KAKVA šteta što nisi ostao još tjedan dana.

To je rečenica koju sam čuo skoro svaki put kad sam prepričavao doživljaje s nezaboravnog izleta u London 2001. godine, kad sam se s dvoje prijatelja zaputio uživo pogledati nekoliko mečeva na Wimbledonu. Išli smo kao fanovi tenisa. Sve smo rezervirali za prvi tjedan kako bismo mogli vidjeti što više svojih junaka i junakinja. Naravno da nitko nije niti pomišljao na to da će Goran Ivanišević ne samo izboriti plasman u drugi tjedan nego i otići do kraja.

Da, pojednostavljeno, zaista jest šteta što nismo bili i na onom nezaboravnom finalu protiv Patricka Raftera u ponedjeljak, u "People's Monday", kad su tribine središnjeg terena bile u žuto-zelenim bojama Australije i crveno-bijelim kockicama Lijepe Naše, kad su dužnosnike i uzvanike zamijenili pravi navijači, kad je Goran konačno ostvario svoj životni san, ispunio svoj ultimativni cilj i izvan svih očekivanja osvojio svoj najdraži i najveći svjetski turnir.

Danas Goranova titula postaje punoljetna

Ali i danas, točno 18 godina nakon tog finala, kad je Goranova nezaboravna titula došla do punoljetnosti, nije mi žao. Dovoljno je bilo vidjeti svojeg idola na djelu u 2. i 3. kolu protiv Carlosa Moye i Andyja Roddicka te ostatak života provesti u uvjerenju da je baš naša prisutnost tim mečevima donijela Goranu sreću i pogurala ga prema besmrtnosti.

Naravno da je postao besmrtan. Nitko prije nije osvojio Wimbledon s pozivnicom niti jedan pobjednik nije bio lošije rangiran uoči turnira (125. na ATP ljestvici). I nitko nije izazvao toliko emocija. Pa čak i kod Engleza, koji do finala još nisu bili prežalili Goranovu pobjedu nad njihovim junakom Timom Henmanom u epskom polufinalu koje je kiša rastegnula na tri dana. Ako se ijedan stranac do tada približio statusu koji su kod tamošnjih navijača imali britanski tenisači, bio je to Goran.

Još smo bili studenti, tek smo zakoračili u profesionalno novinarstvo, i na put smo otišli privatno, s prikladnim studentskim budžetom. Autobusom do Rijeke, gdje smo pokupili treću članicu ekspedicije, pa dalje za Trst, odakle smo niskobudžetnom aviokompanijom odletjeli za London. Hostel nije bio baš kao u istoimenom kultnom hororu s producentskim potpisom Quentina Tarantina, ali bio je daleko od ugodnog smještaja. Put do Wimbledona trajao bi dugo, a čekanje u redu još dulje.

The Queue

Tradicija nalaže da se fanovi okupljaju pred ulazom i dan ranije kampiraju po noći kako bi što brže došli do ulaznica. Za one komotnije postojao je red, "the queue", koji se proteže nekoliko kilometara uz cestu, a onda dolazi do velike livade na koju se smješta ostatak sretnika te ubija vrijeme uz gitaru, pivo, nogometnu loptu, frizbi... Dolazak na livadu oko 7 ujutro u pravilu znači barem pet sati čekanja u redu.

Prvog dana nije bilo problema. Goran je igrao protiv Carlosa Moye na terenu broj 18, za koji vrijede "ground tickets", najjeftinije ulaznice kojima se može ići na sve terene osim centralnog i jedinice. Doduše, onako neiskusni u ovoj vrsti avanture loše smo procijenili interes publike za taj meč pa smo morali čekati završetak prvog seta da bi se oslobodilo nekoliko mjesta na tribini. Goran je taj set ionako izgubio u tie-breaku, a nakon našeg ulaska dobio je naredna tri. Dobar znak.

Dva dana kasnije, kad je Zec igrao protiv nove mlade američke zvijezde Andyja Roddicka, gledanje meča predstavljalo je puno veći izazov. Prvenstveno zato što je meč bio smješten za teren broj 1, za koji su ulaznice puno skuplje. Tog su dana "ground tickets" vrijedile 12 funti, a za jedinicu triput više, dakle 36. A u novčaniku je bilo još 40 funti, dva dana prije povratka kući.

Prokletstvo se učas pretvorilo u blagoslov

Dilema je bila - platiti pristupačnih 12 funti za cjelodnevni boravak na vanjskim terenima, ali ne vidjeti Gorana, ili iskeširati praktički sve što je u novčaniku i s preostale četiri funte živjeti još dva dana u nimalo jeftinoj britanskoj metropoli. Još je veći problem nastao oko podneva, kad sam bio već na samo dvadesetak metara od blagajni, a red se zaustavio. Pola sata stajali smo na mjestu bez ikakve informacije što se događa. A onda je ipak ponovno krenulo, a ispostavilo se da je zastoj bio izvrsna vijest.

