U POSLJEDNJOJ smo godini desetljeća koje je po mnogočemu najgore u bogatoj povijesti Cibone. Otkrivanje golemih dugova 2010. bacilo je nekad slavni klub u borbu za preživljavanje, umjesto za trofeje. Ni do danas nije potpuno sanirana, a natjecateljski je relativno nebitna, prosjek regionalne lige i pristojan sparing partner Cedeviti u domaćim natjecanjima.

Posljednji trofej osvojila je prije točno pet godina, na današnji dan. Ali taj je trofej posljedica najljepše zagrebačke košarkaške priče još od vremena europskih titula s Draženom Petrovićem.

Bliže ispadanju nego Final Fouru

Samo nekoliko mjeseci ranije Cibona je izgledala bliže borbi za ostanak u ligi nego za Final Four, a naposljetku je senzacionalno došla do posljednjeg trofeja koji je osvojila i posljednjeg koji joj je nedostajao u slavnoj povijesti, trofeja koji joj je toliko puta već izmicao...

U polufinalu je pala Crvena zvezda, koja je djelovala potpuno nedodirljivo, bilo je 75:70, a nakon što je dan kasnije Nolan Smith nemogućom tricom iz trka s 10 metara pobijedio sirenu i Partizan 81:79, u finalu je Cibona dobila i Cedevitu 72:59.

"To pokazuje koliko je sport nepredvidiv. Situacija je u klubu u 12. mjesecu bila najblaže rečeno grozna, a sezona je završila našim naslovom. Sport piše čudne, nevjerojatne, prave filmske priče", rekao nam je Marin Rozić koji je i danas kapetan Cibone, već mu je 36 godina, a u klubu je od 2004.

"Kad sve zbrojim, tih 4-5 dana Beograda najljepši su mi period karijere, ne samo pobjede, nego i ti dani u hotelu, proslave, pa i ulazak u finale." 

Zaista, Amerikanci bi dosad već sigurno snimili film jer ta Cibonina sezona ima sve elemente holivudske priče. 

Otišli Spahija, Žižić, Amerikanci...

To je i trebala biti sezona u kojoj će Vukovi napasti ABA ligu. Godinu ranije pod Toranj je stigao superperspektivni Dario Šarić, na ljeto je klupu preuzeo trofejni Neven Spahija, došlo je nekoliko renomiranih Amerikanaca... No vrlo brzo postalo je jasno da je financijska konstrukcija momčadi građena na staklenim temeljima. Prvo je otišao Spahija, zatim i stožerni centar Andrija Žižić, a pred Novu godinu i Amerikanci Strawberry i Janning.

Ostatak momčadi u ruke je dobio Spahijin pomoćnik, bivši klupski as i trener debitant Slaven Rimac, u tandemu s prijateljem i bivšim suigračem Juricom Golemcem. 

"Nakon svih tih odlazaka nismo mogli znati kakvi ćemo biti, ali igrali smo dobro, utakmicu po utakmicu, uglavnom pobjeđivali, raslo nam je samopouzdanje i ekipa je dobro disala", prisjetio se Rimac koji je danas trener Cedevite.

Budući da je zbog dugova bila pod Fibinom blokadom, Cibona nije mogla dovesti adekvatne zamjene, stigao je tek Ivan Siriščević, šuter iz Splita koji se savršeno uklopio.

"Gostovao sam na televiziji, pitali su me za lošu situaciju u klubu, a ja im kažem da ne znam da je loša jer pobjeđujemo", nasmijao se Siriščević koji danas igra u Rumunjskoj.

"Šarić je eksplodirao kao i Dončić"

Tri su ključna čovjeka za neočekivani pobjednički niz kojim se takva osakaćena Cibona iz donjeg dijela tablice vinula do četvrte pozicije i odlaska na Final Four. Rimac je donio drukčiji pristup nakon iskusnog profesionalca Spahije, s igračima je imao više prijateljski odnos jer je i sam bio igrač. Jerel Blassingame jedini je Amerikanac koji je ostao unatoč financijskom kolapsu i kašnjenju plaća, ali on je imao i druge razloge, Konačno, Dario Šarić je u nekoliko mjeseci odrastao. Od supertalentiranoga klinca s izraženim fizičkim i taktičkim deficitima razvio se u pravog igrača, beskompromisnog borca i emotivnog vođu svlačionice. 

