NOVI srpski košarkaški izbornik Igor Kokoškov bio je veliki talent, no prometna nesreća u ranim dvadesetima zaustavila je njegovu igračku karijeru. Ipak, Kokoškov bez košarke nije mogao. Trenirao je juniore i seniore OKK Beograda, a s 24 godine preuzeo je juniorsku reprezentaciju SR Jugoslavije te tako postao najmlađi izbornik u povijesti te države.

Trenirao je i mlađe selekcije Partizana, a s 28 godina donio je odluku koja mu je promijenila život. Otišao je u Ameriku da nauči sve tajne košarke u zemlji u kojoj je kraljica igara nastala.

Vrlo brzo je dobio priliku da radi kao pomoćni trener u NBA ligi, a kad je sjeo na klupu Clippersa, postao je prvi neamerički stalni pomoćnik u povijesti NBA lige. Zanat je zatim pekao u Detroitu, Clevelandu, Orlandu, bio je pomoćnik Željku Obradoviću na klupi Srbije i Crne Gore te je od egzotične Gruzije stvorio respektabilnu košarkašku momčad.

Kruna karijere bilo je europsko zlato s reprezentacijom Slovenije, koju su na parketu predvodili Luka Dončić i Goran Dragić.

Prošle sezone samostalno je vodio Phoenix Sunse i tako postao prvi neamerički glavni trener u povijesti NBA lige. Danas je pomoćni trener Sacramento Kingsa i odnedavno izbornik Srbije.

Kokoškov je za Index dao opširan intervju u kojem je govorio o fenomenu Luke Dončića, hrvatskim igračima u NBA ligi, razlici između srpske i hrvatske košarke te pitanju stranca u nacionalnim selekcijama, a otkrio nam je i tko je po njemu najbolji igrač svih vremena s područja bivše Jugoslavije.

S kojeg je planeta pao Luka Dončić?

Do jučer smo pričali o Luki kao o igraču koji dolazi, danas o njemu govorimo kao o jednom od najboljih igrača NBA lige. Košarka koju on sa svojih 20 godina igra stavlja ga u poziciju jednog od najdominantnijih igrača današnjice, a posebno je fascinantna brzina u kojoj se sve to odigralo. Više nema smisla pričati o njegovom potencijalu, Luka je takav narativ nadrastao. Njegova igra očarava. Jednako je opasan po koš suparnika kao što na fantastičan način razigrava ekipu i svakog svog suigrača čini boljim nego što možda objektivno je. Luka je danas možda i najsvestraniji igrač na svijetu.

Nije li pomalo nadrealno da jedan klinac koji s 19 godina iz Europe dođe u NBA ligu, već s 20 godina postane legitiman kandidat za MVP-ja najjače lige svijeta?

Naravno da je, ali Luka je tip čovjeka koji je na svaki izazov koji je bačen pred njega reagirao nevjerojatno, a pritom mislim na brzinu njegove reakcije. Kao dijete je otišao u Real i odmah se izborio za mjesto u prvoj momčadi. Zatim je odlučio ući u ozbiljnu rotaciju pa je i to u rekordnom roku napravio. Ni to mu nije bilo dovoljno pa je postao vođa momčadi, a zatim i najbolji igrač Europe i MVP Final Foura Eurolige. Zatim je bio vođa slovenske reprezentacije koja postala prvak Europe. Europa je tada postala pretijesna za njegov talent, odlučio je doći u NBA i postao je rookie godine, a već u drugoj sezoni ozbiljan je kandidat za najboljeg igrača lige. Znate li što je u svemu najbolja stvar? Luka i dalje raste, razvija se i on sam zna da ima još puno prostora za napredak. Svaki dan radi na sebi, usavršava se i svakim idućim danom, svakom sljedećom utakmicom on će biti još bolji igrač. Znam da to sve zvuči nestvarno, ali Luka je nestvaran igrač tako da me ovo što danas radi nimalo ne iznenađuje. Nikad on nije bio običan igrač. Čovjek se uplaši kad se sjeti njegovih godina, ali činjenica je da on i dalje igrački raste i nitko ne može znati u kojem trenutku će dosegnuti svoj limit. Trenutačno možemo samo uživati u košarci koju igra.

Neki tvrde da je odlično to što je završio u Dallasu jer ondje ima prostora da se tako mlad nametne kao vođa i čovjek odluke, a neki smatraju da je šteta što nije u klubu koji se može boriti za naslov. Što vi mislite?

