situaciju u kojoj je klub imao dva trenera za različita natjecanja i kako svojim izuzetnim šutom (preko 50% za trice i u ABA i u Premijer ligi) može pomoći Ciboni.

Kako ste dospjeli u Zagreb?

Nakon Olimpijskih igara razmatrao sam opcije, trener Chris Thomas razgovarao je s mojim agentom, razgovarao je i sa mnom, objasnio mi svoju viziju i planove s Cibonom te kako će me koristiti. Tako je počelo, nakon toga sam počeo istraživati, shvatio da je to dobra prilika za mene i odlučio doći.

Što ste znali o Hrvatskoj, Zagrebu i Ciboni i što mislite sad kad ste ih doživjeli?

Nisam znao ništa do razgovora s Chrisom, ali kad sam počeo istraživati, shvatio sam da je to jedan od najvećih klubova u Europi s velikom poviješću. Vidio sam da je Hrvatska prelijepa, što su mi potvrdili i prijatelji. Dobro mi je ovdje, ljudi su dobri prema meni, ali nisam išao previše po gradu i razgledavao, fokusiran sam na košarku. Zasad mi je stvarno dobro.

Što mislite o razini natjecanja u ABA ligi i domaćem prvenstvu?

ABA liga je jedna od najjačih u Europi. Igrao sam u Španjolskoj i Francuskoj, tu se igra fizikalno kao i tamo, svakoj utakmici moraš pristupiti ozbiljno i biti spreman, a puno pažnje posvećuje se skautingu. Hrvatska liga također je kompetitivna, svi žele pobijediti. Sviđa mi se što igramo dvije, tri utakmice tjedno i zasad je cjelokupno iskustvo dobro, samo što moramo početi više pobjeđivati, ali radimo na tome.

Španjolska ACB liga najjača je u Europi, a ABA me pomalo podsjeća na francusku Pro A ligu po kvaliteti i fizikalnosti. Hrvatska liga je dobra, ali ne može se baš usporediti s američkim G-Leagueom zbog različitog stila igre.

Na početku sezone imali ste neobičnu situaciju, dva trenera za dva natjecanja. Kako je to bilo i što se promijenilo nakon Thomasova odlaska?

Zapravo, njih su dvojica imali vrlo slične stavove i na sličan način pripremali utakmice. Očito se dosta toga promijenilo od početka sezone, otišli su trener Thomas i Cat Barber, ali moramo se prilagoditi i ići dalje, misliti na budućnost, ići dan po dan.

Kako biste opisali svoju igru i kako se uklapa u Cibonu?

Šut mi je glavna kvaliteta, ali mogu raditi i druge stvari, pronalaziti suigrače, razigravati, ali i igrati bez lopte. Unutar momčadi zadatak mi je otvarati prostor i znati kad trebam biti agresivan. Protivnici se u posljednje vrijeme fokusiraju na mene, pa tražim od suigrača da se otvaraju.

Sustav je sad malo drukčiji od Chrisova odlaska, odnosno otkad je Bariša Krasić sve preuzeo, ali prilagođavamo se. Sviđa mi se sustav jer mi omogućava puno šuteva.

Nećak ste velikog Manutea Bola. Koja je njegova ostavština u južnosudanskoj i afričkoj košarci?

Utro je put za sve nas, pogotovo košarkaše. Za nas je bio veći od košarke. Dao je sve što je imao za Južni Sudan, borio se za oslobođenje, mir i neovisnost. Upoznao sam ga kao dječak, sreli smo se nekoliko puta kad sam došao u SAD. 

On je razlog zašto reprezentacija danas može raditi ovo što radi, sve je počelo od njega, a Luol Deng to je nastavio njegovim stopama, a drugi nakon njega Dengovim. On je nacionalno blago naše zemlje.

Je li Vam on pomogao da pobjegnete u SAD?

Ne, pomagao je mnogim izbjeglicama da imaju bolji život i bolje prilike, ali dolazak moje obitelji nije imao veze s njim. Učinio je puno stvari koje nemaju veze s košarkom, za naš narod je sigurno puno veći od košarke.

Deng vam je također rođak?

Da, ali daleki. Mi svi imamo velike obitelji, muškarci mogu imati više žena, neki imaju i po 15 djece. Moja majka je iz velikog plemena, a otac iz drugog velikog plemena tako da smo svi povezani. Manute mi je ujak, a Deng daleki rođak s bakine strane.

Deng je danas najvažniji čovjek južnosudanske košarke, kakva je njegova ostavština i u kakvom ste odnosu s njim?

Imamo zaista dobar odnos, a još smo se zbližili kad sam postao profesionalac. Otkako je preuzeo reprezentaciju kao predsjednik, ostvarili smo uspjehe puno brže od očekivanja. U početku je uložio puno svog novca u financiranje saveza, a poslije se uključila i vlada i počela pomagati.

