Jedna od prvih prinova rastrošnih era Chelseaja i Cityja: Platili su me previše
KAD S NOGOMETAŠIMA razgovarate o trenucima karijere koje najviše pamte, većina će se prisjetiti nekog poznatog gola ili podizanja trofeja. Mozak Waynea Bridgea ne funkcionira tako, piše Planet Football.
Bivši lijevi bek umirovio se 2014. godine s 36 nastupa za englesku reprezentaciju i naslovom prvaka Premier lige, bio je značajan dio Chelseajeva pohoda do polufinala Lige prvaka 2004., ali lošiji trenuci - poput debija za zaborav u West Hamu 2011. - više su mu urezani u sjećanje.
"Svi ostali prisjete se hajlajta, gola za Chelsea i takvih stvari, ali meni se najčešće vraćaju pogreške koje sam napravio na utakmicama", kaže Bridge. "Ta protiv West Hama se ističe, kad sam zakasnio napraviti ofsajd-zamku i skrivio penal na Walcottu (u porazu 3:0). Najgore od svega je što sam tada tek bio upoznao suprugu, njena mama je West Hamova navijačica, a tata Arsenalov, pa je tata ludovao, a mama zviždala."
Takav stav konstanta je čovjeka koji je sebi postavio nevjerojatno visoke kriterije, neki će reći nepošteno visoke, i objašnjava zašto su ga transferi u dva tako velika kluba više ispunila sumnjom u sebe nego ponosom.
Mislio je da su ga platili previše
Manchester City potrošio je skoro 150 milijuna eura na tri nova beka na ljeto 2017., kad je doveo Kylea Walkera, Benjamina Mendyja i Danila. Ali kad je Bridge došao u klub u siječnju 2009., kao jedna od prvih prinova u eri šeika Mansoura, smatrao je da su se odštete za igrače već počele otimati kontroli.
"I sam se uštipnem kad pogledam na karijeru koju sam ostvario i novac koji možeš zaraditi, skoro mi je neugodno pričati o tome", kaže. "Kad sam išao u Manchester City za 13 milijuna eura, sjećam se da sam razgovarao s Jamiejem Redknappom o cijeni i rekao kako mislim da su me platili previše. Rekao mi je 'ma ne, dobar si', ali ja to nisam vidio.
Ali današnje odštete za bekove od preko 50 milijuna eura... Ne mogu to shvatiti. Nikad ne bih pomislio da će tako nastaviti rasti i rasti i rasti, ali još rastu. Kad će to prestati? Zaista ne znam."
Osim što je bio jedan od prvih igrača koji su došli na Etihad nakon preuzimanja, bio je i jedna od prvih prinova Claudija Ranierija na ljeto kad je Roman Abramovič preuzeo Chelsea. Naravno, novac koji je letio naokolo tih godina smiješan je u usporedbi s onim što su ovog ljeta potrošili i najmanji premierligaši, ali Bridge ne djeluje kao tip kojem je motivacija bio novac.
Sad je pokeraš
Sreo sam ga u Irskoj na PokerStars Festivalu u Dublinu, a odmah je jasno da poker shvaća vrlo ozbiljno, kao i većina sportaša koji i nakon umirovljenja žele zadržati natjecateljski mentalitet. Bridge zna da je pred njim još dugačak put dok uopće bude mogao razmišljati o usponu na vrh u ovoj disciplini te je zadovoljan u ulozi autsajdera koji, kako kaže, "ima još puno za učiti".
Taj entuzijazam dijeli s drugim bivšim nogometašima kao što je Gerard Pique, koji se u toj igri snašao kao riba u vodi. Svjetski prvak redovito sudjeluje na turnirima PokerStarsa, a nedavno je na priredbi u rodnoj Barceloni osvojio 129.000 eura.
U masi se skrivao od pritiska
Bridge se tijekom cijele karijere nalazio u situacijama u kojima je postajao nesiguran u sebe, morao se uvjeravati da je ono što drugi vide u njemu opravdano i konstantno se pokušavao sakriti u masi od pozornosti medija i navijača te u tišini rasti u svoju novu ulogu.
To se najbolje vidjelo u Chelseaju, gdje bi pritisak dolaska iz dječačkog kluba Southamptona vjerojatno bio veći da nije bilo svih drugih transfera koje je klub napravio tog ljeta nakon Abramovičeva preuzimanja.
Hernan Crespo i Adrian Mutu dovedeni su kao napadačke zvijezde, a Claude Makelele došao je s puno pritiska nakon što je osvojio Ligu prvaka s Real Madridom, pa se Bridge mogao komotnije smjestiti, iako bi odšteta za njega od osam milijuna eura bila vrlo visoka za većinu drugih klubova.
"Kad si dio skupine, ne osjećaš toliki pritisak", kaže Bridge. "Mislim da kad ste samo jedan ili dvojica, veća je pozornost na to kako će vam ići, pa je ovako pritisak ipak malo manji." To mu je očito pogodovalo u prvoj sezoni u Chelseaju, tijekom koje je njegov pobjedonosni gol protiv Arsenala pomogao klubu da uđe u polufinale Lige prvaka.
Više se sjeća razočaranja koje je uslijedilo
To je navijačima možda i najljepše sjećanje na lijevog beka, pogotovo jer je stiglo protiv Topnika tijekom njihove sezone Invinciblesa. Bridge se, u skladu sa samim sobom, ipak puno življe sjeća razočaranja u polufinalu protiv Monaca, koji je veći dio prve utakmice igrao s 10 igrača.
"Na toj smo utakmici protiv Monaca jednostavno bili užasni, a onda smo došli na Stamford Bridge , rano poveli, pobjeđivali, a onda sve prosuli i to je bilo veliko razočaranje."
Chelsea je naposljetku osvojio naslov Lige prvaka, koji je mogao biti njegov 2004., kad je svladalo Bayern München na penale 2012., ali za Bridgea će to uvijek ostati "što bi bilo kad bi bilo".
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati