"Drago mi je što je brat sudac poznatiji od mene, ali drukčije gledamo na nogomet"
MNOGI hrvatski nogometaši mladi odlaze u inozemstvo i tamo provode najbolje godine, a vraćaju se tek u suton karijere ili ako stvari nepredviđeno krenu nizbrdo. Jedan od takvih povratnika u SHNL, nakon 10 godina provedenih uglavnom u Italiji, 31-godišnji je Marko Pajač.
Taj lijevi bek iz Svetog Ivana Zeline jedan je od rijetkih nogometaša koji nije najpoznatiji član svoje obitelji jer njegov je brat nogometni sudac Igor Pajač, a većina medija njegov je povratak u Lokomotivu upravo tako predstavila u naslovima.
U Lokomotivu je prvi put stigao iz Varaždina kao 19-godišnjak, nadajući se da će tako ostvariti transfer u Dinamo, koji ju je tada neskriveno koristio kao filijalu i razvojnu momčad. No, umjesto prelaska kod velikog brata s Maksimira, završio je u kudikamo manje glamuroznom mađarskom Videotonu, a zatim preko Celja dospio u Italiju, gdje je proveo osam godina.
Iako je imao ugovore sa samo dva kluba, igrao je za njih čak sedam, uglavnom u Serie B, ali sakupio je 25 nastupa (prema Transfermarktu) u Serie A za tri različita kluba, iskusivši atmosferu krcatog San Sira u zadnjem kolu u kojem su Interu trebali bodovi za Ligu prvaka, a njegovu klubu za ostanak.
U Cagliariju je igrao s Darijom Srnom, a u intervjuu za Index otkrio je što je od njega naučio, koji su mu još igrači ostali u sjećanju, koja je razlika između Serie A i Serie B, zašto se vratio u Lokomotivu, ali i kako je biti manje poznati brat nogometnog suca i koliko su različita njegova igračka stajališta i pogledi na nogomet u odnosu na bratova sudačka.
Kako je vratiti se u SHNL nakon deset godina u inozemstvu?
Vrlo mi je drago što sam se vratio doma, to mi je bio i cilj pred kraj karijere. Mislio sam se malo kasnije vratiti, ali stvari je ubrzala situacija s ozljedama protekle dvije godine. Priliku koju mi je Lokomotiva dala želio bih iskoristiti da se pokušam još malo vratiti u inozemstvo. Imao sam tešku ozljedu, ali Bogu hvala, sad je super i htio bih u Lokomotivi malo osvježiti karijeru.
Je li koji drugi SHNL klub bio opcija?
Pričali smo s direktorom Šikićem, bio je jako pozitivan razgovor, pa nismo ni gledali druge opcije. Bilo ih je, ali kad smo si dali riječ, toga smo se držali. Bila mi je želja vratiti se tu, blizu sam kući, u Zagrebu sam, jako sam sretan što su mi dali priliku.
Lokomotiva je u nekarakterističnoj situaciji da se bori za ostanak. Kako gledate na to?
To je sve nogomet, ne brinem se puno, stabilizirat ćemo se, dok mi koji smo došli kasnije dođemo na pravi kolosijek, ima još puno utakmica, puno kola. Nisam puno zabrinut, dobro se radi, dobro treniramo, držimo se trenerovih smjernica. Možda stanje na tablici sad nije dobro, ali pozitivni smo.
Propustili ste prve dvije utakmice nakon dolaska i posljednjih nekoliko zbog ozljede. Je li to povezano s ranijom teškom ozljedom koju ste spomenuli?
Ne, nema to veze jedno s drugim. Ta stara ozljeda je prošlost, normalno sam individualno trenirao preko ljeta nakon odlaska iz Genoe, ali trener me nije koristio prva dva kola jer mi je ipak trebalo neko vrijeme za adaptaciju na novu ekipu, što je po meni sasvim normalan proces. Ovo sad je neka mikrorupturica, ništa strašno, samo je trebalo 10-12 dana da zacijeli.
Iz Lokomotive ste se i otisnuli u inozemstvo, ali za početak ste išli sjeverno od svog Svetog Ivana Zeline, u Varaždin. Kako to?
Počeo sam u Zelini, a onda sam preko jednog tatinog prijatelja otišao u Varteks, gdje je bio i njegov sin. Tamo sam otišao s 12 godina i zadržao se do 18-19. Tamo sam prošao sve, debitirao za prvu ekipu, ali klub se nažalost ugasio. Bila je opcija da već tada idem vani, ali bio sam još premlad i odlučio doći u Lokomotivu.
Tad sam otišao na posudbu u Sesvete, vratio se na jednu godinu u Lokomotivu, a onda su me prodali u Videoton. Tamo sam bio godinu dana, pa isto toliko u Celju, gdje me vidio Elvis Bašanović, koji mi je i danas menadžer, i on me odveo u Italiju, gdje sam bio do ove sezone. Da nije bilo ozljede, ostao bih sigurno još dvije-tri godine, ali kako sam rekao, cilj mi je vratiti se.
Za Varaždin ste debitirali u europskoj utakmici protiv Andoraca i dobili crveni karton. Što je bilo?
Izgorio sam u želji. Bio je neki kontakt, povlačenje, ja sam zamahnuo rukom i pogodio ga u trbuh, ako se dobro sjećam, i sudac mi je pokazao crveni karton. Što da kažem, neiskustvo, želja, borba, srce radi brže od glave.
Bila je to zadnja europska sezona Varaždina, bivšeg Varteksa, prije gašenja. Kako iz današnje perspektive gledate na taj klub?
Jako sam sretan što Varaždin opet ima prvoligaša, tu mu je mjesto, zaslužio je biti u prvoj ligi. Tamo sam napravio prve korake i drago mi je što su u najvišem rangu natjecanja.
Kad ste došli u Lokomotivu, ona je neskriveno bila Dinamova filijala. Jeste li se nadali da ćete odlaskom tamo biti bliže ostvarivanju transfera na Maksimir?
Naravno da je svakom igraču u Hrvatskoj cilj igrati za Dinamo, da je najveća stvar igrati u najvećem hrvatskom klubu. To mi je bila ambicija, ali u nogometu ničiji put nije savršen, a ja sam drukčijim putem napravio solidnu karijeru.
Na kraju ste otišli u Mađarsku pa u Sloveniju. Kako ste proživljavali prve godine u inozemstvu?
Ne mogu reći da mi je bilo bajno, trebalo je vremena za adaptaciju, slabije sam i igrao, ali bila su to iskustva koja su me ojačala za budućnost i bolje da su mi se događala tada, u mlađim godinama.
U Celju ste imali dosta hrvatskih suigrača, ali većinom manje poznatih široj javnosti. Jeste li vi napravili najveću karijeru od njih?
Mislim da jesam. Danijel Miškić, koji je bio i u Lokomotivi sa mnom, već sedam godina igra u Rusiji, on je napravio dobru karijeru. On mi je najviše ostao u sjećanju, moje je godište, bili smo zajedno i u mlađim reprezentacijama.
Za Celje ste zabili nekoliko golova iz slobodnih udaraca. Jeste li ih češće pucali i odgovaraju li vam više iz većih ili manjih udaljenosti?
Da, uvijek sam se htio za to izboriti, pogotovo kad ne bi bilo starijih. Težio sam izvođenju svih prekida, slobodnjaka, penala, kornera. To mi je bila pozitivna godina, baš se igrao nogomet, uživao sam u tome, bio slobodniji na terenu, ali kad uspoređujem s Italijom, to je sasvim drugi svijet.
U Italiji sam shvatio da tamo moraš odraditi posao, točno se zna kakav, ozbiljnije je, nema puno prostora za pogreške i rizike. U Celju je bilo puno više prilike da pokušaš napraviti nešto izvan šablona.
A što se tiče samih slobodnjaka, nije mi bio problem ni s 20 ni s 30 metara. Još dok sam bio jako mlad, ostajao sam u Varaždinu nakon treninga dok bi Davor Vugrinec izvodio slobodnjake, tih 15-20 minuta bih mu vraćao lopte nakon udaraca. Od njega sam ponešto naučio, kao i od Nikole Šafarića, današnjeg trenera Varaždina. Uvijek sam bio znatiželjan o tim situacijama.
Kako ste reagirali kad ste saznali da iz Celja prelazite u Serie A?
Nisam vjerovao da će biti tako, desilo se preko noći, bio sam baš iznenađen. Agent mi je samo rekao da idemo na liječnički pregled u Cagliari i da je to to. Potpisao sam na tri godine plus jednu i odmah išao na posudbu u Benevento, što je ispalo stvarno pozitivno, odigrao sam 16 utakmica, imao gol i asistenciju, a momčad se kroz play-off plasirala u Serie A.
Na drugu posudbu išao sam u Perugiu, gdje mi je direktor došao na pripreme i pitao me mogu li igrati beka. Rekao sam da mogu, da sam to igrao kao mlađi, pristao sam, davao maksimum na terenu i odigrao 37 utakmica na lijevom beku.