"Rastao je iz utakmice u utakmicu, pokazivao da može dati jako puno, zna se dogoditi da mladi igrač tako eksplodira. To se dogodilo i s Lukom Dončićem, samo na višoj razini, on je s Realom osvojio Euroligu. Ako se sve karte poslože, mladi igrači mogu napraviti velike stvari", kaže Rimac.

Ali Šarićeva uloga bila je kudikamo veća od one koju je imao na parketu. On je jedini cijelo vrijeme iskreno vjerovao da će Cibona osvojiti ABA ligu.

"Glupo bi bilo reći da nismo vjerovali jer kao sportaš uvijek se nadaš. Dario je bio dobri duh, poticao nas svojom energijom. To je bilo fascinantno, nikad nije bio umoran, to u životu nisam vidio", sjeća se Siriščević.

Već su odavno opjevani Šišijevi monolozi i uvjeravanje suigrača, a najteže je bilo doprijeti do Rozića.

"Ja sam dugo tu, znam što znači igrati protiv Zvezde u Beogradu, znam što znači igrati na Final Fouru, koliko je to težak teren i koliko moraš biti bolji da pobijediš. Sam plasman na Final Four već je bio fenomenalan uspjeh", objasnio je Rozić svoju "skeptičnost".

Sve je kulminiralo pred početak polufinala protiv strašne, moćne Zvezde s Bobanom Marjanovićem i Charlesom Jenkinsom koja je protutnjala sezonom i bila izraziti favorit.

"Točno se sjećam dijaloga. Uvijek sam zadnji izlazio iz svlačionice. Prije izlaska kažem Šariću: 'Daj da izađemo i odigramo muški, nemamo pritisak, samo da ne ispadnemo curice'. A on meni: 'Roza, mi ovo dobivamo večeras i osvajamo. Evo, vidjet ćeš'. Sve ostalo je povijest. Uvjeren sam da je bio uvjeren u to, po tonu, pogledu, kao da ja sad tebi govorim da je nebo plavo", kaže Rozić.

I zaista, tako je i bilo. Šarić je zabio 21 koš, nosio je momčad, ali najzaslužniji za pobjedu bio je Jerel Blassingame. Jedini Amerikanac u ekipi. Njih često prati glas plaćenika koji brinu samo o svojoj statistici, a ne "osjećaju" momčad. To se na Blassa definitivno ne može primijeniti.

"Smetalo nas je to što nam nitko nije davao šanse, ali bili smo autsajderi, bez pritiska. Razumio sam što taj trofej znači za klub, ali osobno nisam imao nikakav pritisak, ta riječ za mene ne postoji. Imaš priliku, iskoristiš je i dobiješ nagradu. Svi smo igrali lagano i slobodno, bodrili jedan drugog", prisjetio se Blass koji i s 37 godina još igra, u Francuskoj za Pau-Lacq-Orthez.

"Ako zabiješ tricu iz bloka, osvajamo naslov"

Jedan od junaka te pobjede bio je Marko Jagodić-Kuridža, inače prvi igrač srpske nacionalnosti u Ciboni nakon rata. Ubacio je šest poena, ali i jednu od ključnih trica.

"On je ulazio kao backup centar, ali mjesecima prije Rimac ga je na treninzima tjerao da šutira trice iz pick&popa i uz smijeh mu govorio: 'Ako uđeš i zabiješ tricu iz bloka, osvajamo naslov'. Valjda sto puta mu je to rekao. I stvarno, ušao je i zabio iz bloka preko Marjanovića", prisjetio se Rozić.

"Nema danas utakmice koju ne možeš dobiti ni protivnika od kojeg ne možeš izgubiti. Blass je bio fenomenalan, Darija ne treba ni spominjati, igrali smo s Kuridžom na petici da izvlači Marjanovića iz reketa i zabio je par bitnih trica. A Zvezda je imala loš šuterski dan", objasnio je Rimac.

