EMIR SAHITI proživljavala najljepše dane svoje karijere. Mladi Albanac postepeno je napredovao i trenutno je nezaobilazan u planovima Vladasa Dambrauskasa koji mu u kontinuitetu daje priliku od prve minute. Sahiti se odužio sa svojom statistički najučinkovitijom sezonom, a u nedavnom slavlju nad Lokomotivom je zabio novi pogodak i zaradio epitet igrača utakmice.

Iako su mu tek 23 godine, seniorski nogomet igra dugo i nisu mu strani usponi i padovi. Od pet sezona koliko je u Hajduku, dvije je proveo probijajući se kroz drugu momčad, u trećoj nije zaigrao deset mjeseci, da bi tek u četvrtoj koju je proveo na posudbi u Šibeniku svojim igrama zaslužio pravu priliku među Bijelima.  

Jedina 'pegula' u posljednje vrijeme bila je blaža ozljeda zbog koje je propustio debi za Kosovo, reprezentaciju zemlje u kojoj je odrastao i napravio prve nogometne korake. Uoči povratka u trenažni proces, izdvojio je dio slobodnog dana kako bi u intervjuu za Index pričao o aktualnostima, ali i svojim nogometnim počecima, te dugotrajnom putu do statusa jednog od ključnih igrača Hajduka.

Kako se osjećaš, protiv Lokomotive si dobio nezgodan udarac?

Bolje je. Počinjem polako trenirati. Dobio sam taj udarac. Na utakmici nisam primijetio ništa, ali kada sam se ujutro probudio, koljeno me boljelo.

Morao si propustiti debi za kosovsku reprezentaciju?

Jako mi je žao. Prvi put su me pozvali. Volio bih da sam igrao za moju državu, kao i svaki nogometaš. Dao bih sve od sebe u tim utakmicama. Danas Kosovo igra sa Švicarskom, gledat ću i navijati. Igramo s braćom jer je u švicarskoj ekipi puno Albanaca.

To je prva međusobna utakmica Kosova i Švicarske u povijesti. Igra se u Zurichu pa će na tribinama biti više naših nego Švicaraca. Naši reprezentativci će biti jako motivirani, bio bih i ja da sam tamo. Super je imati priliku igrati protiv igrača kao što je Shaqiri ili kapetan Arsenala Xhaka.

Kako si se odlučio za Kosovo nakon nastupanja za Albaniju u mlađim selekcijama?

Igrao sam za albansku U-21 reprezentaciju, a kad sam igrao za U-19, reprezentacija Kosova nije ni postojala pa je normalno da sam igrao za Albaniju, ali više sam htio Kosovo. Tamo sam odrastao, Priština je moj grad.

Srce me vuče igrati za Kosovo, ali ne pravimo mi tu neke razlike, kao braća smo. Ismajli je na primjer rođen na Kosovu, ali igra za Albaniju. S njim se često čujem. Jako voli ovaj klub, gleda svaku utakmicu i čestita mi na pobjedama.

Kosovo nema svugdje jednak tretman. U Španjolskoj vam nedavno nisu dozvolili korištenje imena jer vam ne priznaju neovisnost, je li to dodatni motiv?

Ja ne želim ulaziti u politiku, ali naravno da jest. Želimo pokazati što je Kosovo i predstaviti ga kao svoju državu. Svakom našem reprezentativcu je to posebna motivacija.

Tvoja obitelj je iz Preševske doline, a ti si rođen u Zemunu?

Tako je, moji su iz sela Medveđe, a ja sam rođen u Zemunu, ali kad sam imao pet-šest mjeseci, cijela obitelj se preselila u Prištinu. Svi smo Albanci i živimo posvuda, neki i u Beogradu. Odem ih posjetiti kad mogu.

Kad si počeo s nogometom?

Počeo sam u Prištini s pet godina u klubu Ramiz Sadiku, tu sam trenirao sedam-osam godina pa sam otišao u FC Prištinu. Tu sam igrao za mlađe kategorije, a sa šesnaest godina sam otišao u Rabotnički, u Skoplje. 2018. sam došao u Hajduk na posudbu od šest mjeseci, tu sam se uspio pokazati pa je dogovoren transfer.

Prošle godine si posjetio svoj matični klub Ramiz Sadiku i družio se s djecom u omladinskom pogonu, znači da održavaš te kontakte?

