U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Rene Higuita - klaun ili neshvaćeni genij? Luđak ili nogometni inovator? Naivno dijete ili apologet najvećeg kriminalca na svijetu? Život i karijera legendarnog kolumbijskog golmana Renea Higuite pričaju nestvarnu priču, a s odmakom od više od 30 godina možemo zaključiti da je dugokosi ekscentrik bio jedan od najvećih revolucionara u povijesti nogometa. 

DANA 2. srpnja 2010. Urugvaj i Gana su igrali četvrtfinale SP-a u Južnoafričkoj Republici. U tih 120 minuta igre, plus vrijeme utrošeno na izvođenje kaznenih udaraca, vidjeli smo sve što nogomet čini posebnim. Uzbuđenja, dramu i nekoliko situacija koje su nakon 13 godina nadišle samu igru i postale opća mjesta zabetonirana u kolektivnu memoriju svih nogometnih fanova. 

U samom finišu drugog produžetka, kad se sudac već spremao svirati kraj, počelo se događati ludilo. Luis Suarez je rukom obranio čisti gol i zbog toga dobio crveni karton, a Asamoah Gyan je u posljednjoj sekundi promašio penal i susret je otišao u raspucavanje. Ganci, očito potreseni događanjima, loše su šutirali i Urugvaj je imao meč-loptu. Loptu je na bijelu točku postavio Sebastian Abreu. 

Vrijeme u Johannesburgu kao da je stalo. Sekunde su za navijače obje ekipe trajale kao minute. Pola stadiona nije imalo snage gledati rasplet jedne od najluđih utakmica u povijesti Mundijala, a ona druga, hrabrija polovina se tresla i grizla je nokte. Abreu se zaletio i dok se Kingson bacao na svoju desnu stranu, lopta je u laganom luku pala u mrežu.

U prvih nekoliko sekundi na stadionu je zavladao muk, a onda je uslijedilo ludilo. Cijela momčad Urugvaja, svi igrači, treneri, liječnici, ma baš svi, potrčali su prema Abreuu, koji se samo šeretski smješkao znajući što je napravio i kakva muda se trebaju imati za nešto takvo.

Abreu je te večeri postao El Loco, ali prvi pravi nogometni Luđak bio je jedan Kolumbijac

Na takav način pucati ključni penal koji te vodi u polufinale može samo luđak. Abreu je istog trenutka zaradio nadimak El Loco, a luđakom ga je, diveći se hrabrosti urugvajskog reprezentativca, prozvao čak i pokojni kralj nogometa Pele.

No Abreu nije bio prvi koji je dobio taj nadimak. Povijest južnoameričkog nogometa prebogata je ekscentricima, igračima koji su igrali za raju i zajebavali se miješajući talent i ekstravaganciju. Nogomet u Južnoj Americi ionako nikad nije bio samo nogomet, barem ne onako kako ga se smatra u Europi.

U Južnoj Americi nogomet je više od života, a luđaci su posebna sorta 

Ondje je on više od igre, stil života, a igrači koji su odskakali bili su tretirani kao božanstva. Oni koji su riskirali sve samo da bi publika bila sretna bili su nagrađivani obožavanjem, a nadimak El Loco dobivali su samo najposebniji. 

Marcelo Bielsa je taj nadimak dobio zbog svog specifičnog načina treniranja i odnosa s medijima. Zasluženo ga je zaradio i kultni argentinski napadač Martin Palermo, čovjek koji je na jednoj utakmici protiv Kolumbije promašio čak tri penala, a jednom se dok je slavio gol popeo na ogradu s navijačima, koja je propala, a on je polomio oba koljena. 

Ipak, prvi El Loco, barem kad pričamo o nogometu na vrhunskoj i globalnoj razini, bio je jedan Kolumbijac. Golman. Navodno, jer nitko, pa ni on sam, nije siguran je li bio vratar ili igrač u polju. Rene Higuita je ionako sasvim slučajno završio među vratnicama, ondje mu se svidjelo i ondje je ostao, ali nikad nije zanemario talent s kojim je i ušao u ovu igru i zavolio je.