Kad sam se vratio u Cagliari, produljili smo ugovor i rekli su mi da ću ja igrati utakmicu-dvije, pa onda netko drugi. Nažalost, to se nije dogodilo, prvu priliku sam dobio polovicom studenog protiv Chieva u kupu. Na zimu sam otišao na novu posudbu u Empoli i igrao u Serie A. U zadnjem kolu smo igrali protiv Intera na San Siru za ostanak, jako mi je žao što nismo uspjeli. Interu su trebali ti bodovi za Ligu prvaka.
Na sljedeću posudbu išao sam u Genou, gdje sam prilično redovito igrao, ali na zimu je došao novi trener, kod kojeg više nisam igrao. Onda je došao covid i sve je stalo, a kad se pokrenulo, opet sam se vratio u Cagliari i na zimu prešao u Bresciu.
Tamo sam bio sezonu i pol, u drugoj odigrao 40-ak utakmica, uključujući play-off, postigao par golova, imao dosta asistencija i na kraju sezone se svejedno vratio kući bez ugovora. Takva je bila politika predsjednika. Nakon nekoliko tjedana dobio sam ponudu da se vratim u Genou, koju su preuzeli novi vlasnici, i s njima sam potpisao na tri godine.
U prvoj sezoni smo izborili povratak u Serie A, ali ja sam nakon 10 kola strgao ligamente koljena i tada je sve krenulo nizbrdo.
Što ste igrali prije selidbe na lijevog beka?
Lijevo ili desno krilo, beka po potrebi. Kad sam bio mlađi, više sam težio golu, želio igrati naprijed. Danas mi je draže imati lijepo dodavanje, asistenciju iz koje će netko drugi zabiti gol. Čak i ako sam sam pred golmanom, a vidim i slobodnog suigrača, radije ću njemu dodati da zabije na prazan gol.
Promijenili ste u Italiji dosta klubova, što prve, što druge lige... Tko su najbolji suigrači koje ste imali?
Bilo je strašnih igrača. Ako krenemo od Cagliarija, prije svih Darijo Srna, sjajan čovjek i na terenu i izvan njega, može biti primjer svakom igraču kako se ponašati u karijeri. Bili smo zajedno šest mjeseci, živjeli u susjednim zgradama, stalno se družili, išli zajedno na treninge, a bio je s nama i Filip Bradarić.
Zatim Bruno Alves, koji je također došao u Cagliari dok sam bio tamo. I on može biti primjer načinom na koji funkcionira i ponaša se. Massimo Coda je igrač koji radi razliku u Serie B, uvijek zabije više od 20 golova. Goran Pandev, još jedan naš Balkanac, također odlična osoba, zatim Lasse Schöne, koji je bio kapetan Ajaxa. Sve su to sjajni ljudi od kojih se može naučiti puno i na terenu i izvan njega.
Što ste naučili od Srne?
Uvijek mi je govorio na treningu da pazim da ne izgubim loptu, da krivo ne dodam. I bio je u pravu, ne treba uvijek forsirati igru, nego tražiti čist, dobar pas, osim kad si naprijed u zadnjih 20 metara i očekuje se centaršut. Ali važno je čuvati posjed i ne gubiti lopte.
Koja je, osim kvalitativne, razlika između Serie A i Serie B?
Puno je teže igrati Serie B, grublja je, to sam čuo kad sam došao i osobno se u to uvjerio. Serie A je kvaliteta, zna se gdje lopta mora ići, kad se napada, kad se brani, kad treba umrtviti igru, a u Serie B se više igra na silu, na snagu, duge lopte za koje se treba izboriti.
Prema Transfermarktu, odigrali ste 25 utakmica u Serie A za tri kluba. Je li vam koja ostala u posebnom sjećanju?
Ona protiv Intera koju sam spomenuo, nju ću pamtiti cijeli život, na punom San Siru. Nadam se da ću još neku takvu odigrati, ali zasad mi je to najveća utakmica u karijeri.
A od protivničkih igrača? Jeste li se ikad zatekli s, recimo, Ronaldom u duelu?
Nisam, on je uvijek igrao na drugoj strani. Igrao sam protiv Douglasa Coste, kojeg gledaš na televiziji, a onda kad ostaneš s njim jedan na jedan, nije ti svejedno. Ali u Italiji se sve pokrivao kolektivno, timski, pa nisam baš ostajao u takvim situacijama. Taktički se sve dobro zatvara, pa nisam imao individualnih problema.
On je jedan od igrača koji me se najviše dojmio, koliko je bio brz i okretan. Uz njega možda Jeremie Boga, koji je igrao u Sassuolu i Atalanti, također nevjerojatno brz igrač.
