Halilhodžić za Index: Hajduk je trebao dati Dambrauskasu bar tri-četiri godine
NOGOMETNI treneri danas su izuzetno potrošna roba. Neovisno o razini natjecanja, rezultatskom ili ekonomskom profilu kluba, kampanje usmjerene protiv trenera (i igrača) kao najistaknutijih nogometnih radnika i vijesti o konačnim raskidima suradnje sve su frekventnije.
Rezultatski uspjesi sa sobom donose još pritiska i nisu nikakav jamac sigurnosti ni u najbližoj budućnosti, o čemu svjedoče razni slučajevi, poput onih Thomasa Tuchela ili Valdasa Dambrauskasa. Na temelju vlastitog iskustva, o ovim temama dosta toga može ispričati Vahid Halilhodžić. Jedan od najboljih napadača u povijesti jugoslavenskog nogometa nakon igračke karijere izgradio je i uspješnu trenersku, ali više puta se sudario sa surovom realnošću svoga posla.
Kao izbornik izborio je plasman na Svjetsko prvenstvo s Obalom Bjelokosti, Alžirom, Japanom i Marokom, ali na najvećoj nogometnoj smotri vodio je samo Alžir. Nakon najrecentnijeg otkaza, onog u Maroku, nalazi se u Parizu odakle je za Index progovorio o aktualnim temama vezanim uz svoju struku.
Što mislite o današnjem položaju trenera? Jesu li odluke o otkazima ishitrene?
Te odluke su često čudnovate i nepravedne jer danas je velik pritisak javnosti na klub i onda je najlakše okriviti jednog čovjeka, najčešće trenera. Pojedini predsjednici i članovi Uprave ne razmišljaju, boje se za svoju poziciju i fotelju pa su treneri pod ogromnim pritiskom.
Ekonomski pritisak je također vrlo velik i jedna specifičnost našeg doba. Kod klubova s velikim budžetima postoje porazi zbog kojih se gubi puno novaca pa se odmah povlači pitanje trenerske odgovornosti. Treneri i igrači su pod povećalom javnosti, medija i rukovodstva. Trener je osoba u vrlo nezgodnom položaju.
U vrijeme vaše igračke karijere sedamdesetih igrali ste pod velikim trenerima poput Sulejmana Repca i Miljana Miljanića, jesu li stvari tada bile drugačije?
Jesu, treneri su imali veću podršku, prije svega od strane uprave, taj ekonomski aspekt bio je manje naglašen. Danas mnogim klubovima budžeti ovise o plasmanu u europska natjecanja, o reklamnim pravima, treneri često moraju voditi računa i o takvim stvarima, jer ako dođe do posrtaja, bit će odgovorni.
Treneru treba dati vremena da radi sa svojim idejama, da mu se stvori ozračje u kojem neće biti na udaru vanjskih utjecaja, jer inače će kod prve slabosti ispasti glavni krivac. Takvo je vrijeme, čak i kad imaš rezultate, poput mene u Maroku, može ti se uzdrmati stolica ako ne prihvaćaš igrače koje ti nameću.
Je li vas iznenadio otkaz koji je dobio Valdas Dambrauskas nakon što je doveo Hajduk do najvećih uspjeha u posljednjih petnaestak godina?
Tuchel je dobio otkaz godinu dana nakon što je bio prvak Europe, svašta se dešava. To je postalo normalno. Dambrauskasa ne poznajem. Jedno vrijeme se o njemu pričalo biranim riječima, a sad je odjednom odletio nakon par slabijih rezultata. Treneru treba dati bar tri-četiri godine.
U tom vremenu zaista može demonstrirati svoje kompetencije, postići rezultate, pokazati vrijednost. Danas su svi nestrpljivi, može ti presuditi jedan rezultat. Gledatelji i javnost su podložniji manipulaciji, često mediji planski sabotiraju trenera, provode negativne kampanje.
Danas se to s lakoćom prenosi na milijun društvenih mreža, bilo da se radi o sportskoj ili političkoj temi. Rukovodioci se preplaše, osjete da im pozicija nije nedodirljiva pa potjeraju trenera kao dežurnog krivca.
Dinamo je u HNL-u dominantan, na putu je i da postane kompetitivan sudionik Lige prvaka. Trebaju li se ljudi u Hajduku jednostavno pomiriti s time da je u nekoliko idućih godina drugo mjesto realnost?
Dinamo nije najjači klub samo u Hrvatskoj, nego uopće u našem dijelu Europe. Postepeno je rastao i nakon vrlo loših rezultata u Ligi prvaka sada je kompetitivan i na toj razini, stabilizirao se i napravio skok, dobiva ekipe poput Chelseaja, može se nadati i nokaut fazi.
U ovom trenutku Hajduk se definitivno s time mora pomiriti. Borba za drugo mjesto je Hajdukova realnost, apetiti u budućnosti, naravno, mogu porasti, ali treba biti strpljiv.
Demotivira li vas u nogometu nedostatak strpljenja o kojem govorite u razmišljanju o eventualnom budućem angažmanu?
Naravno. Teško sam primio sve što se dogodilo u Maroku. Radio sam tri i po godine, ostvario izvanredne rezultate, najbolje u povijesti marokanskog nogometa, izborili smo Svjetsko prvenstvo, bili neporaženi 31 utakmicu u nizu i nakon toga su mi se zahvalili na suradnji.
Svi treneri i igrači žele pokazati svoje umijeće na pozornici kao što je Svjetsko prvenstvo, a ja sam u tome spriječen. U istoj sam poziciji kao i kolege. Današnji nogomet je brutalan, u njemu nema respekta, to je postalo normalno, nešto što moraš prihvatiti kad se upuštaš u posao. Trenutno se još uvijek pitam ima li smisla nastavljati.