Skansijev poučak o pasjim mudima

Ako se pitalo Šarića, Cibona je pobjedu osigurala kad je prešla 66 poena. Radi se o slavnim "pasjim mudima" kojima je Petar Skansi zabavljao naciju kao sukomentator Eurobasketa 2013., o "tradiciji" prema kojoj pobjeđuje momčad koja prva dosegne broj koji neke asocira na testise vašega kućnog ljubimca.

"Kad smo prešli 66 poena, Dario mi je rekao da sigurno dobivamo, a ja sam mu rekao: 'Daj, pazi što pričaš'", kaže Siriščević.

Ali Dariju je svaka bila na mjestu. Koji god povod ili razlog bio njegovom uvjerenju u pobjedu nad Zvezdom i konačno osvajanje regionalne krune, potpuno je svejedno. Sa svakim je bio u pravu.

Možda je zaista glupo reći da je Cibona igrala bez ikakvog pritiska, ali na Zvezdi je on bio kudikamo veći. Momčad je slagana s jedinim ciljem plasmana u Euroligu, Beograd je očekivao finale Zvezde i Partizana, a ta nesretna Cibona nikako nije odustajala. I dogodila se senzacija.

Šarić je, naravno, vodio pjesmu u autobusu do hotela, gdje je nabrzinu organizirana proslava. Nakon emotivnog pražnjenja, a uz činjenicu da se finale igra tek za tri dana, mogli su si dati oduška uz brdo dobrog pića, još boljeg jela i poneku obožavateljicu.

"Kad naprave veliku stvar, zaslužuju pražnjenje"

"Ja sam kao kapetan pričao s Rikijem i dogovorili smo se da nećemo nikamo vani, nego se proveseliti u hotelu. Pa smo ostali do šest ujutro", kaže Roza, a Rimac pojašnjava zašto je dopustio takvu feštu kakvu rijetko sportaši dožive u društvu trenera:

"Jedno od najdražih sjećanja na tu sezonu mi je to veselje ekipe. I ranije tijekom sezone smo se znali tako družiti nakon velikih pobjeda, proveseliti se, imali smo neki program. I to je razlog zašto su unatoč svemu vladali zadovoljstvo igrača i dobra atmosfera.

Ne vjerujem u fizički umor jer svi svaki dan treniraju, a treninzi znaju biti teži od utakmica. Veći je problem mentalni umor, a smatram da ako igrači naprave veliku stvar, zaslužuju pražnjenje. Napravili smo dobar posao, proslavili smo i idemo dalje."

Dan kasnije donio je neke neplanirane probleme. Kao da neki nisu planirali dugi boravak u Beogradu...

"Ja i Kuridža ponijeli smo samo po jednu službenu majicu, ja bijelu, on plavu, a bilo nam je glupo biti stalno u istoj majici, pa smo ih samo zamijenili", sjeća se kapetan.

Cibona tog dana nije morala ni igrati, a napravila je novi korak prema titulu. Za potpuni raspad srpskih planova i senzacionalni hrvatski finale u Beogradu pobrinula se Cedevita, koja je u nevjerojatnom raspletu Areni nanijela drugi šok u dva dana zahvaljujući Nolanu Smithu i trici iz trka sa sirenom s kojih 10 metara.

"Ma dobili bismo i CSKA!"

Nije Cedevita bila ništa bezopasniji protivnik od Partizana, ali ipak je velika razlika igrati pred 200 ljudi ili pred 20.000 mahom nabrijanih Grobara. Osim toga, ni Cedevita nikad nije osvojila ABA ligu, za njom je također bila strašno teška i emotivna utakmica, ali i dan odmora manje.

"Cedevita je imala veći budžet i imena, ali mi smo bolje igrali zajedno. Sve se svodi na to", kaže Blassingame.

