HRVATSKA nogometna liga prema ocjenama medija i navijača dugo nije bila bolja. Činjenica da gledamo sve moderniji nogomet u kojem su momčadi izjednačene i teško se dolazi do bodova nije slučajna.

Osim tradicionalno bogatog bazena talenta i uzbudljivih mladih igrača, postoji još nekoliko razloga zašto se HNL digao. Dobar dio zasluga ide trenerima. Primjeri Kovača, Jurića, Leke, Bišćana i drugih pokazuju da se stanje struke u domaćem nogometu poboljšava, a takav trend prati i HNL. Sve je više mladih trenera koji dolaze s novim idejama i sve je više educiranih, modernih stručnjaka koji prate razvoj igre. Po nekima od tih parametara, Hrvatska spada među najbolje europske lige.

Gledamo sve manje seljačkog nogometa. Treneri prate trendove i ne lupaju floskule

Trendovi modernog nogometa koji idu za visokim pritiskom i kompaktnošću u obrani te izgradnjom napada od svoje obrane pri čemu su stoperi postali playmakeri može se vidjeti kod većine HNL-ovih ekipa. Jako je malo onih koji prihvaćaju ulogu kvalitetom inferiornog protivnika, a sve više onih koji odbijaju igrati na način da se začahure u bunker i nabijaju duge lopte te otežu vrijeme. Čak i ekipe koje su kvalitetom daleko od vrha imaju smislenu i vrhunsku tranziciju u kojoj u završnicu nerijetko dolaze s puno igrača i ekipama s vrha je to sve teže braniti. Takav efekt najbolje se vidio prošle sezone kada je Samir Toplak preuzeo Varaždin u davljeničkoj ulozi i spasio ga od ispadanja. Varaždin je s njim na klupi osvojio 24 boda u 15 kola. U 23 kola prije toga osvojio je 12 bodova.

Prvoligaške momčadi danas imaju jasan plan u gotovo svim fazama igre. Zbog objektivnih ograničenja u kadru, rezultat nije uvijek vrhunski, ali teško možemo za ijednu ekipu u ligi reći da se na njenim utakmicama nema što vidjeti. Utakmica Slaven Belupa i Istre danas je kompletnija i nogometno interesantnija nego što je prije šest godina bio dvoboj Osijeka i Hajduka.

Osim na terenu, to se vidi i u izjavama trenera prije i nakon utakmica. Floskule poput "dali smo 200%" i "ostavit ćemo srce na terenu" sve češće mijenjaju otvorene diskusije o taktičkom planu za utakmicu. Pojmovi poput vertikalne kompaktnosti ili međuprostora do prije deset godina u javnom prostoru bili su nezamislivi, posebno bez opasnosti od optužbi za preseravanje i razbacivanje "bespotrebnim" izrazima. Danas sve više ulaze u dnevnu uporabu pa treneri obrazuju široke navijačke mase.

Osim dojma, postoje i jasni brojčani pokazatelji strukturalne promjene u trenerskom osoblju.

HNL ima jednu od najmlađih trenerskih populacija na svijetu

U cijelom svijetu postoji jasan trend pomlađivanja trenera koji dobivaju šansu na najvećoj pozornici. Institut CIES je objavio studiju koja pokazuje da je između 2005. i 2015. godine prosječna dob trenera pala s 57 na 45 godina. Takva smjena cijele generacije starijih trenera djelomično je normalan sportsko-biološki cirkus, ali toliko drastična razlika ukazuje na to da podatak ima i dublje konotacije. Nogomet se u posljednjih deset ili petnaest godina više i brže mijenja nego ikad u svojoj povijesti. Stariji treneri, navikli na određen sustav rada, teško se prilagođavaju novim tekovinama i svakodnevnim izazovima koji traže napredak.

Treneri danas moraju u kratkom roku biti sposobni procesirati golem broj informacija, naučiti što više detalja o svojoj i suparničkoj momčadi te donijeti odluku. Pri tome je sve bitnija uloga i drugih stručnjaka poput fizioterapeuta, kondicijskih trenera, nutricionista i analitičara. U takvim uvjetima rada brzih promjena i usvajanja novih znanja i navika mladi treneri imaju očitu prednost pred starijima.

Još je sir Alex Ferguson 2012. rekao: "Imao sam problema s podjelom poslova, dok nisam shvatio da to jednostavno moram raditi da bih uspio. Morate imati jako puno kvalitetnih ljudi oko sebe i vjerovati im. Drago mi je što vidim da mladi treneri u ovoj ligi idu tim smjerom."

HNL prati takve trendove. Trenutno je Hajdukov Paolo Tramezzani s 50 godina najstariji trener lige. Drugo i treće mjesto drže Nenad Bjelica i Zoran Mamić, ljudi koje i dalje prati glas relativno mladih stručnjaka koji iza sebe imaju tek desetak godina staža na ovom poslu.

Prema CIES-u, koji je u analizu uzeo 110 liga iz 79 zemalja, HNL ima osmu najmlađu trenersku postavu na svijetu. Kada iz računice izbacimo druge lige u kojima puno češće rade privremeni treneri ili treneri početnici, rezultati su još uvjerljiviji. HNL-ovi treneri su u prosjeku šesti najmlađi među svim analiziranim ligama.