Higuita je mogao obraniti sve, bio je sposoban spasiti svoju momčad, ali se u istom trenutku moglo očekivati da će uzeti loptu u noge i pokušati predriblati pola protivničke momčadi čak i po cijenu da izgubi loptu i ispadne budala. Kao što ga je budalom napravio vremešni kamerunski veteran Roger Milla u produžecima osmine finala 1990., kad mu je na centru uzeo loptu i zabio u prazna vrata.

Andres Escobar je zbog autogola primio nekoliko metaka, a Reneu zbog puno veće pogreške nitko nije rekao ni riječ

Četiri godine kasnije, zbog puno manje pogreške nesretni kolumbijski branič Andres Escobar dobio je nekoliko metaka. Higuiti nitko nije rekao ni riječ. Štoviše, premda se Kolumbija zahvaljujući njegovoj gluposti propustila plasirati u povijesno četvrtfinale SP-a, dugokosi je luđak u domovini zaradio status ikone.

Zato što je pokazao "cojones" kakve nije imao nitko nikad u svijetu nogometa. I baš zbog toga je zaslužio naklon čak i fanatika koji su zbog jednog autogola spremni isprazniti cijeli šaržer u njegovog autora.

Jer su muda Renea Higuite postala simbol Kolumbije, njen zaštitni znak, amblem koji je tu zemlju jedini mogao odmaknuti od strahota u režiji Pabla Escobara te posljedica građanskog rata narkokartela i države. Rene Higuita je napaćenoj državi trebao da barem na trenutak zaboravi jad u kojem živi i uživa u ljepoti koju može pružiti samo nogomet. 

Dana 6. rujna 1995., devet mjeseci prije početka Eura kojem je Engleska bila domaćin, na Wembleyju su prijateljsku utakmicu igrali domaćin i Kolumbija. Engleska se pokušavala oporaviti od šoka zbog izostanka s Mundijala u Americi 1994., a na mitskom stadionu jedva da je bilo dvadesetak tisuća gledatelja. Šteta, jer iako je utakmica bila bezgranično dosadna, na njoj se dogodilo nešto nemjerljivo važnije i veće nego da je susret završio 10:10. 

Kako je Higuita ispisao povijest u jednoj užasnoj i dosadnoj utakmici

Debitant u dresu Tri lava Jamie Redknapp pokušao je ubaciti loptu pred vrata Kolumbije, ali mu je lopta prešla preko noge i poletjela je prema Reneu Higuiti. Čak i za puno lošije vratare bila bi najjednostavnija stvar na svijetu samo ispružiti ruke i uhvatiti laganu loptu.

Međutim, zašto lagano kad može drugačije? Pragmatičnost i jednostavnost ionako nikad nisu bili stil kolumbijskog brkatog čupavca. Dok je lopta putovala prema mreži, Higuita je skočio naprijed i svojim leđima izvijenima poput škorpionovog repa prije uboda podigao je obje pete i u savršenom trenutku je odbio loptu u polje.

Wembley je ostao bez daha. Oni koji su iz ljutnje prema lošoj Engleskoj odbili doći na utakmicu vjerojatno si i sad predbacuju što su donijeli najgluplju odluku u životu, a milijuni nogometnih zanesenjaka dobili su novog heroja. Utakmica je završila bez golova, a u povijesti nogometa vjerojatno je najuzbudljivija i najvažnija grozna nogometna utakmica. Samo zbog Higuite i scorpion-kicka.

''Nikad nešto slično nisam vidio. Nevjerojatno. Nisam mogao vjerovati što sam upravo vidio. Ipak, mislim da naše vratare nećemo učiti da rade takve stvari, čak i po cijenu da tako vratimo navijače na stadion. Osobno, nisam siguran da bi mi srce izdržalo takvo nešto'', nakon susreta je kroz smijeh rekao tadašnji izbornik Engleske Terry Venables. U intervjuu iz 2012. Higuita je priznao da je taj potez njegova ostavština nogometu i objasnio je zašto je to napravio.

