DINO RAĐA izabran je u košarkašku Kuću slavnih u američkom Springfieldu! U trenucima kad je hrvatska košarka dotaknula samo dno, ova vijest je odjeknula poput bombe. Jedan od najvećih hrvatskih, ali i europskih košarkaša postao je dio povijesti. Jer kad te Amerikanci prime u svoje društvo, u svoj dom, a njima je Hall of Fame svetinja, onda znaš da si dosegnuo sam vrh. Službena dodijela ovog priznanja dogodit će se 7. rujna 2018. u Springfieldu.

 

Usporedbe radi, ova je počast košarkaški ekvivalent Oscaru za životno djelo koji Akademija dodjeljuje filmskim veličinama kako bi im se zahvalila za sve što su napravili u svojoj karijeri. Drugim riječima, Dino Rađa je dobio svog Oscara za sve ono što je dao košarci.

 

Dino je primljen u Kuću slavnih koja nosi ime po izumitelju košarke Jamesu Naismithu kao dio generacije 2018., a s njim su od NBA velikana tu počast zaslužili, među ostalima, Maurice Cheeks, Jason Kidd, Steve Nash i Grant Hill. Legende. Jedna veće od druge. I Dino Rađa među njima.

 

Baš kao i kod filmskog Oscara, kod primanja u Kuću slavnih postoje razne kategorije. Dino je nominiran u kategoriji internacionalaca, košarkaša koji su na poseban način utjecali na razvoj košarkaške igre izvan NBA parketa. Premda je Rađa ostavio traga i u NBA-u, kao član Boston Celticsa, žiri mu se ipak primarno zahvalio na svemu onome što je dao košarci noseći dresove Jugoplastike, Jugoslavije te Hrvatske. Kad znamo da su u ovoj kategoriji bili nominirani još i velikani poput Tonija Kukoča, Vlade Divca, legendarnog Sovjeta Kondrašina (kojeg je opjevao i Đorđe Balašević u pjesmi Košarkaši), Dana Petersona, Ranka Žeravice ili Alphonsa Forda, onda ova počast dobiva na težini. 

 

 

Za sebe mogu reći da sam rođen u pravo vrijeme jer sam iz prve ruke svjedočio nezamislivoj ljepoti košarkaške igre. Ono najljepše događalo se u našem dvorištu, pred našim očima. Da bismo uživali u loptanju pod obručima nismo trebali gledati druge, ne, drugi su gledali nas. Koncem 80-ih, tik pred krvavi raspad bivše nam države, Jugoplastika je harala europskim parketima, a reprezentacija svjetskima. Žuti su bili jedina prava košarkaška dinastija i službeno najbolja europska klupska momčad svih vremena, a od Plavih bolji su bili jedino Jordan, Magic i ONAJ Dream Team. No oni ionako nisu bili ljudi. Oni su bili mitovi. Dino Rađa bio je jedan od ključnih ljudi u obje te selekcije. I one žute, i one plave.

 

U predziđe rata, kad se već naveliko počelo prijetiti po mitinzima i zveckati oružjem, jugoslavenski je sport, kao za vraga, proživljavao nezapamćenu renesansu. Kao po tekućoj traci stvarale su se generacije klinaca predodređene za najveće stvari, budući prvaci, legende.

 

Toliko puta opjevana čileanska generacija postala je prvak svijeta u nogometu, u Rijeci su isti uspjeh ponovili mladi rukometaši, a europskim zlatom su se okitili i vaterpolisti.

 

Ipak, svaka čast i nogometašima i rukometašima i vaterpolistima, ali tada je košarka bila sport broj 1.

 

I zato je ova počast, nagrada, kako god želite, jednako naša kao i njegova, jer koliko god današnjim klincima to bilo čudno, pa i smiješno, košarku smo doživljavali kao nešto puno više od same igre. Ona je bila stil života. Njeni velikani bili su divovi koji su hodali parketima, a Dino Rađa bio je jedan od tih bogova.

 

Prije Rađe, od Hrvata ovu su počast zaslužili samo Dražen Petrović (2002), Mirko Novosel (2007.) i Krešo Ćosić (1996.). Ljudi koji su bili avangarda, ne samo sportska. Od danas Hrvatska ima i četvrtog stanovnika Kuće slavnih. Dina Rađu.

