IVOR PANDUR nedavno je potpisao za Hellas Veronu.

Rijeka je na transferu 20-godišnjeg čuvara mreže zaradila oko dva milijuna eura, a ima pravo i na 25 posto od njegovog idućeg transfera.

Rijeka je ovim transferom počela naplaćivati svoja ulaganja u mlade snage jer je Pandur jedan u nizu igrača promoviranih iz juniorskog sastava, uz Lepinjicu, Brauta, Smolčića, Vuka, Bušnju, Štefulja... Pandur je prvi među njima koji je napustio klub i donio mu milijunsku odštetu u najnovijem projektu Damira Miškovića.

Index je razgovarao s Pandurom nekoliko dana nakon što se transfer službeno realizirao.

Kakvi su prvi dojmovi? 

Dnevno imam dva treninga. Otkad sam došao ovdje impresioniran sam ljudima, načinom rada. Sve je tako dobro posloženo na vrhunskoj razini, baš se osjećam jako lijepo ovdje. Atmosfera je odlična, što se tiče ekipe i stožera. Svi su jednaki, nema života na staroj slavi, a teren je jedini koji priča. To mi se baš sviđa. Da mi je jako teško, jest, ali ja volim raditi. Upijam, učim, treniram i čekam početak sezone.

Ovu 2020. godinu svi će pamtiti po ludilu i pandemiji, a ti po sjajnom inozemnom transferu. Kakav je osjećaj?

Dva mjeseca nismo trenirali i baš sam tu napravio razliku u usporedbi s ostalima. Stvarno sam puno trenirao i radio. Imao sam svog kondicijskog trenera, trenirali smo po dva, tri puta dnevno. Tu sam baš izgradio neku bazu i kad sam se vratio, bio sam bolji nego što sam bio prije nego se dogodila pandemija koronavirusa. Imao sam i tu sreću da me čuvalo zdravlje pa sam mogao normalno trenirati. Uslijedio je povratak na Rujevicu i borba za "jedinicu" između mene i Prkija (op. a. Andrej Prskalo). Dao sam sve od sebe i na kraju su treneri, trener vratara Gojko Mrčela i trener Simon Rožman, odlučili da ja idem na vrata i na tome sam im zahvalan neizmjerno. Bilo je dobrih i loših stvari, ali kad na kraju sve pogledam - naučio sam puno i na tome sam im zahvalan.

Kako je zapravo došlo do transfera? Je li se stvar brzo riješila, je li bilo drugih zainteresiranih klubova?

I jedno i drugo. Trener vratara Verone Massimo Cataldi me pratio u kontinuitetu jedno godinu dana. Nije propustio pogledati nijednu utakmicu. Bio je čak i na nekoliko treninga kad smo bili na pripremama. On je nekako donio tu odluku, naravno uz ostatak struke, Jurića, Ostojića i cijeli klub. Verona me pratila godinu dana, ali može se reći da je odluka pala naglo. U ponedjeljak sam saznao da bi moglo biti nešto od toga, u utorak je održan sastanak i odlučeno je da me žele u Veroni. Osjetio sam da u meni vide budućnost, žele me i tu sam dobio motivaciju da napredujem i da budem još bolji. Obožavam Talijane od početka, sad ću imati priliku zaigrati u Serie A. To je ostvarenje sna.

Svjesno u Veronu dolaziš kao druga opcija, ali petogodišnji ugovor svakako pokazuje prave namjere talijanskog prvoligaša s tobom u budućnosti. Kako gledaš na to?

Znam da dolazim u klub kao drugi vratar. I u Rijeci sam bio i treći i drugi golman pa sam dobio šansu i iskoristio je. Isto ću raditi i u novom klubu, svaki dan naporno trenirati i čekati strpljivo na svoju šansu, a kad dođe, iskoristiti je i pokazati kvalitetu. Istinski vjerujem u sebe i u Veronu. Zato sam i došao ovdje. Bio sam dosta nervozan tih par dana dok su trajali pregovori, samo sam htio da se stvar što prije potvrdi. Ostvario sam nešto što sam htio od malih nogu. No moram istaknuti da nisam ni na pola puta, preda mnom je dosta rada i truda do novih ostvarenja.

Trener će ti biti Ivan Jurić, neobičan lik u svijetu nogometa i poznat po nadimku "hrvatski panker". Ti dolaziš iz Rijeke, grada koji je poznat po toj glazbenoj sceni. Čini se kao dobar spoj.

Prva impresija kod Jurića mi je bila da čovjek živi za nogomet. Radi 24 sata dnevno na tome kako unaprijediti ekipu i sebe. To je neki moj prvi dojam. Kad se radi, atmosfera je ozbiljna, kad se zafrkavamo, svi smo opušteni. Kad stanemo na teren, Jurić traži maksimalan fokus i sve od igrača da daju. To funkcionira jer su oni poslušni, znaju što im je činiti i znaju što se od njih traži. Nadam se da će ova sezona biti još i bolja od prethodne.

U gradu Veroni nećeš biti jedini mladi Hrvat. Tamo je, u Chievu, već neko vrijeme i Adrian Šemper. Jeste li se čuli nakon tvog transfera? Hoće li između vas biti osjećaja konkurencije za dokazivanjem?