"Dvaput smo dobili Cedevitu u regularnom dijelu i znali smo da imamo šanse. Kad čovjek dođe u finale, želi pobijediti, ne treba ga posebno pripremati za finale jer teže je doći do njega nego ga igrati. Svi su spremni i motivirani", smatra Rimac.

"Kad je Cedevita dobila Partizan, nitko od nas nije ni posumnjao da će finale biti jednosmjerna ulica i da ćemo ga dobiti, iako je Cedevita bila dobra, skupa, respektabilna ekipa. Ali imao sam dojam da bismo, da nam dođe, dobili i CSKA", najkonkretnije je Rozić objasnio mentalni sklop Vukova, koji su tih beogradskih dana s pravom nosili taj stari nadimak.

Neočekivani junak na dan finala bio je Lovro Demo

Na nedjeljno jutro, nekoliko sati prije finala, Cibona je odradila lagani trening, rastrčavanje i šutiranje, a na njemu se dogodilo novo "čudo" koje se pokazalo kao dobar znak pred finale, odnosno da će sezona završiti - čudesno.

Prisjećajući se detalja koji su obilježili te beogradske dane, i trener i kapetan istaknuli su baš završetak tog treninga.

"Nakon svakog treninga imali smo neko natjecanje u šutu i baš tog dana pobijedio je Lovro Demo, koji inače nije bio nikakav šuter. Tu je nastala ludnica, svi smo se zaletjeli na njega, napravili hrpu na centru", smijao se Rozić.

"S obzirom na Demine šuterske sposobnosti, ta njegova pobjeda zaista je bila posebnost. Svi su trčali za njim, da je ušao netko iz Cedevite, rekao bi: 'Vidi ovih luđaka'", dodao je Rimac.

Demo je mladić koji je u Beograd išao kao popuna rostera, bilo mu je 19 godina, imao je višak kila za ozbiljnog košarkaša i ne osobito svijetlu budućnost u tom sportu, što dokazuje i činjenica da se već ostavio igranja, posvetio fakultetu i učenju trenerskog zanata u Zaboku. 

"Ako se dobro sjećam, igra se zvala Banka", počeo je Demo, nakon što ga je Rozić uvjerio da telefonski poziv novinara zaista nije ničija šala.

"Svi smo stajali oko trice, svatko na svojoj poziciji, i šutirali, prvi igrač iz kuta pa ukrug. Ni sam ne znam kako sam pobijedio, takav nikakav šuter, a dobio prije tako velike utakmice. Mislim da je zadnji sa mnom ostao Krušlin, a kad sam zabio zadnju, počeo sam trčati i legao na centar, a svi su se bacili na mene", prisjetio se Demo.

U tako dobrom raspoloženju Vukovi su došli u Arenu, gladni trofeja, odlučni da finale zaista bude jednosmjerna ulica. I zaista, odmah su Cedeviti dali do znanja da je ovo njihova godina.

Šarić je zabio 23 koša i uhvatio 11 skokova, Rozić 13 i 11, Blass je uz 12 koševa podijelio devet asistencija. Cedevita nije bila dorasla nabrijanoj skupini iz Savske, predvođene fantastičnim Šarićem koji se tih dana etablirao kao istinska sportska zvijezda u Hrvatskoj.

Ne samo zbog igre i pobjeda, nego i zbog mladenačkog šarma i dječje zaigranosti kombiniranih s nemilosrdnom borbenošću, a povrh svega zbog radosti koju je dijelio sa svima oko sebe, posebno navijačima. Dok je u završnim sekundama već odlučene utakmice na jednoj strani terena Siriščević izvodio slobodna bacanja, Dario se na drugoj strani popeo na stol i poveo pjesmu grupice Smogovaca koja se odvažila na put u Beograd. Scena je to koja najbolje oslikava ono što je Šiši značio Ciboni, zagrebačkoj košarci, pa i hrvatskom sportu u cjelini.

"Uvijek je bio u glavnoj ulozi. I kad smo igrali i kad smo se veselili, pa i kad je trebalo pjevati s publikom i voditi navijanje", smije se Sira.

