"IMAMO bekove, imamo halfove, imamo forove, što daju golove! Hoćemo golove, hoćemo pobjede, hoćemo titulu, još ove godine!" pjevalo se u Maksimiru dok je trener Dinama bio Josip Kuže, a danas ovom pjesmom svoje pobjede slavi Gorica. Kod Dinama više nema pjesme, a nema ni skoro ničega što se spominje u ovoj strofi.

Tko je gledao Dinamo ove sezone, a posebno u posljednje dvije utakmice protiv Osijeka i Astane, vidio da je da Dinamo nema ni bekove ni halfove, a ako nema Petkovića, ni forove. Ok, ako ćemo iskreno, nitko nema halfove jer je to zastarjeli naziv za poziciju koja više ne postoji u nogometu, ali dozvolite autoru malo poetske slobode nauštrb činjenica.

Od devet braniča, samo dvojica su pokazala da su igrači za Dinamo

Dino Perić, Joaquin Sosa, Mauro Perković, Boško Šutalo, Maxime Bernauer, Kevin Theophile-Catherine, Bogdan Mihajličenko, Sadegh Moharrami i Stefan Ristovski. Popis je to svih braniča Dinama kojem treba pridružiti i napaćenog Roberta Ljubičića jer više igra beka nego veznog, što mu je nominalna pozicija.

Na cijelom tom popisu, prema igrama koje su pokazali u ovoj sezoni, Dinamo može pronaći dva igrača s kojima dugoročno može ozbiljno igrati u obrani. To su Dino Perić i Stefan Ristovski. Svi ostali u ovom su trenutku, a čini se i u budućnosti, daleko od onog što je potrebno za prvih 11 kluba kakav je Dinamo.

Posebno je zabrinjavajuće stanje Dinama na bočnim pozicijama, gdje se cijele sezone krpa i snalazi, ali dosad nije pronađeno nijedno rješenje koje bi ponudilo mir. Lijevo nema nijedne opcije koja bi zadovoljila, a desno je Ristovski, kojeg se često, kao i protiv Astane, žrtvuje na stoperu jer ondje fali kvalitetnih opcija.

Krpanje pozicija dovelo je do cirkusa

Sve te rošade dovele su do potpunog kaosa, koji se najbolje ogleda u igri Dinamove obrane. Stalno se ponavljaju iste pogreške, na igračima se vidi da im kronično nedostaje samopouzdanja i zbog toga i one stvari koje znaju - odjednom ne znaju.

Ovaj Ljubičić kojeg je Astana bušila kad god je stigla isti je onaj koji je protiv Chelseaja ne tako davno odigrao sjajnu utakmicu. Isti ovaj Dino Perić je pod Nenadom Bjelicom bio stoper koji nije bio daleko od poziva u hrvatsku reprezentaciju. Nisu ti igrači zaboravili igrati nogomet, ali nisu im ni omogućeni uvjeti za normalnu igru niti su Perića zaobilazile ozljede.

Ristovski je na desnom boku jedan od najboljih bekova HNL-a i čovjek koji liderski beskrajno puno znači za Dinamo, ali kao stoper je potpuno beskoristan u svakom segmentu igre osim u prvoj distribuciji.

Kako onda izgleda obrana Dinama kad izađe u sastavu u kojem veznjak igra lijevog beka, a desni bek jednog od stopera? Izgleda grozno i očajno. Kao skupina amatera, nekakva ekipa iz kvarta koja se skupila za usputni termin. Za to je kriv trener, krivi su i igrači, ali najviše su krivi oni koji sjede u Upravi.

Od Zorana Mamića, koji je usput i opljačkao klub, nisu uspjeli dovesti smislenog sportskog direktora pa sada imaju situaciju da je Jakirović u istoj situaciji kao i neki njegovi braniči. Gurnut je na poziciju sportskog direktora iako je nominalno trener i osuđen na to da se snađe najbolje što zna.

Kazahstanci su sjajno pokazali sve probleme Dinamove obrane

Protiv Astane najbolje se vidjelo koliko je obrana Dinama izgubljena zato što igrači igraju pozicije koje nisu njihove. Kazahstanci su ekipa koja kvalitetom nije ništa bolja od prosječne momčadi u HNL-u, ali u kontrama protiv Dinama izgledali su kao tranzicijska velesila.

Pozicija beka vjerojatno je najvažnija u modernom nogometu, a Dinamo protiv Astane, ali i u većini utakmica, nije imao nijednog. Ljubičić je toliko puta dozvolio igraču da mu uđe iza leđa i zakasnio u duel da je zapravo samo sreća spasila Dinamo da iz neke od tih akcija ne primi pogodak, a Moharrami je, kao i u mnogim prošlim utakmicama, bio nevjerojatno obrambeno i taktički neodgovoran.

Da, puno trči i trudi se, nitko ne može poreći da daje sve od sebe u svakoj utakmici, ali u nogometu na ozbiljnoj razini, a Konferencijska liga to jest, što god netko o njoj mislio, to nije dovoljno.

Broj centaršuteva koje promaši, broj situacija u kojima se ne vrati na vrijeme i ostavi po 30-40 metara brisanog prostora iza sebe, broj drugih lopti na koje ni ne krene nakon što ih stoperi odbiju jer uopće ne anticipira da će mu se otvoriti šansa za to... Previše je toga što ga čini tek prosječnim nogometašem. A prosječno, da parafraziramo Zlatka Dalića, nije dovoljno.

Puno se tu pita i stopere. Najbolje je probleme stoperske linije istaknuo Ilija Lončarević u svom komentaru za Index nakon utakmice. "Prava i ozbiljna momčad ne može u fazi organizacije igre, u deset metara u protivničkom polju, imati toliko netočnih i sasvim krivih dodavanja", istaknuo je Lončarević.

Čeka se zima. Dotad - Jakire, snađi se

Ne samo da stoperi rade nedopustive pogreške u dodavanjima već isto čine i u trenucima u kojima bi većina njih, zbog svojih igračkih predispozicija, trebala biti najbolja, a to su zračni dueli.

Potpuno je neshvatljivo da stoperi Dinama lopte koje glavom izbacuju iz svojih 16 metara u većini slučajeva šalju u zonu u kojoj opet mogu biti opasne za Dinamovog vratara. Najčešće ih šalju na sam vrh 16-erca, a jako rijetko opasnost otklone na bokove.

Popularno je danas reći da je to nešto što se uči u pionirima, ali doista je tako. I igrači Dinama to znaju, ali jednostavno to ne provode. Neki zbog manjka koncentracije, a drugi zbog objektivnog manjka kvalitete.

I onda se vraćamo na početak teksta - zbog svega navedenog Dinamo više nema ni bekove ni halfove. A to ima li Upravu ili i u njoj sjede ljudi koji su van svojih pozicija, to će saznati ako prije početka prijelaznog roka, iako je i sada već prekasno, dovedu sportskog direktora.

Dotad - Jakire, snađi se.