Dobri smo, naravno. Čuli smo se, malo sam ga pitao o gradu, o kulturi, o Talijanima. Dva Hrvata u jednom talijanskom gradu? Mislim da je to samo pokazatelj kako dobro se radi u Hrvatskoj s vratarima. Mi smo tu gdje jesmo i na nama je samo da radimo, budemo dobri i rezultati će doći.

Prvi si iz najnovijeg Miškovićevog projekta mladih snaga koji je napustio klub u milijunskom transferu. Kakav je osjećaj probiti led? Što to znači za ostale mlade dečke s Rujevice?

To su sve čudo osobe i čudo igrači. Svi su različiti, svi su posebni. Mislim da će biti ono što je najbolje za njih. Ako je to odlazak u inozemstvo, super, ako je to ostanak u Rijeci, opet dobro. Rijeka je velik klub i trebaš biti sretan ako imaš priliku nastupati u tom dresu.

Hoće li ti nedostajati ekipa?

Da, naravno. To sam odmah osjetio. Mi mladi smo baš bili posebna grupa. Stvorili smo poseban i odličan odnos između sebe. Imat ćemo ga sigurno i dalje kroz život, čut ćemo se, ali manje vidjeti. Najvažnije je da ćemo uvijek biti tu jedan za drugoga. To su super dečki.

Šansu u Rijeci dobio si nenadano nakon ozljede Andreja Prskala u siječnju prošle godine. Kako je izgledao taj vratarski odnos?

Prki je bio podrška od prvog treninga koji sam odradio u Rijeci još sa sedamnaest godina. Uzor, netko na koga se možeš ugledati kako se ponašati na terenu i izvan njega. To se nastavilo kroz cijelo razdoblje zajedničkog igranja. Uvijek je bio tu, uz mene. Pa, i onda kad se on ozlijedio, a ja postao prvi vratar Rijeke. Puno smo razgovarali, dosta toga me je naučio. Takav čovjek se rađa jednom u životu. Ne mogu reći ništa više nego da sam mu zahvalan i bit ću do kraja života. Da on nije bio takav, sigurno ne bih ostvario ovo.

Rijeka se mladima okrenula u mandatu Igora Bišćana i to u periodu velikog broja ozljeda. Koliko je takav autoritativan trener značio vama mladima u tom trenutku, je li bilo pritiska?

Kod Bišćana se u onom periodu dogodio ogroman broj ozljeda, što ga je natjeralo da u momčad pozove nas mlade. Vratio je Lepinjicu s posudbe, promovirani smo Smolčić, Braut, Bušnja, Vuk i ja. Za nas mlade to je bila prekretnica, znak da se ipak može, da nam se može svima vjerovati i da ćemo im mi to vratiti. Bišćan je imao takav autoritet, uz to što je i dobar trener, da kad nešto govori igračima, gledaš ga široko otvorenim očima i naćuljenim ušima da ti nešto ne bi promaklo. Na kraju krajeva ostvario je i dobar rezultat, odveo je Rijeku do trofeja u Kupu i drugog mjesta. 

A onda je došao Simon Rožman. Nezahvalno je uspoređivati trenere, ali što se promijenilo njegovim dolaskom?

Da, dogodilo se to što se dogodilo s Bišćanom, a onda je došao Rožman koji je pokazao hrabrost, pokazao muda i gurnuo mlade igrače u vatru. Nebitno sada o kojem je igraču riječ, ali on je stao iza svakog igrača, kao što je stao i iza mene, dao tu sigurnost da ti kao igrač možeš izaći na teren i raditi ono što najbolje znaš, a ne da misliš o nekom pritisku. To je baš bilo fantastično. Rožmanov odnos i to kako je predan svom poslu, to isto traži i od svakog igrača. 

I kad mu to vratiš zauzvrat, budeš nagrađen kao mi u Rijeci. To se sada napokon i vidi. Nitko ne može reći da mladi igrači ne igraju dobro. To su sve kvalitetni igrači i pred njima je vrijeme u kojem tek mogu pokazati što zapravo znaju i mogu.

Rožman nam je usadio tu neku mirnoću u igri, da se ne bojimo igrati kad je vrijeme za to. Dogodilo mi se nekoliko puta da sam pogriješio pri izgradnji napada koji je kretao od mene. Prva stvar koju mi je rekao nakon utakmice je bila da to ne prestanem raditi jer to je način na koji želimo igrati i s kojim ćemo doći do šansi, a i put u mom osobnom napretku modernog golmana.

Hrvatska reprezentacija ima pregršt vratarskih rješenja. Budućnost je po tom pitanju svijetla. Kako gledaš na tu situaciju i nadaš li se "jedinici" u kockastom dresu?

Želim jednog dana igrati za reprezentaciju. Svjestan sam da do tog trenutka moram još neko vrijeme sačekati i da uspjeh ne dolazi preko noći. Na meni je samo da slušam, budem skroman, pošten i onda će doći te lijepe stvari. Nadam se da će se jednog dana sve kockice poklopiti i da ću biti hrvatska "jedinica".

Za kraj, koji su ti vratarski uzori?

"Uvijek spomenem ovu trojicu: Oblak, Alisson i Ter Stegen. Kad bih uzeo 33 posto od svakog, mislim da bih bio najkompletniji golman. Kad ih gledam, uvijek im se divim i mislim si kakve su to klase od igrača. Baš se vidi da su na višim razinama od ostalih. Naravno da svatko želi imati neki svoj stil, ali svatko i želi biti u samom vrhu.