PAOLO MALDINI, Francesco Totti, Ryan Giggs… Kad se govori o igračima koji su čitavu karijeru proveli u jednom klubu, ova trojica prva padaju na pamet. Osim što su pokazali nevjerojatnu vjernost i odanost istom dresu, oni su jedni od najboljih igrača ikad na svojim pozicijama.

Maldini je s Milanom osvojio apsolutno sve, i to više puta. Giggs s Unitedom također. Jedino je rođeni Rimljanin i miljenik svih nogometnih romantika Totti osvojio puno manje nego što je mogao i zaslužio. Jedan naslov prvaka, po dva superkupa i to je - to. No njemu je najveća nagrada što je svojoj životnoj ljubavi Romi mogao posvetiti čitavu karijeru. "Uno di noi", tepali su mu romanisti.

No to su neka bivša vremena. Kad je Totti 2017. godine igrao zadnju utakmicu za Romu, nogomet je odavno bio neka potpuno druga igra u odnosu na onu kad se on njime počeo baviti. Danas, pet godina kasnije, još je drukčiji, brutalniji i bezličniji i time su priče ovih igrača još fascinantnije.

Vrsta na rubu izumiranja

Giggs, Totti i Maldini su vrsta na rubu izumiranja, a jedini njezin živući primjerak je West Hamov kapetan Mark Noble, koji će u nedjelju odigrati zadnju utakmicu u karijeri pred domaćim navijačima. Tjedan dana kasnije gostovat će kod Brightona i to će biti kraj jedne od najljepših priča u povijesti nogometa.

Mark Noble ni po jednoj igračkoj kvaliteti ne može stati u isti paragraf, a kamoli rečenicu sa spomenutom trojicom. Noble čak nije ni pretjerano dobar nogometaš, kažu ni iznimno talentiran, ali dosad je bio ono čega danas više nema. Bio je i ostao navijač West Hama i, iako je mogao u karijeri igrati za neke veće klubove, to mu nije padalo na pamet.

"Moj najveći uspjeh u karijeri je odanost klubu koji mi je omogućio sve u životu. Ja sam jedan od vas, jedan od navijača koji su odrasli ulicu od Boleyn Grounda i koji su ispred stadiona žicali igrače dresove. Nikad nisam mislio da ću igrati, a kamoli toliko utakmica za ovaj klub i biti kapetan. No svaka sekunda bila je posebna jer sam znao da predstavljam vas", napisao je u oproštajnom pismu.

Noble zaista jest jedan od nas. Svatko od vas tko čita ovaj tekst, zajedno sa mnom koji ga pišem, sanjao je da bude kao Noble. Nismo nužno sanjali da zabijamo kao "debeli" Ronaldo, Zidane, Šuker ili kasnije Ronaldinho. Ja sam samo sanjao da navučem dres Dinama i zaigram na Maksimiru.

Nikad nisam bio neki ekstra nogometaš (danas se patim na golu u veteranskom nogometu) i nikad nisam bio baš ni blizu da dođem u poziciju da ostvarim taj san. Kao ni 99.9 posto klinaca koji su zaljubljeni u nogomet.

Uz klub i u lijepim i u crnim danima

I zato je Mark Noble poseban. Zlobnici će reći da je zadnji primjerak klasičnog engleskog "mesara", igrača koji je uvijek prvo gledao protivnika, a onda loptu, ali koga briga. Noble je ostao uz svoj West Ham kad je bilo ružno i kad je bilo lijepo, a bilo je uglavnom - ružno.

Kao klinac završio je u Arsenalovoj školi. Teško može gore za navijača West Hama, ali tako je ispalo. Sreća za Noblea bila je da živi dosta daleko od akademije, pa je često kasnio na treninge jer ga otac zbog obveza na poslu nije uspio uvijek na vrijeme kroz gužvu dovesti do kluba.

Kad je imao 13 godina, West Ham ga je spazio i doveo ga u svoju akademiju i u tamnocrvenom dresu ostao je sljedeće 22 godine. Noble je s 15 godina bio najmlađi igrač u povijesti West Hama koji je nastupio za rezervnu momčad. Sa 17 je debitirao za prvu momčad, a danas je igrač s 548 nastupa, 62 gola i 61 asistencijom.

Da, lako je čitavu karijeru igrati u najjačem Manchester Unitedu u povijesti kao Giggs, najjačem Milanu u povijesti kao Maldini ili kao Totti u velikoj Romi koja se, ako ništa drugo, uvijek borila za nešto. Borio se i West Ham, ali najčešće za - ostanak.

U nogometu previše novca

Noble je u West Hamu proveo 17 sezona. Godine 2011. ispao je iz lige, prošao je pakao Championshipa i stresnog play-offa za Premier ligu, a onda se još četiri puta grčevito borio za ostanak. No Noble nije mario. On je samo želio igrati za svoj klub, pa makar i u četvrtoj ligi.

Kao i svatko od nas, Noble je obožavao sve ono što u nogometu volimo, a mrzio je sve ono zbog čega smo se od njega u njegovoj srži udaljili. Ovako je o nogometu govorio u intervjuu 2018. godine:

"Volim li nogomet? Volim odlaske na treninge, druženje s dečkima, volim biti zdrav i živjeti sportski i volim vikend, utakmice i navijače oko sebe. Volim li pritisak koji današnji nogomet nosi? Ne. Nogomet više nije ono zbog čega sam ga ja zavolio. Jednostavno nije. Previše je novca u nogometu. Izgubio je ljudskost u sebi i postao je samo biznis."

Osim što je uvijek izgarao na terenu, Noble je bio ono zbog čega su ga navijači najviše cijenili. Bio je njihov glas u svlačionici, na terenu i u razgovoru s upravom. Tako je nedavno, nakon tog intervjua, prozvao direktore što su dopustili prodaju Gradyja Diangane, što je smatrao greškom iako se pokazalo da nije bio u pravu.

Nakon što je nova uprava preuzela klub, javno ju je pohvalio zbog načina na koji ga vodi, ali je uvijek cijenio i nastojao čuvati dušu kluba i ljude koji je čuvaju u vrijeme svega onoga što nosi moderni nogomet.

"U ovom klubu postoje ljudi koji tu rade 40 ili 50 godina. Oružar Pete, radnik na terenu Jimmy, gospođa Shirley koja pere suđe ili Jill, domaćica na stadionu. Oni su duša kluba. Ako izgubite njih, izgubili ste jako puno. Ako West Ham želi zadržati svoj duh, mora zadržati njih i netko ljudima mora jasno reći da su oni ono što West Ham predstavlja", rekao je 2018. i nastavio:

"Nije sve u novcu i ne smije biti. Meni je jasno da je Premier liga najvažnija i da klub ne može živjeti bez novca koji ona nosi. No klub mora biti puno više od toga i na tome moramo raditi svi zajedno."

Najdraža uspomena - ostanak u ligi

U klubu je bio u raznim situacijama. Bio je dio one momčadi koja je 2007. režirala najluđu borbu za ostanak u klupskoj povijesti i jednu od najluđih u Engleskoj uopće. Devet kola prije kraja West Ham je bio deset bodova od zone spasa, nakon što je u zadnjih pet minuta prosuo vodstvo 3:2 protiv Spursa i izgubio 4:3.

Šest pobjeda i dva remija kasnije, West Ham je u zadnjem kolu za ostanak morao izvući bod na Old Traffordu. Dobio je 1:0 golom Carlosa Teveza, a u zadnjih 20 minuta preživio je neviđenu kanonadu Unitedovih zvijezda koje je Ferguson ubacio u drugom poluvremenu.

"Svašta sam s West Hamom proživio, ali to mi je možda najljepša uspomena. Četiri puta smo čistili loptu s crte, dali smo sve od sebe. Ne znam što bi se dogodilo da smo ispali. Mnoge karijere bi se promijenile, puno toga bilo bi drukčije. Ali nismo se dali i toga ću se uvijek sjećati", rekao je nedavno za stranicu Premier lige.

