PRED hrvatskom košarkaškom reprezentacijom dugačko je ljeto u kojem ju prvo očekuje posljednji krug pretkvalifikacija za Eurobasket 2025., u kojem treba obaviti formalnost i proći Irsku i Luksemburg, a zatim u kolovozu zahtjevnije pretkvalifikacije za Olimpijske igre u Parizu.

Najbolji igrači fokusirat će se na drugu polovicu ljeta, a do tada će novi izbornik Josip Sesar računati mahom na igrače koji su bili dostupni u zimskim prozorima. Među njima je jedan od udarnih igrača 26-godišnji Cibonin razigravač Borna Kapusta, što je poprilično bizarno s obzirom na to da se radi o tipu za kojeg izvan užih košarkaških krugova do lani gotovo nitko nije čuo.

Godinama je igrao u Gorici jer mu nitko od većih klubova nije želio dati priliku, a dobio ju je kad ga je iz Gorice sa sobom u Cibonu poveo njen novi trener Josip Sesar. Iako svjestan da će mu to biti financijski teška sezona, prihvatio je poziv jer se želio konačno dokazati na višoj razini, na regionalnoj sceni ABA lige i okušati protiv euroligaša Crvene zvezde i Partizana.

U ABA ligi je uz 11.2 poena u prosjeku postizao 6.7 asistencija, što je bilo dovoljno za treće mjesto u toj kategoriji. Na domaćoj sceni s Cibonom je osvojio Kup Krešimira Ćosića i proglašen za MVP-ja natjecanja. U ovoj je sezoni cijela regija vidjela da taj 182 cm visoki plejmejker, koji na terenu fizički djeluje poput nogometaša zalutalog među košarkaše, ne samo zna što radi na terenu nego i ima osjećaj za dodavanja kakav u Hrvatskoj nije viđen od Zorana Planinića, da ne kažemo Tonija Kukoča.

Josip Sesar jedini je u njemu vidio to odavno, odnosno dovoljno cijenio da zanemari Kapustin nedostatak visine i fokusira se na ono što igrač radi bolje nego itko drugi u zemlji. Vidio je to i Aco Petrović, koji ga je kao privremeni izbornik uveo u kadar reprezentacije i nije požalio jer se Kapusta uz Dominika Mavru pokazao kao pouzdano rješenje kakvo hrvatska košarka, barem se tako vjerovalo, na toj poziciji odavno nije imala.

U intervjuu za Index uoči početka priprema reprezentacije Kapusta govori o svom frustrirajućem putu od juniora koji je osvojio europsku broncu i svjetsko srebro u onom čuvenom finalu 2016. protiv današnjih NBA zvijezda Jaysona Tatuma i Jalena Brunsona, preko godina provedenih na marginama košarkaške relevantnosti zbog sklonosti stručnjaka preranom etiketiranju, do MVP-ja Kupa, jednog od najboljih asistenata ABA lige i standardnog reprezentativca.

Šira sportska javnost te upoznala tek kroz posljednjih godinu dana u Ciboni, a sad dolaziš u reprezentaciju kao jedan od najprepoznatljivijih igrača. Govori li to više o tebi ili o hrvatskoj košarci?

Znala je Hrvatska mene i prije, ali nisam dobio priliku igrati na ovakvoj razini. I dok sam igrao za Goricu, ranije za Zabok, pa čak i u Križevcima, uvijek sam bio u vrhu po asistencijama, bio među glavnim igračima u ekipi, samo nisam dobio priliku da se iskažem na većoj razini. 

Zbog situacije u kojoj je Cibona, dobio sam tu priliku i mislim da sam je iskoristio na najbolji mogući način za sebe, a naravno i za klub. Bez obzira na situaciju, uspjeli smo osigurati ostanak u ABA ligi dosta prije kraja, osvojili smo Kup iako smo imali problema s ozljedama i odlascima, ali sezona je na kraju zaslužila vrlo dobru ocjenu.

Smatraš li do su ti osvajanje Kupa i titula MVP-ja završnog turnira zasad najveći uspjesi u karijeri?

Naravno, to su mi najveći trofeji i naravno da je došla nagrada u pozivima izbornika Ace Petrovića, a sad i Josipa Sesara. Sad je situacija u reprezentaciji takva da sam među najiskusnijim igračima što se tiče godina. Ali to ne mora ništa značiti. Meni je uvijek bila najveća želja igrati za reprezentaciju Hrvatske i uvijek ću se odazvati.

