U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Jedan od najfascinantnijih sportaša u povijesti bio je hrvač grčko-rimskog stila Aleksander Kareljin, sibirski div od 190 cm i 130 kg mišića, koji je od 1987. do 2000. triput bio olimpijski prvak, devet puta prvak svijeta i čak 12 puta Europe, a punih šest godina nije izgubio ni bod. Njegov poraz u finalu OI-ja u Sydneyju, kojim je okončao karijeru, smatra se najvećim čudom u povijesti individualnog sporta. 

BIO JE 25. rujna 2000. kad su finalu olimpijskog turnira u hrvanju grčko-rimskim stilom stajali jedan pokraj drugoga Rus Aleksander Kareljin i Amerikanac Rulon Gardner. Tribine su bile krcate. Tisuće ljudi došle su pogledati finalnu borbu olimpijskog turnira, ne kako bi uživali u vrhunskom hrvanju, već da bi se kasnije mogli hvaliti kako su bili svjedoci pisanja novog poglavlja u povijesti sporta. 

Naime, Kareljin je do tog rujanskog dana 2000. osvojio tri uzastopna olimpijska zlata i čitav svijet je očekivao da će postati tek četvrti olimpijac u povijesti s četiri zlata u istoj disciplini, nakon jedriličara Paula Elvstroma, bacača diska Ala Oertera i Carla Lewisa, koji je četiri puta slavio u skoku u dalj.

Do tog dana imao je omjer 887-1, posljednji put je izgubio prije 13 godina, a u posljednjih šest borbi protivniku nije prepustio ni bod

Kareljin do toga dana nije izgubio borbu punih 13 godina, a šest godina nije rivalu prepustio ni bod. Amerikanac Gardner je trebao biti samo statist u još jednom trijumfu najvećeg borca svih vremena. Gardner je bio solidan hrvač, no nitko ga uoči turnira nije vidio ni u finalu, a kamoli da je netko uopće i pomislio da može napraviti nešto nemoguće - pobijediti najjačeg čovjeka na svijetu. U to nije vjerovao ni Gardner.

''Dominirao je ovim sportom 13 godina. Nitko nikad nije bio ni blizu toga da ga pobijedi. Znao sam da nemam šanse. No, kroz glavu mi je prije borbe prošla misao da, kad sam već tu, u finalu, ako dam sve od sebe, svašta se može dogoditi. Nikad se ne zna. U borbu sam ušao s mišlju: 'Ok, super, barem imam srebrnu medalju.' Međutim, nisam želio tu stati. Znam da su me mnogi podcjenjivali, govorili su kako sam zalutao u finale. Vjerojatno sam na kraju iznenadio sebe više nego njih'', pričao je kasnije Gardner u dokumentarnom filmu Rulon Gardner Won't Die.

Gardner je do tog finala osvojio tek jedno peto mjesto na SP-u, dok je Kareljin bio na omjeru od 887-1. Jedini poraz je doživio u finalu prvenstva SSSR-a 1987., a u tijesnoj i kontroverznoj borbi pobijedio ga je tadašnji europski prvak Igor Rostorotski. Taj poraz, premda se kasnije pričalo da je Rostorotski bio favoriziran, prilično je uzdrmao Kareljina.

Točnije, izjedao ga je, uništavao. Bio mu je to prvi poraz nakon pet godina i jako se teško nosio s njim. Tada je imao samo 20 godina, ali čak i tako mlad iz njega je puno naučio. Odlučio je da se nešto slično više nikad neće dogoditi. Poraz jednostavno više nije bio opcija. 

Eksperiment je bio miks Ivana Drage, Fedora Emelianenka i Zangiefa

''Svako jutro sam ustajao u zoru, popio bih dvije litre mlijeka i onda krenuo trčati kroz sibirske šume. Tamo sam znao ostati i po dva sata. Trčao sam kroz duboki snijeg, a onda bih iscrpljen, umoran znao doći kući, leći u krevet i spavati kao beba'', pričao je kasnije čovjek koji je u karijeri zaradio niz nadimaka. Zvali su ga Ruski Medvjed, King-Kong, Aleksander Veliki, no nekako se najviše zadržao onaj po kojem je postao najprepoznatljiviji - Eksperiment.

Možda je to i najtočniji termin kojim bi se opisao Kareljin. Upravo to, Eksperiment. Aleksander Kareljin je ekvivalent onoga što biste dobili da spojite robotizirani ubilački nagon Ivana Drage (Dolph Lundgren u ulozi sovjetskog boksačkog stroja iz serijala Rocky), kombinaciju nestvarne snage i tehnike Fedora Emelianenka i Zangiefa iz Street Fightera 2, koji je najvjerojatnije osmišljen po uzoru na čovjeka za kojeg su mnogi znali reći da je ''najstrašnije ljudsko biće svih vremena".

