GORAN IVANIŠEVIĆ i Novak Đoković krajem prošlog mjeseca raskinuli su uspješnu suradnju. Srpski tenisač, najbolji na svijetu, a za mnoge i najbolji svih vremena, i legenda hrvatskog tenisa surađivali su od ljeta 2019. godine. Đoković je nedavno rekao da je profesionalni odnos raskinut jer je došlo do zasićenja, a svoje misli o Đokoviću i o razlozima prekida suradnje izrekao je i Ivanišević u intervjuu za Sport Klub.

Kako je bilo trenirati Novaka Đokovića?

Uzbudljivo i turbulentno, tako je bilo trenirati Novaka. Ne turbulentno u smislu problema, već zbog svega ostaloga. On je institucija, on je najveći tenisač svih vremena i jedan od najvećih sportaša svih vremena. Zahvalan sam mu do kraja života na prilici. Iskoristio sam je, rezultati su tu, crno na bijelom. Prekrasnih pet godina.

Koji su točno razlozi raskida suradnje?

Čitao sam puno toga, nitko nije pogodio. Nema ih. Zasićenje. Teških pet godina. Ljudi zaboravljaju koronavirus, to da je bio označen kao svjetski negativac broj 1 zbog necijepljenja. Stalno smo bili u međukoraku, igra, ne igra. Pa se javi neki ministar. Da ne spominjem Australiju. Došlo je do zasićenja, zamor materijala. I auto svako malo ide na tehnički pa ga popraviš. On se umorio od mene, ja od njega. Kad sve zbrojimo, napravili smo veliku stvar.

Prošle godine u Americi sam počeo to osjećati. Teško mi je pao onaj Wimbledon, Alcaraz. Bio je bolji, ali teško mi je palo. Pa onda odlazak u Ameriku, tu sam osjetio da je kraj blizu.

Đoković je često vikao na Vas. Je li Vam to smetalo?

Pola toga nisam čuo, stadioni su veliki. On nikad nije dolazio do nas, derao se s 20-ak metara. Primjer, izgubio je servis u meču u kojem je dobro servirao. Viče: "Što mi je sa servisom?" Ne mogu ja njemu vikati: "Ništa, problem je s forhendom." I dok bih ja to trebao vikati, problem je s reternom.

Prošle godine u Adelaideu, finale s Kordom. Sunce piči, niti mi što vidimo, ludilo na terenu, Korda igra nevjerojatno, on gubi set, Korda bolji u tom trenutku, a sve je blizu nas. I pita on nas što da radi. Ja govorim, govori Čarli (Carlos Gómez-Herrera). U jednom trenutku bio mu je i brat Marko tamo i on pita: "Mare, što da radim?" i Marko ga gleda tri sekunde i kaže: "Pronađi unutarnji mir." On se okreće... Ja sam na podu, mislio sam koga će prvo ubiti, mene, Mareta ili Čarlija... Prođe pet minuta, on potpuno preokrene tijek meča i pobijedi.

Znao je i on da mediji to prate. Meni to nije smetalo. Bilo je pitanja i zašto ne viče kad nije vikao.

Kako je izgledao rastanak?

Nikad neću reći što smo pričali, ali drago mi je što sam išao u Ameriku. Izgubio je polufinale Australian Opena i pričalo se o tragediji. Pa nije izgubio u prvom kolu, nije to bila tragedija, a on nije bio svoj u tom meču. A protiv Jannika Sinnera moraš biti 100 posto. Cijela Australija je bila toplo-hladna. Bolji je od mnogih i kad igra na jednoj nozi, ali protiv Sinnera, Alcaraza i takvih moraš se pojaviti. Ako se pojavi Novak A, dobro je. Ako se pojavi Novak B, onda si u problemu.