Ima puno otkaza, puno igrača neće doći jer se moraju odmoriti. I ja sam imao dugo sezonu, ali uvijek ću se odazvati kad mogu. Ne bih htio odlaziti u odluke drugih, ali rekao sam Sesaru, izborniku i treneru u Ciboni, da bih sigurno sad trenirao i da nisam pozvan. 

Tako da mi je i bolje da sam pozvan jer treniram s ekipom, pet na pet, imaš utakmice i lakše ću se za novu sezonu pripremiti tako nego da treniram sam. Vukao sam zadnjih mjeseci ozljedu prepone, nije još do kraja zaliječena, ali osjećam se dobro i spreman sam pomoći reprezentaciji.

Naša košarka odavno je izgubila kult reprezentacije. Kako se ti osjećaš kad dođeš na okupljanje?

Nažalost, košarka je pala na niske grane pa igramo sve ove pretkvalifikacije, ali na zadnjem okupljanju stvarno se osjećala želja među igračima, atmosfera je bila odlična i mislim da je to dalo rezultata. Jesmo izgubili od Poljske, ali to je polufinalist Eurobasketa bez Ponitke i Slaughtera.

Mi smo se odlično držali do pred kraj i to je zbog kemije među igrača. Također nije bilo zvijezda iz NBA i Eurolige, praktički isti ovi igrači koji su sad na okupljanju. Zato mislim da će i sad kemija biti važna da bismo pobjeđivali i dobro izgledali.

Koliko je Aco Petrović kao privremeni izbornik bio zaslužan za tu atmosferu i kemiju?

On je bio najzaslužniji za to. To je bio prvi put da mi je on trener i stvarno je na treninzima i utakmicama dizao atmosferu. Naravno, bilo je tu ozbiljnosti, kad se radilo, radilo se ozbiljno, ali on je i bacao šale i pobrinuo se za klik ekipe, da se ekipa osjeća sigurno i da kemija bude na najvećoj razini. To se dizalo iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu.

Sesara poznaješ bolje nego ijedan igrač, misliš li da i on to može postići jer je ipak karakterno drukčiji tip?

Ja ću tu imati najmanje problema jer već godinama radim s njim, vjerojatno će i neke akcije biti slične. On zna što mogu donijeti, ja znam kakav je naš odnos, sigurno će donijeti puno toga novog u reprezentaciju. On je stručnjak koji puno zna o košarci, u Ciboni je dokazao da puno toga zna i mislim da može biti samo nadogradnja reprezentaciji.

Danijel Jusup nedavno je natuknuo da u košarkaškoj reprezentaciji ne vlada obiteljska atmosfera kao u rukometnoj i posebno nogometnoj. Kako gledaš na to? Kao netko tko ulazi u taj krug, bi li volio takvu atmosferu u reprezentaciji?

Volio bih, ali to ne može ići na silu. Nogomet se u medijima puno više prati, rukomet također dok su se osvajale medalje, a košarka je nažalost pala i možda se zato to ne vidi tako prema vani. Ali unutar ekipe stvarno je, ajmo reći, nekakva obiteljska atmosfera, nema odvajanja, svi se zajedno družimo i povezani smo. Samo što se to ne vidi prema van jer se košarka ne prati kao nogomet, što je i normalno.

Što očekuješ od prvog dijela ljeta, završnih europskih pretkvalifikacija protiv Irske i Luksemburga? Ljudi će, naravno, reći da bi njih pobijedila i ekipa iz kafića...

Jako su bitne ove prve prijateljske utakmice da se uigramo. Dosta je mali period između tih prijateljskih utakmica i pretkvalifikacijskih. Ako se uigramo, naravno da ne bi smjele doći u pitanje pobjede ni protiv Irske ni Luksemburga, ali treba uvijek ući ozbiljno, jer ako se opustiš, može biti teško prelomiti utakmicu.

Tek s 25 godina si ušao u ovaj krug jer su te prije otpisivali zbog visine, nogometaške građe... I Aco i Sesar već su govorili o tome kako se prerano otpisuje igrače zbog jedne stvari koju nemaju. Kako gledaš na to?

Kod nas se prvo gledaju mane, ono što je malo lošije, umjesto da se gleda ono što je dobro. Stavi se etiketa i onda klubovi radije dovedu Amerikanca, a to nije dobro za hrvatsku košarku i to se vidi, zato nam je liga iz godine u godinu sve slabija, a ne sve jača. Jer igrači više ne žele čekati priliku ovdje, nego odu za novcem u drugu ili treću španjolsku ligu.