Koliko je bio moćan i ugledan sportaš u svojoj zemlji, najbolje govori podatak da je čak tri puta nosio zastavu na otvaranju OI-ja. Onu crvenu, sovjetsku, sa srpom i čekićem 1988. godine, zastavu ruskih sportaša (ZND) u Barceloni 1992. te rusku u Atlanti 1996. U Sydneyju je tu čast prepustio slavnom rukometnom vrataru Andreju Lavrovu.

Rodio se sa 6.8 kilograma, a krvavi treninzi po sibirskim šumama postali su mitski 

Kareljinova životna priča čita se poput grčkog mita o Herkulu. Rodio se 19. rujna 1967. negdje u širokim i zaleđenim prostranstvima Sibira, a kad ga je majka donijela na svijet, težio je nevjerojatnih 6.8 kilograma. Otac mu je vozio kamion i amaterski se bavio boksom, a za sina je imao samo dva savjeta - da se ošiša i da postane muškarac.

Surova, snijegom prekrivena divljina sibirskih šuma Kareljina je još kao dječaka učinila nestvarno snažnim. S 13 godina se počeo baviti hrvanjem, a već tada je izrastao preko 180 centimetara. Dvije godine u mlađim kategorijama nije imao dostojnog protivnika, a onda je na jednom turniru zaradio otvoreni prijelom bedrene kosti.

Majka, izbezumljena zbog užasne ozljede, odlučila je da je gotovo s hrvanjem i spalila mu je opremu. Njegova prva reakcija je bila da ne može odustati od sporta za koji je žrtvovao nogu. Umjesto da posluša majku i posveti se nečem drugom, mladi Kareljin je još više zapeo. Svaki je dan trčao po sibirskim šumama i veslao dok mu dlanovi ne bi prokrvarili. 

Protivnike je uništavao i s potrganom nogom, slomljenim rebrima i puknutim prsnim mišićem

''Treniraj kao luđak'' bila je životna mantra čovjeka koji će kasnije za sve svoje protivnike biti noćna mora. Kareljin je pobjeđivao i s potrganom nogom, polomljenim rebrima, a do europskog zlata 1996. u Budimpešti je stigao s napuklim prsnim mišićem. Nakon što je osvojio prvo mjesto, morao je otići na kompliciranu operaciju kako bi bio spreman za OI u Atlanti samo tri mjeseca kasnije. Sa samo jednom pokretnom rukom osvojio je zlato, a pri tome nije izgubio ni jedan bod.

Svoje prvo olimpijsko zlato Kareljin je osvojio u Seulu 1988., a kako je to još bilo doba hladnog rata, na Zapadu su smatrali, poučeni primjerima nekih drugih sportaša s one strane Željezne zavjese, da je sibirski Eksperiment od 190 centimetara i 130 kilograma čistih mišića nastao u nekom od tajnih sovjetskih laboratorija (poveznica s Ivanom Dragom) kako bi se Rusi mogli pohvaliti da su jedini u povijesti stvorili stroj za ubijanje od krvi i mesa. 

Kareljina su optužbe o dopingu vrijeđale jer je znao da je svaku od svojih medalja zaradio pošteno, isključivo na temelju krvničkog rada i brutalnih treninga. Vjerojatno u čitavoj povijesti sporta nije bilo sportaša koji je više puta morao obaviti doping-kontrolu.

Nikad, ali baš nikad u njegovom tijelu nije pronađeno ništa sumnjivo. Kad već nije u pitanju doping, strane je novinare zanimalo otkud takva dominacija nad rivalima. Kareljin je odgovorio s priličnom dozom gađenja:

''Treniram svakog dana kako oni nisu nijednom u svom životu'', rekao im je Kareljin i s prijezirom je napustio novinare koji su i dalje vjerojatno bili u uvjerenju da jednostavno nema šanse da netko može tako izgledati i biti toliko dominantan samo zahvaljujući majci prirodi i treninzima. U jednom starom intervjuu Kareljin je opisao kako mu je izgledala dnevna rutina i na koji je način trenirao.

''Kad sam tek počeo, trenirao sam tri puta tjedno. Onda sam ih povećao na pet, pa na sedam. Uoči svakog natjecanja trenirao sam po tri puta dnevno. Još kao dječak sam bio snažan, ali to je bilo sve'', rekao je ruski div pa je dodao:

''Kao dječak sam uglavnom puno plivao, veslao i trčao. Bio sam velik i jak, ali ništa više, no stvari su se ubrzo promijenile.''

