PRIJE nekoliko dana počeo je Afrički kup nacija. Ovo natjecanje možda nema težinu poput Europskog nogometnog prvenstva ili Copa Americe, ali ne smijemo zanemariti činjenicu da je taj turnir odavno postao baza za regrutaciju igrača za elitne europske klubove. Afrički nogomet još nije dosegao svoj vrhunac, nijedna afrička reprezentacija na svjetskim prvenstvima nije otišla do kraja, čak ni do polufinala, ali iz godine u godine napreduju.

Afrikanci već dugo nisu nogometna egzotika, a sve više igrača s Crnog kontinenta igra ključne uloge u najboljim klubovima svijeta. Prošlu sezonu u Premiershipu, najjačoj i najkvalitetnijoj ligi svijeta, obilježili su afrički igrači. Mohamed Salah, Sadio Mane i Pierre-Emerick Aubameyang podijelili su nagradu za najboljeg strijelca najgledanijeg i najspektakularnijeg prvenstva na svijetu. Premda će brojni nogometni analitičari tvrditi kako afrički nogomet pati od kroničnog nedostatka profesionalizma i ozbiljnosti neophodnih za vrhunske rezultate, svjetski nogomet bez afričkog štiha je nezamisliv.

Najmučnija priča u povijesti afričkog nogometa i jedna od najtužnijih u povijesti svjetskog

Afrički nogomet danas je cijenjen, priznat, međutim, prije nekoliko desetljeća nije postojao na mapi svijeta. Afrički nogometaši bili su rijetkost u Europi, tu i tamo bi pokoji zaigrao u nekoj od zemalja koje su po Africi imale svoje kolonije, a reprezentacije Crnog kontinenta nisu mogle ni dobiti priliku da se pojave na svjetskoj sceni. Jednostavno, FIFA ih je ignorirala. Gledajući iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno da u periodu od 1934., kad je Egipat dobio poziv da nastupi na Mundijalu u Italiji, do 1974. nijedna afrička zemlja nije dobila priliku pokazati što zna i što može u društvu najboljih na svijetu. Zair je probio led na SP-u u Zapadnoj Njemačkoj 1974., no njihova priča pokazala se najmučnijom pričom u povijesti afričkog nogometa i jednom od najtužnijih u povijesti svjetskog.

Zair prva afrička zemlja na nekom Mundijalu od 1934.

Zemlja nekad poznata kao Kongo, bivša belgijska kolonija, stekla je neovisnost 1960. godine i nalazila se pod brutalnom vladavinom Mobutu Sese Seka, koji je došao na vlast nakon državnog udara 1965. godine. Nakon što je 1971. godine zemlju preimenovao u Zair, Mobutu je zabranio bilo kakav trag zapadne kulture u toj zemlji. Zapadna imena su zabranjena u korist tradicionalnih afričkih, moderna odjeća također, a svi nogometaši koji su igrali u Europi bili su izbrisani. Mobutu im je zabranio povratak u zemlju. U početku, barem na terenu, sve se činilo idilično. Zair je u to vrijeme bio najjača afrička nogometna sila, a glavne zvijezde su bile golman Kazadi Mwamba, veznjak Ricky Mavuba i napadač Mulamba Ndaye, čijih je devet golova u pobjedničkom pohodu na Afrički kup nacija 1974. i dalje rekord.

FIFA je te godine dopustila samo jednoj afričkoj zemlji da nastupi na turniru u Zapadnoj Njemačkoj, a kroz iscrpljujuće kvalifikacije Zair je preko Maroka uspio izboriti vizu za povijesni nastup. Mobutu je u tom trenutku bio najsretniji čovjek na svijetu. Plasman Zaira u Njemačku za njega je značio trijumf njegove filozofije i ideologije. Igrače je obasipao novim automobilima, a reprezentacija i stručni stožer bili su stalni gosti u njegovoj palači. Mobutu je svakom igraču obećao premije za nastup, ali taj čin je prolongiran kad turnir krene.