Bio je na terenu i prvi koji je stao u obranu svojih suigrača, čak i kad je fizičko nasilje bilo u pitanju. Prije točno četiri godine, tijekom poraza od Burnleyja 3:0, jedan navijač utrčao je na teren i želio se obračunati s igračima. Noble je nasrnuo na njega, srušio ga i želio ga je sam iznijeti s terena. Suigrači su ga jedva zadržali.

"Ja sam nogometaš i igram za West Ham. Ali ja sam i obična osoba koja će braniti sebe i svoje ako ga netko napadne. Da, reagirao sam u afektu, kao i taj dečko koji je utrčao u teren. Ne krivim ga. I on je bio vrlo emotivan zbog rezultata kao i ja. Utrčao je na teren, ali mora znati da mu neću dopustiti da nekoga ugrozi", rekao je Noble nakon tog incidenta.

Zadnje dvije sezone Noble nije previše igrao. Skupio je u te dvije sezone ukupno 46 nastupa, a s 35 godina na leđima brutalan ritam srijeda-vikend nije mogao pratiti. West Ham se u prvenstvu borio za Ligu prvaka do pred kraj sezone, a u Europa ligi je stigao do polufinala.

Ostao kratak za jedini trofej

Nakon što je West Ham pobijedio Lyon u gostima 3:0 i ušao u polufinale, Noble je sjedio u svlačionici i ridao. Kad je došao k sebi, uzeo je partviš i počistio nered koji su njegovi mlađi suigrači napravili. Čisto da ostave dobar dojam.

U tom trenutku West Ham je još bio u igri za Ligu prvaka u prvenstvu, ali njegov kapetan je već tad donio odluku da će mu ovo biti zadnja sezona u klubu. Možda i u karijeri, ali u to još nije siguran.

"Zbog čitave ove ludnice nisam imao vremena razmišljati o tome je li kraj. No sigurno neću više igrati u West Hamu, čak i ako se plasiramo u Ligu prvaka. Rekao sam dečkima da ću ih gledati s tribina, a do mene će sjediti pehar pobjednika Europa lige", rekao je Noble i dodao:

"Prilika da mogu u ovome uživati s našim navijačima, među koje i ja spadam, nestvarna je. Svi zajedno napravili smo jako puno i ponosan sam."

Nije se dogodilo. West Ham neće igrati Ligu prvaka, a neće imati ni trofej EL-a jer je kasnije izgubio od Eintrachta. U najuspješnijoj sezoni u novijoj povijesti Noble je ipak ostao bez trofeja. Valjda je tako jednostavno moralo biti.

Nije želio drugima ukrasti san

"Bilo je groznih trenutaka u kojima nije bilo lako nastaviti. Ali ja volim ovaj klub. West Ham je nevjerojatna zajednica i osjećam da ću uvijek biti njegov dio. Sin Lenny igra u akademiji, a možda i ja jednog dana počnem raditi u klubu. Neću se nametati. Ako bude prilike i ako će me htjeti, tu sam", rekao je Noble uoči oproštaja od tamnocrvenog dresa.

Iako je jedan od najdugovječnijih igrača u Premier ligi, nikad nije dobio poziv u reprezentaciju, a svih tih godina svakakvi likovi nosili su engleski dres. U veljači 2017. pojavila se šansa da zaigra za Irsku zbog svojih korijena.

"Igrao sam u svim mlađim engleskim selekcijama, išao na turnire i pjevao englesku himnu. Moj san nije bio igrati za Irsku i mislim da bi bilo nepošteno prema nekim irskim klincima koji to sanjaju da nekome od njih uzmem priliku. To nikad ne bih želio napraviti", rekao je tada Noble.

On je svoj san ostvario. Igrao je za klub iz svojeg djetinjstva, oženio je Carly, djevojku koju voli od tinejdžerskih dana, i ništa mu više u životu ne treba.

Mark Noble, jedan od nas.