FOTOGRAFIJA iznad ovih redaka napravljena u vrijeme vatrenog ludila i balona euforije zbog SP-a prikazuje sportsku realnost za hrvatsku djecu - prijeteće upozorenje upućeno djeci na žicom ograđenom terenu za mali nogomet Sportskog centra u Makarskoj.

Andrej Plenković besplatno je odrastao na sportskom terenu na kojem danas sat vremena igre košta 95 kuna

Na igralištima tog, kako se službeno zvao Sportsko-radničkog centra, djetinjstvo i mladost proveli su autor ovog teksta, ali i predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Andrej Plenković i ja tamo smo svakodnevno igrali nogomet i košarku, bivajući po cijele dane na zraku, u igri, natjecanju, druženju. Baveći se sportom i rekreacijom s našim vršnjacima, ostalom djecom, a Plenković i s omladincima. Svi mi upravo tamo i tako smo se za sport zainteresirali i zavoljeli ga.

U svemu tome uživali smo bez ograda, žica, lanaca, katanaca, prijetnji i upozorenja. I besplatno. 

30 godina nakon što smo se tamo igrali, družili, uživali i navukli na sport, sadržaji koji su uvijek bili dostupni djeci sada su osigurani lokotima i ograđeni žicom, s koje se prijeti i obavještava da preko mogu na sat vremena samo posvećeni koji će to platiti 95 kuna. Osim što je misterij kako su gradski "oci" došli do te cifre, pitanje je koliko otaca i majki svojoj djeci danas ima dati i za užinu u školi, a kamoli platiti igralište.

"Neki novi Modrići i Mandžukići" nikada ne bi mogli stasati na ovim igralištima

Odvratna je Hrvatska realnost da se dijete na sportski teren mora poslati s nekoliko desetaka kuna u džepu jer u suprotnom na taj teren neće moći ni ući. Pa se ako nema novca neće ni moći zainteresirati za sport, njime baviti ili "postati neki novi Modrić ili Mandžukić", što su riječi kojima poslovično završavaju televizijski prilozi sa sportskih terena na kojima se loptaju djeca kojima starci to mogu platiti. Podsjećamo da Modrićevi i Mandžukićevi to nisu mogli.

U isto vrijeme onaj koji je odrastao u društvu u kojem je sport za djecu bio džabe, sada je premijer države u kojoj djeca sat vremena sportskog terena na kojem se on besplatno igrao plaćaju 95 kuna.

Taj premijer sada na valu općenarodne nogometne euforije najavljuje iskorak iz nakaradne prakse i zaokret prema boljoj sportskoj i nogometnoj budućnosti za sve. I to kako: izgradnjom nacionalnog stadiona na kojem će igrati nogometna reprezentacija Hrvatske. 

Navedeni potez i korak pogrešan je na toliko razina i svjedoči da vladajući nemaju pojma što narodu i državi koji vode doista treba. Ali i da jako dobro znaju što treba njihovo biračko tijelo. 

"Nacionalnom stadionu" mjesto je u vremenu sletova i voljenog vođe, a ne u modernoj eri

No, krenimo redom. Sam koncept, pa i naziv "Nacionalni stadion", relikt je navodno prošlih vremena i društvenih uređenja. Prikladniji Ceausescuovoj eri ili Tuđmanovu poimanju sporta kao nastavka rata drugim sredstvima, nego modernom dobu. To je svetište na kojem se održavaju sletovi i njeguje kult voljenog vođe, a ne mjesto koje donosi radost nogometnom puku i profit investitoru. Novovjeke usporedbe s najpoznatijim nacionalnim stadionima Wembleyem i Stade de Franceom, koji dakako funkcioniraju na potpuno drugačijem načelu, u ovom slučaju imaju jednako smisla kao komparacije Hrvatske i Zagreba s Engleskom, Francuskom, Londonom i Parizom.

Koji je smisao stadiona praznog 355 dana godišnje?

"Nacionalni stadion", da Hrvatska nekom nesrećom napravi tu kolosalnu pogrešku za sve osim za one koji će na tom projektu zaraditi i ubrati provizije, ogroman dio godine zjapio bi potpuno prazan i bez sadržaja te bio tvornica gubitaka, gora nego što su to arene izgrađene za rukometni SP. Na njemu bi nasljednici Modrića i Mandžukića igrali jedva nekoliko puta godišnje, dok se svih ostalih 350 dana ne bi održavalo baš ništa. Veliki sportski objekti u svijetu inače služe i za koncertne spektakle na otvorenom kako bi dobacili do rentabilnosti i popunili rupe u terminima i proračunu. Ali, u slučaju "Nacionalnog stadiona" u Zagrebu zaboravite na taj bonus. Razlog je što su se u glavnom gradu ove države od neovisnosti do danas održala tek par stadionskih koncerta: U2, Bon Jovi, Bijelo Dugme, Robbie Williams te Modrićev, Rakitićev i Dalićev omiljeni pjevač Thompson. Jedino oni u čak 26 godina.

Kada se slegne euforija, koliko će hrvatskih navijača doći na Norvešku i Latviju u kvalifikacijama za SP i kada zaredaju lošiji rezultati?