Luka je u fantastičnoj situaciji jer sve što radi Dallas nije stihijski, nije spontano i svaka odluka koju je klub donio ima svoje zašto i zato. Dallas ga je planski doveo, željeli su ga i sjajno je za Luku bilo to što je mogao jednu sezonu igrati s Nowitzkim, koji mu je prenio osobine lidera. Luka je s 19 godina naučio biti vođa u NBA momčadi, čovjek koji preuzima stvari u svoje ruke kad se utakmica lomi, a to je neprocjenjivo za mladog igrača. Dokaz da je odluka da dođe u Dallas bila odlična je njegov status jednog od najboljih igrača lige. S druge strane, Luka ima takvu sposobnost adaptacije i toliku količinu talenta da je nekim slučajem otišao u neki jači klub s više zvijezda u svlačionici, uvjeren sam da bi i tamo pronašao svoje mjesto.

Kad je Dončić lani došao u NBA, vi ste bili glavni trener Phoenix Sunsa, kluba koji je imao prvi izbor na draftu, no umjesto njega, izabrana je zvijezda lokalnog sveučilišta iz Arizone DeAndrea Ayton. Zašto?

Nažalost, na to vam pitanje zbog profesionalnog kodeksa ne smijem odgovoriti, ali kad ste me već pitali, reći ću vam da spavam mirno i bezbrižno.

Lani ste bili prvi neamerikanac u povijesti koji je vodio neku NBA momčad kao glavni trener. Nakon odlaska iz Sunsa postali ste pomoćnik Lukeu Waltonu u Sacramento Kingsima. Je li to možda ipak korak unatrag u vašoj karijeri?

Ma kakvi. Treneru je mjesto na terenu, s igračima. To je jedini način za napredovati i biti još bolji u ovom poslu. Moj ego je na dobrome mjestu, nikad nisam robovao taštini i jedino što želim je raditi i usavršavati se. Ni u jednom trenutku nisam imao dilemu hoću li prihvatiti posao u Kingsima ili ne.

Epizoda u Sunsima nije završila najsretnije. Koliko vam je bilo teško nametnuti autoritet kao prvom europskom treneru u NBA ligi? Je li možda u tome bio problem?

Ne postoji diskriminacija prema Europljanima u NBA-u. Barem je ja nisam doživio. Igrači traže informaciju, a svejedno im je od koga ona stiže, od američkog ili europskog trenera. Važno je jedino da je ona dobra i da ide u korist momčadi te njih kao pojedinaca. Ima i dobrih i loših igrača, kao što ima i dobrih i loših trenera. Nema to veze s jezikom. Zašto nije uspjelo sa Sunsima? To je pitanje koje zahtijeva malo dužu analizu. Imali smo puno mladih igrača, a nismo imali pravog playmakera. Danas je nemoguće igrati modernu košarku bez vrhunskog razigravača. Jednostavno, u tom trenutku nismo bili spremni za bolji rezultat, a unatoč svemu, kad se osvrnem na taj period, nemam nikakvih loših sjećanja. Život je takav, sport je takav, idemo dalje.

U Sunsima ste trenirali Dragana Bendera, koji je prije nekoliko godina imao reputaciju jednog od najtalentiranijih igrača svijeta i budućeg top igrača NBA lige. Nije se dogodilo, nikako da taj talent eksplodira. Zašto?

Posebno mi je drago da sam imao privilegiju raditi s Draganom. Čovjek najveći dio svog identiteta i karaktera nosi iz obitelji. Dragan očito dolazi iz jako dobre obitelji, prekrasan je dečko, fantastično odgojen, s izuzetnim radnim navikama. Na to treba biti ponosan, kao što sam ponosan i ja koji sam imao sreću trenirati ga. Najveći njegov problem činjenica je da je kao neiskusan došao u mladu momčad koja se tek tražila. Put od velikog talenta europske košarke do pravog NBA igrača ne mora nužno biti pravolinijski. Puno se stvari mora poklopiti. Dragan ima fantastične radne navike, ispravan odnos prema košarci, još je mlad i ne bojim se za njegovu budućnost. Gotovo svaki mladi igrač mora proći period odrastanja, ima tu puno uspona i padova, a ako nastavi raditi i biti strpljiv, uvjeren sam da će se stvari preokrenuti.

Baš kad ste otišli iz Sunsa, u Phoenix je stigao Dario Šarić i zasad mu ide jako dobro. Kakvo mišljenje imate o njemu?

