KADA JE Pep Guardiola prvi put kročio na Etihad da ga fotografiraju kao trenera Manchester Cityja, iznad stadiona se nadvilo sivilo. Nitko nije prerađivao fotke i uljepšavao ih, micao oblake i stavljao vedro nebo iznad španjolskog stručnjaka u sivom sakou. Kao da su znali da će sve to ionako donijeti on.

U ligi koja je njegov dolazak iščekivala s velikim nestrpljenjem Guardiola je pomjerio sve moguće granice. Na stranu novac koji je dobio na raspolaganje i sva podrška koju mu je klub dao, rekordi koje je postavio i u Premiershipu dovoljno govore o njegovoj genijalnosti.

Genijalni osvajač

Čovjek je u posljednje dvije sezone Premiershipa osvojio 198 od mogućih 228 bodova. Jedini je trener koji je skupio 100 bodova u toj ligi, jedini koji je u dvije sezone skupio barem po 95 bodova, jedini čiji je tim postigao 106 golova, jedini koji je u engleskim natjecanjima u jednoj sezoni skupio 50 pobjeda, jedini koji je osvojio FA kup, EFL kup i Premiership u istoj sezoni.

Jedini je trener koji je obranio titule u Premiershipu, La Ligi i Bundesligi. On je taj koji u sve tri navedene lige čuva rekord po broju uzastopnih pobjeda u prvenstvu. S Bayernom ih je nanizao 19, što je usput i rekord u ligama Petice, s Barcelonom 16, sa Cityjem 18.

On je taj koji je Real Madrid 2010. godine pretvorio u "najbolji drugoplasirani tim La lige svih vremena", kao što je Liverpool ove sezone pretvorio u "najbolji drugoplasirani tim Premiershipa svih vremena". 

Jer Real je tad bio skupio 96 bodova, što je u to vrijeme bio klupski rekord, ali i to je bilo nedovoljno za prvo mjesto pošto je Guardiolina Barcelona imala tri boda više. Liverpool je ove sezone skupio 97 bodova, što je također klupski rekord te ujedno treći najbolji učinak nekog kluba u povijesti Premiershipa, ali Guardiolin City skupio je bod više.

Kad bismo biografiju Pepa Guardiole pokušali iznijeti što kraće i preciznije, to bi izgledalo otprilike ovako: u siječnju je proslavio 48. rođendan; u trenerskoj karijeri borio se za 46 trofeja; osvojio ih je 27; prosječno po sezoni osvaja 2,7 trofeja i samo dva puta u 10 sezona nije bio prvak države u kojoj je radio.

Sve su to suhi brojevi i činjenice, to su oni podaci koji su zapečaćeni, koji nisu "likvidni", oko kojih nema rasprave.

Rasprave koje nemaju kraja

No rasprave vezane za Guardiolu uvijek će trajati. Je li pred sobom stalno imao najbolje igrače, najviše novca, u nekim ključnim mečevima i pomoć sudaca... Gdje bi bio bez Messija, gdje bi bio bez Xavija i Inieste, bez arapskih petrodolara, bez Toma Henninga Ovreboa?

U takvim raspravama obično nema kompromisa, nema konsenzusa, nema sredine. I ovaj će tekst teško pronaći balans jer kao što su nepresušne rasprave o Cristianu Ronaldu i Messiju, takve su i o samom Guardioli.

Pa ipak, kada je on u pitanju, jedna usporedba mi uvijek pada na pamet. Ako je određeni bolid Formule 1 ili bilo kojeg automoto sporta brži od konkurencije, znači li to da bi bilo koji vozač s njim bio najbolji? Odnosno, je li onda vozač koji u tom bolidu osvoji trofej zapravo najbolji vozač? Možda je odgovor na to pitanje nemoguće pronaći, ali definitivno vrijedi da ne može svatko zaslužiti volan najbržeg bolida niti bi ga svatko znao voziti.

Guardiola ne samo da može i zna voziti najbrže bolide nego ih čini još bržima i boljima. O njegovoj Barceloni se priča kao o jednom od najboljih timova svih vremena, a takve procjene ne daje bilo tko, nego najutjecajniji ljudi u nogometu. "To je vjerojatno najbolji tim protiv kojeg sam igrao kao trener", bespomoćno je kazao sir Alex Ferguson nakon poraza od Guardioline Barcelone u finalu Lige prvaka 2011. godine. A bilo je pristojnih 3:1. 

