U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. U jubilarnom 100. izdanju Retrosportive donosimo paralelnu priču o Manuteu Bolu i Muggsyju Boguesu, najvišem i najnižem NBA igraču u povijesti, koji su godinu dana bili suigrači. Svi su ih gledali kao cirkusku atrakciju, ali njihove životne priče danas su inspiracija milijunima.

OVOG je ljeta NBA liga krenula prema ekstremima. Victor Wembanyama prema posljednjim je mjerenjima izrastao do 225 cm pa će prvi izbor drafta preskočiti centimetar nižeg srpskog centra Bobana Marjanovića i postati najviši igrač lige kad debitira za San Antonio Spurse. S puno manje pompe prošao je dolazak 170 cm visokog Marquisa Nowella, razigravača koji je blistao na NCAA turniru, ali ga zbog (nedostatka) visine nitko nije draftirao. Njega su na mala vrata doveli Toronto Raptorsi i on će iduće sezone biti najniži igrač lige.

No u povijesnom kontekstu ni jedan od njih nije rekorder. Nezaboravni Muggsy Bogues imao je samo 160 cm pa je ipak ostvario 14 godina dugačku uspješnu NBA karijeru. Na drugom kraju spektra su rumunjski div Gheorghe Muresan i legendarni sudanski bloker Manute Bol. Obojica su po američkim mjerama visoki sedam stopa i sedam inča (231 cm), a samo superiorniji metrički sustav otkriva da je Rumunj ipak za dlaku viši.

Ali Muresan je u NBA stigao 1993., a do tada je rekorder bio Bol, koji je na tako ekstremnu visinu nosio samo 82 kilograma po dolasku u Ameriku, a 91 kad je 1985. postao dio NBA obitelji. Raspon ruku mu je bio 259 cm, najveći izmjeren u povijesti NBA košarke, a s ispruženim rukama uvis mogao je dosegnuti 318 cm, odnosno 13 iznad visine obruča, što znači da je komotno zakucavao bez da se odlijepi od parketa. 

Takvi su ga atributi činili pomalo sablasnom pojavom, ali istovremeno i nevjerojatnim obrambenim igračem koji je mogao blokirati šuteve "iz svlačionice". U 10 godina NBA karijere dvaput je izabran u drugu obrambenu petorku lige, dvaput je bio najbolji bloker lige, a već u rookie sezoni imao je prosjek od 5.0 blokada, drugi najbolji u NBA povijesti, nakon što je Mark Eaton u prethodnoj sezoni imao 5.6.

Napadačku igru Bol nikad nije razvio, između ostalog i zbog urođene mane tri zgrčena prsta desne, šuterske ruke, koji su "skamenjeni" poput kandže. Zato nije toliko nevjerojatno da je jedini igrač u povijesti NBA lige koji je sakupio više blokada (3.3 po utakmici) nego poena (2.6). Zbog fizičkog izgleda brzo je postao dio američke pop-kulture, a čak mu se pripisuje popularizacija izraza "my bad". 

Na godinu dana bili su suigrači i "cirkuska atrakcija"

Muggsy Bogues, pravog imena Tyrone, također je brzo stekao nacionalnu popularnost kao mališan u zemlji divova, jedan od igrača protiv kojih su svi najviše mrzili igrati jer jednostavno nisu naviknuli na takvu napast koja im se stalno mota pod nogama. Još prije nego što će obojica doći u NBA, na Svjetskom prvenstvu 1986., frustracije igranja protiv Muggsyja osjetio je Dražen Petrović, a kasnije je znao izluđivati i Michaela Jordana.

Unatoč košarkaškim vrijednostima, fanovi su i Bola i Boguesa najviše doživljavali kao atrakciju, a kad su ih Washington Bulletsi (današnji Wizardsi) 1987. spojili u istoj momčadi, nastao je cirkus i brojne fotografije dvojca kojeg je razdvajalo više od 70 centimetara pa su u tih zajedničkih godinu dana čak triput bili na naslovnicama popularnih američkih časopisa.

Neobični dvojac se brzo sprijateljio tijekom Muggsyjeve rookie sezone, a Bolove treće, a njihovi su zaigrani karakteri samo doprinosili čistoj fizičkoj komediji koju se predstavljali. "Stalno me bockao onim dugim rukama i išao mi na živce", prisjetio se bivšeg suigrača Bogues u jednom podcastu.

"Nakon treninga smo ostajali igrati jedan na jedan, a ja sam ga jednom blokirao. Poludio je na mene i naganjao me po dvorani dobrih 20 minuta", ispričao je Muggsy bizarnu dogodovštinu, na što ih je voditelj usporedio s kultnim animiranim neprijateljima Tomom i Jerryjem.

Pa iako su svojim fizičkim ekstremima, dobroćudnošću i smislom za humor posvuda ostavljali dojam pozitivaca i veseljaka, obojica su imala vrlo mračna razdoblja života i obojica su na terenu pokazala da nisu samo atrakcija, a u puno širem kontekstu od sportskog da su inspiracija.

Bol je volio svoje zube dok mu ih nisu iščupali

Bol je bio stariji dio ovog neobičnog dvojca, ali nitko ne zna koliko. Njegov službeni datum rođenja 16. listopada 1962. izmislio je trener Kevin Mackey kad je Manute iz rodnog Sudana došao u Ameriku na ljeto 1982., što bi značilo da je imao nepunih 20 godina. Mackey je kasnije priznao kako je uvjeren da je bio barem u srednjim tridesetima, ali realnije je da mu je "ukrao" najviše 3-4 godine.

Manute je odrastao u selu Turalei na području savane u današnjem Južnom Sudanu, u plemenu Dinka u kojem je njegov otac Madute bio starješina. Dinke pripadaju skupini Nilota, koje se smatra najvišim ljudima u Africi i među najvišima na svijetu. Otac mu je navodno imao 203 cm, majka čak 208, a djed nevjerojatnih 239 cm, ali i sam Manute priznao je da u selu nisu imali načina za mjeriti se te je svoju visinu saznao tek s 18-19 godina.

Njegovo ime doslovno znači "posebni blagoslov", a tradicionalno ga roditelji daju sinu ako su prethodno izgubili dijete, a njegova je majka u dva navrata rodila mrtvorođene blizance. Odrastao je u selu bez struje i vodovoda, u kojem su najjača valuta krave, a dječake se ritualno unakazuje da bi "postali muškarci".

Plemenska tradicija nalaže da se djetetu u dobi od osam godina izvadi šest prednjih zubi, a da mu se s 12 u glavu ritualno urežu simboli koji ga iz djetinjstva uvode u muškost. Manute je oba puta pobjegao od kuće. "Svaki put kad bi mi otac počeo govoriti o tome, jednostavno bih otišao. Nisam ga želio slušati. Volio sam svoje zube, lijepo su izgledali dok sam ih imao", rekao je Bol za Washington Post kad je došao u NBA.

