POVODOM iznenadne objave Mirka Filipovića o odlasku u mirovinu zbog moždanog udara koji je doživio u ponedjeljak, ponovno objavljujemo dio kultnog intervjua za Index iz prošlog travnja. U ovom dijelu intervjua nije govorio o svojoj karijeri ni borbama, nego u tuzi zbog stanja u Hrvatskoj, koja je i dalje aktualna kao da je intervju dao jučer.

INTERVJU s Mirkom Filipovićem, uoči njegove borbe s Royem Nelsonom na Wembleyju, okvirno smo dogovorili za početak travnja. Bio je to posljednji mogući termin jer Cro Cop šest tjedana do velikog meča ulazi u najtežu fazu treninga. Zatvara se u dvoranu i ne odgovara na pozive.

Našli smo se nedavno da dogovorimo tehničke detalje, a moj je plan bio da prije intervjua ispitam situaciju oko doping testa koji je Mirko morao odraditi. Bila je to top vijest u borilačkom svijetu, a predsjednik Moheganske komisije, regulatornog tijela zasko Bellator, osobno je došao u Zagreb po Mirkov uzorak. Prije tri godine Mirko je prijavio uzimanje manje količine hormona rasta zbog ozljede, a UFC ga je suspendirao iako je uzorak testiranja bio negativan. O tome je za Index otvoreno govorio više puta i znala sam kroz kakav stres ovih dana prolazi.

S 43 godine na leđima čeka ga i novi ciklus brutalnih priprema za meč koji čeka sedam godina, otkako ga je Nelson 2011. nokautirao u UFC-u.

Očekivala sam da će biti strog i nabrijan te prekrižiti većinu tema koje sam pripremila. Očekivala sam i da ćemo opet prolaziti kroz najteže razdoblje u njegovoj karijeri i razgovarati o prevarama koje uništavaju MMA.

Očekivala sam sve, osim potištenog Mirka Filipovića, a takav me dočekao u svom kafiću u Prečkom.

Ništa ništa pitala, samo sam slušala.

Poželjela sam da ga svi mogu čuti. Dok cijeli svijet priča o spektaklu s Nelsonom i Mirkovoj oproštajnoj turneji, on razmišlja o mirovini u Hrvatskoj. Pita se hoće li itko ostati ovdje kada se on vrati. Govori o pljački, bahatim političarima, uhljebima i poreznom teroru. Puca po šavovima kada pomisli kako danas izgleda njegova Slavonija. 

Jedan od najmoćnijih boraca svijeta ispred mene se doslovno savija od muke.

Isparala sam papir s pitanjima i kazala mu da se vidimo u redakciji sljedeći tjedan.

Mirko je nastavio tamo gdje smo stali. Saželi smo dva sata video materijala jer smatramo da ga trebate poslušati, bez obzira pratite li sport kojim se bavi. 

O PROPASTI HRVATSKE

"Svjestan sam da ne mogu puno toga promijeniti, ali ne mogu ni šutjeti. Kada odem u Slavoniju, duša me boli. Ljudi su otišli, jedva smo skupili jedan razred u osnovnoj školi u Privlaci. Politika ne daje rješenja. Nekima je rat bio brat, obogatili su se, a uzimaju i danas uz podršku politike. Dok su neki gubili kuće, neki su se obogatili kao knezovi. To je bio početak. Hrvatska na jednog zaposlenog ima jednog umirovljenika i uporno povećava proračun. Da nam Švicarci otvore državni trezor, mi bismo i to razjebali. Pa zar ne postoji barem jedan političar koji je spreman donijeti nepopularne mjere i pomiriti se s tim da ga više neće izabrati? Postoji li barem jedan koji je to spreman učiniti da pomogne svojoj zemlji? Neće pobijediti na idućim izborima, ali zar je to važnije od zemlje koja umire?"

"Lijepo je biti saborski zastupnik. Znaš li što je još ljepše? Po drugi put biti saborski zastupnik. Osobno nemam ništa protiv nikoga, ali ostao mi je u sjećanju Tihomir Jakovina. Čovjek je vodio propalu firmu i to je bilo dovoljno da postane ministar. Jednom je na TV-u rekao da nema love za poticaje i to je bilo sve od njega. Takvima je politika dala sve... Kakvi poticaji uopće? Hrvatska je mlade ljude potjerala u mirovinu, a tko će raditi za njih? Razumijem ljude koji su prošli Vukovar i druga bojišta, to su strahote. Počasti i povlastice zaslužuju samo oni koji su bili u direktnom okršaju s neprijateljem. Zar je netko zaslužio počasti jer je u ratu radio svoj posao u toplom uredu, a rata nije vidio?"

"Ja sam svoju mirovinu osigurao, ali ne može mi biti dobro ako ljudi oko mene nestaju. Želim živjeti ovdje, želim da ljudi budu sretni, a ne da ih gledam kako kopaju po kontejnerima. Djeca u školi su gladna. Zašto naši biskupi ne dižu glas? Svako dijete zaslužuje sretno djetinjstvo. Duša me boli. Briga me što ljudi misle da se pretvaram, ali ja kod kuće gledam svoja dva pilića i razmišljam... Da je moje dijete gladno, išao bih se boriti s bengalskim tigrom. Ne mogu zamisliti kakav je život ljudi koji su gladni. Pomažem i volio bih da mogu pomoći svima."