PROŠLE su već dvije godine i tri mjeseca otkad je Valdas Dambrauskas (47) zaključio svoju drugu hrvatsku epizodu. Nogometni trener iz Pakruojisa, gradića na sjeveru Litve, u hrvatskom nogometnom svijetu pojavio se još u veljači 2020. godine, kao potpuni anonimac, "nekakav Litavac kojeg je Nikoličius ugurao u Goricu", s gomilom upitnika oko njegova imena...

Dvije i pol godine kasnije otišao je iz hrvatskog nogometa kao potvrđen stručnjak, trener čije ime i prezime definitivno ima težinu. Samim time, i trener koji se spominje praktički kad god neki klub iz HNL-a ostane bez trenera.

U Goricu je Dambrauskas došao taman prije nego što je krenula pandemija, a nepunih godinu dana poslije ostavio je tu momčad na trećemu mjestu na tablici nakon polovice sezone! Razlog odlaska bila je ponuda iz Ludogoreca, iz kojeg su došli na utakmicu Hajduk - Gorica (2:4), njegovu posljednju na klupi Goričana, želeći vidjeti neke igrače, a vidjeli su - trenera.

S Poljuda je iz HNL-a otišao, a na Poljud se i vratio. I to kao trener Hajduka, ponovno okružen skepsom i upitnicima. I ovom je prilikom uspješno razuvjerio skeptike, uzeo kup, doživio da ga nose na rukama, da ga slavi cijeli grad... A onda, već iduće jeseni, završio i tu epizodu, zaključno s onim kobnim golom posuđenog igrača Hajduka Ivana Dolčeka.

Nakon odlaska iz Hajduka, Dambrauskas je radio u Grčkoj, gdje je vodio OFI s Krete, a zatim se preselio na Cipar, na klupu tamošnjeg velikana Omonije iz Nikozije. Potrajalo je 21 utakmicu, sve do posljednjih dana studenog i razlaza s trenutačno četvrtoplasiranom momčadi ciparskog prvenstva, a desetak dana poslije javio se i na jedan od poziva iz Hrvatske.

Gdje ste trenutačno, što radite, kako provodite dane nakon odlaska iz Omonije?

Da, vratio sam se kući u Vilnius i uživam u vremenu koje provodim s obitelji. Gledam i puno nogometa, košarke i američkog nogometa, sa psom idem u duge šetnje i, naravno, puno čitam. Ukratko, sve normalne stvari, koje radim i inače kad imam slobodnog vremena.

Kako je izgledala ta ciparska avantura? Što se tu sve događalo?

Svaki klub i svaka država predstavljaju neki svoj izazov. Treba se prilagoditi okruženju, kulturi, načinu rada. Omonia je najveći klub na Cipru, navijači slijede klub kao što fanatici slijede svoju vjeru! Od tamo ću ponijeti vrlo lijepe uspomene, jer imali smo vrlo dobar niz u Konferencijskoj ligi, kvalificirali se u ligašku fazu pobijedivši u pet od šest utakmica u kvalifikacijama. Igrali smo izuzetno napadački nogomet i davali puno golova.

Nije bilo lako igrati na dva kolosijeka, i u Konferencijskoj ligi i prvenstvu, ali čak i unatoč svemu tome otišao sam s Cipra s gotovo istim brojem bodova po utakmici i postotkom pobjeda kao što sam imao u Hajduku i Ludogorecu. To je bilo dovoljno za borbu za naslov u Hrvatskoj ili Bugarskoj, ali na Cipru nije.

Promjene trenera na Cipru su neizbježne. Evo, ako se ne varam, već je 13 promjena trenera ove sezone, u 13 kola! Cipar je u ovoj kategoriji među vodećima u svijetu. A kad je tako, teško je nešto planirati unaprijed i raditi s planom ili strategijom. Obično idete na utakmicu kao da vam je pištolj prislonjen na glavu. Pobijedite ili će vas upucati...

Koliko ste u tom posljednjem razdoblju uspjeli pratiti HNL? Kako vam izdaleka izgleda ova sezona u hrvatskom prvenstvu?

S Hrvatskom sam stvarno snažno povezan, ona je kao moja druga domovina. To je zemlja u kojoj sam se uvijek osjećao kao kod kuće. U Hrvatskoj imam puno prijatelja, s njima se čujem gotovo svaki dan. Samim time pratim svako kolo HNL-a, gledam većinu utakmica Hajduka, također najveće derbije, a gledam i Goricu kad god mi se pruži prilika.

I tako je svake sezone otkad sam otišao iz Hrvatske. U Omoniji sam trenirao Matea Marića, bivšeg igrača Lokomotive, svaki dan smo razgovarali o novostima iz HNL-a, o svim utakmicama, o reprezentaciji...

Kakve uspomene nosite iz razdoblja u hrvatskom nogometu? Kako danas, i s emotivne i s profesionalne strane, gledate na periode prvo u Gorici, a onda i u Hajduku?

Iskreno, iz Hrvatske imam samo i jedino lijepe uspomene. I lijepa iskustva. Inače kad kao trener idete raditi u inozemstvo, želite sa sobom povesti jednog ili dva pomoćnika, čisto da budete sigurni da imate jaču poziciju u klubu. Ja sam u Goricu došao sam, no tamo sam upoznao predivne ljude, kao što su moj pomoćnik Saša Sabljak, trener vratar Siniša Klafurić, kondicijski trener Krešimir Šoš, šef skauta Filip Šelendić, team manager Igor Krlić, direktor Darko Blažinčić, analitičar Josip Paušić... Kao i mnogi drugi. Ne želim nikoga propustiti, ali svi su bili nevjerojatno ljubazni, primili su me na nevjerojatan način i od prvog dana tamo sam se osjećao kao kod svoje kuće.

Slično je bilo i u Hajduku. Osjećao sam podršku, imali smo viziju i uživali smo raditi zajedno. Ta dva boravka u Hrvatskoj, s dva različita kluba, iz dvije različite regije, koje se ne razlikuju samo po klimi i okruženju nego i po mentalitetu ljudi, bila su najvažnija u mojoj karijeri. Kroz Goricu i Hajduk izrastao sam ne samo u trenerskom, nego i u ljudskom smislu.

Jeste li i dalje u kontaktu s ljudima iz Splita? Onima iz kluba, navijačima?

Opet, ne želim ništa nepotrebno ukrašavati, ali vjerujem da sam u Splitu stekao prijatelje za cijeli život. Vrijeme prolazi, ali mi ostajemo u kontaktu. U početku su se ti razgovori obično vrtjeli oko Hajduka, ali kako vrijeme prolazi, to sve više prelazi na opće interese, na obitelj, posao... Uvijek sam vjerovao da je svrha nogometa stvaranje uspomena i veza. Jako sam sretan što imam i jedno i drugo, i s profesionalne i s navijačke strane.

Mislite li da će vaš bivši klub Hajduk ove sezone doći do prve titule nakon 20 godina?

Mislim da je moguće. Za sada je sezona potpuno izjednačena, rekao bih da nijedna od prve tri vodeće momčadi nije pokazala više od ostalih. Svi se vraćaju nakon lošeg rezultata ili padaju nakon dobrog. Hajduk ima prednost, vjerujem da je trener Gattuso napravio jako dobar posao, svoju viziju usadio je u momčad, a pritom je usadio i ideju da nitko nije veći od kluba.

Svatko ima priliku igrati, na temelju onoga što radi na treningu ili kako se ponaša u svlačionici. Sve ostalo su detalji koji na kraju odlučuju o ishodu utakmica. Ako se ti detalji budu dobro izvodili u ključnim trenucima, sve je moguće.

Kako gledate na Dinamovu jesen s dva lica? U Ligi prvaka vrlo dobro ili odlično, u prvenstvu neuvjerljivo... 

Ono što se događa u Dinamu i sam sam proživljavao ove sezone. Igraš dva natjecanja, utakmica je svakih nekoliko dana, a svaku moraš dobiti. U velikom klubu nema biranja utakmica, moraš dobiti svaku. To iscrpljuje i igrače i trenerski kadar, ne samo fizički nego i psihički. Postoje trenuci u sezoni kad vam je jedno natjecanje prioritet, ali što sezona više napreduje, to manje ima prostora za kalkulacije.

Presudne utakmice se gomilaju, a kad dođeš u situaciju da baš svaku sljedeću moraš pobijediti, nađeš se u kutu. Vjerujem da Dinamo još nije u toj situaciji, ali ide prema tome. Ranije je Dinamo dobivao utakmice kakve ove sezone ne dobiva, a pritom se jasno vidi i da konkurenti poput Hajduka, Rijeke i Osijeka smanjuju zaostatak.

Od šest derbija, Dinamo je dobio samo jedan, i to golom protiv Osijeka u zadnjoj minuti. Sve to upućuje na jako zanimljiv drugi dio HNL-a, na proljeće će navijači moći uživati ​​u brojnim tijesnim i važnim utakmicama, u kojima si vodeći ne smiju dopustiti ponovni kiks.

Kako vidite šanse Gorice, također bivšega kluba, u borbi za ostanak?

Nadam se da će Gorica uspjeti što prije pobjeći iz opasne zone. Vjerujem da imaju dovoljno kvalitete u momčadi, a imaju i vrlo zanimljivog i energičnog trenera koji će im pomoći u tome.

Kako vidite svoju dosadašnju trenersku karijeru, koliko ste zadovoljni ostvarenim?

Za mene je to putovanje u kojem jako uživam. Ne radi se tu samo o uspjesima koji se prenose na prvenstva ili kupove. Za mene je posao trenera puno više od toga. Radi se o tome da postajem bolji svakim danom, i kao trener i kao osoba. Radi se o stvaranju veza, onih pravih, koje dugo ostaju. Radi se o stvaranju uspomena, dobrih ili loših, koje dijelite s drugima, o doživljaju novih kultura, novih načina rada, različitih sredina, različitih mjesta. Uživam u svemu tome i veselim se onome što će budućnost donijeti.

Planirate li odmah krenuti dalje, u potragu za novom prilikom?

Da, naravno, osjećam se pun energije, vjerujem da imam što dati klubovima i igračima. Prošlog ožujka obilježio sam deset godina otkad sam postao trener u prvoj ligi. U tih deset godina bio sam bez posla najviše mjesec dana između dva kluba.

Uzeo sam prvih šest mjeseci ove godine slobodno, odmarao sam se, razmišljao, analizirao, putovao, upoznavao nove ljude, provodio vrijeme s obitelji... Radio sam sve ono za što nisam imao vremena dok sam radio. Posao na Cipru nije potrajao koliko sam želio, a sad moram ići dalje, napraviti novi korak.