On je uvijek dovodio igrače koji će u reprezentaciji igrati za zemlju, a ne kao individualci, i pritom napravio sjajan posao. Mnogi se ugledaju u njega i mogu reći da je i on nacionalno blago jer je učinio puno promjena i dobrih stvari dok se svašta događalo u Južnom Sudanu, a naši uspjesi u košarci ujedinili su mnoge ljude i to je bila velika stvar.

Nedavno je preminuo još jedan afrički div, Dikembe Mutombo. Kakav je njegov status u Africi?

Svi su se ugledali u njega, on je heroj cijele Afrike. Dolazio je i u Južni Sudan pomagati, njegov doprinos cijelom kontinentu je ogroman. Vrlo je tužno što smo ga izgubili, ali on je heroj koji nikad neće biti zaboravljen.

Ljudi iz Vašeg plemena Dinka najviši su na svijetu. Tko je najviša osoba koju znate?

Vjerojatno Manute, koji je imao 231 cm, ali nisam siguran. Kad sam se vraćao posljednjih godina, vidio sam puno jako visokih ljudi. Manute je vjerojatno najviši kojeg sam poznavao, ali sigurno ima i viših od njega.

Jeste li odrastali u urbanom ili ruralnom dijelu Južnog Sudana?

Ne mogu reći da sam tamo odrastao jer sam bio vrlo malen kad smo izbjegli u Ugandu, a imao sam devet godina kad smo stigli u Ameriku. 

Pitam zbog plemenskih običaja koje je Manute morao prolaziti, čupanje zuba, urezivanje obilježja u lubanju... Vas nitko nije tjerao na to?

Ne. Imam i starijeg brata, ali ni on to nije morao prolaziti jer smo bili mladi kad smo otišli. To su običaji samo ako ostaneš živjeti u selu, ne moraš ako si negdje drugdje. Ali ti običaji još postoje, i dalje to rade djeci, ludo.

U ratu ste izgubili oca i djeda. Sjećate li se ičeg iz tog razdoblja?

Otac mi je bio satnik, a djed general. Obojica su poginuli i to je bio glavni razlog zašto smo pobjegli. Bile su mi samo tri godine, pa se ne sjećam puno, ali čuo sam priče. Nakon što je otac poginuo, majka je mene i obitelj odvela u Ugandu da potražimo bolji život i obrazovanje, da ne budemo okruženi ratom koji nikako nije prestajao. Mama nam je od tada bila i majka i otac.

Kako ste se osjećali kad je Južni Sudan 2011. konačno proglasio neovisnost?

Bio je to velik trenutak. Članovi obitelji su mi se borili i poginuli za to, Manute se također borio na svoj način, dao je puno novca za tu borbu. Kad shvatiš da se to zaista dogodilo, da njihova borba nije bila uzaludna, bio je to zaista uzbudljiv dan.

Kad sam se vratio prije nekoliko godina, bio je to sjajan osjećaj jer nisam tamo bio odmalena. Vidio sam koliko su ljudi sretni i ujedinjeni kad smo slavili Dan neovisnosti. 

Nažalost, nakon neovisnosti u Južnom Sudanu izbio je i građanski rat te trajao sedam godina. Je li sad konačno mir?

Tenzije su visoke jer se čekaju izbori. Trebali su se održati prošle godine pa su odgođeni za prosinac ove godine, ali su opet odgođeni. Sve može buknuti u bilo kojem trenutku, nikako ne bih rekao da je mir, ljudi još pokušavaju shvatiti kako dalje.

S košarkom ste se prvi put susreli u SAD-u. Kako je to bilo?

Nije mi se sviđala, volio sam nogomet, a košarku sam počeo igrati jer me moj pravni skrbnik Mike Nixon želio u svojoj momčadi, u kojoj su igrala njegova i djeca njegovih prijatelja. Meni se nije sviđalo, no poslije treninga nas je vodio u McDonald's, pa sam išao samo kako bih mogao jesti.

Onda me jednog dana posjeo, vodili smo dubok razgovor i objasnio mi je da imam velik potencijal zbog svoje visine, da mogu postati dobar igrač i zaraditi školarinu za fakultet umjesto da ga mama mora plaćati te da ću poslije moći živjeti od toga i zarađivati igrajući košarku. Nakon toga postao sam odlučan, usredotočio se na košarku i ostavio se nogometa.

Što je vidio u Vama osim visine?

Vidio je potencijal u meni jer sam bio vrlo kompetitivan. Nisam uopće bio dobar, ali trudio sam se i želio učiti. Prvi put me vidio kad sam igrao u školi. Nisam htio, ali morao sam biti u momčadi. Nisam ni dotaknuo loptu, osim što sam uhvatio jedan skok i počeo trčati s loptom bez driblanja. Ali vidio je neki potencijal u meni.