Da. Tamo su još treneri pod kojima sam igrao kao dijete. Respektiraju me i drago im je kad dođem. Žele da im pričam kako je u Hajduku, Hajduk je za ljude s Kosova veliki klub, pričam im o hrvatskoj ligi, klubu, navijačima.

Ima li među Albancima hajdukovaca? 

Naravno. Još u doba Jugoslavije puno je ljudi na Kosovu navijalo za Hajduk i pratilo utakmice. U Kosovskoj Mitrovici ima klub Trepča čija se navijačka skupina danas isto zove Torcida, nekad dođu pogledati utakmice na Poljud.

Je li osim tebe i brata Suada još neki igrač iz Ramiza Sadikua izgradio uspješnu karijeru? 

Jest! Amir Rrahmani. Znam ga cijeli život, on je malo stariji, isto je iz Prištine i počeo je u tom klubu. Suad i ja smo se uvijek družili s njim. Imamo i istog menadžera. Igra redovito i jako dobro za Napoli. Svaka mu čast, izborio se. On je moj najbolji prijatelj iz reprezentacije. 

Jesi li odmah znao da ćeš biti nogometaš? Kakav si bio u školi?

Da budem iskren, škola mi nije išla baš najbolje. Nisam učio, bio sam fokusiran samo na nogomet. Kad god sam mogao, lagao sam mami da sam bolestan i da imam temperaturu. Onda bih jutro otišao na trening, pa još iz škole pobjegao i na popodnevni. Mama se nije puno ljutila, podržavala je moj fokus na nogomet. Stariji brat Suad je isto stalno trenirao.

Za koji klub si navijao kao dijete?

Navijao sam za Prištinu i san mi je bio njihova prva momčad, ali onda je došla prilika za Rabotnički pa sam otišao u Skopje. 

Kako pamtiš to razdoblje, kako je bilo igrati makedonsku ligu?

U Rabotničkom sam bio jako sretan. Suad je bio tamo već šest mjeseci. Bio sam mlad momak, šesnaest godina, prvi put sam postao dio prve ekipe. Osjećao sam se kao doma u Prištini, zahvalan sam Rabotničkom što mi je tako mladom dao priliku.

Meni je makedonska liga bila odlična odskočna daska. Klubovi kao Shkendija i Rabotnički su super za mlade igrače. Igrao sam i pretkola Europske lige. Moram se zahvaliti i Igoru Angelovskom koji me gurnuo u prvu ekipu. On je baš dobar i iskusan trener. Znamo se čuti i razgovarati, čestitao mi je kad sam dobio poziv u reprezentaciju.

Kad si imao 19, stigao si u Hajduk. Kako si reagirao kad si saznao za interes kluba?

Bio sam presretan jer sam čuo puno o klubu i navijačima. Znao sam da tu ima velikih ambicija. Želio sam čim prije doći ovdje pokazati svoj talent. Nije lako biti igrač Hajduka jer je ovo jako velik klub, ali sretan sam što sam tu.

Nije sve išlo glatko u tvom razdoblju ovdje...

Probio sam se do prve ekipe, a onda sam imao neke nesporazume s ljudima koji su prije bili u klubu. Nisam igrao cijelu sezonu, ali ne gledam više u prošlost, gledam unaprijed. 

U sezoni 2019./2020. si bio zdrav, a deset mjeseci nisi odigrao jedne jedine minute. Koliko je to teško?

Bilo je jako teško, ali nikad nisam odustao od nogometa. Ja bih došao na svaki trening i dao bih sve od sebe, znao sam da će se jednog dana vratiti. Patio sam tih godinu dana, ali nije u mom karakteru da potonem.

Suad mi je uvijek bio podrška kao brat i iskusniji igrač. Cijela familija je uz mene i kad igram odlično ili ne. Zahvalan sam što imam takve roditelje. Mama mi često dolazi u Split, najljepše je kad su oni uz mene. 

Kakve uspomene imaš na razdoblje u Šibeniku?

Mislim da mi je ta posudba spasila karijeru. U Šibeniku sam htio pokazati da su ljudi u Hajduku pogriješili i da sam ja igrač za ovaj klub. Hvala Bogu, opet je došla prilika i sretan sam što sam u Hajduku. Na ljeto sam produžio ugovor i to mi je jako drago. Lijepo je igrati s imenima kao što su Livaja, Kalinić ili Suba. 