Phoenix je ove sezone napravio dobar posao. Osim Šarića, doveli su još nekoliko veterana, iskusnih igrača i ide im jako dobro. U ozbiljnoj su borbi za play-off, napravili su dobru kombinaciju momčadi, a Dario je sigurno pun pogodak i svojom kvalitetom čini ekipu privlačnijom i boljom. O Dariju ne treba puno trošiti riječi, u Europi je godinama imao status najboljeg mladog igrača, bio je velik talent i drago mi je da je izrastao u izuzetnu NBA kvalitetu. Rezultati Sunsa s njim u momčadi pokazuju da je donio odličnu odluku kad je promijenio sredinu.

U Sunsima ste se mimoišli za jednu sezonu sa Šarićem, u Orlandu s Hezonjom, koji je najveći misterij hrvatske košarke. Ima talent i fizikalije, ali nikako da napravi konačan iskorak. Zašto?

U NBA ligi je ključno da igrač u žrvanj upadne u pravom trenutku, da se poklopi idealan tajming. Mario je također u NBA došao jako mlad, što često može biti veliki problem. Igrači prebrzo dođu u Ameriku i jednostavno se ne uspiju odmah prilagoditi. Hezonjin najveći problem je nedostatak definirane pozicije. U Portlandu je na početku sezone znao biti startna četvorka, a u karijeri su ga selili po svim vanjskim pozicijama. To je njegov velik problem jer je ovo liga koja nagrađuje specijaliste. Mario to, nažalost, nije.

Je li vas iznenadila eksplozija Bojana Bogdanovića u Salt Lake Cityju?

Nimalo. Bojan je godinama jedan od najboljih šutera lige, to je pokazao u svakom klubu u kojem je igrao, a ove sezone mu se poklopilo da dođe u idealnu momčad koja savršeno odgovara njegovu profilu. Quin Snyder je uvijek gajio takav stil košarke, a Bojan je imao sreće da je došao u ekipu koja je vapila za takvim igračem.

Hrvatska u NBA ligi ima sedam igrača. Samo Francuska ima više, devet. Zbog čega hrvatska reprezentacija unatoč silnom talentu i individualnoj kvaliteti, više od dva desetljeća ne može do pravog rezultata?

Premda nisam vodio neku detaljnu analizu hrvatske reprezentacije, s obzirom na to da sam kao izbornik Gruzije i Slovenije u nekoliko navrata igrao protiv Hrvatske, neke stvari znam. Akutan problem hrvatske reprezentativne košarke je nedostatak kvalitetnog playmakera. Roko Ukić igra godinama, veteran je, a mislim da i dalje Hrvatska na toj poziciji nema boljeg. Dugo se nije pojavio mladi igrač koji na kvalitetan način može odraditi tu rolu, a bez vrhunskog razigravača u današnjoj košarci nema ni rezultata. Veliki problem svih reprezentacija na prostoru bivše Jugoslavije je slaba baza za stvaranje igrača. Znam da su se u Hrvatskoj ugasili ili su na slabim granama nekad snažni centri poput Splita, Zadra ili Šibenika, a kad nemate jaku bazu, onda trpi i reprezentacija. Još jedan problem hrvatske reprezentacije je velik disbalans po pozicijama. Odlično ste popunjeni na pozicijama tri i četiri, no imate probleme na drugim mjestima. Disbalans rostera zna često biti ključan faktor. Jednostavno, u takvim okolnostima Hrvatska ne može iskoristiti puni potencijal vrhunskih igrača koje nesumnjivo ima.

Vi ste specijalist za stvaranje i formiranje razigravača. Zbog čega Hrvatska desetljećima nema elitnog igrača na toj poziciji, valjda još od Pina Giergie?

Bez pravog i stručnog rada, s obzirom na veličinu tržišta, a pri tome mislim na Balkan, mi ne možemo biti konkurentni ruskom, španjolskom, francuskom ili američkom tržištu. Ta su tržišta ekonomski puno jača od nas i to moramo shvatiti. Ono što mi moramo napraviti je stvoriti određene regulative i povezati se s FIBA-om što se tiče procesa proizvodnje igrača. Hrvatska je u 80-ima bila centar europske klupske košarke, a danas nema niti jedan klub u europskim natjecanjima. Mislim da je to znakovito. Da bi Hrvatska, a i sve ostale zemlje u regiji, mogle konkurirati bogatijim silama, moraju početi puno više ulagati u rad s mladima i u proizvodnju igrača. Talenata će na ovim prostorima uvijek biti, ali šteta je da se takvi igrači ne prepoznaju ili da odaberu neki drugi sport jer ih košarka ne zanima. Treba raditi na popularizaciji košarke, stimulirati male klubove, male centre košarke, ulagati u edukaciju trenera i struke. To je jedini način kako se možemo vratiti na pozicije koje su nam nekada pripadale.