Zaboravite na tren ako možete nogometnu euforiju u kojoj cijela zemlja živi zadnjih dana i sjetite se kako izgleda Maksimir neke noći u studenom kada na njemu gostuje Norveška ili Latvija i to u službenoj utakmici. Usprkos tome što se ulaznice dijele na sve strane, jedva se prebaci do desetak tisuća ljudi na tribinama. Sada se svi kunete u Dalića i igrače, ali i da ne dođu lošiji rezultati (a doći će), ovo ludilo će splasnuti i osim na velikim natjecanjima Hrvatsku će redovno pratiti samo tih desetak tisuća ili u slučaju utakmica s velikanima 30-ak tisuća gledatelja. Upravo toliko iznosio bi kapacitet novog stadiona i tako dolazimo do njegova idućeg ograničenja. S toliko sjedalica ne bi mogao konkurirati za održavanje finala eurokupova ili za odigravanje utakmica završnice velikih natjecanja reprezentacija. Istina, ova dva scenarija sada djeluju nestvarno, ali hej, pričamo o "Nacionalnom stadionu"!

Nastavak potpune centralizacije nogometne Hrvatske

Dom hrvatske reprezentacije bio bi u Zagrebu i tako dolazimo do novog problema. Jedan od najvećih razloga zbog kojeg je krivnjom HNS-a došlo do razdora između hrvatskog nogometnog sjevera i juga je što se nasilno i neprirodno od Maksimira radio "Hrvatski Wembley", pri čemu je glavni grad i najružniji stadion dobivao i dobiva sve najatraktivnije utakmice, buntovni Split i njegov najljepši stadion uopće se ne smatraju dijelom Hrvatske, a kooperativni podanici iz Osijeka i Rijeke s vremena na vrijeme dobivaju gostovanja neatraktivnih protivnika i na tome su beskrajno zahvalni. Nova loša strana "Nacionalnog stadiona" je dakle ionako sveprisutna i potpuna centralizacija (nogometne) Hrvatske. Njena reprezentacija bi tek tada sve utakmice igrala samo u Zagrebu. Ili u Velikoj Gorici. 

Vulkan populizma

S obzirom na to da se radi o najvećoj populističkoj dudi varalici, a zamazano mjesto na kojem bi se ova blještava kulisa gradila je Zagreb, jasno vam je tko neizostavno ulazi u jednadžbu. Milan Bandić također se ogrebao od komadić slave srebrenih nogometaša i to na način koji je njemu najdraži. Najavom gradnje kapitalnog objekta. Najnoviji pothvat Bandićeva New Deala zapravo je stari projekt "Plavog vulkana" na Kajzerici i Bandić bi njime ubio tri kolosalne muhe. Konačno bi riješio ruglo zvano Maksimir. Na novi stadion bi preselio i Dinamo, kojem je Bandić počasni predsjednik. I konačno, iza njega bi ostao još jedan pothvat gradonačelnika koji dela. Bandić se u svom stilu i ovdje razbacuje cifretinama "u taj stadion uložit ćemo 120, 130 milijuna eura..."

"Nacionalni stadion": Svi ponavljaju mantru koju su pustili Plenković i Bandić

Naravno da ni Bandić niti Plenković nisu bedasti. U Hrvatistanu je političarima uvijek lakše, brže i neusporedivo isplativije, umjesto vizije i strategije pred podanike istresti kesu koju su ionako oni sami napunili i koji će se još tom prelijevanju iz šupljeg u prazno i monumentalnoj građevini s nacionalnim predznakom i diviti. Nije prošlo ni par dana otkako su dva najmoćnija političara u državi pustili priču o "Nacionalnom stadionu", a već su se na nju nakačili svi. Od televizijskih voditelja, opinion makera i navijača. "Nacionalni stadion" postaje tako eliksir definitivnog spasa za spektakularno oživljeni hrvatski nogomet i dvije riječi koje mantraju baš svi. Iako nitko od njih nema pojma objasniti kada ih to pitate kako će to stadion kapaciteta 30 tisuća mjesta spasiti hrvatski nogomet. 

Umjesto u Nacionalni stadion, treba uložiti u onaj na kojem je poginuo Subašićev prijatelj

HNS je srebrom na SP-u zaradio 28 milijuna dolara. Kada se namire igrači i stožer, Savezu ostaje 16,8 milijuna dolara. Taj novac hitno se mora uložiti u prave svrhe: omladinske škole i raspale stadione hrvatskih klubova, kao što je onaj na kojem je poginuo igrač čiju sliku nosi junak hrvatskog srebra na SP-u, a ne da prebogatom HNS-u država gradi "Nacionalni stadion". 

Vlada i resorno ministarstvo umjesto zvučno nazvanog zdanja na kojem nekoliko puta godišnje igraju zvijezde, trebaju napraviti nacionalnu strategiju razvoja sporta, a novac uložiti u sportske akademije, kampove za djecu, igrališta i terene na kojima će bavljenje sportom i rekreiranje biti besplatno.

Nogomet neće spasiti Nacionalni stadion, nego njegovo čišćenje od kriminala i HDZ-a

Na kraju, ali najvažnije, hrvatski sport, a posebno nogomet, prije svega, pa tako i neovisno o velikom uspjehu na SP-u, treba očistiti od kriminala i HDZ-a. Jer taj savez je od njega napravio ne samo leglo nepotizma, sukoba interesa i krajnje sumnjivih likova, nego ga je ta sprega dovela i na infrastrukturno dno. 

Ali s obzirom na to da su rezultatom na SP-u vlast učvrstili i jedni i drugi, za njih nema straha. Nakon što nogometnom puku zamažu oči s par kozmetičkih poteza, kao što je onaj kojim se u zadnje vrijeme preko medija predstavljaju veliki reformatori HNS-a iz redova HDZ-a, sve ćemo ih gledati kako zajedno uživaju u loži "Nacionalnog stadiona". 

Koji će, bez obzira na to koja od dviju lokacija bude odabrana, biti sagrađen na močvarnom tlu.