I u autobusu i u hotelu i s navijačima i sa suigračima, nema gdje Šarić nije pjevao, iskazujući impresivan repertoar navijačkih i "kafanskih" hitova i još impresivniji kapacitet za pivo i srodna pića. Zaslužio je dati si oduška, pogotovo zato što je znao da mu je ovo bila posljednja prilika, da odlazi na kraju sezone. A spoznaja da si ostavio takav trag u voljenom klubu, donio mu jedini trofej koji mu je nedostajao, velika je stvar za 19-godišnjeg klinca.

Feštalo se i na večeri u restoranu u Zemunu, feštalo se u autobusu za Zagreb, a konačno i na dočeku na Trgu bana Jelačića. Dario je opet pjevao s navijačima, a Blassingame je, kao i obično, plesao. Uz Nove fosile na pozornici razbacao se na "Košulju plavu".

"Sjećam se radosti na licima igrača i spoznaje da smo napravili nešto veliko. Neki su dečki bili presramežljivi da se opuste, ali ja sam uvijek živio u trenutku i nisam se suzdržavao nego sam zaplesao. Bio je sjajan trenutak za to", sa sjetom kaže Blassingame.

"Bio je to naslov koji mi je obilježio karijeru. Igrao sam ključnu ulogu u momčadi, baš smo dobro igrali zajedno, Dario je bio vođa, Rozić kapetan, imali smo šutere, imali smo igrače za prljave poslove... Bila je to krasna priča o Pepeljugi, nakon što su mnogi igrači otišli, mi smo osvojili naslov."

I nije je obilježio samo Blassu. Svakom od aktera bio je to najvažniji, ili barem jedan od najvažnijih trenutaka karijere. I definitivno najvažniji u ovom desetljeću Cibonine povijesti. Pa opet, nije kapitaliziran. 

Zbog financijskog stanja koje nije dopuštalo slaganje iole konkurentne momčadi za nastup u Euroligi, koju je na parketu izborila, Cibona je svoje pravo na nastup prepustila Zvezdi. Da nije, možda bi zagrebačka publika još godinu dana svjedočila odrastanju Darija Šarića, koji ne bi morao u Tursku da osjeti Euroligu prije odlaska u NBA. 

Ovako, klub je nešto zaradio, smanjio dio dugova, i od tada uglavnom djeluje u skladu s mogućnostima koje nisu velike, s jeftinim rosterom i bez pretjeranih izgleda u domaćim natjecanjima protiv Cedevite, a kamoli u borbi za vrh regionalne lige.

Rozić i dalje ne prestaje, Blass se seli natrag u Zagreb

"Sad smo na dobrom putu, dug je prilično reduciran, ostalo je još nekoliko godina predstečajne nagodbe, troši se koliko se ima, daje se šansa mladima... Drukčija je filozofija nego nekad, ali nemamo ni izbora", kaže Rozić, koji s 36 godina još ne namjerava prestati.

"Kad imaš 36 ne možeš ne razmišljati o kraju, podsjećaju te i drugi, ali OK je. Osjećam da još mogu pomoći, fizički nemam problema, imam još barem jednu sezonu pred sobom."

Slično rezonira i Blass, koji je godinu dana stariji, a tko zna, jednog bi dana mogao biti i trener Cibone. Lijepe ga uspomene vežu za nju, a ta mu je šampionska sezona bila ključna i na privatnom planu. U Zagrebu je upoznao svoju sadašnju suprugu Ivanu, s kojom se svake godine nakon sezone vraća u Hrvatsku.

"U Zagrebu imamo stan i živjet ćemo tu kad završim karijeru. Bilo bi lijepo biti trener, znam da mogu pomoći kad se prilika ukaže i kad netko bude vjerovao u mene, ali zasad želim još igrati godinu-dvije", kaže Blassingame.

Šarić gradi karijeru u NBA ligi i dovoljno je vremena pred njim da nadmaši ovaj uspjeh, Rimac kao trener također može ostvariti veće stvari, ostalima će sjećanje na taj beogradski tjedan u travnju 2014. ostati najljepša uspomena u karijeri.