Tako je pobjegao na sjever, u grad Babanusu, u arapski dio Sudana, te se želio školovati, ali nije dovoljno dobro govorio arapski. Što zbog čežnje za domom, što zbog grižnje savjesti što ne ispunjava očeve želje, s 14 godina vratio se kući. Vrativši se, saznao je da mu je umrla majka.

Otac ga je uvjerio da će ga, ako ne prođe obrede, djevojke iz plemena smatrati nezrelim i neće se željeti udati za njega. Oba je obreda prošao u istom danu. Ujutro su mu kliještima izvadili zube, a popodne mu obrijali glavu, posuli je pepelom, pa mu oštrim nožem izrezbarili četiri cirkularna reza na lubanji.

Ni u jednom trenutku Manute nije zajecao niti se trznuo, a kamoli zaplakao. Nije ni smio, jer u suprotnom bi ga djevojke ismijavale, a prijatelji smišljali podrugljive pjesmice o njegovu kukavičluku. Ovako je napravljena seoska fešta, ispeklo se nekoliko krava i svi su uživali. Osim Manutea, koji bez svježe iščupanih zuba nije bio u stanju jesti.

Političar se želio slikati s najvišim čovjekom u plemenu. To je Manuteu otvorilo vrata košarke

Kao i sva djeca, igrao je nogomet, iako će uskoro postati jasno da će biti previsok za taj sport. Iako su svi Dinke visoki, dvometraši među njima normalna pojava, a ni oni od 210 cm nisu neuobičajeni, Manute se i među njima isticao kao najviši. Zato je jedan poznati sudanski političar u obilasku područja upravo njega odabrao za fotografiju koja je objavljena u novinama.

Ta je fotografija privukla pozornost Nyuola Makwaga Bola, rođaka koji je igrao košarku u glavnom gradu Khartoumu i pomislio da bi i Manute mogao biti dobar. On mu je sredio angažman u policijskoj košarkaškoj momčadi u gradu Wau, do kojeg je Manute pješačio 80 kilometara, ali nije mu se svidjelo jer su mu se djeca po gradu rugala zbog visine, a i znao je da otac ne bi odobrio da mu se sin bavi košarkom.

Stari Madute nije smatrao ni da mu treba obrazovanje, a kamoli nekakvo majmuniranje loptom. Kao najstariji sin, Manute je trebao preuzeti odgovornost za krave, kojih je obitelj imala oko 150, imati ženu i 6-7 djece kojima će kasnije predavati svoje znanje o ženama i kravama te postati plemenski starješina poput oca.

Ali drugi rođak, Joseph Victor Bol Bol, bio je uvjerljiviji. Objasnio je Manuteu da bi mu košarka u Americi mogla donijeti slavu i bogatstvo. Bol se vratio u Wau i pokušao. Učio je šutirati, driblati, polagati, a kad su ga nagovorili da zakuca, prilikom spuštanja ustima je zakačio mrežicu i ostao bez zuba.

Nekoga bi to možda odvratilo od daljnjih pokušaja, ali Bolu je u tom trenutku to bio samo zub više ili manje u ionako napaćenim ustima te ga je incident zapravo zaintrigirao i ponukao da nastavi napredovati. Kad ga je Nyuol došao pogledati, vidio je talent te su se zajedno vratili u Khartoum.

Prvu ljubav je izgubio zbog 15 krava

Tamo mu život nije bio jednostavan zbog vječne netrpeljivosti između muslimana na sjeveru Sudana i većinski pokatoličenih plemena na jugu. Ona je rezultirala višedesetljetnim sukobima i građanskim ratovima i konačno 2012. završila odcjepljenjem Južnog Sudana u neovisnu državu.

Ali tamo je upoznao i prvu ljubav, Nyanhial, sestru svoje prijateljice, također djevojku iz plemena Dinka. Zavolio ju je jer je bila vrlo tiha i nije puno pričala te su se odlučili vjenčati, ali unatoč teškim i dugotrajnim pregovorima, nije uspio uvjeriti oca da njenoj obitelji plati dovoljno visoku odštetu u kravama. Madute ih je nudio 35, njeni su željeli 50 i brak je propao. Nekoliko mjeseci kasnije Nyanhial se udala za čovjeka koji je obećao 50 krava, što je Manuteu slomilo srce.

Kući se više nije vraćao. Na terenu je dovoljno napredovao da privuče pozornost Dona Feeleya, trenera na Sveučilištu Farleigh Dickinson, koji je 1982. došao u Sudan pomagati vojnoj reprezentaciji. Kad ga je vidio, Feeley je pomislio kako košarka više nikad neće biti ista. Bol ni trenutka nije razmišljao, pošao je s njim u Ameriku.

Boguesa su s pet godina pogodili iz sačmarice, s 12 su mu oca odveli u zatvor

Nekoliko godina nakon Bola, nitko ne zna točno koliko, u desetak tisuća kilometara udaljenom Baltimoreu, 9. siječnja 1965. rođen je Tyrone Bogues. Poput Bola, i on je svoje fizičke predispozicije naslijedio od roditelja, 165 cm visokog oca i 15 cm niže majke.

Moglo bi se reći da ih je, osim udaljenosti, dijelilo i nekoliko stoljeća civilizacijskog napretka, ali Baltimore u neku ruku nije bio toliko različit od afričke savane. Samo, tamo opasnost nije prijetila od građanskog rata ili lavova, nego droge, uličnih bandi i zalutalih metaka. A mali je Bogues to na svojoj koži osjetio sa samo pet godina.

Život u Baltimoreu izvrsno je prikazan u popularnoj TV seriji Žica, a sve što se u njoj događalo potvrdio je i bivši hrvatski reprezentativac Dontaye Draper koji je tamo odrastao. Ništa drukčije nije bilo ni tridesetak godina ranije, dok je Bogues bio dijete. Sukobi uličnih bandi i dilerskih klanova bili su svakodnevica, kriminal stil života.

Tako je jedan vlasnik trgovine, razjaren zbog pokušaja pljačke, istrčao na ulicu sa sačmaricom i počeo pucati. Tyrone je bio na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme te su ga raspršeni komadi sačme pogodili u ruku i leđa.

Nije bio puno stariji kad je i osobno svjedočio brutalnom krvoproliću gledajući kako čovjeka nasmrt prebijaju bejzbolskom palicom, a zatim i napad nožem. S 12 godina ostao je bez oca, koji je završio u zatvoru na 20 godina zbog sudjelovanja u oružanoj pljački i povezanosti s drogom. Ali barem je imao oca 12 godina, mnoga tamošnja djeca svoje očeve nikad nisu upoznala ili su ih izgubila ranije, privremeno ili nepovratno.

