U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Arsenal je 2004. osvojio Premier ligu bez ijednog poraza, a te su sezone The Invinciblesi predvođeni Henryjem i Bergkampom igrali vjerojatno najljepši i najatraktivniji nogomet na svijetu. Samo 10 godina ranije taj isti Arsenal bio je ekipa prepuna nasilnika, divljaka i pijanaca koju je mrzila cijela Engleska. Dolazak jednog neobičnog Francuza promijenio je sve. 

NA KULTNOM i za prave navijače Arsenala nikad prežaljenom Highburyju tog 3. svibnja 1998. natiskalo se 40 tisuća gledatelja kako bi svjedočili pisanju povijesti i početku stvaranja nove ere danas jednog od najomiljenijih nogometnih klubova svijeta. Igralo se zadnje kolo Premier lige, a rival Arsenalu bila je momčad Evertona.

Topnici su trebali pobjedu kako bi prvi put od 1991. osvojili naslov prvaka i konačno prekinuli zastrašujuću dominaciju sir Alexova Manchester Uniteda, koji je od uvođenja Premier lige 1992./1993. privatizirao englesko nogometno prvenstvo i od mogućih pet naslova uzeo četiri. 

Taj jedan, 1995., senzacionalno je pripao Blackburnu za jedan jedini bod, a ni do toga ne bi došlo da Eric Cantona u siječnju te godine nije dobio zabranu igranja na devet mjeseci zbog fizičkog napada na navijača Crystal Palacea. U posljednjih 90 minuta Arsenal je ušao s bodom viška u odnosu na United i jedino što je trebalo bilo je pobijediti te sezone slabašni Everton. 

Tog toplog proljetnog dana, čitav Highbury i cijeli sjeverni London bili su okupani crveno-bijelim zastavama jer nitko, ali baš nitko nije ni sumnjao da je moguće da se dogodi crni scenarij. Titula je već bila upisana, a znamo da su takve utakmice mentalno najteže za igrati.

No, doista, tog 3. svibnja momčad Arsenea Wengera jednostavno nije bila spremna kiksati. Znali su po što su došli i nije bilo nikakve šanse da ne podignu trofej prvaka. Čak i da im je s druge strane stajala neka puno jača momčad od Evertona, teško da bi imala šanse protiv moćnog, atraktivnog i samopouzdanjem maksimalno nakrcanog Arsenala. Već u 6. minuti Highbury je eruptirao kad je Slaven Bilić nespretnom reakcijom ugurao loptu u mrežu vlastitog vratara Thomasa Myhrea. 

Do kraja poluvremena je Marc Overmars zabio drugi gol, a kad je sredinom nastavka Nizozemac drugi put pogodio mrežu, slavlje je moglo početi. Ipak, kao da je nešto nedostajalo, kao da priča nije do kraja bila zaokružena. Ostalo je još dovoljno vremena da bi se i posljednja kockica mozaika složila u savršenu slagalicu.

Tony Adams je zabio najvažniji gol u životu i pogledom je tražio samo jednu osobu

Igrala se 89. minuta kad je stoper Steve Bould u maniri najplemenitijeg veznjaka fantastičnom loptom pokidao labave niti Evertonove obrane i izbacio kapetana Tonyja Adamsa u situaciju jedan na jedan s norveškim golmanom. Na stranu to što nije bilo nikakve nogometne logike da se mitski kapetan Arsenala našao u poziciji napadača, baš njegov gol je falio da sve bude onako kako treba biti.

Adams, stara i iskusna stoperčina, tu je loptu ''šukerovski'' prsima gurnuo ispred sebe i ljevicom zakucao u mrežu. Stao je, raširio ruke i zatvorio oči. U tih nekoliko sekundi, prije nego što su mu se na leđa pobacali Overmars, Ian Wright i Ray Parlour, jedan od najboljih stopera svog vremena prevrtio je cijeli svoj život, sve uspone i padove, sve pobjede i osobne tragedije i onda se, kad je otvorio oči, nasmiješio i pogledom je tražio samo jednu osobu.

Čovjeka koji je bio najzaslužniji što je s 32 godine u tom trenutku okrunjen stajao na vrhu svijeta umjesto utopljen u kaljuži alkoholizma, ovisnosti i skandala. U njoj bi vjerojatno i zaglavio da dvije godine ranije na Highbury iz Japana nije stigao za englesku nogometnu javnost anonimni i neobični Francuz Arsene Wenger.

Dolazak Wengera je šokirao novinare, navijače i igrače Arsenala

Kad je 1. listopada 1996. na predstavljanju Wengera na Highburyju prvi put vidio Francuza, bio je šokiran. Nešto slično kao Dino Rađa kad je čuo da će mu novi trener u Jugoplastici biti tada mlađahni i nepoznati Božidar Maljković. "'Ko je sad ovaj? Doveli su ga da se uči na nama", rekao je te 1986. 19-godišnji Rađa.

Dvije godine kasnije Maljković je s dječjim vrtićem s Gripa najprije pokorio Jugoslaviju, a onda krenuo u pohod čija će priča završiti proglašenjem splitskog kluba najboljom europskom klupskom momčadi svih vremena, dok će Dino postati proslavljeni centar Boston Celticsa i član Kuće slavnih.