 

S Rađom smo razgovarali odmah nakon što je doznao informaciju da će u Springfieldu postati dio košarkaške vječnosti. Rađi je tu vijest priopćio Zoran Radović, njegov bivši suigrač i nekadašnji igrač Crvene zvezde te reprezentativac Jugoslavije. Radović je danas jedan od ljudi iz vrha FIBA-e, koji je prvi doznao vijest da će Rađa postati član Kuće slavnih.

 

 

''Kad me Zoran nazvao i kad mi je rekao da za mene ima veliku vijest, najprije sam pomislio da su promijenili sustav ovih suludih kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Kini. No kad mi je rekao o čemu se radi, ostao sam bez teksta. Šutio sam neko vrijeme, a onda sam zaplakao. Nisam znao ni da sam nominiran. Ova počast meni je nagrada za životno djelo. Ona je dokaz da me ljudi koji vole košarku više cijene nego što ja cijenim samog sebe. Od ovoga nema više. Znam koliko vrijedim, što sam u karijeri napravio i znam da sam sve to postigao isključivo krvavim radom. Ovo priznanje mi je pokazalo da to netko cijeni još više od mene i zato sam se slomio'', kazao nam je Dino, pa je nastavio:

 

''Svjestan sam što ova počast znači i odmah ću reći da ona nije samo počast meni. Ova nagrada je priznanje hrvatskoj košarci, Splitu, Jugoplastici, reprezentacijama Jugoslavije i Hrvatske, mojoj generaciji iz Bormija, svim klubovima u kojima sam igrao, svim trenerima koji su me vodili kroz karijeru, od Petra Bezelja, Graše i Trninića do Kreše, Dude, Piksija Subotića, Skansija, Mirka Krole… Ovo je priznanje i Kukoču, jer bez Tonija ne bi bilo ni ove nagrade.''

 

Nakon ovog emotivnog dijela, razgovor je tekao sam od sebe, bez nekog koncepta, a Dino se posve otvorio. Spomenuli smo ugovor koji je imao u rimskom Messaggeru za koji je potpisao 1990. Rađa je u to vrijeme bio plaćen više od Diega Maradone, a u talijanskom parlamentu u to su vrijeme ozbiljno polemizirali o tom transferu (oko tri milijuna dolara), jer su neki zastupnici smatrali da je za talijansku ekonomiju nedopustivo da jedan košarkaš ima tolika primanja. Iz današnje perspektive ta svota zvuči smiješno, no u ono doba bila je čudo nad čudima..

 

''Znam da sam bio plaćen bolje od Maradone koji je tada u Italiji bio više od Boga, ali meni to nije puno značilo. Svog sam agenta pitao samo za prvih 300 tisuća dolara je li sjelo na račun, kasnije više nisam pitao ništa. Danas kad vidim da je Brooklyn dao 70 milijuna dolara jednom Mozgovu, dođe mi da si pucam u glavu. Žena me zna često zezati zbog toga, ali iskreno, baš me briga. I could not care less, kako bi rekli Amerikanci. Naravno, lijepo je imati novac, ali u životu sam i ovako dobro zaradio pa sam miran. Košarku nisam nikad igrao zbog novca, nego zato što sam uživao u njoj. Nažalost, mislim da to danas više nije slučaj. Dat ću ti primjer. Bili smo već prvaci Europe, a Aramis i ja smo prije treninga svaki dan igrali jedan na jedan. Prije i poslije treninga. Satima. Dok se ne bismo uništili. Kad je za to čuo, Božo je popizdio, pa nam je zabranio. Živjeli smo za košarku, a danas klinac od 15-16 godina priča o ugovorima i parama.''

 

Pitali smo Dina je li se nadao da će jednom u životu biti izabran u Kuću slavnih.

 

''Gledaj, uvijek se nadaš. Misliš si, možda jednog dana, ali ovako rano, to mi stvarno nije palo na pamet. Naravno da sam ponekad maštao o tome, ali nikad to nije bio dio mojih sportskih snova.''