Promijenile su se kad ga je preuzeo glavni trener sovjetske reprezentacije Viktor Mihajlovič Kuznjecov. Tada se sve diglo na puno višu i ozbiljniju razinu. Kuznjecov je bio iskusni lisac, do tada je trenirao višestrukog prvaka svijeta Vladimira Zubkova i, kad je prvi put vidio golemog dječaka iz Sibira, točno je znao što je dobio u ruke. 

''Nije ga bilo teško izdvojiti, baš kao što nije bilo teško raditi s njim, jer momci kao što je bio Kareljin se rijetko susreću'', rekao je Kuznjecov.

Kareljinov lift - noćna mora svakog hrvača 

Kareljin je savršenom kombinacijom snage i tehnike jednostavno izbacivao, katapultirao rivale i taj je potez doveo do savršenstva. Zbog toga se i danas zove Kareljinov lift. Riječ je o potezu kad protivnik potrbuške leži na parteru licem na strunjači, a onda ga Kareljin hvata oko struka, podiže i prebaci ga preko glave. Od lifta su strahovali svi njegovi protivnici. Jeff Blatnick, Amerikanac kojeg je Kareljin pobijedio u finalu Svjetskog kupa 1987., možda je najslikovitije opisao strah od letenja.

''Radio sam sve što je bilo u mojoj moći da me ne podigne. Imao sam 120 kilograma, bio sam u odličnoj formi, a onda sam osjetio strah. Kroz glavu mi je prolazilo: 'Nemoj se ozlijediti, samo to nemoj.' Niste mogli izbjeći poraz, uspjeh bi bio ako vas nije jednom bacio tako. Strah u očima hrvača koji su bili na suprotnoj strani je bio ogroman. Teško je ustvrditi je li uopće postojao sportaš kojeg su se protivnici bojali kao Kareljina'', rekao je Amerikanac, a novinar Philip Hersh je samo jednom rečenicom opisao ostavštinu legendarnog Rusa:

''On nije samo dominirao grčko-rimskim stilom punih 13 godina, on je plašio i užasavao svijet grčko-rimskim stilom.''

Činjenica da je Kareljin mogao s lakoćom podići 130 kilograma ljudskog mesa i bacati ga uokolo po volji bila je toliko zastrašujuća da su mnogi hrvači, izbezumljeni njegovim sposobnostima, radije odustajali od borbe nego pristajali biti glineni golubovi.

Bivši svjetski prvak, Šveđanin Tomas Johansson (kojeg je Kareljin pobijedio u finalu Igara u Barceloni 1992.), na jednom turniru 1986., kad je shvatio da ne može ništa, jednostavno se zabetonirao za strunjaču i odbio je nastavak borbe. Prihvatio je čak i gubitak ugleda radije nego da ga Kareljin baca po dvorani.

Strah je bio jedan od ključnih faktora zašto se Kareljin prošetao do svjetskog zlata 1990. pobijedivši sve svoje protivnike na putu do titule. Prvog je protivnika pobijedio za 1:35 minuta borbe, drugog za 1:07, trećeg za 0:26, četvrtog za 2:58, a finale je trajalo 2:50. Kad za 26 sekundi uništite neke od najjačih ljudi na planetu, onda ste zaista jebena zvijer. Kareljin je bio zvijer i znao je da ga se svi protivnici boje.

Najteži protivnik u karijeri mu je bio vlastiti frižider

''Znao sam, taj strah sam vidio u njihovim očima. Iako ne želim biti neskroman, to je tako. Nikada nisam razmišljao o porazu, gubitku titule'', rekao je čovjek kojem je najteži protivnik u karijeri bio vlastiti frižider. Kad ga je kupio, glupo mu je bilo plaćati ljude da ga odnesu na osmi kat zgrade u kojoj je živio. Smatrao je da sam to može obaviti. I uspio je.

''Ne znam kako sam uspio odnijeti ga do osmog kata, a nije bilo lifta. Sigurno je težak bar 150 kilograma, ali sam uspio'', uz osmjeh je jednom prilikom potvrdio priču za koju su mnogi smatrali da je legenda koja je služila isključivo dodatnom zastrašivanju ionako preplašenih protivnika.

Aleksander Kareljin bio je savršen borac, no potpuno pogrešno bilo bi svoditi ga na planinu mišića koja je svoje rivale uništavala sirovom snagom. Kareljin je bio izrazito inteligentan čovjek, načitan, fakultetski obrazovan. Obožavao je čitati Solženjicina i Bulgakova, pisao je poeziju, fantastično je igrao šah, opuštao se uz Pavarottija i Gershwina, a redovito je odlazio na baletne i operne predstave.