"Kad sam ga vidio, najprije sam pomislio: 'Što je sad ovo? Što taj Francuz zna o nogometu? Nosi naočale i više sliči na učitelja nego na trenera. Nema šanse da će biti dobar kao George Graham. Govori li on uopće i engleski?'" pričao je kasnije Adams o čovjeku koji je u rekordno kratkom vremenu od najomraženije momčadi Engleske stvorio prvaka i najuzbudljiviju ekipu Premier lige te geniju koji je vjerojatno kao nitko iz temelja promijenio kulturu engleskog klupskog nogometa.

Samo 13 dana kasnije Arsenal je na Wembleyju u finalu FA kupa golovima Anelke i Overmarsa 2:0 pobijedio Newcastle i prvi put od 1971. uzeo duplu krunu, a Dennis Bergkamp je osvojio nagradu za najboljeg igrača godine.

The Invinciblesi su bili čudo, ali za Nevillea je najveći rival bila momčad iz 1998.

Arsenal je te sezone pokupio svu englesku srebrninu, a ono što je puno važnije za budućnost danas najjače i najspektakularnije lige svijeta, te sezone stvoreno je najveće rivalstvo u modernoj eri Premiershipa, ono između Uniteda i Arsenala, između Fergusona i Wengera, koje je u dobroj mjeri odredilo budućnost engleskog nogometa.

Postignuća Arsenala iz 1998. nekako su prošla ispod radara zbog nevjerojatne generacije Invinciblesa 2004., koja je naslov osvojila bez poraza igrajući najspektakularniji nogomet na svijetu, no ništa od toga ne bi bilo da nije bilo ekipe koja je 3. svibnja 1998. razvalila Everton. 

"Najbolja momčad protiv koje sam ikad igrao? Bez ikakve sumnje, ona Arsenalova iz 1998. Ta je ekipa imala sve. Tempo, moć, snagu, sjajne braniče, dobrog vratara i genijalne veznjake, fantastične napadače i vrhunskog trenera. Bila je to kompletna ekipa", rekao je u dokumentarnom filmu Fever Pitch!: The Rise of the Premier League Gary Neville, čovjek koji je u 19 godina (od 1992. do 2011.) igranja za United osvojio sve što se moglo osvojiti po nekoliko puta i igrao protiv tih famoznih Invinciblesa. Ipak, za vjerojatno najboljeg engleskog desnog beka ikad nije bilo dvojbe tko mu je bio najteži i najdraži rival, i to je naglašavao u svakom intervjuu kad bi dobio to pitanje.

Bilo bi nepošteno tvrditi da Arsenal do dolaska Wengera nije bio velika i trofejna momčad. Štoviše, 1989. su osvojili naslov nakon 18 godina čekanja (tu je titulu na krasan način opjevao veliki književnik i još veći fan Arsenala Nick Hornby u svom životnom djelu Fever Pitch ili Nogometna groznica), a ista je momčad pod vodstvom legendarnog trenera Georgea Grahama dvije godine kasnije uzela još jednu titulu sa samo jednim porazom u cijeloj sezoni.

Trofejna i moćna momčad, ali i ekipa nasilnika i pijanica koju je mrzila cijela Engleska

Topnici su 1994. u finalu Kupa pobjednika Kupova pobijedili Parmu, a iduće su sezone u finalu istog natjecanja u produžecima nakon nevjerojatne pogreške golmana Davida Seamana izgubili od Real Zaragoze. 

Međutim, taj Arsenal prije dolaska Wengera bio je odvratan u svakom pogledu. Igrom je bio negledljiv i dosadan. Suparnički, ali i domaći navijači, podrugljivo su mu godinama skandirali "Boooooring Arsenal", a karakterno bila je to skupina pragmatičnih nasilnika koja nije birala način kako doći do pobjede. Sportski duh, fair play, poštivanje igre i protivnika, sve to nije postojalo u mentalnom sklopu Grahamovih igrača.

Wimbledon Vinnieja Jonesa, Dennisa Wisea i Johna Fashanua bio je opak, ali Crazy Gang, kako su ih zvali, bio je barem rezultatski benigan i zabavan. Grahamov Arsenal nije bio nikome zabavan. Mrzili su sve, a svi su mrzili njih. 

Nick Hornby je najbolje opisao Grahamov Arsenal

"Tučnjave, pisanje tabloida o odvratnom pijanom ponašanju, nedisciplina i nezadovoljstvo postali su trademark momčadi koju je prezirala cijela Engleska. Sve to je izoliralo klub i njegove fanove od ostatka lige. Ukratko, Highbury je postao Đavolji otok usred sjevernog Londona, dom bezobraznika i zlotvora", napisao je Hornby u Nogometnoj groznici.

I to što je slavni engleski književnik napisao nije bilo nikakvo pretjerivanje. "Svaki navijač u Engleskoj bi na početku sezone, naravno, molio boga da njegov klub osvoji naslov. Ali, ako se to ne bi dogodilo, svaki od njih je razmišljao jednako - može bilo tko, samo ne Arsenal", dodao je Hornby. 

U petoj rundi FA Kupa 1987./1988. na Highburyju su igrali Arsenal i Manchester United. Arsenal je slavio 2:1, no tko zna kako bi utakmica završila da je devetka Uniteda Brian McClair realizirala kazneni udarac dosuđen za Crvene vragove. Međutim McClair je, umjesto da loptu pošalje u mrežu, izveo klasično ragbi pretvaranje i napucao je visoko preko vrata.

U tom trenutku, dok se igrač Uniteda razočarano hvatao za glavu, lijevi bek Arsenala Nigel Winterburn dotrčao je do McClaira i dobrih pola minute mu se rugao i smijao zbog promašaja. McClair tada nije reagirao, ali nije ni zaboravio ni oprostio. Tri godine je čekao trenutak kad će se osvetiti Winterburnu i dočekao ga je 20. listopada 1990.

Vodeći Arsenal je došao na Old Trafford, a osim pobjede Topnika 1:0, ta je utakmica u engleskoj nogometnoj mitologiji postala poznata kao "tučnjava 21 igrača". Sve je počelo kad je Denis Irwin uletio u noge strijelcu Andersu Limparu, a u gužvu je odmah uletio Winterburn koji je želio zaštititi suigrača. 

Bočni igrač Arsenala je nekako završio na travi, a onda je doletio McClair koji je jednim potezom iz sebe izbacio sve ono što je skupljao pune tri godine. Nogom je udario u leđa bočnog igrača Arsenala, a onda je nastao kaos. Svi igrači na terenu, osim golmana Arsenala Davida Seamana, našli su se u obračunu.

Istina, nisu se baš svi mlatili, nekoliko igrača je pokušalo smiriti strasti te su odvlačili suigrače kako ne bi došlo do još veće gužve. Sudac je pričekao da se oni najratoborniji primire da bi podijelio žute kartone Limparu i Winterburnu. Zanimljivo, nije pokazao karton ni McClairu ni bilo kojem drugom igraču Uniteda, no to ionako nije bilo toliko važno jer je dva dana kasnije reagirao FA i drastično kaznio oba kluba.

Premda su se oba kluba javno pokajala zbog sudjelovanja u tučnjavi i novčano su kaznila kolovođe kaosa, Savez nije imao milosti. Obje ekipe su kažnjene po 50 tisuća funti te su im oduzeti bodovi. Unitedu jedan, Arsenalu dva, jer su Topnici bili recidivisti zbog sličnog incidenta na utakmici protiv Norwicha.

Arsenal iz 1991. je mogla biti prva momčad Nepobjedivih samo da im kapetan i najbolji igrač nije bio u zatvoru

Na kraju se pokazalo da ta dva oduzeta boda Arsenalu nisu značila ništa. Topnici su tu sezonu pragmatičnim i tvrdim nogometom osvojili prvenstvo s čak sedam bodova prednosti u odnosu na drugoplasirani Liverpool, a navijači su tijekom proslave titule na Highburyju uz taktove tradicionalne pjesme She'll Be Comin' Round The Mountain, prkosno, da ih cijela Engleska čuje, pjevali "Možete si zabiti ta dva jebena boda u dupe". Jedini poraz u sezoni Arsenal je doživio protiv Chelseaja. Tada u momčadi nije bilo kapetana i vođe obrane Tonyja Adamsa. 

"Mogli smo pobijediti i u toj utakmici samo da sam ja bio trijezan. Te smo sezone izgubili samo jednu utakmicu. Mi smo trebali biti The Invinciblesi (Nepobjedivi), ali umjesto na terenu protiv Chelseaja, toga dana sam bio u zatvoru Chelmsford", pričao je Adams godinama poslije. Poseban problem u svlačionici Arsenala bio je alkohol. A poseban problem s njim imao je njen kapetan. 

Umjesto na turneju u Singapur, Adams je završio u zatvoru 

Momčad Arsenala je 6. svibnja 1990. sa zračne luke Heathrow kretala za Singapur. Ideja je bila da to bude rekreativna turneja za kraj sezone s kojom bi klub nešto i zaradio, a Adamsu se u Aziju i nije baš išlo. No, morao je. Iz stana je otišao rano ujutro, računao je da ima dovoljno vremena do leta.

Kad je već morao raditi nešto što ga ne veseli previše, odlučio se bar zadovoljiti s nekoliko "bezopasnih" piva u obližnjem pubu. Kako to inače biva u svakodnevici alkoholičara, dva-tri piva postalo je pet, a pet se pretvorilo u gajbu.

Tulum se pretvorio u kućni party s roštiljem i bačvama piva, a dobro obaviješteni paparazzi uhvatili su Adamsa kako s prijateljima u alkoholnom deliriju, umjesto da ide na aerodrom, igra kriket u vrtu.

Veselom društvu navodno su se priključile i neke dame, pa je engleski žuti tisak Adamsove nestašluke idućeg dana opisao kao pijano orgijanje. Ipak, u jednom trenutku, kapetan Arsenala se sjetio da bi se trebao priključiti suigračima i krenuo je doma spakirati se. 

"Nisam želio ići u Singapur i u jednom trenutku sam shvatio da sam se tog jutra malo preračunao i da nema šanse da se vratim kući, spakiram se, odvozim 60-ak kilometara do aerodroma i stignem na vrijeme. Zapravo, jedva sam napravio i 60 metara", napisao je Adams u svojoj autobiografiji Ovisnik.

Jureći velikom brzinom, izgubio je kontrolu nad autom, srušio je telegrafski stup, zavrtio se na cesti, probio ogradu i zabio se u cigleni zid jedne kuće. Cijeli prednji dio automobila je bio uništen, slomljeno vjetrobransko staklo pljuštalo je po Adamsovoj glavi, a samo zahvaljujući neobjašnjivoj sreći je ostao živ.

Adams do tog dana nikad nije koristio sigurnosni pojas, no tko zna, u onom pijanstvu se valjda vezao, ili mu je to učinio netko od prijatelja, vidjevši u kakvom je stanju sjeo za volan. Kako bilo, Tony je nakon udara neozlijeđen izašao iz auta i tako je dočekao stariji bračni par čiji je vrt uništio svojom Ford Sierrom.

Dok je kapetan Arsenala u bunilu gledao što se to, dovraga, događa, domaćini su ga uveli u kuću i skuhali mu čaj da smiri živce. Policija je stigla vrlo brzo i alkotest je pokazao da je u krvi imao četiri puta više promila nego što je to bilo dopušteno prema ondašnjim zakonima. Nekoliko tjedana kasnije krunski sud u Southendu osudio ga je na zatvorsku kaznu.

Dobio je devet mjeseci, odležao je 58 dana, dovoljno da ne igra tu utakmicu protiv Chelseaja

"Vozili ste izvan kontrole 130 jardi, što je duljina nogometnog igrališta. Nevjerojatno je da ste iz auta izašli živi, a pogotovo neozlijeđeni. Sam bog je utjecao da nikoga niste ubili ili teško ozlijedili. Možda prije niste bili u zatvoru, ali zbog ozbiljne prirode kaznenog djela, ne vidim drugu praktičnu alternativu osim kazne zatvora", presudio je sudac Frank Lockhart osudivši Adamsa na devet mjeseci.

Kapetan Arsenala je bio u šoku, ni u jednom trenutku nije ni pomislio da bi mogao završiti iza rešetaka. Kapetan, vođa, lider, preko noći je postao zatvorenik broj LE1561. 

Ipak, zbog dobrog vladanja, u zatvoru je proveo samo 58 dana, a Arsenal je od početka čvrsto stajao iza svog kapetana. Dok se cijela Engleska izrugivala s pijanicom Adamsom, klub je pokazao srednji prst svima i konkretnim primjerom objasnio najveću snagu te generacije Arsenala.

Topnici možda nisu imali najbolju momčad, vjerojatno nisu imali najkvalitetnije igrače, ali bili su obitelj i to im je bila najveća snaga te sezone. Legendarni potpredsjednik David Dein i trener Graham su svaki dan posjećivali zatvorenog kapetana, a tijekom svih 58 dana koliko je proveo u zatvoru klub mu je isplaćivao plaću. 

"Tony je veliki profesionalac i naš stav je da stojimo uz svoje igrače", stajalo je u službenom priopćenju kluba, a navijači su mu priredili ovacije kad se vratio protiv Readinga u susretu rezervnih ekipa. Arsenal je obožavao Adamsa, navijači su ga slavili jer je bio sve što je tada klub iz Londona predstavljao. Ali Tony nije previše volio Arsenal. Ne radi Arsenala kao takvog, nego jednostavno nije imao empatiju prema nikome. Zato što kronični ovisnici taj osjećaj nemaju.

"Sjećam se, igrali smo protiv Fulhama za Novu godinu, u blizini je bilo puno klinaca koji su voljeli Arsenal. Nikad nisam bio navijač niti jednog kluba. Igranje u Arsenalu sam smatrao poslom. Volio sam igrati nogomet jer je igra bila moj bijeg. Nogomet mi je bio poput alkohola", priznao je Adams u svojoj autobiografiji.

Čuveni Tuesday Club kao simbol kulture opijanja Arsenala

No, nije Adams jedini u Arsenalu imao problem s alkoholom. Početkom devedesetih, sve do dolaska Wengera, igrači Arsenala su svaki utorak provodili u pubu Bank of Friendship u blizini Highburyja, opijajući se do besvijesti.

Čuveni Tuesday Club postao je važan dio Arsenalove tradicije, a Graham, Adams i Paul Merson su kasnije pričali kako su im ti utorci bili neka vrsta team buildinga u kojima su se stvarale jake veze među igračima, koje su dovele do nekoliko naslova.

U redu, Graham bi tek tu i tamo svratio, popio bi piće, dva, proćaskao s navijačima koji bi pili skupa s igračima i otišao bi kući. Ali znao je što se događa i pravio se da ne vidi ništa. Teško je reći da je to poticao, ali očito nije imao ništa protiv.

"Bilo je to doba kad su se igrači mogli družiti s navijačima i nije bilo problema. Stari Jim bi sjedio u kutu i pušio Woodbine cigarete, a mi smo na šanku pili krigle. Nikad nisam bio teški pijanac. Šest pinti bio je moj maksimum. Nakon šeste bih se samo srušio. Ali, neki drugi, posebno Tony Adams, izdržali bi cijelu noć. Tu i tamo bih se pridružio Tuesday Clubu, možda jednom ili dvaput mjesečno, no neki poput Adamsa bi tamo bili svaki tjedan", za Independent je rekla legenda Arsenala Lee Dixon. Kapetan Adams je bio vođa na terenu, ali i na šanku.

Zašto baš utorak?

Zašto baš utorak? Arsenal je tada dijelio trening-kamp s jednim sveučilištem pa su tereni za trening bili zauzeti srijedom. Graham bi ih ponedjeljkom i utorkom "ubio" dvostrukim treningom, ali srijeda je bila slobodna. 

"Na trening ponedjeljkom svi bi došli u trenirkama, ali u utorak momci bi ponijeli odijela i bili bi spremni na noćni izlazak. Graham bi to primijetio i katkad bi pitao što se to događa, ali jasno je bilo da svi idemo van", napisao je Ray Parlour u svojoj autobiografiji The Romford Pele, koja je objavljena 2016. 

"Pijenje je bilo nemilosrdno. Vjerojatno smo previše pili, ali smo uživali u tome. Užitak je bilo samo biti u blizini Tonyja. Bilo je previše zabavno da bismo ga odbili. Kad bi Tony rekao da se ide van, bio bih poput malog psića koji je skakao za njim."

George Graham je na pijane orgije zatvarao oči

Graham je na "pijane utorke zatvarao oči", jer je smatrao da alkoholne orgije neće utjecati na izvedbe na terenu vikendom, no Parlour je priznao da su stvari izmakle kontroli i da se pilo gotovo svaki dan. Igrači Arsenala su doslovce testirali granice jedni drugima.

Nigel Winterburn, Paul Merson i još dva igrača 1990. poslani su kući s turneje u Singapuru zbog brutalnog opijanja, a Parlour je pet godina kasnije uhićen jer je mrtav pijan najprije taksista gađao krekerima, a onda ga je udario. Nekoliko mjeseci kasnije Adams i Parlour su bili privedeni jer su pijani zapalili aparat za gašenje požara u jednom restoranu. 

"Kad bih ušao u pub, osjećao sam se kao da je netko upalio svjetlo. Ne znam, imao sam osjećaj da sam ušao u neki moj svijet. Bilo je nevjerojatno. Sve moje misli, svi osjećaji... Aleluja. Moj život izvan terena bio je totalni nered, ali kad bih popio prvo piće, bio bih kralj na jedan dan. Bilo je fantastično", pisao je Adams. Igrači koji ne bi sudjelovali u opijanju bili bi smatrani uljezima i stranim tijelima.

"Ako se ne pridružite, bili biste izopćeni. Sjećam se da je Martin Keown bio primjer toga. Rekao mi je da se u njegovom prvom boravku u klubu od njega očekivalo da s vremena na vrijeme popije piće s momcima. Martin je vrlo jak karakter i nije se pridružio opijanju. Možda bi nekad popio jednu kriglu, ali nije bio dio grupe i kao rezultat toga bio je gurnut u stranu. U tom trenutku to mu je sigurno bilo jako teško. Divio sam mu se zbog te čvrstine karaktera", pričao je Dixon. 

Graham je igračima dopuštao sve, stajao je iza njih i kad je trebalo i kad nije i mračne bajke o "utorkašima" bi se nastavile prepričavati tko zna koliko još da se nije dogodio skandal koji je škotskog trenera koštao posla i zbog kojeg je nakon devet godina morao napustiti Highbury.

Graham je morao otići nakon skandala s mitom, a onda je došao Francuz koji je napravio revoluciju

Naime, 21. veljače 1995. Premier liga je dokazala da je Graham "ispod stola" uzeo 425 tisuća funti od norveškog agenta Runea Haugea kao zahvalu što je 1992. Arsenal kupio Johna Jensena i Pala Lydersena, igrače koje je zastupao Hauge. Graham je priznao nedjelo, a Engleski nogometni savez ga je izbacio iz nogometa na godinu dana. 

Škot je morao otići, a na klupu je sjeo Boltonov trener Bruce Rioch. Rioch je iz Intera doveo Dennisa Bergkampa, što je, pokazat će se, u dobroj mjeri odredilo budućnost kluba, no njegova avantura na Highburyju trajala je kratko. Nesuglasice s upravom oko transferne politike dovele su do toga da je u kolovozu 1996. dobio otkaz, a Stewart Houston pa Pat Rice bili su privremena rješenja za neko veliko ime koje je trebalo doći.

Upravo u to vrijeme Johan Cruyff je napustio Barcelonu i bio je prvi favorit za preuzimanje Arsenala. Ipak, to se nije dogodilo. Bivši trener Monaca Arsene Wenger je raskinuo ugovor s japanskom Nagoyom i 1. listopada 1996. službeno je predstavljen kao novi menadžer Topnika. 

"Glavni razlog dolaska je taj što volim engleski nogomet, korijeni igre su ovdje. U Arsenalu mi se sviđa duh kluba i njegov potencijal", bile su prve riječi prvog francuskog trenera u povijesti engleskog nogometa. Wenger je u London došao pun samopouzdanja i nabijen žestokom ambicijom te nevjerojatnom željom da uspije, ali početak nije bio pretjerano ohrabrujući.

Engleski igrači koje je zatekao u klubu nisu mu vjerovali, smatrali su da neobičan došljak nema dovoljno nogometnog znanja, a što je najvažnije, nije im padalo na pamet mijenjati svoj stil života. Francuz je od prvog dana naišao na otpor senatora u klubu. Posebice kad su u sjeverni London počeli pristizati sve brojniji Francuzi.

Wenger je odmah po dolasku u Arsenal iz Milana doveo Patricka Vieiru i Remija Gardea iz Strasbourga, a nekoliko mjeseci kasnije iz Monaca Gilesa Grimandija i Emmanuela Petita. Nagle promjene u klubu pokazale su oštar kontrast između starosjedioca i pridošlica i velik priljev francuskih igrača doveo je do snažnog sudara kultura u svlačionici Arsenala.

''Mi ločemo, oni puše, pa kako Wenger misli da ćemo osvojiti naslov?''

Premda mu se nisu sviđale navike engleskih igrača, Wenger je bio dovoljno mudar da zna da neće ništa promijeniti preko noći i da bi bilo kakav pokušaj uvođenja strahovlade bio samo kontraproduktivan. Autoritet nije želio graditi naredbama i zabranama, nego isključivo znanjem. Želio je postići to da sami igrači shvate što želi od njih i da oni budu ti koji će pristati na promjenu kulture i identiteta kluba.

"Uvijek ću pamtiti prvu predsezonsku turneju s Wengerom. U klub su stigli Vieira, Petit i Grimandi. Odradili smo trening i Wenger nam je rekao da smo slobodni. Znate i sami kakvi smo bili, odmah smo pojurili u pub, a Francuzi su otišli u nekakav fini kafić. Uvijek ću pamtiti trenutak kad je Steve Bould naručio 35 krigli piva za nas petero.

Nakon što smo izašli iz puba u kafiću smo vidjeli Francuze kako sjede, piju vino iz finih čaša i puše cigarete. Pomislio sam, bože dragi, pa kako Wenger misli da ćemo osvojiti bilo što. Mi smo pijani, a oni puše. Na kraju te sezone smo uzeli duplu krunu", ispričao je Ray Parlour 2013. za Sportlobster TV.

Wenger ništa nije želio na silu, čak nije odmah ni zatvorio Tuesday Club

Zloglasni Tuesday Club nije se zatvorio kad je Wenger stigao. Kako smo već napisali, Francuz nije želio raditi ništa na silu pa je tako jednu večer i Francuz Grimandi svratio u Bank of Friendship. Iduće je jutro požalio.

"Parlour me pozvao. Tek sam počeo učiti engleski, ali volim dobro društvo i odlučio sam otići", rekao je Francuz za The Sun pa nastavio: "Nakon sat vremena rekao sam Rayu da moram ići kući ili ću umrijeti. Bio sam šokiran i iznenađen kada sam vidio da engleski momci nastavljaju ići u taj pub, ali polako se vidjelo da se stvari mijenjaju. Wenger je postupno počeo mijenjati stvari u klubu i pobrinuo se da takvih noćnih izlazaka bude sve manje. Trebalo je vremena, ali s vremenom je ta navika nestala." Sve zbog jednog mudrog Francuza.

Tko je Arsene Wenger?

Arsene Wenger se rodio 22. listopada 1949. u Strasbourgu. Oca su mu pet godina ranije nacisti nasilno regrutirali, kao i brojne druge Alzašane, i poslali su ga na Istočni front. Srećom, preživio je jednu od najvećih klaonica Drugog svjetskog rata i vratio se kući. Mladi Arsene je od malena bio zaražen nogometom i kao klinac bio je član lokalnog niželigaša Duttlenheima. Wenger nikad nije imao fizičke predispozicije za postati vrhunski igrač, ali ga je krasila fantastična kontrola lopte i izuzetna sposobnost čitanja igre. 

"Arsene nikad nije bio kapetan, ali je zapravo bio. Na terenu je svima nama davao upute. Stalno je vikao: 'Napravi ovo, napravi ono.' Bio je vođa", rekao je jednom Claude Wenger, Arseneov suigrač iz mladih dana. S 20 godina dobio je poziv trećeligaša Mutziga, a trener Max Hild odmah je uočio potencijal i postao mu je mentor.

Mladi Arsene u početku nije vidio svoju budućnost u nogometu, plan je bio da s vremenom preuzme obiteljski posao trgovine rezervnim dijelovima, no Hild ga je uvjerio da posjeduje nešto što malotko ima i često ga je vodio u Njemačku kako bi gledao utakmice Bundeslige i promatrao različite stilove nogometa.

Bio je preteča trenera ''laptopaša''

U Strasbourgu je upisao studij ekonomije i paralelno s učenjem igrao za poluprofesionalni klub Mulhouse. Tamo mu je trener bio Paul Frantz, čovjek koji je najviše utjecao na ono što će Wenger kasnije postati. Frantz je bio taj koji je Arsenea naučio o važnosti prehrane, izometrije i taktike. Možemo reći da je Wenger bio preteča današnjih trenera koje zovu ''laptopaši''.

Hild je 1978. postao trener rezervne momčadi prvoligaša Strasbourga, što je uključivalo skauting, i želio je Wengera koji bi ga po potrebi mijenjao. Hild i Fritz su treneru prve momčadi Strasbourga preporučili Wengera i ovaj je pristao. Hild je Wengera prebacio iz sredine u obranu, a u studenom 1978. debitirao je za prvu momčad u susretu Kupa pobjednika Kupova protiv Duisburga.

Wenger nije imao iluzije da ga čeka svjetla igračka karijera i često je radio s klincima. Strasbourg je senzacionalno 1979. osvojio naslov prvaka Francuske, ali Wenger nije sudjelovao u slavlju. Tog dana je vodio trening s mladom momčadi.