Došavši do blagajne, prelomio sam da ne smijem propustiti Gorana i teška srca izvadio 40 funti.

"Dali ste mi previše", rekao mi je blagajnik i potpuno me zbunio.

Ispostavilo se da je zastoj nastao jer su svi "ground tickets" bili prodani pa su organizatori po toj cijeni odlučili prodavati i ulaznice za jedinicu. E to ti je sreća! Prokletstvo se učas pretvorilo u blagoslov.

Tako sam uspio sačuvati dovoljno novca za preostala dva dana, pa čak se i počastiti čuvenim wimbledonskim jagodama sa šlagom (koji nije šlag, nego nekakva krema), ali i pogledati Goranov meč.

"Baš šteta što nikad nije osvojio..."

Iako nikad nisam posebno emotivno proživljavao sportske događaje, Ivaniševićevi mečevi bili su iznimka. Njegove su emocije jednostavno prelazile na navijača pa je i kod mene izvukao nekoliko oduševljenih urlika, poput "to!" ili "ajmo, Gorane", ali i poneku psovku, koje su zabavljale gledatelje koji su me okruživali.

"Iz Hrvatske si?" upitao me gospodin sa susjednog sjedala.

Nakon potvrdnog odgovora, nastavio je:

"Volim Gorana. Baš mi je žao što nikad nije osvojio Wimbledon."

I dalje nikome nije bilo na kraj pameti da će to učiniti baš te godine.

Ivanišević je i nadobudnog Amerikanca pobijedio u četiri seta. Susjed mi je pružio ruku i čestitao, uz napomenu.

"Šteta što će ispasti u sljedećem kolu."

Tamo ga je čekao domaći junak Greg Rusedski. Naravno da su u tom okršaju Englezi navijali protiv Gorana. Nasmiješio sam se. "Vidjet ćemo."

Znao sam da taj meč neću gledati uživo. Ali prvi put u životu uživo sam pogledao Petea Samprasa, Justine Henin, Amelie Mauresmo, sestre Williams u parovima... Mislio sam da može izbaciti i Rusedskog, ali ni dalje uopće nisam razmišljao o odlasku do kraja.

Na povratku kući dočekala nas je vijest da je Goran prošao i Kanađanina s britanskom putovnicom. Lakše od očekivanog, u tri seta. Uslijedila je pobjeda nad Maratom Safinom pa konačno onaj ludi meč s Henmanom, koji je kiša prekidala i u petak i u subotu, potpuno mijenjala momentum i u konačnici okršaj odvela na hrvatsku stranu.

Goranove suze bile su i moje, bile su to suze svih nas

Eee, da je bilo vratiti se u London taj ponedjeljak. Mnogi Hrvati su otišli. Ja sam svoj budžet potrošio na prvi tjedan, a ionako ne bi bio dovoljan za tako naglo putovanje koje nije bilo planirano mjesecima unaprijed kako bi troškovnik bio u skladu sa studentskim životom. Finale sam gledao kod kuće s prijateljima, bilo nas je šest-sedam i nikad prije ni kasnije nismo za nekoga zajednički navijali toliko zdušno.

Detalji su mi malo mutni, ali sjećam se da sam posljednji gem odgledao s prozorskog praga. Od nervoze nisam mogao ni sjediti ni stajati pa je lokacija došla nekako spontano. Nakon druge dvostruke servis-pogreške skoro sam pao na drugu stranu (ne bi bilo kobno jer sam živio u visokom prizemlju, a ispod prozora bilo je grmlje), ali kad je na četvrtu meč-loptu, na Goranov drugi servis, Rafter lopticu vratio u mrežu, Goran je pao na koljena, a ja sam se s prozora bacio na pod, na leđa, s raširenim rukama i stisnutim šakama. Goranove suze radosnice bile su i moje. I ne samo moje, naravno, nego i stotina tisuća, pa i milijuna drugih Hrvata, koji su konačno dobili satisfakciju za sve živce izgubljene tijekom dugogodišnjih praćenja Goranovih wimbledonskih eskapada.

Ako govorimo samo o tenisu, Hrvatska je nakon toga dvaput osvojila Davis Cup i Marin Čilić je uzeo US Open, a tko će još nabrojiti sve druge važne uspjehe hrvatskih sportaša u proteklih 18 godina. Bilo ih je mnoštvo, više ili manje važnih, više ili manje dragih. Ali emociju koju je kod mene izazvalo Goranovo ostvarenje sna ništa nije uspjelo nadmašiti.