Gotovo svake sezone ste mijenjali klub. Koliko je teško tako često se seliti?
Teško je, pogotovo zadnjih godina jer imam dvoje djece, sinove od tri i šest godina. Čak sam i imao ovog ljeta drugih opcija, ali htio sam se vratiti doma i malo se stabilizirati. S druge strane, upoznaš više ljudi, suigrača, promijeniš gradova, ali ima više negativnih strana nego pozitivnih. Ipak, takav je moj put i ja sam ga prihvatio.
Je li teško tako stalno sklapati nova poznanstva i održavati prijateljstva?
Pa i nije. U kontaktu sam s puno igrača, svaki drugi dan razgovaram na talijanskom s prijateljima, čak mi i fali jezik. Čujem se sa suigračima i iz Genoe i drugih klubova u kojima sam bio.
Možda mi je bilo teže prve dvije godine u Italiji, ali s vremenom upoznaš igrače na terenu, pa kad god dođem u novi klub, imam nekog s kim se već znam. I posvuda su me dobro dočekali, otvorenih ruku, zaista nikad nisam imao problema. S vremenom proširiš kontakte i izvan terena, posvuda imam ljudi koji su mi pomogli, recimo kad bih trebao tražiti stan.
Koji je od svih tih gradova najbolji za život, gdje su najbolji navijači?
Živio sam stvarno na lijepim mjestima, počevši od Cagliarija, gdje je jedne zime za Božić bilo 29 stupnjeva i ljudi su se kupali u moru. Empoli je usred Toskane, gdje su oni predivni brežuljci i vinogradi. U Genovi sam bio sjevernije, ali također na moru, točnije u Arenzanu, krasnom turističkom mjestu. Ali nisam previše od razgledavanja, više je žena išla s djecom i sestrom, ja sam više bio kod kuće.
S navijačima sam posvuda bio u dobrim odnosima, i danas me prepoznaju i ponekad traže fotografiju. Drukčije je tamo nego kod nas, ljudi puno više prate nogomet, žive za njega, posebno u Genovi. Fali mi to malo, ali brzo se prilagođavam.
Brat vam je poznati sudac Igor Pajač. Smije li on suditi Lokomotivi dok ste vi tu?
Naravno da ne smije, to je logično jer bio bi u sukobu interesa. Ne bi baš bilo normalno da dva brata dolaze na utakmicu, jedan igrati, a drugi suditi. Ne bih se ni ja ugodno osjećao na terenu.
Ljuti li se zbog toga što sad ima jednu utakmicu manje tjedno kao opciju?
Ma ne, uostalom i on je vrlo ambiciozan i više gleda kako suditi što više utakmica u Europi.
Gledate li ikad utakmice zajedno? Koliko ih on kao sudac proživljava drukčije nego vi kao igrač? Pitate li ga ikad za mišljenje o nekim spornim situacijama u kojima ste sudjelovali?
Ja sam igrač, on je sudac i normalno da svatko od nas gleda sa svoje pozicije i tvrdi svoje, a ti pogledi su dosta drukčiji, pa nikad nismo tu pronašli neki zajednički jezik, nikad nismo ulazili u neke dublje rasprave.
Ako dobijem karton, a nije zbog prigovora, uglavnom razumijem zašto sam ga dobio. Znao sam ga ponekad pitati, onda mi on odgovori, ali meni se odgovor uglavnom ne svidi jer mislim drukčije, pa sam prestao. Suigrači me, doduše, stalno traže da ga pitam za mišljenje o nekoj situaciji.
Kako on proživljava situacije u kojima pogriješi, pa ga se razapinje sa svih strana?
Svatko bira svoj put i treba se znati nositi i s pozitivnim i negativnim stvarima. Ima već skoro 40 godina i naviknuo je na to, iako mu ranije nije bilo lako.
Kako doživljavate to što je on kao sudac poznatiji nego vi kao igrač?
Meni je to drago, ni ne volim da se o meni puno piše po novinama, bolje je ovako. I kad sam dolazio u Lokomotivu, pisalo se da stiže brat Igora Pajača, a meni je bilo draže tako nego da piše da se Marko Pajač vratio u Lokomotivu.
Nisam od medija niti težim tome da budem poznat. Mogu biti zadovoljan onim što sam dosad napravio u karijeri, iako ne mislim da je kraj, nego da sam se došao tu osvježiti i vratiti se još na koju godinu u inozemstvo, prvenstveno u Italiju, to bih jako volio, a i obitelji bi bilo jako drago.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati