DINAMO se nalazi na velikom raskrižju. U nedjelju u Varaždinu igra važnu utakmicu SuperSport HNL-a u kojem nema pravo na ništa osim tri boda ako želi ostati u utrci za naslov. U pozadini tih ključnih, ali kratkoročnih ciljeva, odvija se i proces koji će odrediti budućnost kluba na srednje i duge staze.

Nakon što je Marko Marić otišao s pozicije sportskog direktora nakon snažnog pritiska navijača u veljači, klub iz Maksimira aktivno radi na pronalasku zamjene. Prema najavama iz kluba, uskoro bi trebalo biti obznanjeno ime, a uz tajming dolaska novog šefa struke, u javnosti je ključno pitanje treba li Dinamu ili bilo kojem hrvatskom klubu sportski direktor koji je stranac.

Dinamo je već probijao rokove. Ne smije si dozvoliti igranje sa sudbinom

Iz kluba su u neformalnim razgovorima poručili, nakon Marićeve smjene, da će novi sportski direktor biti imenovan na funkciju najkasnije prvog travnja. Dopredsjednik kluba Dubravko Skender je najavio da će novi SD biti imenovan u narednih deset dana.

Dinamo je već blizu probijanja tog roka, a na sjednici Izvršnog odbora početkom mjeseca već je bilo govora o tome da traje skautiranje i pregovori za nasljednika te da bi se posao mogao zgotoviti kroz dva tjedna, a taj rok je prošao.

Više puta smo pisali o tome kako Dinamo kasni sa svim procesima u klubu - od rekonstrukcije prve momčadi, odlukama o trenerima, pronalasku filijale i ne smije si dozvoliti da zakasni i s imenovanjem najvažnije pozicije u klubu što se sportskog sektora tiče.

Novi sportski direktor, tko god on bio, mora imati dovoljno vremena da skautira situaciju u klubu, definira ciljeve za ljetni prijelazni rok i krene u ljetne pregovore i ispitivanje tržišta kako bi Dinamo imao definiranu momčad što je moguće ranije uoči početka iduće sezone i kako se ne bi doveo u situaciju da u pet do dvanaest preplaćuje igrače jer mu je nasušno potrebna pozicija koju nije pokrio.

Eventualno novo odugovlačenje s imenovanjem novog SD-a dovelo bi u pitanje i smisao tajminga otkaza Mariću. Ako Dinamo ni nakon dva mjeseca ne dovede zamjenu, a u međuvremenu je dogovorio transfere Belcara i Mudražije, onda nije jasno zašto je otkaz Mariću prije kraja prijelaznog roka bio nužan.

Tko su kandidati?

U međuvremenu je u javnost isplivalo nekoliko imena. Od već standardnih prijedloga poput Gorana Boromise, Ivana Mancea ili Romea Jozaka, pojavila su se i neka nova imena poput Mihaela Mikića ili Saše Bjelanovića.

Trend u SHNL-u je takav da tu poziciju sve češće preuzimaju strana imena. U Hajduku tu dužnost vrši Francois Vitali, dok je u Osijeku donedavno bilo vrlo cijenjeno ime iz tog sektora, Portugalac Jose Boto.

Sve se češće može čuti da Dinamo također ide za stranim rješenjem i pojavile su se glasine o nekim vrlo respektabilnim imenima, prije svega iz njemačkog i portugalskog nogometa. Ideja da stranac vodi Dinamovu sportsku politiku dočekana je s velikom skepsom pa i otvoreno žestokim kritikama dijela navijača. Koliko su one opravdane?

Zašto SHNL klubovi traže sportske direktore strance?

Odgovor na pitanje zašto stranci preuzimaju te pozicije je jako jednostavan - na hrvatskom tržištu postoji jako mali broj sportskih direktora. Riječ je o poziciji koja se dosad u domaćem nogometu nije razvijala.

Umjesto toga, dužnosti sportskog direktora bile su spojene s nekom drugom pa su vlasnik/gazda kluba ili trener ujedno i krojili sportsku politiku što dugoročno uglavnom nije donosilo ništa, ali tužna je istina da je domaći nogomet nerazvijen do te mjere da većina prvoligaških klubova i dalje nema strategiju niti ju ona zanima, a osoba koja bi ju smišljala i provodila djeluje kao bespotreban trošak.