Treba napomenuti kako su ovo podaci od lipnja prošle godine te nisu savršeno precizni kad je riječ o aktualnoj situaciji, ali je trend jasan. Kada u obzir uzmemo trenutnu starost trenera HNL-a i usporedimo je s ligama Petice, dobijemo ovakav rezultat.

Hrvatska nogometna liga ima mlađe trenere od svih na popisu, pa čak i od Bundeslige, koja je poznata po tome da često daje priliku mladim i perspektivnim stručnjacima. Međutim, savršeno je jasno da mladost sam po sebi ne donosi nužno kvalitetne, pa ni nove ideje. Da bismo istražili kako HNL stoji po tom pitanju, potrebno je analizirati podatke po barem još jednom pokazatelju.

Sve je manje "Jurčića i Vulića"

Da bi postojala dinamika novih ideja, potrebni su novi treneri. Jasno je da je broj novih trenera u ligi povezan s prosječnom dobi, ali važno je utvrditi postoji li i dalje tendencija klubova da posao daju trenerima koji su se u već nekoliko mandata pokazali neuspješnima, čak i onih koji su dobili otkaz pa se vraćali u jedan te isti klub, i to nekoliko puta.

Za usporedbu smo uzeli dva razdoblja s reprezentativnim brojem trenerskih promjena. Prvo je ono između sezona 2013./14. i 2016./17., a drugo je od sezone 2017./18. do danas. Analizirali smo kakve su trenere klubovi zapošljavali u tom periodu i podijelili smo ih u tri skupine.

Prvu skupinu nazvali smo "novi treneri". Tu spadaju oni koji su pristigli iz drugih liga, treneri koji su bili pomoćnici pa dobili posao glavnog trenera ili oni kojima je to kao mladim trenerima bio prvi seniorski angažman u karijeri.

Drugu skupinu nazvali smo "treneri iz HNL-a". Tu spadaju stručnjaci koji su stigli iz drugih HNL-ovih klubova. Jedini uvjet je taj da su prije angažmana vodili maksimalno dva kluba HNL-a, kako bi se razlikovali od treće skupine.

Posljednju skupinu čine takozvani "yo-yo" treneri. Radi se o trenerima koji su se više puta vraćali na klupu istog kluba, kao što je to bio slučaj sa Zoranom Vulićem u Hajduku ili Krunom Jurčićem u Dinamu. U ovu skupinu uračunali smo i one trenere koji su u novi klub stigli prvi put, ali dotad su u HNL-u vodili tri i više klubova. Iako je podjela u odnosu na drugu skupinu (treneri koji su dotad imali maksimalno dva angažmana u HNL-u) donekle proizvoljna, dobiti otkaz četiri ili pet puta i otići u drugi klub u ligi indikator je da takvi treneri spadaju u dežurne jokere u ligi, koje pozivaju klubovi u problemima, a njihovi rezultati i ideje nisu se pokazali zadovoljavajućima. Jednom kada takvi treneri upadnu u sustav, teško iz njega izlaze, ali rijetko kad u njega donose novu vrijednost.

Ovako izgleda usporedba ta dva razdoblja.

Kontrast je očit. U posljednje četiri sezone u ligu je stiglo gotovo duplo više novih trenera, a više je nego upola manje yo-yo trenera. Taj podatak ukazuje na svijest klubova koji radije daju šansu novom treneru umjesto da uvijek vrte iste, prokušane i uglavnom neefikasne opcije. Koliko se situacija popravlja govori i podatak iz sezone 2010./11. Od 24 trenerske smjene u HNL-u te sezone, samo tri puta su klubovi odlučili dati šansu novom treneru, dok je čak polovica klubova zaposlila yo-yo trenera.

Jasno je da ovakve podatke treba promatrati u širokoj perspektivi. Postoji velik broj yo-yo trenera koji su kvalitetni i danas rade u drugim ligama, kao i što postoje novi treneri koji su se ubrzo pokazali promašajima, ali napredak može donijeti samo dinamika novih ideja. A novih ideja nema bez novih ljudi.

Po puno pokazatelja HNL ima još jako puno mjesta za napredak. Prije svega se to odnosi na duljinu trenerskog staža. S prosječnim trajanjem mandata oko 200 dana, samo su 22 lige iz promatranog uzorka lošije od HNL-a.

Kada se u obzir uzme cjelokupna slika i usporedi s onom otprije pet ili deset godina, jasno je da je trenerska struka napredovala. Primjeri poput Bilića, Jurića, Leke i Kovača pokazuju da Hrvatska ima trenere i na vrhunskom nivou, a HNL-ovi treneri poput Zorana Zekića, Sergeja Jakirovića, Valdasa Dambrauskasa, Gorana Tomića i drugih pokazali su da, osim igrača, HNL može izvoziti i trenere. Danas je liga bolja nego što je bila ikad prije, a velika zasluga ide onima koji su se dugo vremena smatrali velikim problemom hrvatskog nogometa.