''Ljudi se pamte po velim trenucima i velikim djelima, onaj je udarac upravo to i bio. Djeca su mi uvijek bila najveća inspiracija. Često sam ih gledao kako na ulici ili u parkovima pokušavaju izvesti taj potez, ali u napadu, želeći tako zabiti gol. Pomislio sam da bi sjajno bilo to izvesti na drugoj strani terena. Onog dana u Engleskoj dobio sam loptu koju sam čekao pet godina.''

Zanimljivo, udarac koji je proslavio Higuitu dogodio se pukom srećom jer kontroverzni vratar uopće nije trebao nastupiti na utakmici. Naime, Rene se momčadi bio pridružio tek na ručku, nekoliko sati prije utakmice, a noć je bio proveo u zatvoru, gdje je bio zadržan zbog nepravilnosti s dokumentima.

Higuita nije bio klaun, nego čovjek zbog kojeg je promijenjeno najvažnije nogometno pravilo 

Najjednostavnije bi bilo opisati Higuitu kao jednog od najpoznatijih nogometnih klauna, ali to bi bilo totalno pogrešno jer je Kolumbijac odigrao ključnu ulogu i u redefiniranju nogometne igre i u promjeni najvažnijeg pravila otkako je nogomet izmišljen.

Ukratko rečeno, bez utjecaja Renea Higuite moderni nogomet bi bio znatno drugačiji, a promjene uvedene nakon SP-a u Italiji 1990. možda nikad ne bi bile implementirane.

Ili bi se to dogodilo puno kasnije. Mundijal u Italiji je bio jedan od najslabijih, utakmice su bile dosadne, momčadi su više pazile kako da ne prime gol nego kako da ga zabiju, a prosjek pogodaka po utakmici bio je rekordno negativan. Jedan od razloga za to bilo je pravilo koje je dopuštalo braničima da vraćaju loptu golmanu u ruke.

Nakon Italije, sve se promijenilo. Vidjevši što je Higuita radio na utakmici s Kamerunom, neka mudra glava u FIFA-i je zaključila: ''Ako s loptom u nogama može igrati ludi Kolumbijac, onda mogu i drugi.'' 

Uvedeno je pravilo da golman više ne smije hvatati loptu koju mu suigrač doda i ta je promjena za napredak nogometa bila važnija možda čak i od uvođenja VAR-a. Također, veliko je pitanje bismo li ikad vidjeli vratare poput Manuela Neuera, Victora Valdesa, Huga Llorisa ili Edersona kako vješto igraju dodatne braniče da nije bilo utjecaja Renea Higuite.

Jednostavno, Higuita je bio debelo ispred svog vremena. Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Nizozemska Rinusa Michelsa i Johana Cruyffa izumila je totalni nogomet, koncept da svaki igrač na terenu može i mora igrati različite uloge. To je vrijedilo i za vratara. Jan Jongbloed je bio preteča golmana braniča, no Higuitu je od Nizozemca razlikovala činjenica da je tehnički bio perfektan.

''Jongbloed bi izašao izvan svog šesnaesterca samo kako bi loptu izbio što dalje u polje ili na tribine. Rene može napraviti puno više. S njim imamo 11 igrača u polju'', rekao je izbornik Kolumbije Francisco Maturana pred početak SP-a 1990., itekako svjestan što bi razigrani čudak mogao napraviti. Upravo ono što je napravio protiv Kameruna.

No bio je to rizik na koji je Maturana bio spreman, a Higuita nije ni pomislio promijeniti nešto u stavu prema igri nakon što ga je Milla napravio magarcem. Uživao je u igri, obožavao je rizik i sve što je u nogometu radio, radio je da od obične utakmice napravi spektakl.

Tvrdi da nije lud niti je ikad bio, ali ipak će reći da se njegov život čita kao nadrealistički roman. Čak je pokušavao nagovoriti nobelovca Gabriela Garciju Marqueza da napiše njegovu biografiju jer je bio svjestan da mu je životna priča nešto posebno.

Rođen je 1966. u predgrađu Medellina, u velikom siromaštvu. Oca nije nikad upoznao, imao je loš odnos s majkom i za malenog Renea jedino se brinula baka. Na prašnjavom terenu bez trave zvanom Maracana, pod reflektorima koje je postavio Pablo Escobar, Higuita je pronašao utočište od svih svojih teškoća.