Šutiranje i driblanje u ritmu pucnjeva

"Bio sam najmlađe od troje djece. Majka je svašta prošla da bi se brinula za nas dok smo odrastali. Takve situacije te natjeraju da brže sazreš, da naučiš koga slijediti, a koga ne. Nažalost, moj otac je bio u drugoj skupini. Ali mnogi od nas odrasli su bez očeva. Takvo je bilo okruženje. Nije bilo novca i mnogi su se okrenuli ilegalnim aktivnostima", prisjećao se Bogues.

Prema njegovim riječima, očekivani životni vijek u tom okruženju bio je 20 godina. Stariji brat Chuckie također je otišao u pogrešnom smjeru, navukao se na crack i sitni kriminal kojim ga je financirao. Bijeg od takvog života i proživljenih trauma Tyrone je tražio u sportu. Igrao je bejzbol i football te hrvao i bio prilično dobar, ali najveća ljubav mu je bila košarka.

Prilično bizarno, s obzirom na visinu. Nije samo naprasno prestao rasti, i kao dijete bio je najsitniji, ali to ga nije sprječavalo da pokušava. Ako nitko nije želio igrati s njim, na terenu bi bio sam i šutirao dok ne padne mrak. Kako je odrastao, produljivao je boravak do zore, neumorno šutirao i driblao u ritmu pucnjeva koji su odjekivali susjedstvom. Spavao je s loptom, driblao posvuda, čak i kad bi samo iznosio smeće.

Ako bi mu i dopustili da igra, ismijavali su ga i nazivali patuljkom. Nije se morao dokazivati da je najbolji, nego da mu je uopće mjesto na terenu i to mu je bilo pogonsko gorivo, da svima pokaže kako je visina nebitna ako je srce golemo. Usavršavao je dribling, dodavanja i pregled igre, ali ono što ga je izdvajalo bila je obrana.

Kako je nastao nadimak Muggsy

Kad bi protivnik imao loptu u rukama, ona nikad nije bila sigurna ako je na drugoj strani bio Bogues. Osjetno niži od svih, u obrambenom stavu imao je oči u razini lopte, a ne glave čovjeka koji ju drži. Hitrim rukama bi ju iščeprkao, a onda neuhvatljivo otrčao u kontru na polaganje, u maniri drskih kradljivaca koji u prolazu otmu ženi torbicu i odjure u nepoznato.

Tako je dobio nadimak, po izrazu "mugging", a slučajno se poklopilo da su u to vrijeme na televiziji išle reprize serije The Bowery Boys, u kojoj su lika slične visine i snalažljivosti zvali Muggs. Tyrone je postao Muggsy i kasnije se proslavio baš pod tim imenom.

Ipak, nije tada još ni slutio da će se proslaviti kao profesionalni košarkaš. Cilj mu je bio postati zubar i zato je pošao u srednju školu Dunbar, koja je igrom slučaja imala i najbolji košarkaški program u Baltimoreu. Tamo su mu suigrači bili stari prijatelji Reggie Williams, Reggie Lewis i David Wingate, redom kasnije NBA igrači.

Iako je, naravno, bilo skeptika, Muggsy je dominirao. Kad bi ga protivnici prvi put vidjeli, smijali bi se i pitali zašto takav dječačić igra protiv njih. Igrači Camden Higha su ga, na primjer, sprdali da im donese vode, ali takve su doskočice Boguesa samo motivirale. U jednom trenutku ukrao im je loptu u tri uzastopna napada i zabio iz kontre te odveo Dunbar do uvjerljive pobjede. Trener Camdena nakon utakmice nazvao ga je "fenomenalnim".

"Ljudi su uvijek imali svoju percepciju, ali meni je bilo samo bitno da ne vjerujem u ono što dolazi iz njihovih usta i ne primam to srcu. Previše sam toga prošao da bih se brinuo zbog nečijih riječi. Naučio sam imati kontrolu nad osjećajima i nitko mi je nije mogao oduzeti", objasnio je Muggsy.

Srednjoškolska momčad s toliko NBA talenata morala je rasturati te je posljednje dvije sezone završila neporažena s ukupno 60 pobjeda, a USA Today ju je rangirao kao najbolju u cijelom SAD-u. Bogues, Lewis i Williams draftirani su u prvoj rundi 1987., a godinu dana stariji Wingate tada je već igrao u Philadelphiji.

Nakon dominacije u srednjoj školi Muggsy mogao razmišljati i o profesionalnoj karijeri, iako je i dalje bilo skeptika, poput Deana Smitha, legendarnog trenera North Caroline koji je tvrdio da je Bogues presitan da igra u ACC-u, najjačoj sveučilišnoj konferenciji. Nasreću, nisu svi dijelili njegovo mišljenje i Muggsy je prihvatio ponudu Wake Foresta, koji se također natjecao u ACC-u.

Zapamtio ga je i Dražen

Koliko je Dean Smith bio u krivu najbolje govori podatak da je četverogodišnju sveučilišnu karijeru završio kao najbolji kradljivac lopti i asistent svih vremena u ACC-u, a isti rekordi na Wake Forestu stoje i danas. Fantastične igre donijele su mu i poziv američke reprezentacije za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1986.

Bilo je sjajnih igrača u toj generaciji, predvođenoj legendarnim centrom Davidom Robinsonom, a tu su bili i njegov kasniji dugogodišnji suigrač iz Spursa Sean Elliott, zatim Steve Kerr, Kenny i Charles Smith, Rony Seikaly, Brian Shaw, igrači koji će ukupno osvojiti 17 šampionskih prstenova.

Na putu do zlata našla im se i reprezentacija Jugoslavije, s Draženom Petrovićem u naponu snage nakon osvojenog drugog uzastopnog europskog naslova s Cibonom, bratom Acom, Divcem, Vrankovićem, Dalipagićem, Arapovićem, Cvjetičaninom, Čuturom i Krešom Ćosićem na izborničkoj klupi.

Dražen je u to vrijeme bio najbolji europski košarkaš, ali nikad prije nije doživio takvo iskustvo, takvu napast kao što je bio Muggsy Bogues, koji se nije micao od njega, konstantno mu se motao pod nogama, stajao mu na putu i izbacivao ga iz ritma.

"Mnogi se ne sjećaju koliko je Petrović bio dobar. On i Sabonis tada su za nas bili kao profesionalci i bio je izazov igrati protiv njih. Dražen je do utakmice protiv nas postizao 27 poena, a ja sam imao sreće da ga uspijem ugasiti. Kenny Smith ga je trebao čuvati, ali pitao sam trenera da ga ja čuvam na početku, pa ako se raspuca, prepustit ću ga njemu. Ali Kenny ga ni u jednom trenutku nije morao preuzeti, zadržao sam ga na 12 poena", prisjetio se Bogues.