Jedno hipotetsko pitanje. Biste li preuzeli hrvatsku reprezentaciju da vam je netko iz HKS-a ponudio taj posao?

U karijeri sam vodio reprezentaciju Gruzije i Slovenije. Ja sam zanatlija, dakle, čovjek koji se bavi terenom. Moj život i moj posao je košarka, ne politika. Da je postajao nekakav kontakt, zašto ne, sigurno bih razmotrio i takvu mogućnost. Nemam predrasuda, nisam apolitičan, no politika nikad nije bila presudan faktor u mom životu niti je kontrolirala poslovne odluke koje sam donosio.

Nedavno se pojavila informacija da je Shane Larkin izrazio želju da zaigra za Hrvatsku, no čelni ljudi HKS-a izričito su protiv stranca u nacionalnoj vrsti. Kakvo mišljenje imate o tome kao izbornik Srbije?

Mislim da treba igrati po pravilima. FIBA je postavila neka pravila, ona su zakon, a zakone treba poštovati. Postoji li mogućnost da naturalizirani stranac može igrati za reprezentaciju, onda ne vidim u čemu je problem ako zaigra. Mislim da kod tog pitanja postoje dvostruki standardi. U slučaju da javnost nije čula za nekog stranca, onda će sigurno reći ne, no hipotetski gledano, da LeBron James ili Kevin Durant izraze želju da zaigraju za neku reprezentaciju, uvjeren sam da bi svi itekako bili za. Slažem se da takav igrač mora donijeti kvalitetu više, biti bolji od onoga što mi imamo, a ako je tako, onda ne vidim zašto bi to trebao biti problem. U Srbiji smo imali takav slučaj. Za žensku reprezentaciju je igrala Danielle Page. Tu su također dvostruki standardi. Ako je Savez rekao 'ne' za strance, onda bi to trebalo vrijediti jednako za sve, i za mušku i za žensku reprezentaciju. Ponavljam, pravilo je takvo kakvo je i kao trener, ja sam za to da se ono iskoristi za dobrobit reprezentacije. Ako neke puno jače i bogatije nacije od nas posežu za strancima, zašto ne bismo to napravili i mi? Naravno, ako je takav igrač zaista pojačanje.

Srbija ima sličan problem kao Hrvatska – malo tržište, velik upliv raznih menadžera i sumnjivih likova u košarku - ali razlika u rezultatima je ogromna. Zašto je Srbiji peto mjesto na SP-u debakl, a Hrvatska medalju ne može ni sanjati?

Ja nastavljam tamo gdje su stali moji prethodnici. Dušan Ivković, Željko Obradović i Saša Đorđević radili su fantastičan posao, njegovali su tradiciju te kult košarke i reprezentacije. Taj kult je nešto što je nužno, da svaki igrač smatra da je čin igranja za svoju zemlju nešto posebno. S druge strane, u odnosu na Hrvatsku, mislim da imamo nešto bolji balans na rosteru, bolje smo popunjeni na većem broju pozicija. Sjećam se brazilske reprezentacije koja je u jednom trenutku imala tri startna NBA centra, tri dominantna centra, Splittera, Varejaa i Nenea, a opet ništa nisu mogli napraviti. Bez obzira na to koliko oni bili vrhunski, nisu mogli sva trojica u isto vrijeme biti na parketu. Reprezentaciju ne čine imena, nego momčad. Po meni su to dva ključna faktora koji čine razliku između srpske i hrvatske reprezentacije.

Koja su po vama tri najbolja košarkaša u povijesti s područja bivše Jugoslavije?

Dražen je u vrijeme kad sam odrastao i formirao se bio idol generacija. Zbog Dražena smo zavoljeli košarku. Dražen nije bio samo košarkaška zvijezda, on je bio rock zvijezda. Bez dvojbe, Dražen je broj jedan, Sašu Đorđevića bih stavio na broj dva, Toni Kukoč na tri i Vlade Divac na četiri.

Top tri europska košarkaša svih vremena?

Ovi koji sam sad naveo, ha-ha.