Obožavao je Solženjicina i Bulgakova, pisao je poeziju, fantastično je igrao šah, a opuštao se uz Pavarottija i Gershwina

Aleksander Kareljin, najstrašniji čovjek na svijetu, u biti je bio nježna duša koja se jako teško nosila s bremenom svog izgleda i načinom na koji bi ga ljudi gledali na ulici. Jako puno je čitao jer je znao da je to najbolji način da upozna ljude, njihovu prirodu, a onda bi sve to što je naučio koristio protiv njih i punih 13 godina ih je uništavao.

Sve do tog 25. rujna 2000., kad je za Kareljina sve što je moglo poći po zlu, baš kao po Murphyjevom zakonu, pošlo po zlu. Rulon Gardner, radnik na farmi mlijeka iz Aftona u Wyomingu, bio je prosječan borac, slabe tehnike, debeljuškast, bez imalo eksplozivnosti. Gardner je trebao biti topovsko meso za Kareljina u tom finalu, no Amerikanac je bio snažan. Jako snažan.

Poslije borbe, kad je preko noći postao svjetska senzacija, pričao je kako je kao dječak trenirao tako da se hrvao s kravama. Gardner nije imao kvalitetu Kareljina, ali ga nije bilo jednostavno slomiti.

Najveće čudo u povijesti sporta dogodilo se 25. rujna 2000. u Sidneyju

Meč je počeo očekivano, Kareljin je želio već u prvoj rundi završiti borbu i u nekoliko je navrata pokušao izvesti lift. Nije prošlo. Onda je stigla druga runda koja se pokazala ključnom. Kareljin je izgubio bod, a koštalo ga je popuštanje gripa, odnosno hvata s dvije ruke kojim je obuhvatio Gardnera. Kareljin je samo na trenutak razdvojio ruke i promijenio je hvat.

Prema novim pravilima, uvedenim nekoliko mjeseci prije Igara, prekid hvata donosio je bod protivniku. Kareljin je doslovno na djelić sekunde popustio pritisak, ali dovoljno da kamere zabilježe pogrešku i bod je pripao Gardneru. Po pravilima prije ovog natjecanja, a i onima nakon njega, s obzirom na to da je pravilo koje ga je koštalo još jedne titule vrlo brzo ukinuto, Kareljin bi osvojio svoje četvrto zlato.

Po današnjim pravilima pobjeda ruskog borca bila bi uvjerljiva jer Gardner ne bi dobio bod zbog Kareljinovog puštanja gripa te bi čak, zbog pasivnosti do kraja meča, izgubio bod. No, toga dana je sve bilo onako kako je trebalo biti da se dogodi jedno od najvećih čuda u povijesti sporta.

U produžetku (u koji se tada odlazilo ako ni jedan borac nije upisao tri boda) Kareljin je pokušavao sve. Pokušavao je podići za strunjaču zalijepljenog Gardnera, ali nije uspio. Nekoliko sekundi prije kraja Kareljin je odustao, stavio je ruke na kuk i okrenuo se od Gardnera, kojem nije bilo jasno što se upravo dogodilo. Kareljin je izgubio, a pobjeda Rulona Gardnera smatra se najvećom pobjedom jednog autsajdera u čitavoj povijesti sporta. 

Ceremonija dodjele medalja izgledala je nadrealno. Publika je bila u šoku, Gardner se zbunjeno cerekao, ni sam ne shvaćajući što je napravio, a Kareljin je uzeo svoju srebrnu medalju te je nervozno promrmljao nekoliko riječi. Valjda je na svoj način čestitao Gardneru, ali što je točno rekao, nikad nećemo saznati.

Skinuo je svoje hrvačke cipele, odložio ih je u ringu (međunarodni znak povlačenja iz hrvanja) i bijesan otišao u povijest. Ako već nije nepobjediv, onda nema smisla nastaviti i povukao se. Vratio se kući i počeo se baviti politikom. Godinu dana prije Igara u Sidneyju prihvatio je poziv Vladimira Putina, a politička mu karijera traje i danas.

Kao član Putinove partije 1999. i 2003. izabran je u Dumu kao predstavnik Novosibirske oblasti, a od 2007. bio je predstavnik Stavropoljskog kraja. Prije pet godina još se aktivnije uključio u promicanje politike Vladimira Putina, a 2020. imenovan je senatorom zakonodavne skupštine Novosibirske oblasti u Vijeću Ruske Federacije. 

''Nikad taj poraz nisam prebolio'', rekao je nedavno Kareljin, koji ipak, unatoč razočaranju, hrvanje nikad nije u potpunosti odbacio. Štoviše, kao poseban gost gledao je olimpijski turnir u Ateni 2004., a posebno je navijao za borca koji je na kraju osvojio broncu.

Ime tog borca bilo je Rulon Gardner.