 

Rađi su konkurencija za Generaciju 2018. bili njegovi prijatelji i bivši suigrači Vlade Divac i Toni Kukoč. Pitali smo ga hoće li se kod njih možda pojaviti određena doza ljubomore što je on ovu počast dobio prije njih.

 

''Nema šanse. Poznajem ih obojicu veoma dobro i znam da će biti sretni zbog mene. Na koncu, pa ova nagrada je i njihova baš kao što je moja. Znaju oni da njih tamo njihovo mjesto čeka, da će tamo doći prije ili kasnije.''

 

Kako smo već napisali, Rađa je četvrti Hrvat koji je dobio svoje mjesto u Springfieldu. Prije njega tu su čast imali samo Mirko Novosel, Krešo Ćosić i Dražen. Pitali smo Dina da nam kaže koju rečenicu o svakom od njih.

 

''Mirko je velikan. Ne samo naše košarke, nego svjetske. Čovjek je stvorio Cibonu. S reprezentacijom bivše države osvojio je sve što se osvojiti dalo, stvorio je kult reprezentacije, a upravo je on srušio i kompleks Sovjeta. Dok Mirko nije došao na mjesto izbornika Jugoslavija nikad nije mogla dobiti Ruse. Kad je Mirko preuzeo reprezentaciju, dogodilo se obratno. Velikan, što da kažem...''

 

 

''Kao igrača nisam ga gledao, ali bio mi je trener. Na koncu, on me uveo u reprezentaciju, a bio mi je trener i u Splitu. Krešo je bio pojava za sebe. Sjećam se utakmice za treće mjesto na EP-u u Grčkoj 1987. protiv Španjolske. Do kraja je ostalo par minuta, a naš centar je dobio petu osobnu. Logično mi je bilo da se dignem i da se spremim za ulazak, jer više nismo imali niti jednu čistu peticu. On me gleda i kaže Grboviću, koji je bio čista četvorka, da se spremi. Ja ga gledam i nije mi jasno. Gleda on mene i mrtav-hladan me pita: 'Ti bi stvarno igrao?' Kažem ja: 'Pa bi.' Ćosić će na to: 'A dobro, uđi onda.'

 

Ili za vrijeme priprema na Kranjskoj Gori. Trčimo mi oko nekih tribina koje su bile na zemljanom brežuljku. Krešo je dolje i gleda nas, no mogao nam je vidjeti samo glave. Rašo Radovanović, koji je bio najstariji među nama kaže da stanemo i da samo tresemo glavom, da izgleda kao da trčimo. Mislili smo da će nam to proći, no Ćosić je samo na to mirno viknuo: 'Gospodo, vidim što radite.' Zaista je bio genij i košarkaški vizionar.''

 

 

''Teško je to reći. Prvi nas je otkrio Slavko Trninić, kad smo još bili juniori. No nije to odmah bilo kao po špagi. Tek kad je došao Moka, ja sam zaigrao u prvoj momčadi. U prvu momčad Jugoplastike upao sam slučajno. Bio sam junior, a trener je bio Grašo. Pola momčadi je bilo ozlijeđeno, pa smo upali mi. To je trajalo samo tri utakmice, dok nas nije potjerao. Čistačica je nas nekoliko prijavila da smo se prolijevali vodom i Grašo nas je ekspresno izbacio. No ne da mu to ne zamjeram, nego mu hvala na svemu. On me je na neki način odgojio. Naučio me pivotiranju, što je kasnije bio moj zaštitni znak, jako je puno utjecao na mene i hvala mu na tome'', priča nam Dino, pa nastavlja:

 