Dražen je prvi put zabio za smanjenje zaostatka na 19:4, pa iako se Jugoslavija vratila u utakmicu, završilo je 69:60 za Amerikance. Oni su u finalu pobijedili SSSR 87:85, koji je u polufinalu izbacio Jugoslaviju poenom razlike nakon produžetka. Dražen se kući vratio s broncom i mjestom u najboljoj petorci, a Bogues je sa svjetskim zlatom oko vrata krenuo u posljednju sezonu prije nego što će postati profesionalac.

Bol otkriva Ameriku

Dok je Muggsy započinjao svoju sveučilišnu karijeru, Manute Bol krenuo je u svoju američku avanturu i zapravo je trebao postati brucoš te iste 1983. godine. Trener Feeley je Bola i još jednog visokog mladića iz Sudana doveo u Cleveland i ponudio treneru Sveučilišta Cleveland State da ih primi u svoj program.

Ali to je u startu bilo osuđeno na propast. Ne samo da je Bol bio nepismen, nije znao ni riječi engleskog, a nije imao ni dokumente koji bi mu pokazali dob pa je trener Kevin Mackey jednostavno izmislio datum rođenja prema kojem je Bol bio 19-godišnjak, iako je vjerovao da je puno stariji. 

Višemjesečni tečajevi pomogli su mu da se nauči služiti engleskim u govoru i pismu, ali nedovoljno dobro da bi ga primili na fakultet. Zato ga je Feeley, umjesto na sveučilište, prijavio direktno na NBA draft. Bol je bio potpuna nepoznanica, a Feeley je nazvao samo dvojicu generalnih menadžera. Frank Layden iz Utah Jazza bio bi zainteresiran da nije u momčadi već imao strašnog blokera Marka Eatona. Jim Lynam iz San Diego Clippersa rekao mu je da ne mora zvati dalje.

Pisalo je da je visok 158 cm jer je "sjedio dok su ga mjerili"

Iako su ga Clippersi odabrali, Bol je još oklijevao s odlaskom u profesionalce jer mu je engleski i dalje bio loš te se bojao da neće razumjeti trenere. Osim toga, mnogi su smatrali da nešto ne valja s njegovim papirima jer mu je na putovnici pisalo da je visok 158 cm. Bol je objasnio da je sjedio dok su ga mjerili u Sudanu. Ali problemi s jezikom i dokumentima pokazali su se nebitnima jer je NBA poništila izbor Clippersa zato što je zakasnio s prijavom na draft.

Tako je naposljetku Bol ipak završio na koledžu, ali u Diviziji II, na malom Sveučilištu Bridgeport koje ima program za strane studente. Tamo je svladao engleski do razine trećeg razreda, a pod trenerom Bruceom Websterom, još jednim Feeneyevim prijateljem, pokazao je što može na terenu. 

Dvorana je stalno bila krcata, a Bol je postao senzacija te s prosjecima od 22.5 poena, 13.5 skokova i čak 7.1 blokade odveo je Bridgeport na završni turnir Divizije II. "U godinu dana učinio je za Bridgeport više nego itko drugi ikad. Dominirao je na svakoj utakmici", rekao je Webster.

Suigrač na Bridgeportu bio mu je John Mullin, čiji će brat Chris kasnije postati velika NBA zvijezda i član originalnog Dream Teama. Bol se sprijateljio s njihovom obitelji, koja ga je primila pod svoje i pomogla mu da se prilagodi Americi. Neko je vrijeme čak i živio kod njih.

Ali tijekom druge sezone NCAA je počela istraživati smije li Bol uopće igrati u njihovoj ligi i Bol je sam odlučio odstupiti te otići u profesionalce prije kraja sezone. Medijima je objasnio da mora zarađivati novac kako bi izvukao sestru iz Sudana, u kojem je u međuvremenu ponovno počeo građanski rat.

Do kraja sezone igrao je za Rhode Island Gullse u novoosnovanoj USBL ligi, zatim se prijavio na NBA draft 1985., ovaj put na vrijeme. U te je dvije godine već solidno naučio engleski, često koristeći crnački sleng koji je pokupio od novih prijatelja, ali i popkulturne reference poput stihova pjesama i citata iz reklama. 

Naviknuo se i na američki stil života, sredio zube, navukao na pizzu i pivo te sa sablasna 82 kilograma, koliko je imao po dolasku u SAD, došao na i dalje mizeran 91 kg. Ali bio je to svakako zabavniji način debljanja od onih kojima je pokušavao kao dječak, kad bi danima sjedio na mjestu i ispijao preko deset litara mlijeka na dan, samo da bi se sva novostečena mast uskoro istopila.

Boju kože su mu opisivali kao "ponoć bez mjesečine" i "tamniju od tame"

Kad su ga Washington Bulletsi izabrali u drugoj rundi kao ukupno 31. pick, odmah su ga poslali treneru snage, a godinu dana kasnije i u nutricionistički kamp u kojem je u samo šest tjedana nabio gotovo 15 kila te došao na pripreme vidljivo jači i spremniji. Na prvim je mjerenjima deset dizanja iz benča mogao ponoviti s maksimalno 20 kila, a struk mu je bio širok svega 80 cm.

Bulletsi su ga doveli kao projekt za budućnost s kojim treba još puno raditi, a i zbog njegove fizičke pojave. Na početku je bio puno više atrakcija nego košarkaš. Ljudi su dolazili osobno vidjeti to izduženo afričko čudo, toliko zagasite boje kože da su je američki novinari opisivali kao "ponoć bez mjesečine" ili "tamnijom od tame".

Manute je postao zvijezda nakon što se startni centar Bulletsa Jeff Ruland ozlijedio i on je morao uskočiti u njegovu ulogu. Odmah se dokazao kao jedan od najboljih obrambenih igrača lige te u prvoj sezoni sakupio 397 blokada, što je drugi najbolji učinak u povijesti. Iako je naučio obuzdavati svoj zapaljivi temperament zbog kojeg se često tukao u Khartoumu, znao je uzvratiti udarac te je sudjelovao u jednoj od najpoznatijih NBA tučnjava 80-ih protiv Jawanna Oldhama iz Chicaga.

Sve mu je to donosilo još veću popularnost i interes medija, koji su ga obožavali ispitivati o visini, što je brzo postalo naporno. Ispitivali su i njegove prijatelje, koji su im rekli da je Manute jednom u Africi ubio lava, a on ju je razvio u ep o svom junaštvu.