Lako ćete primijetiti da čak i oni koji nikako ne žele stranca kao sportskog direktora u pravilu nikad ne kažu koga bi točno htjeli na toj poziciji, nego se radi o nekoj mitskoj domaćoj figuri koja ne postoji. Točnije, postoji, ali nema ih puno.

Skoro svi su nabrojani u ovom tekstu. Neki već imaju angažman i rade na nekom drugom projektu, a neki su početnici i nijedan nije radio u uvjetima sličnima onim u Dinamu. Hrvatska tek treba razvijati specifične nogometne funkcije, a Dinamo sam najbolje zna koliko bi profitirao takvim modelom.

Marić je imao logične ideje, u javnosti ih je jasno artikulirao, ali bi vrlo vjerojatno bio efikasniji u sprovođenju tih ideja da je uz sebe imao nekog iskusnijeg tko bi ga mentorirao prije nego se odluči za iskorak i samostalno obavlja posao.

I bilo bi sjajno kada bi na Maksimiru uz novog sportskog direktora, ako on bude stranac, stasao netko iz domaćeg kadra koji će biti spreman preuzeti funkciju kada za to dođe i potreba i vrijeme. Pitanje stranaca u hrvatskom nogometu uglavnom služi za emocionalnu ucjenu i moraliziranje s pijedestala nacionalnog identiteta.

Bez obzira na to radi li se o igračima, treneru ili nekom drugom dužnosniku, barem djelomično ih se uvijek gleda kroz prizmu nekog tko "uzima posao domaćem čovjeku", a to im zamjeraju u pravilu isti ljudi koji su silno ponosni kada hrvatski igrači ili treneri ostvare uspjeh u inozemstvu.

Strani direktori nisu u hrvatskom nogometu zbog toga što su stranci i jer netko ima fetiš na njih, nego zbog bazične matematike. Potražnja za njima je trenutačno puno veća od ponude na domaćem tržištu.

Koja je razlika između sportskog direktora i trenera?

Ključan argument onih koji su protiv stranog sportskog direktora je onaj da on ne poznaje hrvatsku ligu ni igrače. Ta tvrdnja je apsolutno točna, ali joj se nerijetko pridaje bitno veći značaj nego što u praksi postoji.

Najveći izazov sportskog direktora Dinama nije pronaći vrhunskog domaćeg igrača - poslati ponudu za Tonija Fruka, Ramona Miereza ili Leona Belcara može svatko tko prati SHNL. Puno je veći izazov naći stranca u adekvatnom platežnom razredu koji može raditi razliku i kojem ne treba puno vremena za prilagodbu.

Dinamu za domaće područje prije svega treba čovjek koji će napraviti reviziju, a onda eventualno i restrukturiranje skautske službe i koji će konačno pronaći model po kojem će Dinamo svojim talentiranim igračima moći dati kvalitetne minute na posudbi u klubu u kojem postoji razvojni podražaj i u uvjetima u kojima Dinamo zadržava kontrolu nad tim kako igrač napreduje.

Sportski direktor ne mora znati svih 500 i kusur domaćih igrača u prvoj i drugoj ligi u dušu niti to itko može, bio on domaći ili strani kadar. Sportski direktor mora izgraditi sustav u kojem je margina greške i propuštanja onih najtalentiranijih, a još uvijek nedovoljno etabliranih, što manja. A ako u nečemu hrvatski klubovi imaju sreće, to je onda da bazen talenta nije prevelik i da ga nije preteško upoznati niti pratiti.

Puno važnije od državljanstva je prepoznati čovjeka koje može funkcionirati u klubu u kojem se svake sezone očekuje naslov, a jedno izbivanje iz Lige prvaka može prepoloviti godišnji budžet. I u klubu u kojem vremena ima samo za mlade igrače koji se razvijaju negdje drugdje, što Dinamo dosad nije standardizirao ni popravio.  Dinamo treba tražiti pravo ime, a ne pravu putovnicu.