''Tada je u klub došao Krešo, a ja sam bio u juniorima. Možda sam svega dva-tri treninga odradio s prvom momčadi. Tada se vratio Slavko Trninić i tako je sve počelo. U momčadi su od visokih bili tu Poljak, Čeko, Bratić i Sobin, sve povremeni reprezentativci. Ja sam bio tek peti, a još klinac. Točno u to vrijeme dobio sam ponudu od University of Utah. Njihov trener već je došao po mene, imao sam i pismo namjere i namjeravao sam otići. Bilo mi je jasno da neću igrati, a tada su mi trebale minute. Došao sam do Slavka i rekao mu da sam odlučio otići u Ameriku jer da znam da neću igrati. U tom trenutku meni kaže Trninić: 'Ako bih ja potjerao dvojicu, bi li ti ostao?' Meni neugodno, glupo mi da bilo što kažem. S jedne strane, naravno da sam htio ostati u Splitu i igrati u Jugoplastici, ali s druge, nisam želio da netko bude otpisan zbog mene. Prelomio sam i rekao da bih ostao ako ću igrati. Istog trenutka, jednog pošalje u Omiš, drugog u Dalvin i ja ostanem. Prvu sezonu se nisam naigrao, tu i tamo po koju minutu. Slavko je dao ostavku nakon tri kola i došao je Moka. Slavnić je u klub došao doslovce na dan utakmice. Čim je stigao pitao je Dukana i Poljaka, koji su bili stariji, tko što igra, koja je prva petorka, a koje su zamjene. Dođe do mene i pita me: 'Tko si ti i što igraš?' Mislim se ja, ako nisam kod Slavka igrao, koji me nagovorio da ostanem, kod ovog tek neću vidjeti lopte. Već sam potonuo, ali sve je ispalo drugačije. Počeo sam s 15 minuta po utakmici, pa 20, sve dok nisam postao starter. Nakon Moke u klub je došao Božo, a sve ostalo je povijest.''

 

 

''Što da kažem o Draženu a da se ne zna? Genije. Mirko me nazvao kasno navečer i javio mi da je poginuo. Bio sam u krevetu. Vrisnuo sam i sjeo sam na kauč. Zavrtjelo mi se i da nisam bio na kauču, srušio bih se. Doslovce sa sprovoda otišli smo na Mediteranske igre u Francusku. Kada smo izašli na teren u prvoj utakmici, nismo znali gdje smo. Sedam dana nismo ništa radili, samo smo plakali.  Prvi trening nakon njegove smrti, Franjo i ja u svlačionici, samo plačemo. Ma koji trening. Međutim, bolje da smo se uključili odmah, da smo otišli na taj turnir. Na neki način kroz igru smo se lakše nosili s tragedijom. Dražen je bio sportski luđak. Ne samo za košarku, za sve sportove. Tada nije bilo interneta i on bi me zvao na telefon da mu čitam rezultate. Ali ne samo Hajduka, Dinama, Šibenika, Cibone, nego iz svih sportova. Pitao bi me kako su igrali Val iz Omiša protiv Jadrana i Kaštela, kako su igrali vaterpolisti, vaterpolistice, ragbijaši. Svi. Pola sata bih mu čitao rezultate. Sad ću ti reći nešto o Draženu, što sigurno nisi imao pojma, samo da ti dokažem o kakvom se karakteru radilo. Na Igrama u Barceloni 1992. igramo s Angolom. Skansi prije utakmice kaže meni, Toniju, Komazecu i Draženu da se ne moramo skidati, da će mi danas odmaramo. Jer, lako ćemo s njima. Dražen je bio protiv, ali Skansi je bio uporan. Počela je utakmica, a ono, Angolci poveli 15 razlike. Skansi u panici kaže nama četvorici da se zagrijemo i da ulazimo spašavati stvari. Dražen ga mirno pogleda i kaže: 'Nisi želio da igram, e sad, ko te jebe, neću igrati.' I stvarno nije. Ipak, ušli smo nas trojica, ja sam se nešto i ozlijedio, ali na kraju smo ipak na klasu i kvalitetu pobijedili. Takav je Dražen bio. Karakter i vođa kakav se jednom rodi.''

 

 

''Dva su. Prva titula prvaka Europe s Jugoplastikom u Munchenu i Igre u Barceloni. Drag mi je Bormio, pa prva titula prvaka Jugoslavije protiv Partizana, ali ove dvije priče su najviše obilježile moj život. U Munchenu smo sebi i svima dokazali tko smo i koliko vrijedimo, a u Barceloni smo u dresu Hrvatske igrali finale protiv Jordana, Birda, Magica, ljudi za koje nisam bio siguran ni da su stvarni.''