Nogomet mu je bio bijeg od bijede i svih problema. S nepunih 17 godina potpisao je prvi profesionalni ugovor za Millonarios, klub iz Bogote čiji je vlasnik bio Gonzalo Rodríguez Gacha, poznat kao El Mexicano, koji će biti ubijen u zajedničkoj akciji američke i kolumbijske policije.

Počeo je u Medellinu kao napadač, a odnos s Pablom Escobarom će mu promijeniti život

Prve nogometne korake Higuita je napravio kao napadač, a na gol je stigao slučajno, jer se na terenu nije pojavio golman, pa nije imao tko braniti. Upravo činjenica da je počeo kao napadač bila je ključna za njegov nogometni identitet, a 1987. je Maturana u njemu vidio savršenog vratara za reprezentaciju Kolumbije. Baš je Maturana dao čuveni nadimak Reneu. ''Toliko si lud da možeš izvoditi i penale'', rekao je, a Higuita ga je poslušao pa je do kraja karijere 2008. zabio ukupno 41 gol.  

Nakon samo jedne sezone u Millonariosu Higuita prelazi u najjači klub u Kolumbiji, Atletico Nacional, čiji je gazda bio zloglasni Pablo Escobar. Bliski odnos koji je Rene imao s najvećim kriminalcem u povijesti Kolumbije u dobroj mjeri će mu odrediti i karijeru i život.

Prije nego što je otišao u podzemlje, Escobar je u Medellinu bio poznat samo kao lokalni političar, zastupnik u parlamentu koji je svaki dan obilazio lokalna igrališta tražeći potencijalne talente za Atletico, koji mu je bio najveća strast. Tijekom 1980-ih kolumbijski narkokarteli nisu se natjecali samo za tržišni udio u proizvodnji i prodaji droge nego i na nogometnom terenu.

Četiri godine uzastopce Medellin i Cali borili su se za naslov prvaka. Ulozi su bili ogromni, a suci su redovito bili podmićivani kako bi utjecali na ishod utakmica. U veljači 1993. pronađeno je tijelo Higuitinog suigrača Omara Darija Canasa, perspektivnog napadača, vezanog i upucanog iz neposredne blizine. Policija je utvrdila da je nesretni igrač bio žrtva skupine Los Pepes, grupe koju je progonio Pablo Escobar, a koja je imala podršku kartela iz Calija.

Nagovorio Escobara da se preda i postao veliki prijatelj najvećeg kriminalca na svijetu 

U danima kad je rat između Escobara i kolumbijskih vlasti bio izmakao kontroli, Higuita je dobio poziv da ga osobno El Patron želi vidjeti u svom domu. Ovakav poziv bilo je nemoguće odbiti. Higuita je, naravno, pristao, a kasnije je pričao da su razgovarali uglavnom o nogometu.

Ipak, u jednom trenutku je Higuita napravio nešto neočekivano i prilično opasno. Usudio se predložiti Escobaru da se preda. ''Zašto ne odete vlastima i ne predate se? To bi bilo dobro za zemlju'', rekao je golman kolumbijskom gospodaru života i smrti.

Začudo, Escobar je poslušao Higuitu. Dogovorio je s kolumbijskim vlastima kompromisno rješenje - pristao je na kućni pritvor u dvorcu iznad Medellina, zvanom La Catedral. Higuita je zahvalio Escobaru što se predao, a ovaj ga je 1991. još jednom pozvao u svoj dom.

Ovaj drugi sastanak bio je poguban za Higuitinu reputaciju, ostavljajući dojam da su on i Escobar bliski prijatelji te da su možda čak zajedno sudjelovali u nekom zlokobnom poslu. Zbog bliskog odnosa s Escobarom, Higuita je bio stalna meta novinara, koji su uporno tražili da kaže nešto negativno o kralju droge. Higuita je ostao ustrajan.

''Rene Higuita radi sve iz srca. Ne mogu reći ništa loše o nikome jer to onda ne bih bio ja. Zašto bih ja rekao nešto što svi znaju, a boje se progovoriti? Zašto drugi, koji su imali veće ovlasti u trgovini drogom, nisu progovorili?" rekao je Higuita jednom novinaru koji ga je pronašao u njegovom domu u Pobladu, dijelu Medellina.