Ja sam čekao možda i previše, ovo mi je bila 11. sezona u prvoj ligi, ali nakon što sam dobio priliku u Ciboni, nadam se da ću ići samo prema gore. A to što su Sesar i Aco pričali, da, prebrzo se otpiše mlade igrače jer ne valjaju zbog ovog ili onog, umjesto da se pogleda ono što rade dobro i radi se na nedostacima. Ali to je za drugu struku.

Kako si ti proživljavao sve te godine, znajući koliko si dobar, a ne dobivaš priliku?

I mene je to godinama mučilo, jer ipak sam prošao kroz mlade reprezentacije i osvajao medalje. Ali i tada sam uvijek bio drugi ili treći plej. Prije SP-a U-19 sam bio otpisan, ali su me pozvali zbog ozljede i na kraju se ispostavilo da sam dosta pridonio toj medalji.

I u seniorskoj reprezentaciji sam bio na jednom okupljanju kad je izbornik bio Anzulović i vodio nas u Kinu na turnir, tad sam odigrao samo jednu utakmicu, a poslije me više nisu zvali, samo sam jedanput bio na širem popisu.

Bio sam ljutit, ali nisam odustajao. Morao sam nastaviti dalje jer sam se odlučio za taj put, za košarku. Ako odustanem od košarke, moram krenuti u nešto novo. A volim košarku, želim igrati, baviti se košarkom cijeli život, to je u meni. Samo zbog toga nisam odustao i mislim da mi se sad polako to i vraća.

Dok si bio dio elite u svom godištu, igrao protiv današnjih NBA zvijezda, kako si očekivao da će ti se karijera razvijati?

Iskreno, očekivao sam da ću već tada imati bolju karijeru, da ću otići u Cibonu ili da će me zvati Zadar, Split, netko od abaligaša, ali nije se dogodilo, tko zna zašto. Ja sam već polako bio planirao put, ABA liga, Eurokup, kako to već zamišljaju mladi igrači... A evo, do ove sezone sam igrao samo hrvatsko prvenstvo i jedne godine ABA 2 ligu.

Velika je frustracija kad tako ne uspiju planovi. Ali imao sam Goricu, gdje se svake godine zaista slagala dobra ekipa. Možemo slobodno reći da smo bili četvrta ekipa lige nakon abaligaša, koje smo svake godine pobjeđivali. Ni to nije bilo dovoljno da dobijem poziv nekog od njih, opet su dovodili strance, čak ne Amerikance, nego igrače iz Bosne, Srbije... Nitko mi nije htio dati priliku, sve dok se nije dogodilo ovo s Cibonom.

S te utakmice protiv Amerikanaca mnogi se najviše sjećaju Tatuma i Slavičine blokade, ali tebi je vjerojatno više u sjećanju ostao Brunson, s kojim si imao direktan matchup?

On je bio i MVP tog prvenstva, odličan je igrač i sad je u reprezentaciji SAD-a za Svjetsko prvenstvo. U finalu sam igrao samo desetak minuta jer sam u polufinalu iskrenuo zglob, ali dobro ga se sjećam, bio je brz k'o munja, odličan igrač. Bilo je tamo još dobrih igrača koji su u NBA-u, njih 7-8, bio je i centar Onuaku koji je iz Houstona došao u Zadar. 

A mi smo imali Zupca, Bendera, Žižića, Slavica je tad bio jako dobar, pa Luka Božić... Bila je to baš dobra generacija i čak sam mislio da će više igrača iz nje napraviti dobru karijeru.

Sesar kaže da ubijaš kad na treningu igrate nogomet. Kakvo je tvoje nogometno zaleđe?

Iz Koprivnice sam, u kojoj je košarka u sjeni nogometa i ženskog rukometa. Naravno da i danas nogomet obožavam i gledati i igrati. Kao klinac sam igrao u Slaven Belupu, u osnovnoj školi, i bio sam stvarno dobar. 

Ali imao bih nogometni trening ujutro, pa školu, onda u 7 navečer drugi nogometni trening i onda u 9 košarkaški, gdje je trener bio moj otac. Znači tri treninga dnevno. I onda se dogodilo da sam se na jednoj nogometnoj utakmici srušio i doktor je rekao da ne može to više tako, da se moram odlučiti za jedan sport. 