Da se vratim na Ameriku. Da se Vukić potrudio, mogao ga je dobiti u 1. kolu. Drago mi je da smo pričali nakon poraza od Nardija. Htio sam nakon Australije, ali je išao na skijanje. Prošlo je mjesec dana i eto Amerike. Bilo je opušteno ondje. Tko ga može kriviti? Osvojio je sve na svijetu. Nije lako motivirati se. Lako za Grand Slamove, ali za druge turnire... Treba snage, motiva, želje, volje. A on bi htio i obitelj. Kad smo sjeli dan nakon poraza, drago mi je da smo to napravili. Nakon tih pet godina koje smo prošli, to je jedini ispravan način. Preko poruka to ne bi bilo u redu.

Bilo mi je važno reći mu neki stvari. Kako se ja osjećam, kako se on osjeća. Puno smo prošli zajedno. Kad se ugase kamere, kad je on Novak Đoković, a to nije lako jer svi nešto žele i traže, on je dobar čovjek. To je najvažnije. Bio sam spreman poginuti za njega, ako treba. Nije bilo lako biti njegov trener. Gledali su nas kao negativce. Bilo je bezobraznih. Rekao sam mu, ako treba, da ćemo u rat protiv svih. Ponosan sam što sam bio uz njega u najtežim trenucima.

Je li rastanak bio emotivan?

Mi smo prijatelji i uvijek ćemo to biti. Zahvalan sam mu na povjerenju koje mi je ukazao, na šansi da radim s Vajdom, sa svima. To su ljudi koji će mi ostati u srcu, oni su mi prijatelji, skoro obitelj. Razgovor je bio emotivan. Sve je bilo lijepo. Prekrasno. Došli smo do toga da je rastanak najbolja opcija. On je prvi na svijetu, morat će se samo malo trgnuti i opet će biti pravi, onaj Novak A.

Kakav profil trenera sad treba Đokoviću?

Ne znam koliko će još igrati, ali Nenad Zimonjić je odličan izbor. Ne treba Novaku trener. Balkanca može voditi samo trener s ovih prostora. Čuo sam se sa Zikijem, pričali smo. Mislim da je trenutačno on perfektan izbor. Neće Novak naučiti sad nešto novo, on sve zna. Ali možda pristup bude drugačiji, možda on to osvježi.

Jeste li se Vi promijenili u suradnji s Đokovićem?

Malo jesam, ali ja sam takav. Pričali smo o tome, rekao sam mu da zna tko sam i što od mene može dobiti. Uvijek se vraćamo na pitanje kad je pravi trenutak za raskid suradnje. Pravi je trenutak onda kad se to dogodi.

Dobio sam veliko iskustvo, sad bilo koga mogu trenirati. Sve dalje će mi biti poput kroasana, soka od naranče i ležaljke. Nije lako trenirati Novaka, zahtjevno je, ali kad vidiš rezultate, onda osjetiš ponos. I puno toga naučiš.

Australija, koronavirus i Đoković.

Onih 4-5 dana kad su ga pustili, to je bilo strašno. Helikopteri iznad nas. Izašli smo iz kuće nešto kupiti, trče za nama, snimaju nas mobitelima. Kao da smo najgori gubavci. Nismo znali idemo li kući ili ne i tako svaki dan. Neki su možda bili na njegovoj strani, ali nitko to nije smio izgovoriti. Da je moj kolega u problemu, ako te volim i ako sam na tvojoj strani, ja ću te podržati.

Neki su me razočarali, ali znate li kako je njemu bilo? Baš je bilo... Zato smo rekli, tu smo za tebe, idemo protiv cijelog svijeta. Znaš da ne možemo dobiti taj rat, korporacije su to, ali idemo. Ponosan sam na to. Onda je došla nagrada te 2023., ne znam je li to netko gore vidio, u kojoj je osvojio sve što se moglo. Osim Wimbledona.

