A TAMAN je izgledalo da hrvatska košarka sigurnim koracima stupa putem oporavka, da se vratila u europsku relevantnost, da ima smislenu igru i, ako ne uigran sustav, onda barem ukorijenjene principe kojih se drži. U posljednjih godinu i pol pod vodstvom Josipa Sesara reprezentacija nije izgledala kao skupina igrača nasumično postavljenih na parket, više nije bila nešto čega se hrvatski ljubitelji sporta srame, nego se s pravom nadaju u bolju sutrašnjicu.

Pa opet, samo jedan pogrešan korak bio je dovoljan da ne samo da skrene s tog puta, nego da se potpuno izgubi u šumi. Poput videoigre u kojoj je došla pred sam kraj misije, ali je ostala bez oklopa i dobila mačem ravno u srce, što ju je vratilo na početak. Ne misije, nego cijele igre.

Može se i treba hvaliti Sesara za sve što je s reprezentacijom napravio otkako ju je preuzeo na ljeto 2023., ali jedno su kvalitativni pomaci u igri i dojmu, a drugo čvrsti, konkretni rezultati. A u ovom slučaju konkretna će biti samo činjenica da će, ne napravi li u veljači čudo i pobijedi Francusku, Hrvatska prvi put u povijesti propustiti Europsko prvenstvo.

Na Svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama Hrvatska je tek povremeni, sve rjeđi sudionik, ali barem je uvijek bila na Eurobasketu, otkako je na njemu sudjelovalo samo 16 reprezentacija. Kako stvari stoje, ovaj put neće biti ni među 24 najbolje momčadi Europe. Baš kad smo mislili da je pozicija na kojoj je bila kad ju je preuzeo Sesar apsolutno dno ispod kojeg se ne može.

Izgubili igru želje i volje

Već u zagrebačkoj utakmici reprezentacija BiH pokazala je nevjerojatnu energiju i srčanost u borbi za svaku loptu i uhvatila čak 17 napadačkih skokova, od čega 12 u prvom poluvremenu. U drugoj je Hrvatska uspostavila ravnotežu u skoku i glatko pobijedila te pokazala da ipak ima odgovor na takvu agresivnost.

S obzirom na priključivanje ekstraklasnog Marija Hezonje i najboljeg hrvatskog mladog centra u Europi Danka Brankovića, bilo je za očekivati da će tri dana kasnije u Sarajevu proći bez stresa i, ako ne pobijediti, onda barem sačuvati 13 poena prednosti iz Draženova doma.

Prvo poluvrijeme bilo je gotovo preslika zagrebačkog, uz razliku da su igrači BiH bili puno šuterski raspoloženiji, ali Hrvatska je to nadoknađivala savršenošću s linije slobodnih bacanja, na koju su je suci konstantno slali uslijed agresivne obrane BiH. Ali upornost u takvoj agresivnosti izmorila je ne samo hrvatske igrače nego i suce, koji su popustili kriterij i dopustili domaćinima toliko fizikalnu obranu da su se hrvatski igrači potpuno pogubili.

U tri i pol minute drugog poluvremena nestalo je svih 13 poena prednosti iz Zagreba, a na trenutak je razlika u korist domaćina prešla i 20 poena. Igrali su u transu, kako u obrani tako i u napadu, pogađajući trice preko ruke i ponekad skoro s 10 metara. Iz tog se žrvnja Hrvatska nije uspjela izvući, ali u njega se dovela jer je dopustila da ju BiH nadjača u skoku i energiji, elementima koji su posljedica čiste želje i volje.

Svašta je pokušavao Sesar s klupe, mijenjati postave i ritam utakmice. Kako bi dao predah Smithu, koji je bio pod opsadom kad god bi primio loptu, čak je nakratko vratio Kapustu iako je ovaj u prvom poluvremenu odigrao valjda najgore tri minute jednog igrača u novijoj povijesti reprezentacije, skačući iz greške u grešku, a onda šutnuo tricu koja se odbila od ploče.

Nipošto Kapusta nije krivac za poraz, brojni su se hrvatski kotačići vrtjeli u tom smjeru. Branković je doprinosio napadački, posebno u prvom poluvremenu, ali u obrani i skoku bio je mlak i slab, što se može pripisati nedostatku fizičke forme zbog male minutaže u Bayernu. Baš kao i kod Šamanića, koji je sedam mjeseci bez kluba. Curilo je preko naših centara, a vanjskim igračima nije pomagala ni povremeno dobra obrana kad su domaćini sve pogađali.

Problem Marija Hezonje

Posebna je priča Mario Hezonja, neupitno najtalentiraniji i najbolji igrač ove momčadi, koji je doletio iz Madrida samo da odigra ovu utakmicu, ali bez pravog zajedničkog treninga nije mogao "osjetiti" momčad, posebno nove suigrače poput Božića i Šamanića. 