Posljednje dvije godine svoje igračke karijere proveo je uglavnom vodeći rezervnu i omladinsku momčad Strasbourga, a kako je vrlo brzo shvatio važnost engleskog jezika, upisao je trotjedni tečaj na Cambridgeu.

Paralelno s ekonomijom i engleskim, Wenger je polagao za nogometnog trenera u nogometnoj akademiji u Strasbourgu, a 1981. konačno je dobio diplomu nogometnog trenera u Parizu. Ubrzo je dobio reputaciju jednog od najtalentiranijih mladih trenera u Francuskoj i vrlo brzo ga je doveo drugoligaš Cannes gdje je radio kao pomoćnik Jean-Marca Guilloua.

Bio je nogometni fanatik i hit u Francuskoj, a George Weah mu je posvetio Zlatnu loptu 

Osnovni zadatak mu je bio skauting protivnika i usađivanje discipline igračima kroz treninge, no Wenger se toliko zarazio nogometom da je svaki slobodan trenutak provodio učeći i radeći na sebi. 

"Video, video, video. Uvijek je gledao snimke i protivnika i svoje momčadi. Spavao je jako malo, stalno je noću gledao te videe", rekao je predsjednik Cannesa Richard Conte. Cannes nije uspio izboriti promaknuće u Ligue 1, ali je stigao do četvrtfinala Kupa. Wengerov rad nije prošao nezapaženo i 1984. prihvatio je ponudu Nancyja da preuzme prvu momčad.

Bila je to samo odskočna daska za najveći zalogaj u njegovoj dotadašnjoj karijeri, a to je bio Monaco. Wenger je imao odriješene ruke kod stvaranja momčadi i odmah je doveo slavnog Engleza Glenna Hoddlea iz Tottenhama, Marka Hateleya iz Milana te Patricka Battistona iz Bordeauxa.

U debitantskoj sezoni Wenger je s Monacom uzeo naslov prvaka, a to ljeto je iz kamerunskog Tonnerre Yaounda kupio liberijskog napadača Georgea Weaha, prvog neeuropskog igrača koji je osvojio Zlatnu loptu 1995. kao igrač Milana. 

"Kad sam se preselio u Monte Carlo, nisam igrao prvih šest mjeseci. Ali bio sam odlučan pokazati svoj talent, dokazati onima kod kuće, koji su mislili da je moj dolazak u Europu gubljenje vremena, da sam dobar igrač. Arsene je bio presudna osoba u mojoj karijeri. Bio je očinska figura i smatrao me svojim sinom'', rekao je Weah u jednom podcastu pa je dodao:

''Kad je rasizam u Francuskoj bio na vrhuncu, Wenger mi je svakodnevno pokazivao ljubav. Želio me svaki dan na terenu. Jednom sam bio prilično umoran i nije mi se treniralo. Rekao sam Wengeru da me boli glava. Prišao mi je i rekao mi: 'George, znam da ti je teško, ali moraš naporno raditi.

Vjerujem da sa svojim talentom možeš postati jedan od najboljih igrača na svijetu.' Poslušao sam ga. Uz boga, Arsene je bio najvažniji da uspijem u Europi", pričao je aktualni predsjednik Liberije, koji je svoju Zlatnu loptu posvetio upravu francuskom treneru. 

Monaco je s Wengerom osvojio još jedan Kup, igrao je finale Kupa pobjednika Kupova i 1994. dogurao je do polufinala Lige prvaka, gdje je poražen od kasnijeg prvaka Milana. Wengera je tražio Bayern, čelni ljudi Francuskog nogometnog saveza vidjeli su ga na klupi Tricolora, ali Monaco ga nije ni pomišljao pustiti. 

Ipak, loš ulazak u sezonu 1994./1995. koštao ga je otkaza, a premda je mogao birati klub, odlučio se za odlazak iz Francuske. "Nisam želio raditi u okruženju zatrovanom mitom i korupcijom", rekao je nakon što se otkrila afera o namještanju utakmica Marseillea 1993. 

Nakon afere Tapie zgađen i razočaran napustio je Francusku i mir pronašao u Japanu 

Kolo prije kraja prvenstva Marseilleu je trebala pobjeda protiv Valenciennesa da obrani naslov prvaka. Utakmica je bila na rasporedu samo nekoliko dana prije finala Lige prvaka između Marseillea i Milana (Francuzi su slavili 1:0), a gazda kluba kontroverzni Bernard Tapie, u strahu da mu se ključni igrači ne bi ozlijedili pred sudbonosni dvoboj s Talijanima, nagovorio je veznjaka Marseillea Jean-Jacquesa Eydelieja da kontaktira trojicu igrača Valenciennesa - Jacquesa Glassmanna, Jorgea Burruchagu i Christophea Roberta - i da im ponudi novac kako bi namjerno izgubili utakmicu.

Marseille je slavio 1:0 osvojivši peti naslov zaredom, no ključnu ulogu odigrao je nekadašnji igrač Veleža i Hajduka Boro Primorac. Primorac je tada bio trener Valenciennesa i prvi je shvatio što se dogodilo. Odigrao je ulogu zviždača i istina se saznala. Marseilleu je oduzet naslov i izbačen je u drugu ligu, Tapie i Eydelie su završili iza rešetaka, a drugoplasirani PSG je odbio ponuđenu titulu tako da te 1993. službeno Francuska nema prvaka.