Zair je bio smješten u skupini s prvakom Brazilom, Jugoslavijom i Škotskom. Reprezentacija koju je vodio jugoslavenski trener Blagoje Vidinić turnir je otvorila protiv Škota, sjajne momčadi prepune zvijezda poput Kennyja Dalglisha, Billyja Bremnera, Denisa Lawa, Jimmyja Johnstona i Gordona McQueena. Škoti su bili apsolutni favoriti, ali Zair se pokazao kao ozbiljan i dostojan suparnik.

Prije utakmice škotski izbornik William Ormond je podcjenjivački rekao: ''Ako ne možemo pobijediti Zair, bolje da spakiramo torbe i odemo doma.''

Utakmica se igrala na Westfalenu u Dortmundu, a mimo svih očekivanja, Zair je bio taj koji je dominirao susretom. Afrikanci su se razletjeli po terenu i uzbudljivim te atraktivnim stilom igre impresionirali su cijeli nogometni svijet. Škoti su ipak uspjeli nekako prebroditi oluju, stabilizirali su se i do kraja utakmice zabili su dva gola.

Kako se bajka preko noći pretvorila u noćnu moru

Škoti jesu pobijedili, ali Zair se nije osramotio. Štoviše, načinom igre, svojim duhom i pozitivom igrači Zaira postali su hit cijelog svjetskog prvenstva. No bajka je trajala samo nekoliko dana. Zair je drugo kolo igrao protiv Jugoslavije, a epilog je jedno od najvećih poniženja u povijesti nogometa.

Jugoslavija je pregazila Afrikance s rekordnih 9:0, no sve što se događalo na toj utakmici najmanje ima veze s nogometom. Igrači Zaira regrutirani su iz domaće lige, nitko od njih nije igrao u Europi i primanja su im bila takva da su jedva preživljavali. Mobutu im je obećao novac, no do isplate nikad nije došlo. Mobutu je, da pokaže svu raskoš svog režima, u Njemačku poveo valjda pola svoje Vlade, a sve je to bilo plaćeno iz fonda koji je bio predviđen za igrače. Nogometaši su shvatili što se događa i noć prije utakmice protiv Jugoslavije natjerali su predsjednika Saveza da pokuša uvjeriti diktatora da igračima isplati obećano. Sastanak je trajao četiri sata, za to su vrijeme igrači čekali vijesti u jednoj sobi, a odluka je bila negativna. Novac neće dobiti.

Razumljivo, među igračima je zavladalo ogorčenje, bijes i apatija. Većina momčadi je rekla da neće igrati protiv Jugoslavije, a kako je cijeli slučaj izašao izvan okvira zairskog stožera, u priču se uključila FIFA koja je svakom igraču platila tri tisuće njemačkih maraka samo da izađu na teren i spase ugled Mundijala. Međutim, bilo je kasno i sramota je bila neizbježna.

Nevoljko je jedanaest igrača Zaira izašlo na teren Parkstadiona u Gelsenkirchenu. Možda i jesu bili prisutni tijelom, ali duhom nisu. Igra se vrlo brzo pretvorila u farsu i može se kazati da su igrači Zaira sabotirali utakmicu u znak protesta.

U jednoj od najbizarnijih utakmica ikad odigranih, Jugoslavija je u prvih 20 minuta zabila tri gola, a mogla je još toliko. Tada izbornik Zaira Vidinić daje svoj potpis cirkusu u Gelsenkirchenu i u 21. minuti iz igre vadi vratara Muambu, do tada najboljeg pojedinca svoje ekipe, i među vratnice šalje patuljastog Dimbija Tubilandu, koji je nakon samo nekoliko sekundi primio gol. Kasnije je Vidinić govorio da će razlozi za tu zamjenu ostati državna tajna, no navodno je bio prisiljen na taj potez jer je Dimbi Tubilandu bio blizak prijatelj i osobni favorit jednog od Mobutuovih savjetnika, koji je inzistirao da ga vidi na terenu.

Lakrdija u Gelsenkirchenu

Na odmor se otišlo sa 6:0, završilo je 9:0. Samo zato što je Jugoslavija spustila gas i nije željela dodatno poniziti nesretne Afrikance. Bila je to najperverznija utakmica u povijesti svjetskih prvenstava, a za sve one koji nisu znali pozadinu priče Zair (ali i afrički nogomet u cjelini) se pokazao jadno, bijedno, neuredno i neprofesionalno.