"Pitali su me sve i svašta i vjerovali u sve što im kažem", rekao je jednom Bol i dao naslutiti da se samo šalio. A znao je to činiti i suigračima. Kasnije, kad će već igrati u Philadelphiji, do suigrača su došle glasine da je puno stariji nego što su mislili, a on ih je trolao. Jayson Williams jednom ga je pitao za krugove na glavi, misleći na ožiljke od obreda muškosti. Bol mu je rekao da svakih pet godina kamenom ureže jednu crtu, a ovaj je u šoku zaključio da je Bolu 55 godina.

No u njegovoj drugoj NBA sezoni Bulletsi su doveli Mosesa Malonea i Bol je opet završio na klupi, ističući se tek na utakmicama dok je ovaj bio ozlijeđen, na kojima je znao ubilježiti i triple-double s blokadama. Ali sveukupno minutaža mu je drastično opala i ponovno su ga svi počeli gledati prvenstveno kao atrakciju.

Tješilo ga je to što su mu dobro plaćali za reklame i razna snimanja, poput onog kad su ga zvali da pozira sa 170 cm visokim Spuddom Webbom, tada najnižim igračem lige. Samo nekoliko tjedana poslije Bulletsi su na draftu 1987. kao 12. pick izabrali Muggsyja Boguesa i bilo je jasno da će cirkus postati svakodnevica.

Freak show

To je za Bola istovremeno bilo i prokletstvo i blagoslov, jer dok je njihova razlika od 71 cm svakako bila od posebnog interesa medija i navijača, barem je dobio nekoga tko će preuzeti dio svjetala reflektora koja su ih obasjavala iz pogrešnih razloga.

Bogues je imao još veću potrebu da se dokaže jer je unatoč izvrsnoj sveučilišnoj i srednjoškolskoj karijeri, unatoč nevjerojatnom odrazu od 44 i 1/4 inča, nepunih 10 cm manjem od Michaela Jordana, i dalje na prvi pogled bio patuljak u zemlji divova.

"Bulletsi neće osvojiti naslov ove sezone, a s Boguesom i 231 cm visokim članom plemena Dinka Manuteom Bolom trebali bi prodati puno ulaznica", napisao je Daily Register u najavi sezone. I navijači i mediji učestalo su koristili pojam "freak show", a čak ga je upotrijebio i klupski glasnogovornik rekavši da će nastojati svesti "freak show" na minimum. Pa ipak, Muggsyja je kao novog igrača prigodno predstavio najniži senator u Washingtonu.

Košarkaško opravdanje za stvaranje ovog neobičnog tandema Bulletsi su nalazili u obrani, očekujući da će Bogues igrati presing po cijelom terenu, a ako lopta ipak dođe blizu koša, Bol će je zaustaviti. I dok je u obrani to imalo smisla, u napadu su Bulletsi igrali katastrofalno, najsporijim tempom u ligi, što je Muggsyjevu brzinu, njegov najveći adut, činilo potpuno beskorisnom. Bol je igrao malo i slabo, Bogues se mučio u napadu i nakon mjesec dana izgubio mjesto u startnoj petorci, a otprilike toliko je trajalo i zanimanje navijača za novi "freak show" u gradu.

Ali zato je njihov odnos rastao, zajedno su proživljavali tešku sezonu i na neki način jedan drugome postali distrakcija za probleme. Jedan drugome priređivali su spačke, znali su igrati jedan na jedan nakon treninga, a kad je Muggsy nekim čudom blokirao svog 71 cm višeg prijatelja, ovaj ga je 20 minuta naganjao po dvorani.

Bol se htio i hrvati s Boguesom, koji je to u mladosti jako dobro radio, ali bio je uvjeren da ga može pobijediti unatoč prenezgrapnoj građi za taj sport. Koristio je dugačke ruke i prste da ga bocka izdaleka, a kad mu je to jednom učinio u liftu, Muggsy ga je zgrabio i podignuo tako da je ovaj glavom lupio o strop, što je pokrenulo još jednu potjeru kao u crtićima.

No njihova zajednička priča potrajala je samo godinu dana. Iduće godine u NBA ligu primljena su dva nova kluba, koja su igrače birala na ekspanzijskom draftu. Bulletsi nisu stavili Boguesa na popis od osam igrača koje su zaštitili i najniži NBA igrač u povijesti završio je u Charlotte Hornetsima. Bola su pak Bulletsi istog mjeseca razmijenili u Golden State.

Tragedija za tragedijom

Nastavak karijere obojici je nastavio nositi vlastite izazove, na terenu i izvan njega. Bogues je, recimo, u Charlotteu dočekan ponižavajuće. Trener Dick Harter nije odobravao njegovu akviziciju pa kad su ga novinari pitali o njemu, posprdno je kleknuo, spuštajući se na Muggsyjevu visinu i rekao: "Hoće li patuljak zaista smetati jednom Patricku Ewingu?"

U drugoj sezoni u Charlotteu, nakon što je Harter smijenjen, Muggsyju je konačno svanulo jer su sljedeći treneri forsirali brzi stil košarke koji mu je puno više odgovarao. Kad je klub 1991. i 1992. na draftovima izabrao Larryja Johnsona i Alonza Mourninga, brzo je postao jedna od najuzbudljivijih mladih momčadi lige s Muggsyjem u ulozi dirigenta na parketu.

Hornetsi su 1993. došli do drugog kruga doigravanja, gdje su ih čekali Boston Celticsi s Boguesovim starim školskim prijateljem Reggiejem Lewisom, koji je u NBA ligu već došao do All-Star razine. Već u prvoj četvrtini prve utakmice Lewis se srušio i zbog jake vrtoglavice morao napustiti igru. Otkrili su mu rijetku srčanu manu zbog koje je trebao završiti karijeru, ali Lewis nije htio ni čuti te je tražio mišljenje drugog liječnika, koji mu je rekao da je sve u redu. Dva mjeseca poslije, igrajući s prijateljima, Lewis je doživio srčani udar i preminuo.

Kao da mu gubitak prijatelja i vršnjaka nije bio dovoljan, osam dana nakon sprovoda Muggsy je saznao još jednu bolnu vijest. Preminuo mu je i otac. 
Dok je Richard Bogues služio dvadesetogodišnju kaznu, Tyrone ga prvo nije želio posjećivati, ali kako je odrastao, shvatio je da je važno zadržati odnos s njim. Tata je ponosno pratio njegovu karijeru iz zatvora, ali bilo je kasno za pravi odnos oca i sina. Očinsku figuru Muggsy je u međuvremenu pronalazio u trenerima i starijim igračima.

Izlazak iz zatvora Richardu nije pogodovao, samo se vratio starim navikama i zaglibio u drogu, često u društvu starijeg sina Chuckieja, koji se nikad nije uspio skinuti s poroka. Par godina kasnije pronađen je mrtav u napuštenoj kući u blizini stare Muggsyjeve škole. Presudila mu je upala pluća uzrokovana predoziranjem.

Muggsy se nije bojao ni Jordana, a glumio je s njim u Space Jamu

Dvije osobne tragedije kao da su dale dodatnu snagu i inspiraciju Boguesu, koji je sljedeće sezone imao double-double prosjek od 10.8 poena i 10.7 asistencija, a u sezoni 1994./1995. Hornetsi su ostvarili 50 pobjeda, ali i naletjeli na Chicago Bullse s Michaelom Jordanom, koji se taman vratio iz prve mirovine. 

Muggsy se nije bojao prihvatiti obrane na najvećem svih vremena. Jordan ga nije doživljavao i kurčevito mu je okrenuo leđa te ga odgurivao, no Muggsy nije ustuknuo, nego je iskoristio trenutak nepažnje i odnio Jordanu loptu iz ruku. 

Iako ga je i sam vrijeđao i omalovažavao u igri, nazivao ga patuljkom, Jordan je poštovao Muggsyja, a uskoro su surađivali i izvan terena kad je 1996. snimljen Space Jam u kojem je Bogues - uz suigrača Larryja Johnsona, Charlesa Barkleyja, Patricka Ewinga i 229 cm visokog Shawna Bradleyja bio jedna od zvijezda kojima su zli Monstarsi ukrali košarkaške vještine u planu da pokore svijet.

Nakon Space Jama Muggsyjeva popularnost bila je na vrhuncu, ali privatno i profesionalno proživljavao je nove drame. Teška ozljeda koljena odstranila ga je s terena veći dio sezone, supruga ga je ostavila, a umjesto nje uselio se brat Chuckie, koji je nakon višedesetljetne narkomanije nekim čudom još bio živ, ali jedva. Tyrone je pronašao novu životnu svrhu u pomaganju bratu da se skine s droge.

"Da sam ga poslao na rehabilitaciju, zaista mislim da bismo ga izgubili", rekao je Muggsy, koji je bio uz brata tijekom najtežeg razdoblja odvikavanja, držao ga za ruku dok se tresao i vrištao, hranio ga i čistio ono što bi povratio. Upoznao ga je sa suigračima koji su ga posjećivali i šutirali na koš s njim. Tri mjeseca kasnije bilo mu je bolje. Chuckie se zauvijek očistio.

Ali nakon ozljede koljena Muggsy je izgubio na brzini i eksplozivnosti i više nikad nije bio igrač kao ranije. Novi trener Dave Cowens čak ga je tražio da se umirovi, a klub je doveo novog razigravača Davida Wesleyja. Malo nakon početka sezone 1997./1998. Hornetsi su svog posljednjeg preostalog igrača iz originalne postave trejdali u Golden State.

Iako je startao na samo 31 utakmici, Bogues je bio najbolji asistent Warriorsa te sezone, ali bilo je jasno da tako sitan igrač koji izgubi na brzini i pokretljivosti više ne može uspješno nadoknađivati nedostatak visine da bi igrao na najvišoj razini. Nakon dvije godine u Warriorsima prešao je u Toronto kao iskusni mentor mladim Vinceu Carteru i Tracyju McGradyju, ali je u drugoj sezoni zbog kronično lošeg koljena odigrao samo tri utakmice i tu je bio kraj. Raptorsi su ga razmijenili u Dallas, za koji nikad nije zaigrao.

Miljenik navijača i maskota

Za razliku od Boguesa, Manute Bol nije uspio svoju košarkašku karijeru prenijeti u novi milenij. U Warriorsima je proveo dvije sezone i unio novi element u svoju igru - počeo je šutirati trice, što je mamilo uzdahe kad bi ispustio loptu iz ruku i erupciju oduševljenja kad bi zabio. Ako bi promašio, ispričao bi se suigračima s "my bad", što je izraz koji možda nije osobno izmislio, ali je svakako pomogao u njegovu širenju u urbani sleng.

Warriorsi su ga doveli na nagovor svoje zvijezde Chrisa Mullina, s kojim se zbližio tijekom dana na Bridgeportu i uskoro su mediji imali novi omiljeni tandem, ovaj put ne zbog razlike u visini, nego nijansama kože. Jedan je bio "Ponoć bez mjeseca", a drugi tip kojeg je Bol od milja zvao Kreda zbog izrazito bijele puti i stalno ga nagovarao da ode na Havaje poraditi na tenu. 

Postali su nova cirkuska atrakcija koja je krasila naslovnice, ali poduprta iskrenim prijateljstvom koje je toliko naraslo da je Manute jednom od svojim sinova dao ime Chris, koji je time potpuno odudarao od braće s tradicionalnim Dinka imenima.

Sljedeće tri godine Bol je proveo u Philadelphiji i na jednoj utakmici zabio senzacionalnih šest trica. Sve to vrijeme igrao je 15-20 minuta po utakmici i imao prosjek manji od dva poena, ali veći od tri blokade. Naposljetku, bio je i ostao atrakcija, ali i maskota svih momčadi za koje je igrao i miljenik navijača.

Sve dok 1993. nije završio u Miamiju, što je označilo početak kraja. U NBA ligi formalno je proveo još dvije sezone, ali zaigrao je na samo 19 utakmica za četiri različita kluba. Washington ga je nakratko vratio da pomaže kao mentor njihovom novom centru i surekorderu mu po visini, 231 cm visokom Gheorgheu Muresanu, a zatim i Philadelphia da isto čini s dva centimetra nižim Shawnom Bradleyjem.

Iduće sezone Bol se vratio u Golden State i činilo se da će oživjeti karijeru, ali nakon pet utakmica ozlijedio je koljeno i tu je bio kraj. Poslije se okušao u Italiji i Kataru te se konačno umirovio 1998. godine jer mu je reuma napala zglobove.

U svojih 10 sezona u NBA ligi Manute Bol ostao je zapamćen kao nevjerojatan bloker, iako nikad nije igrao više od 26 minuta po utakmici kao u prvoj sezoni. Kad bi se njegove brojke preračunale kao da je na svakoj utakmici igrao punih 48 minuta, imao bi prosjek od suludih 8.6 blokada, gotovo tri više od drugoplasiranog Marka Eatona (5.8).

U društvu je bio poznat kao duhoviti veseljak, a Charles Barkley posebno ga je obožavao dok su zajedno igrali u Philadelphiji. "Kad bi svi ljudi na svijetu bili kao Manute, to je svijet u kojem bih volio živjeti", rekao je jednom Barkley, koji je volio njegov smisao za humor i stalno su jedan drugom radili spačke.