Španjolska, Njemačka i Engleska postigli su rezultate upravo dok je Pep radio u njihovim ligama

Igrači u Bayernu su govorili da ih je Guardiola dodatno unaprijedio, a govorimo o igračima koji su u sezoni prije Pepova dolaska osvojili trostruku krunu. O tome što je napravio u Cityju, koliko je unaprijedio igrače poput Raheema Sterlinga i Bernarda Silve - ma zapravo sve koje koristi - bespotrebno je govoriti.

Izjava poput one koju je dao Ferguson, a koja je upućena Guardiolinom timu, možete naći koliko želite. Dovoljna je još jedna, a izrekao ju je Diego Simeone i to nakon što je 2016. godine u polufinalu Lige prvaka izbacio Pepov Bayern. "Ovo je najbolji tim protiv kojeg sam igrao u karijeri", jasan je bio Argentinac.

Sve te pohvale, svi ti rekordi nemogući su ako zaista niste genij, ako zaista svoj posao ne radite bolje i drugačije od ostalih. Barcelona je postojala i prije i poslije Pepa, baš kao i Bayern, baš kao što jest i što će i City. Svi oni su više-manje imali i imat će iste resurse i mogućnosti i prije i poslije Pepa, ali u njegovo vrijeme su unosili najveći strah u protivnike.

A svesti Pepov učinak samo na rezultate bilo bi nedovoljno. Radi se o čovjeku i treneru koji druge tjera da budu bolji, koji drugima otvara vidike, koji svojom vizijom inspirira druge. Nije li interesantno to da su Španjolska, Njemačka i Engleska najbolje rezultate još od devedesetih godina kao reprezentacije ostvarivali upravo dok je Pep radio u njihovim ligama? Znamo za dominaciju Španjolske od 2008. do 2012. godine, za titulu prvaka svijeta koju su Nijemci osvojili 2014. godine i za četvrto mjesto koje su Englezi osvojili prošle godine na Mundijalu u Rusiji.

U svim tim ekipama goleme uloge imali su njegovi igrači, a sve su reprezentacije stilom igre bile vrlo slične onom koji preferira Pep. Čak i Englezi, od kojih smo navikli igru na snagu i na trku, dolaskom Garetha Southgatea na mjesto selektora igraju vrlo fleksibilno, a sve to bilo bi teže bez utjecaja koji Pepov City ima na ostatak Premiershipa.

Od četvrte lige do šest trofeja s Barcelonom u samo 18 mjeseci

Premiership se pokazao kao najteža liga za Guardiolu. To je jedina liga koja ga je u jednoj sezoni ostavila bez ijednog trofeja. Bilo je to u prvoj sezoni po dolasku u City. Ali on ni za milimetar nije odstupao od svoje ideje. Držao se svojih principa i ideologije i po cijenu da na kraju ostane bez uspjeha.

A što se drugo i moglo očekivati od čovjeka kod kojeg je samo dva dana trajala sumnja u stil igre koji preferira? Ta dva dana zbila su se dok je u sezoni 2007./08. u četvrtom rangu španjolskog nogometa vodio Barcelonu B te je u prva tri kola upisao pobjedu, remi i poraz. "U ponedjeljak i utorak sam sumnjao, u srijedu vidio da me nijedan drugi način ne privlači više od načina na koji sam počeo", objasnio je Guardiola. Ta dva dana, dakle, zbila su se kada je po teškim terenima u toliko niskom rangu tjerao ekipu da čuva posjed, pravi presing i dominira terenom.

Ali ustrajnost i vjera u svoju ideju dovele su ga na klupu prvog tima Barce već u svibnju 2008. godine. Već u prosincu 2009. godine imao je osvojenih šest od mogućih šest trofeja (La Liga, Liga prvaka, Kup kralja, španjolski superkup, europski superkup, Svjetsko klupsko prvenstvo). 

Iz ove perspektive, potez tadašnje uprave Barcelone da ključeve prvog tima povjeri čovjeku koji je kao trener na seniorskom nivou proveo samo jednu sezonu, i to u četvrtom razredu španjolskog nogometa, sada je genijalan kao što je tada bio, pa, lud. Također, Pepova hrabrost da može biti autoritet ekipi u kojoj su tada igrali Messi, Xavi, Iniesta, Ronaldinho, Henry, Eto'o i Puyol izgleda jednako ludo i genijalno. Pogotovo kada se sjetimo da je odmah po dolasku pokazao izlazna vrata velikanima kao što su Ronaldinho i Deco.

A kada je već bio uvjeren da bez ikakvog trenerskog iskustva na velikom nivou može biti pilot tog čudovišta, nije bilo sumnje da će njegova glad biti nepresušna. Dok god u njemu bude gorjela takva želja, za ligu u kojoj radi bit će predodređeno da kroz njezin cilj prvo prolazi Pepov bolid. Sve ostalo bit će velika iznenađenja.