Juventus je doživio debakl
PRVI PUT nakon 11 godina Juventus neće osvojiti ništa. Nedavno je izgubio finale kupa od Intera, a u ligi nije bio ni blizu finala. Ni u jednom trenutku nije bio više od četvrtog mjesta, koje mu je bilo minimalni cilj, a to mu se nije dogodilo ravno 60 godina. Ali navijače najuspješnijeg talijanskog kluba od izostanka trofeja još više boli to što su cijelu sezonu igrali grozan nogomet i što Max Allegri nije ni pokazivao naznake da će uskoro biti drukčije.
Na samom početku sezone Juventusu su se primarno spočitavale greške u obrani. Szczesny je u prvih nekoliko utakmica bio izravan krivac za barem tri pogotka, a bilo je tu i obrambenih grešaka u postavljanju na prekidima, kao i u linijskom postavljanju. S vremenom su takve situacije postajale rjeđe, ali konstanta koja je ostala je izostanak ikakvih ozbiljnih akcija iz otvorene igre kojima bi se zaprijetilo protivničkom golu.
Juventusove napadačke navike potpuno su suprotne onima najuspješnijih ekipa u Europi. To je ujedno potvrda da se oko njihove igre ove sezone mogu složiti svi, i statističari i oni koji su bacili oko na pokoju njihovu utakmicu.
Brojke ukazuju na probleme
Sve brojke navedene u nastavku odnose se na najboljih pet europskih liga te UEFA-ina klupska natjecanja, a krenut ćemo s metrikom očekivanih pogodaka. Ako oduzmemo jedanaesterce, Juventus ćemo pronaći tek na 38. mjestu među klubovima iz tih liga.
Efikasnost njihovih igrača nije sporna jer zabijaju 4.2 pogotka više od onoga što se očekuje od njih, no broj kreiranih šansi i način na koji dolaze do njih su zabrinjavajući. Pogotovo ako pričamo o klubu kojem nije u cilju biti samo prvak Italije već i konkurentan klub u završnoj fazi Lige prvaka.
Svakih 90 minuta Juventus kreira 2.46 akcija za pogodak, što nam pokazuje da 32 kluba u spomenutim ligama rade to češće od njih. Kada pogledamo tko su igrači koji su uključeni u stvaranje opasnih akcija, vidjet ćemo da su to primarno bekovi (točnije Cuadrado) te napadači koji kombiniraju među sobom (Dybala, Morata, Vlahović).
Dok ćemo kod brojnih ekipa, pa i u samoj Serie A, pronaći igrača iz sredine vezne linije koji se ističe po broju ključnih dodavanja ili na kojem je vidljivo da može dodavanjem ili nošenjem lopte probiti linije, kod Juventusa je Locatelli jedini koji pokušava razigravati.
Juventus nema jasan plan izlaska iz zadnje linije
Na listi veznih igrača u talijanskoj ligi moramo se spustiti do 65. mjesta da bismo pronašli njihovog prvog igrača po broju ključnih dodavanja, Adriena Rabiota. Locatelli se nalazi malo ispod Rabiota, no kod njega možemo vidjeti da često odigrava duge i uglavnom precizne lopte na bekove ili napadače. To se događa jer Juventus nema točan plan kako izaći s loptom preko golmana i stopera, no to je rijetko oružje koje mu funkcionira.
Ako se pogleda popis danas popularnih stopera, kao što su Laporte, van Dijk i Rudiger, ili onih nadolazećih, kao Kounde, Gvardiol i Torres, jasno je da je svaki od njih uglavnom impresivan kada progresivnim dodavanjem pokreće akciju.
Kod Juventusa je to nekada radio Bonucci te su njegove brojke i dalje solidne iako su onda bile bolje, no Mathias de Ligt nalazi se gotovo na samom dnu Europe po broju takvih dodavanja. Više od 80% obrambenih igrača Europe nadmašuje ga u tom dijelu igre te je on trenutno igrač preko kojeg se ne može kvalitetno krenuti u novu akciju.
Igrač Juventusa koji je to radio dobro je Chiellini te njegovim odlaskom Juventus trenutno nema braniča koji zna kvalitetnije pokrenuti akciju. Zbog toga početak akcije sa spuštanjem Locatellija među stopere ujedno djeluje kao jedino rješenje.
Treba uzeti u obzir i da se Juventusova obrana ne pomiče visoko, pa kada se lopta vraća, ona ide duboko u svoju polovicu. Korelira to dobro s podatkom da Juventus, kada ima loptu, provede samo 26% svog vremena u protivničkoj trećini. U Italiji rjeđe u napad idu samo Venezia i Spezia.
Najveći problem u vezi je strah
Gotovo nema društva koje nije barem jednom ove sezone ustanovilo kako je Juventus ekipa koja nema veznu liniju, koja ne zna kreirati, koja ne nudi uzbuđenja ni taktičke varijacije. Najjednostavnijim rječnikom, to i je točno. Ono što valja tu nadodati je da se radi o poprilično prestrašenoj ekipi, tj. treneru.
Juventus je momčad koja u usporedbi s drugim ekipama Italije gotovo i ne vrši nikakav ozbiljan pritisak. Kada pogledamo koliko su puta "stisnuli" protivničkog igrača u njegovoj trećini, možemo vidjeti da je Salernitana jedini klub koji je to radio rjeđe od njih. No količina pritiska u zadnjoj trećini nije problematična ako postoje druge stvari koje funkcioniraju u ekipi.
Naprimjer, Manchester City vrši najmanje pritiska u spomenutim europskim ligama, što je logično jer drži loptu u svom posjedu više nego ijedna druga ekipa. Tottenham ima skoro identičan posjed kao Juventus te radi još manje pritiska u napadačkoj trećini od njega. Ali Tottenham ima puno više takvih uspješnih obrambenih akcija u sredini terena i u svojoj trećini te se puno brže otvara pri osvojenoj lopti.
Juventus pak pokazuje da ne može pritisnuti protivnika te da ne dominira posjedom niti će ubojitom kontrom kazniti greške svojih protivnika. Rezultat je to i politike transfera u zadnjim sezonama gdje različiti stožeri, a i uprava, nisu imali jasnu viziju kako treba igrati.
Nanizali su brojne promašaje
Za momčad kojoj se zbog nekoliko dovedenih besplatnih igrača tepa da su kraljevi prijelaznog roka treba reći da ustvari i nisu pogodili s brojnim transferima. Tek je ovaj zimski prijelazni rok djelovao kao smislen, za razliku od zadnja dva, kada su radili zamjene Arthur – Pjanić i Danilo – Cancelo i besplatno doveli Ramseyja ili kad su s vremenom shvatili da novi igrači kao Kuluševski ne odgovaraju sustavu igre koji trener forsira.
Povratak Massimiliana Allegrija zazivao se kao povratak na staro. Od njegovog zadnjeg mandata u Juventusu je postojalo nezadovoljstvo načinom igre i rezultatima, pa čak i kada je Maurizio Sarri osvojio naslov prvaka. Međutim, Allegri trenutno djeluje kao trener koji u te dvije sezone pauze nije evoluirao, dok nogomet oko njega je.
Promjene formacije nisu donijele ništa
Koliko god je puta promijenio formaciju i početnih jedanaest u ovoj sezoni, njegov je nogomet u svim sustavima izgledao kao da je zaostao u razvoju. Često je pokušavao s formacijom 4-4-2, koja se danas rijetko viđa, pri čemu je gubio i igrača u sredini terena (pogotovo kada bi se Locatelli povukao, a njegov partner ostajao sam), a uz to bi mu na krilnim pozicijama bili igrači koji ne odgovaraju zahtjevima te uloge.
Pokušavao je nekoliko puta i s 3-5-2, pri čemu bi mu znao sjajno funkcionirati Cuadrado (npr. u porazu od Villarreala gdje se jedini istaknuo), no s lijeve strane bi stajali potpuno neučinkoviti De Sciglio ili Rabiot.
Okušao je i 4-3-3 varijaciju, pri čemu bi pokušavao upravo s Cuadradom na poziciji osmice, no tada bi mu nedostajala igra na desnom krilu. Dosta se gubio, no kako se sezona bližila kraju, ustalio je da mora zatvoriti utakmicu s pozitivnim rezultatom neovisno o protivniku.
Zamjene u utakmici donosile su više štete nego koristi
U 37. kolu protiv Lazija prilikom rezultata 2:1 radi nekoliko zamjena. Neke od njih su pozicija za poziciju, no vidjeli smo i ulazak Pellegrinija umjesto Morate te Palumba umjesto Dybale. Lazio je izjednačio do kraja utakmice.
U finalu talijanskog kupa vidjeli smo tipičan primjer Allegrijevog vođenja momčadi ove sezone. Pri vodstvu 2:1 uvodi Bonuccija umjesto Bernardeschija, prima gol za 2:2 te onda panično nakon gola vadi Chiellinija kako bi ubacio Arthura i potpuno uništava ritam momčadi u produžecima, u kojima je Inter slavio.
Paničar Allegri nasmijao je Poljake
U utakmici protiv Genoe vodi 1:0, a s novim zamjenama (iako su ovog puta one bile pozicija za poziciju) zatvara igru u zadnjih 15 minuta, pri čemu Genoa okreće na 2:1. Primjer koji je doduše najviše pokazao koliki je Allegri paničar je utakmica u kojoj je Juventus slavio, a radi se o pobjedi nad Venezijom 2:1.
Nakon pogotka Bonuccija u 76. minuti za 2:1 Allegri odmah vadi Vlahovića za Chiellinija. Venezia nije bila toliko sretna kao ovi prethodni klubovi koji su to kaznili, no medijski se radilo o najeksponiranijem potezu kada je na društvenim mrežama postala viralna snimka poljskih komentatora koji su se nasmijali na potez talijanskog stručnjaka.
Allegri vjerojatno i iduće sezone ostaje trener Juventusa. Trenutno ne postoje nikakve glasine o potencijalnom otkazu, ali postoje glasine o transferima. Ako je suditi prema njima, teško je vjerovati da ćemo gledati znatno drugačiji Juventus i iduće godine. Mete koje se spominju zadnjih dana su Di Maria i Perišić, koji unatoč svojim kvalitetama teško mogu zaokrenuti ovakav stil nogometa.
Juve čeka jako puno posla
Perišić bi i bio koristan kad bi se Allegri odlučio replicirati Interovu formaciju, no tada se postavlja pitanje o stoperima kojih nedostaje, pogotovo onih koji će kvalitetnije iznijeti loptu. Di Maria bi pak mogao funkcionirati u 4-3-3 formaciji te bi preklapanje njega i Cuadrada bilo opasno rješenje, ali ono može potrajati jednu sezonu. Upitno je i što će donijeti Paul Pogba s obzirom na formu koju prenosi iz Manchester Uniteda.
Rekonstrukcija je potrebnija na nekim drugim pozicijama, a problem je taj što Juventus nakon silnih dogovora o plaćanju na rate te posudbi s obavezom otkupa ne izgleda financijski stabilno kao nekad.
Pogotovo ne s promjenama u pravilima financijskog fair-playa koje im ne idu u korist. Pred klubom je jako puno posla na taktičkom, igračkom i tržišnom planu, a početni koraci još se ne vide. Kao ni njegov plan igre kroz čitavu ovu sezonu.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati