HRVATSKA nogometna reprezentacija nije uspjela ući u drugo finale Svjetskog prvenstva zaredom. Bolja je bila Argentina koja ju je pobijedila 3:0. Do 35. minute Hrvatska je sjajno parirala suparniku koji je u zadnjih deset minuta prvog dijela sretno i spretno prelomio utakmicu.

Većina hrvatskih igrača u prvi plan je stavila penal koji je Daniele Orsato sudio za Argentinu, a sličnog mišljenja je bio i Zlatko Dalić. Ipak, hrvatski izbornik još jednom nije propustio šansu pecnuti svoje napadače. "Moramo se spremiti za utakmicu koja nas čeka. Mi smo stvarali dobre situacije, no nismo bili konkretni. Nedostajao nam je pravi, istinski napadač", poručio je, između ostalog, Dalić.

Slično rezonira i dobar dio javnosti i navijača koji nakon svake utakmice pišu o nedostatku napadača kao stalnoj boljci reprezentacije. Legitimno je misliti da Hrvatska treba boljeg napadača od ovih što su u Kataru, ali reći da je to njen najveći problem je uvreda za elementarnu sportsku i ljudsku inteligenciju nakon onog što smo gledali na Svjetskom prvenstvu.

Postoji li itko na ovom svijetu tko iskreno misli da je problem hrvatske igre u realizaciji?

Reći da Hrvatska ima problem s napadačima sugerira kako ju je boljeg rezultata ili igre koštala realizacija. To naprosto nije točno. Dapače, stvari su sasvim suprotne. Hrvatska je izrazito efikasna reprezentacija u odnosu na ono kako je igrala i koliko je šansi stvorila.

Od šest utakmica na ovom turniru, pobijedila je u jednoj. Protiv Maroka je stvorila veliku šansu prema SofaScoreu, a imala je tri udarca manje od protivnika. Protiv Belgije je imala pet udaraca manje, a nije stvorila nijednu veliku šansu. Belgija ih je stvorila pet i sve je promašila, čime je ostavila Hrvatsku na turniru.

U osmini finala Japan je stvorio tri velike šanse, a Hrvatska dvije. Brazil ih je stvorio četiri, Hrvatska nijednu, a Selecao je imao 21 udarac naprema hrvatskih devet. Konačno, Hrvatska nije stvorila nijednu veliku šansu protiv Argentine koja ih je stvorila šest.

U zagradi je poredak Hrvatske među 32 reprezentacije u Kataru

Dalićeva izjava o napadačima nema veze s interpretacijom onoga što smo vidjeli. Ona je lako dokaziva glupost

Izuzmemo li utakmicu protiv Kanade, Hrvatska je na ovom prvenstvu kreirala tri velike šanse. Njeni suparnici su ih protiv nje kreirali osamnaest. U tri utakmice nokaut-faze, u 330 minuta plus nadoknade, imala je sedam udaraca u okvir, rjeđe nego jednom po poluvremenu kada u obzir uzmemo i odigrane produžetke.

Prema xG-u, metrici koja predviđa broj golova s obzirom na broj i kvalitetu kreiranih šansi, Hrvatska je "trebala" na ovom turniru dati šest golova, iako je odigrala daleko najviše minuta na turniru. Bez obzira na to koji kriterij uzmete, sasvim je jasno da problem na ovom prvenstvu nikako ne može biti u napadu.

Utakmica protiv Kanade kao anomalija je zapravo samo dodatni argument protiv Dalićeve teze. Bila je to daleko najimpresivnija hrvatska utakmica na turniru. Kreirala je šest velikih prilika i zabila je četiri gola, od čega su tri dala napadači na koje se Dalić žali. Oršić je mogao dati i četvrti, ali je odlučio asistirati u situaciji u kojoj bi mnogi pucali.

Hrvatska je na ovom turniru igrala vrlo dobro u obrani, imala je sjajnu koheziju, vrhunsku reakciju u ključnim trenucima i ponešto sreće. Ofenzivno je bila daleko od impresivnog, ali gurati krivicu za to prema napadačima nije samo nepošteno od 
Dalića nego i ružno.

Hrvatska je bila konzervativno postavljena u svakoj utakmici osim Kanade, s malo igrača je dolazila u napad sve dok ne bi počela gubiti i nije imala nikakvu igru u posjedu koju bi napadači trebali realizirati u završnici.

Dalić se žali na HNL napadače. Zna li gdje brani golman koji mu je donio polufinale?

Nije to prvi put da Dalić na ovom prvenstvu direktno ili indirektno proziva napadače. Nakon utakmice protiv Japana poručio je: "Vidjet ćemo što i kako ćemo protiv Brazila. Nemamo broj 1, nemamo napadača Atletica i Juventusa, sad su tu napadači Hajduka i Dinama. Nemojmo živjeti u oblacima."

Već u idućoj utakmici, napadač Dinama Bruno Petković zabio je gol Brazilu iz jedinog udarca u okvir koji je Hrvatska imala. Za gol mu je asistirao Mislav Oršić, isti onaj kojem je Dalić dao ukupno 88 minuta na prošlom Euru i Svjetskom prvenstvu do polufinala, a ovaj je dao jedan gol i namjestio još tri.

Iz istog tog HNL-a o kojem Dalić često govori u podcjenjivačkom tonu dolazi i Livaković. Onaj Livaković koji je obranio tri penala Japancima, a Brazilcima četiri zicera i još jedan penal. Onaj napadač Hajduka kojeg Dalić spominje zabio je za preokret u jedinoj utakmici u kojoj je Hrvatska pobijedila na turniru.

Dalić želi Tsubasu Ozoru. Njegova priča o napadačima je dosadna i bespotrebna

I prije prvenstva smo pisali da su priče o nedostatku napadača suvišne. Hrvatska ima cijeli spektar napadača. Od Petkovića kao vrhunskog sidruna, Livaje kao egzekutora, Budimira kao tipa za visoke lopte i duele i Kramarića kao lutajuće spojke. A nitko izborniku nije branio ni da zove Čolaka koji je ove sezone dao već 14 golova.

Ostaje nejasno kakav točno tip napadača Dalić traži, osim onog koji će sam proći tri igrača, probiti bok, centrirati i stići na svoj centaršut, poput Tsubase Ozore iz vjerojatno najpoznatijeg nogometnog crtića. Ono što je kristalno jasno je da Dalić ne zna stvoriti igru za njih.

Nije to smak svijeta niti je Hrvatska jedina reprezentacija koja teško stvara šanse, ali potpuno je podcjenjivački potencirati pitanje napadača i micati odgovornost od sebe što ih nisi doveo u situaciju da uspiju.

Dalić je napravio još jedan veličanstven zadatak i vrlo vjerojatno će ostati najuspješniji hrvatski izbornik u narednih tisuću godina. Potpuno je bespotrebno takav rezultat kvariti tezama za koje se iz aviona vidi da su glupost i bacati pod bus igrače iz lige koja ti je donijela polufinale.