Puno se tenisača ne bi oporavilo od onog što je on proživljavao u Australiji. Dubai, poraz, idemo u Ameriku, ne idemo u Ameriku, par mjeseci bez tenisa. Pa zemlja... Onda se počeo oporavljati, Madrid i meč s Alcarazom, pa Rim. Onda je osvojio Wimbledon i nekako se to počelo smirivati.

Bilo je onih koji su sumnjali u Vas i uspješnost suradnje s Đokovićem.

Sumnjali su u mene. Iznenadili su me i neki kolege i neki koje sam cijenio, predviđali su potop. No, kad si trener nekom tako velikom, svatko ima pravo reći o tebi što misli.

Po meni je Novak najviše napredovao na voleju i na pozicioniranju na terenu. Ne boji se doći na mrežu, ja bih volio da volej koristi još bolje. Unaprijedio je sve, statistički ima najbolje udarce. Ali uvijek volim reći, mi smo tim. Svi zajedno patimo u porazima i zajedno se veselimo u pobjedama. Svi smo zajedno radili. Naravno da se njega najviše gleda, a onda mene, ja sam temperamentni Dalmatinac, on takav kakav je. Uvijek je neki naboj.

Koliki psiholog morate biti da Novak bude u stanju u kakvom je?

Veliki. Mogao bih ja i neku diplomu iz psihologije dobiti.

Najveće neslaganje?

To su samo različita mišljenja. Njegov mozak je mozak genijalca i on drugačije procesuira stvari. On vidi na jedan, ja na drugi način. On očekuje da ja kažem nešto, ja kažem ili ne kažem. I onda čekamo kako će reagirati. Uvijek smo imali normalan odnos. Puno mi je pomoglo što pričamo isti jezik. Da je s engleskog govornog područja... Dok ja nađem riječ, dok je prevedem, već je to gotovo. Pomažu i mentalitet i jezik, naučio sam ja i da unaprijed znam kako će reagirati. Svi pričaju o turbulentnoj vezi, a mi smo se zezali i uživali na terenu. On je htio sve najbolje, a ja sve najbolje za njega. Ja sam njegov najveći navijač otkad je stigao na Tour.

Ja ne mogu pričati samo da pričam, da ispunim normu od 20.000 riječi. Ne mogu. Ne želim. Puno mi je pomogao Marian Vajda, vidio sam kako on funkcionira. Ja sam na Touru od 2013., 2014., samo s Novakove druge strane. Nisam tad znao da ću dobiti poziv, ali znao sam kako stvari funkcioniraju. Marian mi je pomogao, a ja sam našao svoj način i mislim da je bio više nego uspješan.

Što je najteže kad si Novak Đoković?

Ime i prezime. Svi misle da ti imaju pravo nešto reći. Koliko god to meni išlo na neku stvar, on je imao živaca i strpljenja. Nevjerojatno je koliko je donirao, koliko je pomogao ljudima, on je drugačiji. Ima puno ljudi, netko ga voli, netko ne, netko ga obožava. Puno je napravio za tenis, za ljude. Da mu je lako, nije mu lako.

Zašto mislite da je ljudima teško reći da je on najveći svih vremena?

Nitko me ne može razuvjeriti da to ima veze s time odakle dolazi. Da je Englez, sagradili bi mu palaču pored Buckinghamske palače. Za mene je najveći po brojkama i bez njih. Po tenisu.

I kao igrač sam osjetio da je razlika u tome odakle dolaziš, a onda i kao trener. "Vi Balkanci..." Meni je to, kao i njemu, dodatna motivacija. Nema nas puno, ali idemo se boriti. Taj ljudski dio koji smo imali, mislim da je to najvažnije. Ostaje to prijateljstvo, ostaju i rezultati.

Najljepši trenutak suradnje?

Svi uspjesi. Ja znam kako se teško do njih dolazi. Kad bih došao doma, trebala su mi dva tjedna da dođem k sebi. Prošli smo put koji je bio drugačiji u odnosu na sve koje sam imao. Trenirat ću ja opet, ali ovo se više neće dogoditi.