Pošto mi je otac bio košarkaški trener, ipak sam se odlučio za košarku, a i taman su me tada zvali na prvo okupljanje košarkaške reprezentacije za dob do 14 godina.

Što si igrao u nogometu?

Isto kao u košarci, plejmejkera, srednjeg veznog. Nekad mi bude žao što sam odustao od nogometa, ali izabrao sam ovaj put. Financijski bih sigurno bolje prošao, ali morao sam valjda teži put izabrati (smijeh).

Koliko su ti iskustva igranja nogometa pomogla u košarci? Jedan od najvećih plejmejkera ikad, Steve Nash, svoj pregled igre pripisuje upravo nogometnoj mladosti.

Možda najviše baš pregled igre. Kao i u košarci, i u nogometu moraš vidjeti cijeli teren, koji je veći i više je igrača. U mladim danima jako je bitno da se djeca bave s više sportova zbog motoričkih sposobnosti. Mislim da je meni to jako pomoglo jer uz nogomet sam igrao i rukomet za školu, trenirao i atletiku... 

Skup svih sportova je jako bitan za neku cjelinu kad odrasteš, ali mislim da mi je nogomet najviše pomogao. Je li mi u nečemu odmogao? Mislim da nije, ne može odmoći, samo pomoći.

I borilački sportovi poput juda dobro dođu jer naučiš padati...

Ja to nikad nisam morao jer sam kao veznjak u nogometu i plej u košarci stalno imao loptu, dosta su me rušili pa sam rano naučio padati (smijeh). Ali mislim da me dosta očvrsnulo i to što sam već s 14 godina igrao košarku za seniore u Koprivnici, naravno da su me dosta tukli na treninzima i utakmicama. 

Mislim da to fali mladim igračima danas jer igraju samo za kadete i juniore, a nemaju nikakvo seniorsko natjecanje, pa kad prelaze iz juniora u seniore, teško im je jer je puno veća razlika. Meni to nije falilo jer sam s 15 godina prešao u Križevce i sa 16 godina igrao Prvu ligu. Bio sam klinac, nisam bio fizički jak, kad treniraš s 10 godina starijim, višim i 50 kila težim igračima, to te dosta očvrsne.

Imao sam priliku s 15 godina iz Koprivnice otići u juniore Cedevite ili Cibone, ali odabrao sam Križevce baš zato što su mi rekli da bih odmah trenirao s prvom ekipom. I danas bih odlučio isto. Tko zna, da sam otišao igrati u mlađe kategorije, kad bih dobio priliku igrati za seniore. Pola klinaca nakon završetka juniorskog staža odustaje od košarke.

Sa Sesarom si bio četiri godine u Gorici, pa protekle sezone u Ciboni i sad u reprezentaciji. Očito se odlično kužite. Zašto tako dobro funkcionirate?

Ne znam, ali košarku sam uvijek igrao glavom, a on je bio sličan igrač po tome. Razumio je košarku, imao je u malom prstu, a takav je i kao trener. Vodi utakmicu s osjećajem, osjeti situaciju na terenu i da mi savjet. Davao mi je slobodu, pogotovo u Ciboni, vidio je da mogu igrati ABA ligu i vjerovao mi kad nitko drugi nije.

Prepustio mi je da vodim ekipu na terenu, da mu budem produžena ruka, kako to treneri vole reći. Mislim da zbog tog odnosa na terenu ima povjerenje u mene, zato me pozvao u Goricu i povukao sa sobom u Cibonu.

Hrvatski klubovi uvijek su na poziciju pleja dovodili jeftine Amerikance i zanemarivali svoje mlade igrače pa se stvorila fama kako Hrvatska ima problem pleja. Ali sad kad nema novca za Amerikance, po tebi i Mavri se vidi da to i nije baš tako. Kako gledaš na to?

Iskreno, malo mi je to čudno jer bi plej trebao biti trenerova produžena ruka, čovjek od najvećeg povjerenja, a umjesto da to daš domaćem igraču, oni ipak dovedu Amerikanca. Možda oni fizički ljepše izgledaju na terenu ili su brži, ali to ne znači da će ti to donijeti neki rezultat. Što se i pokazalo zadnjih godina. 

Na primjer, Mavra u Splitu. Zašto bi klub na tu poziciju doveo Amerikanca kad ima domaćeg igrača kojem je može povjeriti? I Mavru i Kalajžića, koji mu je bio zamjena. Ili ja i Krešimir Radovčić u Ciboni. Da su doveli Amerikanca na našu poziciju, mislim da ne bi imali bolji rezultat, možda bi bili i lošiji.

Jer ti Amerikanci se dolaze dokazati, većina njih dolazi igrati za sebe kako bi imali što bolju statistiku i mogli se što bolje dalje prodati. A mi domaći igrači tražimo priliku da se dokažemo da možemo igrati u našim najvećim klubovima. 

Nikad neću shvatiti taj klik nekih trenera s Amerima umjesto s domaćim igračima, da će prije neprovjerenom strancu dati šansu nego domaćem igraču. Što bih trebao ići na probu u Split ili Zadar, a pod nosom sam im cijelo vrijeme, igram godinama protiv njih i znaju što mogu dobiti od mene. 

Istina, ali ogromna je ponuda američkih bekova, koji su zato vrlo jeftini, a među njima se zna naći igrač koji ima 20 poena u rukama, što mnogi domaći igrači nemaju. Trenerima je tako lakše ganjati rezultat.

Tako je, ali zašto onda priče da nemamo pleja u reprezentaciji? Onda dovedeš Amerikanca za pleja u reprezentaciju pa imaš i jedno i drugo. Ili kad klubovi kažu da će razvijati mlade igrače pa dovedu 5-6 starijih, a mladi igraju 10 minuta. Tako ih ne možeš razviti, ne možeš i jedno i drugo.

Je li to onda problem pleja i cjelokupne hrvatske košarke?

Mislim da je to više problem hrvatske košarke. Ima plejeva, samo im treba dati priliku i po mogućnosti ne čekati do 26. godine kao sa mnom i ne odustati od njih ako jednu sezonu odigraju lošije jer plejevi kasnije sazrijevaju. Treba se potruditi oko mladih igrača, posebno plejeva, a ne dovesti Amerikanca i poslati mlade u drugu, treću ligu na posudbu i ostaviti ih tamo tri godine.

A problemi današnje Cibone? Kad si zadnji put primio plaću?

Mi smo primili tri i pol, neki četiri plaće, kroz cijelu sezonu. Po meni, najveći problem je što nam nitko ništa ne govori. Ja ni sad ne znam kad ću dobiti taj novac. Nisu iznijeli nikakav plan kako će to riješiti. Ne mogu ništa o tome govoriti jer ništa ne znam, sjedim i čekam kad će iznijeti taj plan.

Što se tiče igračkog statusa, to još ne znam, prvo čekam da mi isplate dugove, pa onda mogu razgovarati o budućnosti u Ciboni.

Ljudi ne shvaćaju da mi koji smo ove godine igrali u Ciboni nismo došli iz inozemstva gdje smo imali velike ugovore, nego iz Gorice, Zaboka, druge francuske lige, nemamo neko zaleđe da možemo 5-6 mjeseci živjeti bez plaće. 

Baš zbog toga još je veći uspjeh koji smo napravili s Cibonom jer dolaziš na trening, znaš da nemaš kune ni eura u džepu jer pet mjeseci nisi primio plaću. Teško je tako trenirati i igrati kad ti je to stalno u podsvijesti. Sad je na upravi da to pokuša ispraviti.

Misliš li da će uspjeti? Situacija je ista kao lani kad je Cibona osvojila naslov pa se doslovno cijela momčad zbog dugova razbježala.

Ne znam, baš zato što nas nitko iz uprave nije nazvao i ništa nam nije rekao, ne znam ni tko je pod ugovorom još uopće... Ako svi odu, gdje ćeš naći opet 12 novih igrača? Nije baš da u Hrvatskoj ima igrača na bacanje. Lani smo se okupili zbog sportskog direktora Marina Rozića (kojem je nedavno istekao ugovor, op.a.) i Sesara koji su znali dosta ovih igrača, pitanje je tko bi inače igrao ovu sezonu. Ako se sad to opet dogodi, koga će okupiti od novih igrača i tko će ostati od starih ako nisu riješeni dugovi?

Znao si da se to u Ciboni događa godinama. Jesi li bio spreman na to da će se povijest ponoviti ili si mislio da će baš ove sezone sve biti u redu?