Za prvu ženu platio je 80 krava

Ali u sebi, Manute je cijelo vrijeme nosio svoje demone. Rat u Sudanu, nemogućnost da pronađe ženu, pa izazovi koje je sa sobom donosio novac... Ranih godina u SAD-u najviše ga je mučilo to što u Americi ne može pronaći adekvatnu ženu. One su bile lude za njim, ali on za njima baš i ne. "Puno pričaju i ne vole čistiti", zaključio je.

Dinka bez žene i djece nema ispunjen život. Rođakinja u Americi dovela mu je dvije djevojke iz plemena kao potencijalne supruge, ali jedna mu se nije svidjela, a ova koja jest bila je već obećana drugome. Druge ga pak nisu željele jer su se bojale da zbog ekstremne visine neće dugo živjeti.

Svake godine vraćao se kući, ali u ratom podijeljenoj zemlji nije mogao do svog južnog dijela pa je posjećivao izbjegličke kampove, a u jednom od njih upoznao je Atong, koja nije marila za priče i pristala se udati za njega. U skladu s tradicijom, njenoj obitelji isplatio je 80 krava. Za NBA košarkaša novac nije bio problem.

Atong se, dakako, preselila k njemu u Ameriku i rodila mu četvero djece, ali Manute se svake godine nastavljao vraćati i pomagati svom narodu u izbjeglištvu, čak i financirati pobunjeničke skupine, zbog čega je jednom prilikom uhićen, ali ipak pušten nakon nekoliko sati. 

Amerikance upozoravao na Bin Ladena, ali nisu ga slušali

Ozbiljno se aktivirao, snimao videosnimke u kampovima i pokazivao ih američkom State Departmentu, upozoravajući na užase koje muslimani sa sjevera rade njegovom narodu, ali i na uspon islamskog ekstremizma predvođenog Osamom bin Ladenom i Al Kaidom, koji su tada djelovali upravo u Sudanu, no Amerikanci su još bili preokupirani posljedicama Zaljevskog rata.

Kad je prešao u Philadelphiju, Bol je potpisao ugovor koji će mu u svakoj od tri godine donijeti više od milijun dolara. Dobar dio tog novca slao je u domovinu, ali s ostatkom nije znao te je većinu zapio i prokockao, gotovo ne dopuštajući suigračima da išta plaćaju u njegovu društvu. Druge je pak pijane noći pripisivao diplomaciji, družeći se sa Sudancima iz arapskog dijela i Darfura, među kojima su mnogi imali dobre političke veze u domovini.

Kad je završio karijeru, sudanska ga je vlada kao svojeg najpoznatijeg državljanina na svijetu pozvala da sudjeluje u mirovnim pregovorima, čak mu i ponudila mjesto ministra. Brak s Atong mu se raspao, sav novac je podijelio ili spiskao i Bol je odlučio prihvatiti ponudu i vratiti se u domovinu.

No, baš u to vrijeme Amerikanci su odlučili pozabaviti se problemom na koji ih je Bol godinama ranije upozoravao - Osamom bin Ladenom. Njihovi obavještajci vjerovali su da su pronašli lokaciju u kojoj se stvara kemijsko oružje te je bombardirali, a sudanska je vlada počela sumnjati da je Manute špijun.

Kako bi se uvjerili da nije, uvjetovali su mu da prijeđe na islam ili izgubi posao. No, kao katolik kojeg su od djetinjstva učili da mrzi muslimane, odlučno je odbio. S nekima od njih se sprijateljio, s mnogima je naučio surađivati, ali nije mogao postati jedan od njih.

Tri godine u izbjeglištvu

Bez posla, bez novca od košarkaške karijere, Bol je morao prodati kuću u Khartoumu i živjeti u unajmljenoj kući koju je dijelio s 14 rođaka. Ponovno se oženio, i to dvaput, a prva od novih žena Ajok rađala mu je novu djecu, među kojima i današnjeg košarkaša Phoenix Sunsa Bola Bola. Vlasti su ga i dalje nadgledale, ne dopuštajući mu da napusti grad, a kamoli zemlju. Reuma u zglobovima bila je sve jača, a bez novca za terapije, živio je u bolovima.

Tri godine kasnije, uz pomoć prijatelja iz Amerike koji su odgovorili na njegov masovni e-mail, uspio je u dobro organiziranoj akciji pobjeći iz zemlje s Ajok i djecom, ali njegova polusestra Achuil nije mogla dobiti vizu jer nije imao papire kojima bi dokazao da joj je zakonski skrbnik pa su na nekoliko mjeseci svi zajedno zapeli u Egiptu. Bio je u Kairu kad je na televiziji gledao njujorške tornjeve blizance u plamenu i čuo da je za to odgovoran čovjek na kojeg je godinama ranije upozoravao Amerikance.

Konačno, više od tri godine što je iz Amerike otišao kao slavni sportaš, vratio se kao izbjeglica. To je ipak obećana zemlja, s puno više mogućnosti za zaradu, kako za ponovno osovljavanje na noge tako i za novu novčanu pomoć svom narodu. Na ovaj ili onaj način. 

Opet je postao cirkuska atrakcija

A najbolji i najbrži način bio je da se opet čuje za njega, ne u političkim, nego u showbiz krugovima. Zato nije dvojio treba li prihvatiti priliku da se uključi u Celebrity Boxing, novi reality show u kojem su propale zvijezde ulazile u ring i mlatile se dok im se publika smije. Za protivnika je želio Dennisa Rodmana, ali ovaj je začudo odbio.

TV mreža pronašla je zamjenu u Williamu Perryju zvanom Frižider, pretiloj bivšoj NFL zvijezdi koja je postala hit kad su ga Chicago Bearsi počeli koristiti kao running backa. Baš poput Bola, i on je prvenstveno bio atrakcija koja je usput bila talentirana za određeni segment igre. 

Petnaest godina nakon što je dijelio svlačionicu sa 71 cm nižim Boguesom, Manute je ponovno postao "freak show". Sve tri runde koristio je golemi raspon da udara po i 200 kila teškom Frižideru bez da mu se približi te pobijedio uvjerljivom jednoglasnom sudačkom odlukom.

Ljudi su ga ponovno počeli prepoznavati, skandirati mu, tražiti autograme, a krenule su i nove ponude za bizarne priredbe pa je tako nakratko postao džokej i pozirao u uniformi pokraj konja, iako ga nikad nije zapravo zajahao. Dio ljudi mu se divio, dio ga sažalijevao jer ponovno mora raditi cirkus od sebe i rasipati dostojanstvo.

