HRVATSKA nogometna reprezentacija nije se uspjela plasirati na drugu završnicu Lige naciju u nizu. Nakon što je u Splitu pobijedila Francuze s 2:0, Tricolori su joj uzvratili istim rezultatom u Parizu te su boljim izvođenjem jedanaesteraca prošli u polufinale natjecanja.

Bila je to dominacija od prve do posljednje minute koju je karakterizirala, u odnosu na utakmicu u Splitu, taktički loše pripremljena, energetski neprepoznatljiva i potpuno nemoćna Hrvatska. Teško je sjetiti se je li ikad gore izgledala pod Zlatkom Dalićem. No, premda je prvi dojam izuzetno snažan i negativan, ovakve utakmice se nekad jednostavno dogode. Ono što slijedi je puno važnije.

Ideja slična kao u Splitu. Ili ipak ne?

Hrvatska je u odnosu na utakmicu u Splitu, u kojoj je više puta pohvaljena priprema susreta, napravila samo jednu izmjenu i to na dinamovskoj liniji jer je Petar Sučić u prvih 11 zamijenio Martina Baturinu. 

To je, barem u teoriji, trebalo značiti da Hrvatska očekuje i želi igrati utakmicu sličnu onoj u Splitu. U tom smjeru razmišljao je i Nikola Moro koji je nakon utakmice izjavio: "Mogu reći da smo 90 minuta odigrali dobru defenzivnu utakmicu, nismo im dozvolili previše, nisu imali puno šansi i stajali smo u tom srednjem bloku", poručio je veznjak.

Čak i kada se teza o dozvoljenom malom broju šansi pripiše slabosti prvog dojma, naletu emocija i umora, teza o srednjem bloku nikako ne drži vodu. Francuska je promijenila ključnu figuru u svojoj postavi, a Hrvatska se ni najmanje nije prilagodila. Kako je utakmica odmicala, sve je više padala.

Ključna Deschampsova promjena

Francuski izbornik je umjesto (u teoriji) defenzivno turbostabilne postave s tri pivota u sredini terena kakvu je igrao u Splitu, odlučio jednog od defenzivnih veznjaka izvući iz igre i od početka zaigrati s ofenzivcem Michaelom Oliseom.

Riječ je o jako pokretnom igraču koji sjajno pronalazi rupe između suparničkih linija i treba mu jako malo prostora da kroz dribling ili kombinatoriku stvori prednost. Za razliku od prve utakmice kada su Luka Modrić i Mateo Kovačić praktički cijelu utakmicu čekali sva tri veznjaka Francuske i bili licem okrenuti prema njima, sada im je jedan stalno ulazio iza leđa.

Kada bi Hrvatska vezna linija ostala u srednjem bloku, onda je trojka Kylian Mbappe - Bradley Barcola - Ousmane Dembele prelagano opterećivala obrambenu liniju Hrvatske. Kada bi se vezna linija instinktivno povukla, onda se cijela momčad uvlačila u krilo Dominiku Livakoviću i igrala se igra u kojoj Francuska uvijek ima loptu u dobroj poziciji za šut izvana ili centaršut.

Samo na volumen tih napada (čak 16 kornera) bilo je teško očekivati da će se Hrvatska obraniti. To joj ne bi uspjelo niti protiv ekipe s puno slabijim individualcima jer je pritisak bio nezadrživ. Ako je ideja bila pod svaku cijenu izdržati očekivan poletni nalet Francuske, sasvim je jasno da plan nije bio da se igra u hrvatskih 30 metara praktički cijelu utakmicu.

Teško shvatljive odluke

Tu su upitne dvije stvari iz pogleda Dalićeve pripreme utakmice. Prva je ta što je defenzivno htio dobiti sa Sučićem i Antom Budimirom koji su igrali praktički u istoj liniji. Obojica su dobri u presingu koji Hrvatska nije ni pokušavala igrati. Ako je ideja bila već puno pasivnije stajati u bloku, logičnije rješenje bilo bi povući Sučića dublje u teren kako bi se bolje kontrolirala sredina terena.

Drugo je pitanje ono kako se Hrvatska mislila izvući iz pritiska i dati si šansu da se odmori ili da zabije gol. Ako je ekipa sabijena na svojoj polovici, bit će joj skoro nemoguće otvoriti kontru ako u prednjem dijelu nema brzance. Hrvatskoj su tamo igrali Andrej Kramarić i Budimir te Ivan Perišić kojem je to nekad bio forte, ali ima 36 godina i jednu od najtežih sportskih ozljeda iza sebe.

Nije pomogla ni činjenica da je Modrić bio vidno izvan utakmice. Igrač koji je jedan od najboljih u povijesti kada je u pitanju otpornost na presing, dao je tri ili četiri jeftine lopte suparniku za šansu. Očekivati od 39-godišnjaka koji u prosjeku započinje svaku treću utakmicu za klub da može izdržati dvaput po 90 minuta u tri dana je nekad jednostavno preoptimistično.

Samo vođenje utakmice pokazalo je da Dalić nije znao što radi. Nijedna zamjena nije mijenjala koncepciju igre, već se radilo o zamjeni figura sa svježijom figurom. Adaptacija koja bi dala Hrvatskoj malo više širine u igri, veću šansu za zadržavanje lopte ili bilo kakvu drugu adaptaciju ovog puta je potpuno izostala s klupe.

Hrvatska možda nikad nije izgledala ovako nemoćno otkad je Dalić izbornik

Ako je Dalić za skoro sve nakon Eura - od isprobavanja mladih nada, promjenu formacije do rezultata u Ligi nacija - zaslužio palac gore, ova utakmica je bila jedno od najgorih izdanja njegove Hrvatske.

Znala se Hrvatska raspasti "ni iz čega" pa, kao u Španjolskoj 2019. primiti šest komada, kao što je i znala izgledati sporo i blijedo protiv ekipa od kojih je jača, ali možda nikad nismo vidjeli da jedan suparnik ovako sustavno, kroz svih 90 minuta, deklasira Hrvatsku u svakom segmentu i praktički joj ne dopušta da prijeđe centar.

Činjenica da je Hrvatska ukupno 34 puta ušla u zadnju trećinu terena i da je imala šest dodira u suparničkih 16 metara, dok je Francuska u zadnju trećinu ušla 126 puta i imala 52 dodira u Livakovićevom šesnaestercu govori o tome koliko Hrvatska nije bila ni blizu u ovoj utakmici.

Jedino što joj je dalo nadu je to što Didier Deschamps ne može protiv svojeg instinkta pa je na 2:0 odlučio biti puno oprezniji, umjesto napasti grogiranog suparnika. Da je Livaković bio malo manje raspoložen ili da se poneka od 48 (!) lopti ubačenih u hrvatski šesnaesterac malo drugačije odbila, ovaj dvomeč bi bio gotov puno prije penala.

U izjavama nakon utakmice više puta je ponovljena teza da Hrvatska nije Francuskoj dopustila previše šansi. I dok su takve izjave apsolutno shvatljive ako je njihov cilj zaštititi ekipu i igrače koji su trenutačno u nokdaunu, bilo bi pogubno na duge staze lagati sam sebi da je ovo po ičemu bila zadovoljavajuća partija.

Samo za usporedbu, u utakmici u Splitu u kojoj je Hrvatska odigrala "perfektno" i "nije dala Francuskoj ništa", imala je osam udaraca, dvostruko manje od suparnika i jednu veliku šansu više. Ujedno je imala i 21 udarac te 13 kornera manje nego što je Francuska imala u Parizu.

Hrvatska je dobila snažnu šamarčinu, ali se u suštini ništa strašno nije dogodilo

Na kraju balade, koliko god Hrvatska djelovala loše, nije se dogodilo ništa strašno. Dalićeva momčad je i u ovom ciklusu Lige nacija pokazala da pripada eliti i da nitko nije sretan kad mora igrati protiv nje.

Loš dan se u nogometu dogodi svako toliko, a kada igrate protiv najtalentiranije selekcije svijeta u jako naelektriziranoj atmosferi i koja ima veliki motiv pokazati da joj je stalo, onda je slaba utakmica još lakše shvatljiva.

Hrvatskoj sada predstoji ono puno važnije - kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u nikad kraćim kvalifikacijama u kojima je prostor za pogrešku minimalan. Već u lipnju očekuje ju jedan od, bar u teoriji, dva ključna ogleda, onaj protiv Češke.

Ono što je pokazala od Eura naovamo i igrači koje je isprobala puno obećavaju, ali pod jednim vrlo važnim uvjetom - da ne laže sama sebi jer ovo nije bilo ništa više od potpune dominacije Francuza.