U Šibeniku su me dočekali baš dobro. Osjećao sam se kao igrač. Na posudbi moraš pokazati da si bolji od nekog kog je klub zadržao. Kad je prvenstvo počelo, nisam bio u najboljoj formi jer dugo nisam igrao pa moram zahvaliti treneru Renduliću i klubu što su me trpjeli. Kasnije sam pokazao najbolje od sebe.

Prvi gol za Šibenik si zabio baš Hajduku, koliko ti je značio?

Značio je puno. Moraš biti profesionalac, tada mi je posao bio pomoći Šibeniku da pobijedi. Ali bio sam još sretniji kada sam zabijao Dinamu i Rijeci. Najljepša je stvar kada s Hajdukom dobiješ na Maksimiru, to je najveći derbi. Bio sam jako sretan što sam zabio, ali najviše smo svi bili sretni što smo dobili. To je bila baš dobra utakmica.

Protiv Lokomotive si odigrao jednu od boljih utakmica u Hajdukovom dresu, a onaj gol je vjerojatno bilo teže zabiti nego što je izgledalo?

Bitno je da smo dobili, jako je dobro što se borimo za vrh, što u svakoj utakmici želimo pobjedu. Više bih volio da uvijek dobijemo nego da ja zabijem. Naravno, sretan sam i što sam zabio. Livaja mi je super asistirao kad sam izašao u prostor.

Bilo je teško jer su me skoro blokirali. Pitao sam se hoću li pucati desno, lijevo ili gore. Kad sam napravio lažnjak, Nevistić se spustio i vidio sam priliku da podignem loptu preko njega. 

Kako je igrati pod Dambrauskasom? Ima puno povjerenja u tebe i koristi te na više pozicija. 

Mislim da pod Dambrauskasom mladi igrači kao ja postaju sve bolji. Sretan sam što se na njemu vidi da je jako fokusiran na svaku utakmicu i što je uvijek tu za igrače. Na koju god poziciju da me stavi, trudit ću se. Nadam se da me neće staviti na stopera, ali ako hoće, i tu ću dati sve od sebe! Gdje god treba, ja sam ovdje.

U Splitu si jako dugo, kako se osjećaš ovdje i što radiš u slobodno vrijeme?

Sretan sam s gradom. Volio bih jednog dana ovdje sagraditi kuću. Četiri godine nisu malo, tu sam doma, cura mi je iz Splita. U slobodno vrijeme volim popiti kavu, ali često i ostanem doma kad sam slobodan. Gledam naše utakmice da vidim gdje sam pogriješio i što moram raditi bolje. Još dva mjeseca svi moramo biti jako fokusirani.

Ako pobijedite Osijek, zaostatak za vrhom će se smanjiti. Razmišlja li se u svlačionici Hajduka o duploj kruni? Šansa za titulu je tu, igra se i finale Kupa.

Razmišljamo o tome, ali moramo uvijek biti fokusirani samo na iduću utakmicu. Ako dobijemo svaku, možemo biti prvaci. Svi to žele, klub, igrači i navijači.

U karijeri još nisi osvojio trofej, što bi ti značilo da ga uzmeš s Hajdukom? 

Mislim da bi mi trofej s Hajdukom bio možda najsretniji trenutak u životu, ne samo meni. Ako budemo prvaci, gorjet će ovaj grad i cijela Dalmacija. To ne bih zaboravio dok ne umrem. Da kao mlad igrač s 23 godine uđem u povijest Hajduka, to bi bilo top.

Što očekuješ od utakmice u Gradskom vrtu? Hajduk s Osijekom ove sezone ima negativan omjer, koliko je teško igrati protiv njih?

Svaka utakmica u HNL-u je teška, ali svaku moramo pobijediti. Idemo se u Osijek boriti i vratiti se sretni s tri boda u Split.

Koje su ti dugoročne ambicije u karijeri?

Kad si mlad igrač, normalno je da bi volio igrati u nekoj ligi Petice, ali fokusiran sam na Hajduk. Tu sam sretan i ako nigdje ne odem.

A s Kosovom?

Svima nama u reprezentaciji je trenutno san da izborimo Europsko prvenstvo.