Kad ste shvatili da biste se zaista mogli profesionalno baviti košarkom?

Počeo sam igrati u petom razredu, a u sedmom sam već počeo dobivati ponude sveučilišta poput Illinoisa i Marquettea, što nije normalno kad imaš samo 13 godina. Tada sam shvatio da imam budućnost u košarci, da mogu biti dobar i zarađivati od toga. Ali prije svega sam želio tu školarinu da mama ne mora brinuti o tome, još nisam razmišljao o tome što poslije.

No, u prvom razredu srednje sam ozbiljno ozlijedio koljeno i većina sveučilišta povukla je ponude jer su htjeli prvo vidjeti hoću li se potpuno oporaviti. Otišla mi je patela i trebale su mi dvije, tri godine da se potpuno oporavim jer sam se vratio prerano, igrao cijelu drugu godinu ozlijeđen jer sam mislio da imam samo tendinitis. Zato se ozljeda ozbiljno pogoršala i operacija je zahtijevala dugačak oporavak.

Jeste li željeli odustati?

Bilo mi je teško jer sam bio među najboljim igračima svoje generacije u zemlji, dobivao sve te ponude, a onda su ih povukli. Prolazio sam kroz mračne trenutke, ali obitelj i vjera su me držali, vjerovao sam da se mogu vratiti i znao da sam dovoljno mlad te da je još puno toga preda mnom.

Kad ste konačno dospjeli na sveučilište Iowa, jeste li maštali o NBA ligi?

Da, sljedeći cilj bio je NBA. Zapravo, prvo diploma jer to je mama željela, a onda NBA. Na prvoj godini nisam puno igrao jer smo imali puno starijih igrača, ali na trećoj i četvrtoj sam uzletio i na kraju bio najbolji strijelac Big 10 konferencije s 20 poena po utakmici.

Bio sam razočaran kad me nisu izabrali na draftu, ali NBA želi mlade igrače, a ne one koji su proveli četiri godine na koledžu. Ipak, dobio sam priliku u Phoenix Sunsima, ali opet su se dogodile ozljede i završio sam u Razvojnoj ligi. No, vjerujem da se sve događa s razlogom, da moram kontrolirati ono što mogu i biti spreman, a sve ostalo je u Božjim rukama. 

Na koledžu ste na nekoliko dana završili u zatvoru, što se dogodilo?

Bilo je to na prvoj godini, zaustavili su me na mopedu zbog vožnje pod utjecajem. Mogao sam birati hoću li na tri dana u zatvor ili da mi oduzmu vozačku, a moj odvjetnik se odlučio za prvo. 

Kad si mlad, radiš gluposti, a to iskustvo mi je pomoglo da se usredotočim na ono što moram raditi tako da je to bilo dobro iskustvo. Radije bih da se nije dogodilo, ali učinilo me boljom osobom. Bilo je to iskustvo iz kojeg sam nešto naučio.

Kako to da niste zaigrali za Sunse, a dvije godine ste bili u njihovoj razvojnoj momčadi?

Na pripremama sam ozlijedio aduktor, pa su me poslali u G-League da se oporavljam, ali potrajalo je skoro cijelu sezonu. Druge godine došlo je do potresa u klubu i velikih promjena, čestih smjena trenera, pa me nisu pozvali u prvu momčad iako sam igrao dobro. Nakon toga sam se odlučio okušati u Europi.

Koliko se sjećate Dragana Bendera, koji je u to vrijeme također bio u Sunsima?

Kul tip, bili smo zajedno cijelo ljeto i radili. Bio je visoko izabran na draftu, pa su od njega imali velika očekivanja. Zašto nije uspio u NBA-u? Pojma nemam. Bio je vrlo vješt, znao je šutirati, igrati na postu, driblati... Ne znam što je krenulo naopako, ali dok sam bio tamo, definitivno sam smatrao da je igrač za NBA.

U Francuskoj ste igrali protiv Victora Wembanyame. Jeste li mogli zamisliti da će biti ovako dobar?

Ne. Prve godine igrali smo protiv njegove momčadi u play-offu i mogao sam ga lako izgurati. Nisam mislio da je spreman zbog slabe fizikalnosti, ali vidio se potencijal, vidjele su se vještine i da neke stvari koje radi nisu normalne. 

Mislio sam da će mu trebati nekoliko godina da ojača, pogotovo za NBA, ali već iduće godine, kad je igrao u Parizu, ne znam što je radio preko ljeta, ali to što je radio, sve je promijenilo. Ubio je ligu, postao MVP i obrambeni igrač godine. Tako da sam znao da će ubijati i u NBA-u jer tamo je sve otvorenije, više je prostora. Svake je godine sve bolji, vrlo je impresivan.