Vjerojatno je baš to dovelo do odluke da će, kad god primi loptu, bombardirati bosanski koš, bez obzira na poziciju na parketu i igrače koji ga okružuju. Hezonja je zabio 28 poena, koji su mahom bili posljedica individualnih akcija, igre na čistu silu. 

Pogodio je četiri od 12 trica, što čak zvuči bolje nego što je izgledalo, jer ove koje je pogodio uglavnom su bile plod odigrane akcije, a promašaji posljedica "heroballa", igre jedan na jedan (ili na dva) u kojoj si je s više ili manje uspjeha stvarao prostor za šut, ali uporno promašivao.

Svi znaju da je Hezonja takav igrač, po profilu (ne i kvalitetom) sličan strijelcima poput Kobea Bryanta ili Carmela Anthonyja. Svi znaju da on može pogoditi takve naizgled sulude šuteve koje je uzimao u Skenderiji. No jedno je kad to radi u Realu, a drugo u hrvatskoj reprezentaciji.

U Realu će mu se kroz sezonu događati utakmice na kojima ne ide, ali tamo je okružen drugim igračima najviše europske klase koji to mogu nadoknaditi, a čak ako i ne uspiju, sezona je dugačka i gotovo svaki poraz je nadoknadiv.

Za Hrvatsku je ova utakmica, uz onu zagrebačku, bila apsolutno najznačajnija u ovoj godini, zapravo u cijelom ciklusu otkako ju je preuzeo Sesar, jer plasman na Eurobasket kudikamo je važniji od izleta na Olimpijske igre. I zato je Hezonja morao igrati s više odgovornosti.

Jer većina njegovih šuteva nije bila samo divlja već i ishitrena, kad je bilo dovoljno vremena do isteka napada da se pokuša nešto drugo. Ali Hezonja nije ni pokušao, nego je sve rješavao sam, a to je nedopustivo.

Isto kao što je nedopustivo da ostala četiri igrača to dozvole, odnosno da ne učine više kako bi mu olakšali, postavili mu blok, utrčali pod koš ili se otvorili na šut, barem mu ponudili smisleniju opciju od one za koju bi se na kraju odlučio.

Isto je bilo i s Bogdanovićem. To je puno dublji problem

Sve je to opet jako, jako podsjećalo na eru prije Sesara, kad je na isti način, pod drugim izbornicima, igrao - ili morao igrati - Bojan Bogdanović. Posebno u ovakvim situacijama kad je bio toliko očito najklasniji igrač na parketu. A to je puno dublja boljka, koju će iz hrvatske košarke biti vrlo teško iskorijeniti.

U reprezentaciji ipak brojčano dominiraju igrači iz ABA lige i kvalitativno sličnih natjecanja, s malo ili nimalo iskustva u međunarodnim utakmicama, kao i važnim okršajima s velikim ulozima, poput trofeja ili plasmana na Eurobasket.

I kad takva iskustva prvi put doživljavaju u dresu reprezentacije, svjesno ili nesvjesno se povlače, bježe od odgovornosti i traže onog jednog igrača ekstra klase, očekuju od njega da ih povuče i sklanjaju mu se s puta. Čak i Luka Božić, koji je u ABA ligi dvije godine dominirao nad igračima kakvi su mu ovaj put bili s druge strane, svjesno je tražio Hezonju nakon što se u par navrata opekao u prenapučenom bosanskom reketu.

Čaroban portal

To je problem mentaliteta malih igrača i malih momčadi, a ako Hrvatska prvi put u povijesti propusti Eurobasket, on će biti samo još skromniji i krhkiji. 

Sve dobro što je Josip Sesar gradio proteklih godinu i pol dana raspalo se za samo tri i pol minute drugog poluvremena nedjeljne utakmice u Skenderiji. Kako stvari stoje, Hrvatska je na spomenutom putu oporavka prošla kroz čaroban portal koji ju je vratio na početak. 

Portal trenutačno djeluje jednosmjerno, jer sad se Hrvatska treba vaditi na Francuskoj, apsolutnom favoritu skupine, koji još nije matematički osigurao plasman na Eurobasket, ali to može učiniti u veljači u prvoj sljedećoj utakmici - protiv Hrvatske. 

U tom terminu ne igra se Euroliga, pa će svi najbolji igrači iz Europe biti dostupni, pa tako i Hezonja i Branković. Samo, problem je u tome što Francuska ima puno više i puno boljih igrača u Euroligi od Hrvatske, pa će biti znatno više pojačana. A na Sesaru i njegovom stožeru je da u iduća tri mjeseca spoznaju može li se onaj portal ponovno otvoriti i vratiti ih na put oporavka ili nam je košarka i službeno otišla u... Da, tamo.