Iskreno, bio sam svjestan da plaće neće dolaziti na vrijeme, ali ne i da će kasniti po 5-6 mjeseci, na to se nisam pripremio. Znao sam da neće sve biti na vrijeme i da ću moći to nekako preživjeti, ali nisam u Cibonu došao zaraditi novac, nego da napokon izađem na scenu ABA lige i svima pokažem da mogu igrati na toj razini. Samo zbog toga sam došao. To sam i ostvario i sad moram ići dalje, prema gore.

I koliko ti je koristila ova sezona? Koliko si bolji igrač nego prije nje?

Pa i ne mislim da sam bolji, ali bolji sam u očima trenera, skauta, drugih klubova, jer su vidjeli da mogu igrati na toj razini. Možda sam bolji u tome što sam još više očvrsnuo i pokazao sam sebi da mogu protiv Zvezde ili Partizana. U Gorici su mi vrhunac sezone bile utakmice protiv Cibone i Splita, a sad sam igrao protiv euroligaških ekipa i sam sebi pokazao da mogu, to mi je najveći bonus koji sam izvukao.

Što pamtiš iz pobjede nad Zvezdom?

Svoj pas iza leđa za Radovčića i onu ludu tricu Majcunića koja je prelomila utakmicu. I naravno dvoboj protiv Campazza, to mi je jedna od top 3 stvari protekle sezone.

Kako je igrati protiv Campazza?

Dosta je zajeban. Ni u jednom trenutku ne znaš što će napraviti. Zvrkast je, ode lijevo pa se zaustavi i ode desno. Pa šutne, baci neki pas iza leđa kad najmanje očekuješ, stvarno ga je jako teško čuvati i igrati protiv njega. Sva sreća, u toj utakmici smo ga uspjeli pobijediti.

Što misliš da još možeš popraviti u svojoj igri, u čemu napredovati?

Na svemu moram raditi da bih podigao svoju igru na još veću razinu, ne bih izdvajao neke stvari, sve što sam dosad radio moram podići, a to će mi doći i s igrom u reprezentaciji, s boljim igračima, pa ako potpišem negdje u inozemstvu. Osjećam da ću, što igram s boljim igračima, i ja biti bolji.

Kako kao plej doživljavaš utakmicu, što ti je bitno, što gledaš, na što se fokusiraš? Koji su ti izazovi za vrijeme utakmice?

Ne igraju svi igrači i ekipe istu obranu, pa čitam situaciju. Ako mi se igrač približava, imam priliku probiti ga, onda će se obrana skupiti, što im otvara pas, a ako se ne skupi, imam prodor do kraja. Ako dvojica ostanu na meni, imam centra koji rola prema košu. Puno ovisi o situacijama u igri i čitanju obrane.

Ne mogu se pripremiti za utakmicu i odlučiti da ću igrati samo ovako, sve ovisi o situacijama i kako ih koji igrač čita. Takvih sam situacija imao i u nogometu. Što prije pročitaš situaciju, to će ti biti lakše zabiti koš ili gol. Nemam zacrtano da nešto moram napraviti.

Ako se suigrač zahukta, pokušavam pronaći akciju koja njemu otvara šut da bi nastavio tempo koji je uhvatio. Protiv jačih ekipa je to teže jer se prilagode i više fokusiraju na njega, ali uvijek ga pokušavam pronaći i većinom ću uspjeti ako sve odigramo kako treba.

Što ti je najdraže napraviti na utakmici?

Najdraže mi je na pick-and-rollu proći između dva igrača koji me pokušaju odvojiti i nakon toga asistiram. Onda mi je cijeli teren otvoren i mogu birati što ću.

Tko su ti košarkaški uzori?

Uvijek je to bio Dražen Petrović. Moj otac je snimao utakmice iz Cibone, reprezentacije, a ja sam ih često gledao. Od novijih igrača to je Miloš Teodosić, obožavam ga još otkako je igrao za CSKA. Sad je u poznijim godinama, ali uvijek sam ga obožavao gledati jer sam vidio sebe u njemu. Ima nevjerojatan osjećaj za pas, ne boji se ničega, uvijek je u egal završnicama kod njega lopta.

Iako nema Mavre, u kadru reprezentacije su 3-4 pleja, koji su svi već bili pozivani. Kako vidiš budućnost te pozicije u Hrvatskoj?

Kao što sam već rekao, plejeva ima, samo im treba dati priliku. Gnjidić sad nije puno igrao u Cedeviti, ali još je vrlo mlad. Ima vrhunsko tijelo za plejmejkera, ima pregled igre, samo mu treba dati priliku da igra.