Ali dolari su sjedali na račun, nije bitno na koji način. Bol se povezao sa sudanskom dijasporom, pomagao izbjeglicama da dođu u Ameriku i posjećivao ih u novim domovima kako bi im pomogao da se smjeste i uklope. No sve se promijenilo kad je u medije dospio ispad koji se u Americi smatra obiteljskim nasiljem te su ga se svi sponzori uskoro odrekli.

Vratio se kocki i piću, a jedne večeri ljeta 2004. na putu kući iz kockarnice sjeo je u taksi. Dakako, nije znao da je za volanom pijani vozač bez dozvole, koji će nekoliko minuta kasnije izletjeti s ceste, a Bol kroz prozor iz njegova auta. Kad je stigla hitna, morali su spojiti dva nosila da ga unesu u helikopter i prevezu u bolnicu na intenzivnu njegu s teškim ozljedama.

Bez novca i zdravstvenog osiguranja nije mogao plaćati liječenje, ali uskočili su stari prijatelji i suigrači, predvođeni Mullinom koji je kao novi dopredsjednik Warriorsa organizirao dobrotvorne utakmice i priredbe da pokrije troškove rehabilitacije.

Manute je u nesreći doslovno oderao dijelove ruke i noge, skinuvši s njih i ono malo mesa što je na njima imao. Liječnici su mu doslovno morali spojiti ruku s trbuhom kako bi održali cirkulaciju i spasili je od amputacije. Preživio je i oporavio se, ali više nije mogao hodati bez štapa.

U takvom je stanju 2005. dočekao vijest da je u Sudanu potpisan mirovni sporazum koji je nakon 22 kontinuirane godine okončao građanski rat, u kojem je što zbog nasilja što zbog gladi i suše život izgubilo između milijun i dva i pol milijuna ljudi, najviše u južnom dijelu. Sporazum je bio i osnovni preduvjet za referendum kojim će Južni Sudan 2011. proglasiti neovisnost.

Izgradio je školu u svom selu i ostao pomagati. Kampanja ga je koštala života

No, trebalo je ispuniti i brojne druge preduvjete, a Bol nije mogao dopustiti da priča protekne bez njega. Svake se godine vraćao kući, konačno je mogao i u svoj Turalei, u kojem je izgradio prvu osnovnu školu i tako novoj djeci omogućio obrazovanje o kakvom je maštao kao dječak osuđen na čuvanje krava.

Na nacionalnoj razini ključni su bili izbori 2010., na kojima je Oslobodilački pokret sudanskog naroda, s kojim je Bol desetljećima surađivao, trebao pobijediti kako bi Južni Sudan proglasio neovisnost. Umjesto da se vrati u SAD na terapije, ostao je u Sudanu i stiješten u kamiončiću truckao se od sela do sela po divljim putevima kako bi pomagao u kampanji.

Stanje mu je bilo sve lošije, u nekim selima nije mogao sam izaći iz vozila niti stajati, a uz artritis je negdje pokupio i kožnu bolest koja mu je uz agoniju u zglobovima uzrokovala i užasan svrab. Kad se vratio u Ameriku na liječenje, bio je potpuno iscijeđen i gotovo nepokretan. Otkazali su mu i bubrezi. Preminuo je 19. lipnja 2010.

Samo nekoliko sati prije smrti, onako nemoćan, u krevetu je likovao jer je bilo izvjesno da će njegov pokret pobijediti na izborima i donijeti Južnom Sudanu neovisnost, ali to nije doživio. Referendum je održan sedam mjeseci kasnije.

Tijelo mu je preneseno u Sudan u posebnom lijesu dugačkom gotovo dva i pol metra, a na ispraćaj u Turalei došlo je 10.000 ljudi iz Amerike, Europe i svih dijelova Sudana koji su se došli oprostiti od najpoznatijeg i najomiljenijeg Sudanca u povijesti. U njegovu čast u selu je postavljen i koš.

Kad je na referendumu s 98.5% glasova za proglašena neovisnost Južnog Sudana, narod je postao slobodan, ali je i dalje ostao siromašan, neobrazovan i nezaštićen od bolesti i nasilja, koji nisu nestali. Oko granica su uskoro opet izbili sukobi, samo što to više nije bio građanski, nego međudržavni rat, koji je trajao godinu dana. Već 2013. izbio je građanski rat unutar Južnog Sudana jer se novoizabrana vlast naposljetku pokazala autokratskom i izazvala pokušaj puča. Taj je rat potrajao daljnjih sedam godina i odnio još 400.000 života.

Manute Bol doslovno je dao život za svoj narod, upropaštavajući ionako krhko zdravlje u kampanji, a na kraju se ispostavilo nebitnim jer su se ljudi kojima je vjerovao okrenuli protiv tog naroda i samo uzrokovali nove užase.

Tragični sanjar koji je bio i ostao cirkuska atrakcija

Iako je njegova sportska karijera više nalikovala na zabavnu komediju, njegov je život bio puno tragičniji nego što ga fanovi pamte. Za njih je bio cirkuska atrakcija, freak show, mamac za gledatelje. Za suigrače je bio zabavna, duhovita dobričina koja ih je blokadama spašavala na terenu i častila pićima izvan njega. Za Dinke i narod Južnog Sudana bio je junak i sanjar koji nije doživio da mu se san ispuni i pretvori u novu noćnu moru.

Za Muggsyja Boguesa bio je prijatelj s kojim je dijelio neželjenu slavu zbog fizičkog izgleda dok se trudio dokazati da pripada svijetu koji u njega nije vjerovao. U tome je uspio tek nakon što su se rastali, ali i 35 godina poslije Bol je još dio njegovog života.

Bogues se nakon igračke karijere okrenuo privatnom biznisu, a košarci se nakratko vratio 2005. kao trener WNBA ekipe Charlotte Sting, u kojoj su sve igračice bile više od njega. Okušao se i kao trener muške srednjoškolske ekipe, a 2014. postao je ambasador Charlotte Hornetsa koji su te godine vratili staro ime.

Danas ga se ponekad može vidjeti kao gosta u podcastovima u kojima priča o svojoj neobičnoj karijeri i izazovima s kojima se susretao i inspiracija je svim ljudima niskog rasta da možda i oni mogu uspjeti u profesionalnoj košarci, poput 170 cm visokog Marquisa Nowella koji je ovog ljeta stigao u NBA.

Ali pitanje koje ga baš nitko ne propušta pitati odnosi se na "onog dugačkog tipa s kojim je igrao godinu dana". A on, znajući što publika želi čuti, ponavlja priče o hrvanju, bockanju u liftu i blokadi nakon koje ga je krakati prijatelj naganjao po dvorani, kao u crtiću o Tomu i Jerryju. Za dublji, tragični dio priče, nikog ionako nije briga.