U dvije odigrane utakmice Zair je primio 11 golova, a nije zabio nijedan. Nastup je bio katastrofa, ali najgore je tek dolazilo. Četiri dana nakon blamaže protiv Jugoslavije Zair je čekao najteži test - protiv svjetskih prvaka Brazila. Cijeli se svijet smijao Afrikancima, no predsjedniku Mobutu nije bilo do smijeha. Posramljen, ponižen, potpuno bijesan, odlučio je intervenirati.

''Odmah nakon utakmice protiv Jugoslavije poslao je stražare u naš hotel. Zatvorili su nas u sobe, zabranili su pristup svim novinarima i poručili nam ako izgubimo više od tri gola razlike, da se nitko od nas neće moći vratiti kući'', rekao je Mwepu Ilunga u intervjuu za BBC.

Najbizarniji slobodnjak ikad i jedan od najkontroverznijih događaja u povijesti Mundijala

Ne treba biti posebno mudar za zaključiti u kakvoj se atmosferi igrala ta utakmica. Brazil je poveo golom Jairzinha u 13. minuti, a u 67. je Rivelino zabio za 2:0. Igrači u zelenim dresovima bili su u panici. Očaj i strah se mogao iščitavati s njihovih lica. Nije bio to strah pod poraza, već strah za vlastite živote. A onda, dvadesetak minuta prije kraja utakmice, dogodio se trenutak koji je obilježio ne samo tu utakmicu, nego je postao jedan od najkontroverznijih detalja u povijesti nogometa.

Jairzinho i Rivelino su se pripremali izvesti slobodan udarac iz obećavajuće pozicije, a u tom je trenutku iz živog zida Zaira izletio Mwepu Ilunga i svom je snagom napucao loptu duboko u polje. Nikome nije bilo jasno što se upravo dogodilo. Igrači Brazila pitali su suca što se dešava, publika na tribinama je umirala od smijeha, a komentatori BBC sprdali su se s ''afričkim nepoznavanjem nogometnih pravila.''

Cijeli se svijet sprdao s čovjekom koji je strahovao za svoj život i samo je kupovao vrijeme

Istina je bila posve drugačija. Ilunga nije bio blaženo nesvjestan zbivanja oko sebe, bio ih je itekako svjestan. Bio je to čovjek koji se bojao za svoju, ali i budućnost svojih kolega. Pristao je na rizik da u očima svjetske javnosti ispadne budala, samo kako bi kupio vrijeme. U tome je uspio. Brazil je do kraja utakmice zabio još jedan gol, ali Zair nije izgubio s četiri razlike. Premda osramoćeni, igrači su se smjeli vratiti kući, ali većina njih više nikad nije zaigrala nogomet.

Bijesni Mobutu je izgubio interes za nogomet, povukao je sva sredstva za sport i umjesto toga novac je uložio na organizaciju čuvenog meča između Georgea Foremana i Muhammada Alija, u sportskog povijesti poznatog kao ''Rumble in the Jungle''.

Mobutu je uništio Zair, opustošio ga je i bacio ga koljena, a iz zemlje je pobjegao 1997. Samo nekoliko mjeseci nakon bijega umro je u glavnom gradu Maroka gdje je i pokopan. Odmah nakon njegove smrti nova vlast je zemlju preimenovala u Demokratsku Republiku Kongo.

Što se dogodilo s tužnim junacima ove naše priče? Sudbina većine njih je nepoznata. Golman Kazadi Mwamba umro je 1998. u totalnoj bijedi, Mulamba Ndaye pobjegao je u Južnu Afriku gdje je prosio na ulici sve do smrti u siječnju ove godine, a Ekofa Mbunga za život je zarađivao vozeći taksi, isti onaj automobil koji je dobio na dar od Mobutua kao nagradu za plasman na SP u Njemačkoj.

Mwepu Ilunga, čovjek koji je postao akter možda i najupečatljivije slike tog turnira - koju je komentator John Motson opisao kao: "bizarni trenutak afričkog neznanja" - ostao je u nogometu kao jedan od trenera u reprezentaciji sve do prerane smrti 2015.