Escobar je u srpnju 1992. izveo filmski bijeg iz ''zatvora'' u kojem je bio okružen slavnim gostima, ženama i vlastitim tjelohraniteljima, i u tom trenutku je ostao bez ičega te je postao lovina. Nije mogao pristupiti bankovnim računima, a dojučerašnji partneri i prijatelji odbili su mu posuditi milijun dolara.

Nemilosrdni Pablo je ovaj nedostatak vjernosti nagradio tako što ih je sve pobio. Shvativši da mu se bliži kraj, posrnuli narkobos odlučio se za očajnički potez. Odlučio je doći do novca na staromodan način. Isplanirao je otmicu i otkup članova obitelji svojih suparnika iz podzemlja.

Mislio je da čini dobro djelo, a onda je završio u zatvoru

Pablo Escobar i Carlos Molina Yepes godinama su bili partneri i prijatelji. Zajedno su ulagali novac u Atletico Nacional, no u jednom trenutku ljubav je pukla i dvojac se našao na suprotnim stranama. Escobar je usred bijela dana u centru Medellina oteo Molininu 15-godišnju kćer Claudiju. Molina nije nazvao ni policiju ni vladu.

Nazvao je Renea Higuitu i zamolio ga da on bude posrednik. Higuitina kalvarija počela je jednim telefonskim pozivom. ''Dođite u moju kuću. Moram vas vidjeti'', Molina je ''zamolio'' Renea i ovaj nije imao drugog izbora nego pristati. Kad se Higuita ubrzo pojavio u Molininoj kući, jedan od najmoćnijih kolumbijskih mafijaša mu je rekao: "Život moje kćeri je u vašim rukama. Potrebna mi je vaša pomoć."

Higuita je možda bio lud, sigurno je bio malo na svoju stranu, ali nije bio glup. Znao je tko ga traži pomoć i kakve bi posljedice mogle biti ako odbije. Pristao je. Molina je nogometnoj zvijezdi dao aktovku s 300 tisuća dolara. Higuita je aktovku odnio kući, no punih mjesec dana se otmičari nisu javljali. Higuita je bio sve nervozniji, počeo je paničariti, no jednog dana telefon je ipak zazvonio.

Ubrzo nakon toga su se dvojica muškaraca pojavila u njegovoj kući i s Higuitom su se odvezli u centar Medellina. Novac za otkupninu je predao jednom od njih, koji je istog trenutka odjurio u susjednu ulicu. Drugi čovjek je ostao s Higuitom kao jamstvo da će djevojka biti vraćena.

Kakvo je dijete, Higuita je pokazao tako da je usred talačke krize bezbrižno potpisivao autograme klincima koji su ga prepoznali. Djevojka je vraćena, a Higuiti je pao kamen sa srca. Sljedećih nekoliko dana nije skrivao svoju glamuroznu ulogu u spašavanju djevojke. Štoviše, novinarima je davao izjave kojima je svoju misiju tumačio kao dar od samog boga.

''Bila je to misija od boga. Bila je to vrlo lijepa stvar. Bio je to blagoslov jer mi je bog dao priliku da usrećim jednu obitelj. Ne događa se često da u životu dobijete takvu šansu'', ponosno je pričao vratar, no kolumbijskom državnom odvjetništvu se uloga Higuite u cijeloj priči nije nimalo svidjela.

Prema vlastitom priznanju, Higuita je bio sudionik u otmici, upravo onakvom zločinu koji je vlada posebno željela iskorijeniti. I nije prijavio taj zločin vlastima. Štoviše, tijekom istrage se dokazalo da je Molina dao 64 tisuće dolara Higuiti u znak zahvalnosti. 

"Brate, nemamo drugog načina da ti zahvalimo. Svim srcem, želimo da imaš ovo", rekao je Molina Reneu. Higuita je, barem je tako pričao, odbijao dar. Ali Molina je inzistirao, a spasitelj njegove kćeri je konačno popustio. "Praktički su me natjerali da ga uzmem", pričao je Higuita u svoju obranu, ali time je bio optužen za najtežu točku optužnice: obogatio se svojom ulogom u otmici.

Čak ni šarmantni narodni šampion nije mogao pobjeći od onoga što je uslijedilo. U lipnju 1993., bez podizanja optužnice ili suđenja, Rene Higuita je zbog same sumnje na to da je prekršio strogi kolumbijski zakon protiv otmice prebačen u zatvor u Bogoti, gdje će provesti sljedećih sedam mjeseci, izopćen iz reprezentacije koja se furiozno prošetala kvalifikacijama za SP u Americi, gdje je imala status jednog od favorita.

''Moj jedini zločin je bio što sam pokušavao spasiti djevojčicu'', branio se Higuita, no Kolumbija je mislila drugačije. 

Čak se i legendarni nobelovac Gabriel Garcia Marquez uključio u priču

"Higuita je sjajan vratar, jedan od najboljih na svijetu, ali uvijek mora biti pravde, čak i za velike vratare. Samo zato što je sjajan golman ne pomaže mu da bude iznad zakona. Gledajte, kada se kolumbijska reprezentacija vratila iz Buenos Airesa nakon pobjede 5:0 protiv Argentine, igrači su zatražili od predsjednika da oslobodi Higuitu. To je bilo zlostavljanje. Nisu to smjeli učiniti. Proces mora biti odrađen kako treba. Želimo biti nogometni prvaci, ali i prvaci pravde", o slučaju Higuita rekao je Gabriel Garcia Marquez, jedan od najvećih južnoameričkih pisaca i autor kultnog romana Sto godina samoće. Slično je smatrao i Miguel Silva Pinzón, šef kabineta predsjednika Cesara Gavirije Trujilla:

"Što da smo pustili Higuitu i da je branio na SP-u? Da je bio pozvan u reprezentaciju, Kolumbija bi bila prozvana narkoreprezentacijom. Američki mediji bi to itekako iskoristili. Ne brinem se samo za međunarodnu kozmetiku, Higuita je prešao granicu i bio je Escobarov apologet.''

U prosincu 1993. spektakularnom akcijom američke i kolumbijske policije Pablo Escobar je ubijen, a Rene Higuita je kao tipična žrtva povijesne tranzicije završio u zatvoru. Ondje se zadržao sedam mjeseci, a pušten je nakon što mu je upalila akcija dvotjednog štrajka glađu.

Vratio se nogometu i do 1997. je branio za svoj Atletico Nacional. Za reprezentaciju je branio do 1999., a do kraja karijere potucao se po klubovima širom Južne Amerike te je 2004. braneći za ekvadorski Aucas bio pozitivan na kokain i dobio šestomjesečnu zabranu svih nogometnih aktivnosti.

Karijeru je 2008. zaključio u Deportivu Pereiri, a prijatelji i bivši suigrači Carlos Valderrama, Faustino Asprilla i Adolfo Valencia su mu 2010. priredili oproštajnu utakmicu, na kojoj je replicirao scorpion-kick, potez koji ga je proslavio. Nakon igračke karijere se smirio i postao ozbiljniji.

Reneova ostavština je golema, a koliko je važan lako bismo mogli vidjeti već u finalu Lige prvaka

Pet je godina radio u Al-Nassru kao pomoćnik, najprije voljenom Maturani, a onda Fabiju Cannavaru. Pojavila se i priča da će se uključiti u politiku, no te glasine je odbacio rekavši da nema ''akademsku obuku'' za taj posao. Danas je trener vratara u Atletico Nacionalu, gdje svoj ekscentrični stil igre prenosi nadolazećoj generaciji.

Rene Higuita je obilježio jednu nogometnu eru, redefinirao je poziciju za koju su mnogi smatrali da je ne treba redefinirati i zbog toga će mu nogomet biti vječno zahvalan. Kad 10. lipnja u finalu Lige prvaka budemo vidjeli Edersona kako fantastičnom dugom loptom pronalazi Haalanda i gura ga u šansu za gol, shvatit ćemo koliko je velika ostavština jedinog pravog El Loca.