Ceremoniju umirovljenja Ginobilijeva dresa pogledajte OVDJE.

NBA sam počeo pratiti sredinom nultih godina 21. stoljeća. Sjećam se poprilično dobro da sam bio jedini klinac u razredu kojeg je zanimala strana košarka. Pričamo ipak o vremenu kada smo u Zagrebu mogli gledati utakmice Eurolige, Cibona je bila respektabilan klub u europskim razmjerima i praktički nije bilo potrebe tražiti dodatan izvor košarke. Uz sve domaće što smo imali priliku pratiti ili uživo ili na televiziji, fascinirala me američka liga, taj misteriozni NBA.

>>>Ginobilijev dres pod krovom dvorane Spursa: "Ja sam Manu i to je ono što radim"

Sjećam se da nisam mogao smisliti San Antonio Spurse iz danas prilično banalnog razloga. Bili su stari, dolazili iz nekog zabačenog grada u Teksasu i imali bezvezan logo i dresove. Glavni igrači od oko 30 godina, neka mamuza i bijelo-sivo-crne kombinacije nisu idealan spoj za osnovnoškolca koji traži nešto što će mu privući pozornost.

Kako taj tip može imati 90, a jedva zabija 15 po utakmici?

To se dodatno manifestiralo u igricama, a posebno mi je smetalo to "što onaj Manu Ginobili ima 90 OVR", a čovjek jedva zabija 15 poena po utakmici. Sve dok nisam progledao i dok mi, kao mnogo puta u životu, s godinama nije došlo iz stražnjice u glavu da sam bio u krivu. Kako može imati 90 OVR? Tako što može zabiti koliko hoće, ali ne želi ako ne mora. Tako što ide glavom na svaku mrtvu loptu, tako što je doktorirao kako izvesti eurostep i poslije za to bio i Hardenov mentor. Tako što je cijelome svijetu pokazao da Argentina nije samo nogometna nacija odvevši ih na košarkaški Olimp 2004. godine najfinijom košarkaškom poezijom.

Majstor završnica, hladan kao beton na kojem nismo smjeli sjediti kao klinci, pogotovo kada treba zaključiti utakmicu. Najnesebičniji igrač lige mogao je biti zvijezda, ali je obožavao biti u sjeni - ulaziti s klupe, zatomiti ego, dodati bolje postavljenom igraču, zabiti deset, ali pobijediti s trideset. Timski uspjeh prije svega. Pitanje je bi li bio takav da je završio u bilo kojoj drugoj ekipi osim Spursa, ali neke stvari su očito zacrtane u vremenu i prostoru.

Gregg Popovich složio je ekipu Spursa na temeljima Tri mušketira i sličnih romana viteške tematike. Svi za jednoga, jedan za sve. Timska košarka u kombinaciji s talentom u stanju je nadjačati svakog individualca kojeg su vidjeli NBA parketi. S razlogom je neslužbeni moto Spursa:

"Kada mi ništa ne pomaže, odem pogledati kako klesar udara po kamenu stotinu puta a da ne ostavi ijednu crticu na njemu. No sto i prvi udarac po kamenu lomi ga na pola i znam da ga nije slomio samo taj udarac nego i onih stotinu prije."

Čak 550 dolara za ulaznicu

Pobjeda u posljednjoj utakmici sezone dolazi kao plod svih onih utakmica koje su ranije dobili. Pogođena trica za pobjedu plod je svih onih koje su ubacili na treningu i zagrijavanju. Sve ima svoj smisao u organizaciji Spursa, sve se radi s razlogom.

Utakmica protiv Clevelanda 28. ožujka odabrana je kao odavanje počasti jednom od najvećih sinova koje je San Antonio dao. Cijene ulaznica skočile su u nebesa. Ako ste željeli vidjeti uživo kako se broj 20 proćelavog i samozatajnog Argentinca podiže na vrh dvorane, morali ste izdvojiti 550 dolara u zadnji čas. Dvadeset nitko više neće nositi na dresu s mamuzom na prednjoj strani, pridružit će se legendama Spursa koje već krase vrh dvorane.

Moderni Davy Crockett

San Antonio, grad poznat u svijetu kao poprište jedne od najslavnijih bitaka u američkoj povijesti - Alamo. Teksaški borci za slobodu od Meksika predvođeni Williamom Travisom, Davyjem Crockettom i Jimom Bowiejem dugo su bili jedini junaci o kojima se pričalo djeci iz generacije u generaciju.

James Silas, George Gervin, Johnny Moore, David Robinson, Sean Elliot, Avery Johnson, Bruce Bowen (koji je dao blagoslov LaMarcusu Aldridgeu da “posudi” njegov broj 12) i Tim Duncan. A od noćas i Manu Ginobili kao deveti član legendarnog društva Spursa.

Nešto stariji i noviji junaci koji su ratovali na košarkaškim parketima donoseći pobjede i naslove San Antoniju. Čuo sam da se veličina igrača može dobro izmjeriti načinom na koji ga predstavljaju. Za one najbolje i najomiljenije dovoljno je reći samo ime.

Recimo, Manu.