Kakva iskustva nosite s Olimpijskih igara u Parizu?

Sjajno je igrati za svoju zemlju i biti uspješan. U nekoliko godina došli smo od toga da smo se jedva kvalificirali za Afrobasket do plasmana na Svjetsko prvenstvo i odlaska na Olimpijske igre kao najbolja momčad Afrike. 

Uvijek smo imali talent, igrače, ali nismo imali nekog tko će nas okupiti i pokazati nam kako da igramo zajedno te nismo imali međunarodnu pozornost dok nisu došli ovakvi rezultati. Stalno smo igrali u drukčijem sastavu jer neki igrači ne bi mogli dolaziti u pojedinim terminima zato što su igrali u jakim europskim klubovima ili u Americi. U tim početnim fazama bilo je važno samo pronaći igrače koji su dostupni. Imali smo istu jezgru, ali nikad iste igrače. 

Za mene je bila velika stvar igrati na Olimpijskim igrama, zbog svoje zemlje, mame koja radi u parlamentu, tate koji je poginuo, biti uspješan i vidjeti kako se ljudi raduju zbog toga, kako su bili ujedinjeni kad smo se vratili i kako su nas podržavali od Afrobasketa. Uživam u tome i radujem se što ću nastaviti.

Igrali ste ovog ljeta dvaput protiv Amerikanaca, na pripremama ih umalo i pobijedili. Kako je igrati protiv njih?

Mislili su da će im to biti lagana utakmica, nisu očekivali da ćemo mi onako šutirati. U današnjoj utakmici teško je kad ne dođeš spreman za igru, a protivnik pogađa toliko trica, teško je vratiti se. Napunili smo se samopouzdanjem i vidjeli da možemo igrati s njima, osjećali da ih možemo pobijediti. 

Ali, bila je to ekshibicijska utakmica, naučili smo lekciju i s njom otišli na Olimpijske igre. Bio je to dobar test koji nam je donio samopouzdanje da možemo igrati protiv svih.

Koliko ste zadovoljni svojom i ekipnom izvedbom na Igrama?

Ne mogu reći da sam zadovoljan, ali na kraju krajeva, bili smo u skupini s dvije najbolje momčadi na svijetu, SAD-om i Srbijom. Nitko nas nije razbio, otišli smo korak naprijed te pokazali da možemo igrati sa svima i zbog toga sam zadovoljan.

Tko su najbolji igrači južnosudanske reprezentacije i kakve su Vam ambicije u idućim godinama?

J.T. Thor iz Cleveland Cavaliersa, koji je igrao na Dukeu i ima svijetlu budućnost, i Jackson Makoi, koji igra u Australiji, mogu napraviti iskorak. Neki od nas su stariji i imat ćemo možda još jednu priliku za Olimpijske igre, ali ima i dobrih mladih igrača na koledžima i u Europi. 

Samo trebamo i dalje napredovati te osigurati da svi oni dođu igrati u kvalifikacijskim prozorima i stvarati kemiju. Ima dosta talentiranih igrača, neće biti lako odlučiti tko su najbolji za reprezentaciju.

Koliko znate o hrvatskoj reprezentaciji?

Nisam znao puno dok nisam došao ovamo. Kad sam istraživao, vidio sam da su Šarić i Zubac odavde i da su igrali u Ciboni, a oni su prilično dobri. Gledao sam kad su izgubili od Grčke u olimpijskim kvalifikacijama i impresionirali su me, nije lako igrati tamo uz onakve navijače. 

Na temelju te utakmice, što mislite tko bi pobijedio, Hrvatska ili Južni Sudan?

Mi. Ne mislimo da možemo izgubiti od ikoga. Očito, izgubili smo od SAD-a i Srbije, ali svaki put kad izađemo na teren, vjerujem da možemo pobijediti. Mislim, to je košarka, svašta se može dogoditi. Bila bi to teška utakmica, ali zbog načina na koji igramo, malotko se može nositi s nama.

Za kraj, očekivanja od ove sezone, osobna i klupska? Mislite li da biste se mogli zadržati tu i više od jedne godine?

Ne gledam previše u budućnost, idem korak po korak. Nismo dobro počeli sezonu u ABA ligi, ali nije važno kako je počneš, nego kako je završiš. Puno se toga događalo od početka, bilo je puno promjena. Kao igrači moramo se držati zajedno, ostati na istom putu i napredovati. Sezona je dugačka, možemo je preokrenuti. I uprava mora odraditi svoj posao, ali mi igrači se moramo fokusirati na sebe.

Meni se tu sviđa, ali ne razmišljam o idućoj sezoni, fokusiran sam na ovu, da pokušavamo pobjeđivati i davati razlog navijačima da nas i dalje dolaze gledati.