Wenger je bio razočaran, nogomet mu se zgadio jer je shvatio da je netko sposoban zgaziti sve u što je vjerovao. Bio je čovjek izrazito visokih principa i potez Tapiea ga je zgrozio. "Bilo je to najteže razdoblje u mom životu. Kad radite posao kao što je moj, brinete se o svakom detalju. Zato je katastrofa kad shvatite da je sve što ste radili bilo beskorisno", priznao je Wenger 2013.

Premda je dobio ponudu Bayerna i još nekoliko elitnih europskih klubova, Wenger se odbijao vratiti nogometu. No, jedan slučajan posjet FIFA-onoj konferenciji u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pokazat će se, bio je prijeloman. Wenger je održao nekoliko govora trenerima koji su radili u Aziji i posebno je ostavio dojam na čelne ljude japanske Nagoye.

Predsjednik kluba Shoichiro Todoya prišao je Wengeru i nakon što su se upoznali rekao mu je kako svoj klub želi u periodu od 100 godina učiniti najvećim na svijetu. Ta je rečenica dotaknula romantičnu crtu Wengerova karaktera.

"To što mi je rekao negira pritisak neposrednosti na nevjerojatan način. Ako projicirate svoju sudbinu na 100 godina, onda bilo koji kratkoročni period ne može biti negativan. Svidjela mi se ideja da smo samo pokretna traka povijesti. Shvatio sam da se od mene traži da budem dio nečega što je puno veće od mene. Nažalost, prečesto smo okruženi idejama da će svijet stati kad nas ne bude. To nije ljudski", pričao je Wenger zbog čega je šokirao nogometni svijet i prihvatio otići u Japan.

U Japanu je postao jači i bolji Wenger, spreman za Arsenal

Imao je dovoljno vremena složiti ekipu po svom guštu i u stručni tim dovesti ljude od najvećeg povjerenja. Za pomoćnika je izabrao Boru Primorca, čovjeka koji je francuskoj policiji razotkrio korupciju. Wenger i Primorac su nakon skandala postali nerazdvojni i aktualni šef Hajdukove akademije iduće je 23 godine bio desna ruka francuskom stručnjaku.

U Japanu je Wenger proveo manje od dvije godine, ali priznao je da mu je to iskustvo bilo dragocjeno za sve ono što će ga čekati kasnije u Engleskoj. U Aziji je razvio sposobnost distanciranja od pritisaka izazvanih potrebom donošenja ključnih odluka s potencijalnim posljedicama. 

Za Wengera je Japan bio bijeg od europskog nogometa visokog intenziteta i visokih uloga. U izolaciji izazvanoj debelom jezičnom barijerom, Wenger se nije imao čega bojati, najmanje medija. Kritike su bile rijetke, a i ono malo što ih je bilo, Wenger ih nije razumio i mogao se isključivo posvetiti samo nogometu.

Mogao je preuzimati goleme rizike bez ikakvih posljedica. Sve ono što nije mogao u Francuskoj. Nakon dvije godine provedene u Japanu u Europu se vratio kao mudriji i snažniji Wenger, koji je naučio kako se distancirati od ekstremnih emocija koje vrhunski natjecateljski sport može izvući od ljudi. 

No, je li Arsenal bio spreman za čudnog Francuza?

"U Japanu sam naučio koliko opušteni pristup može biti koristan. Kad sam se vratio, bio sam puno lucidniji, distanciraniji i spokojniji. Bio sam spreman za Arsenal." Točno, Arsene je bio spreman, ali veliko je pitanje je li Arsenal bio spreman za njega. Kad je došao, zbunjeni su bili igrači, navijači, ali i mediji. "Arsene tko?" bio je naslov teksta novinara Glenna Moorea u The Independentu. Slično su reagirali i igrači. 

"Govorio je kao inspektor Clouseau, uopće nije govorio kao netko iz nogometa. Bio je tako smiješan i čudan", pričao je Paul Merson. Francuz je na klupi Arsenala debitirao gostujućom 2:0 pobjedom protiv Blackburna 12. listopada 1996., no ključnim igračima poput Tonyja Adamsa zamjerio se prije negoli je prvi put službeno sjeo na klupu.

Arsenal je devet dana prije nego što će Wenger biti predstavljen na Highburyju u Kupu UEFA-e izgubio od Borussije Mönchengladbach, a Francuz je, bez da se prije konzultirao s Adamsom, predložio Patu Riceu "nekoliko promjena". Kapetan je poludio. 

"Došao sam do njega i počeo sam vikati. Rekao sam mu da je tim potezom ugrozio cijelu sezonu. Zbunilo me to što se složio sa mnom. Za svaki poraz ili lošiju utakmicu na sebe je preuzimao kritiku i tako je s igrača skidao teret i pritisak. Bio je prilično duhovit i to je pomoglo u izgradnji timskog duha. Ne samo da se znao nasmijati već se znao nasmijati i samom sebi. To je najbolji dokaz koliko je mudar čovjek", pričao je Tony Adams pa dodao:

"Sjećam se poraza od Wimbledona 1:0. Zabio nam je Vinnie Jones. Da je George bio trener, uletio bi u svlačionicu i ogrnuo se ručnikom da slučajno ne uništi odijelo kad bi počeo bacati šalice čaja. Wenger mi je nakon utakmice samo rekao: 'Tony, bio si dobar. Odmori se i vidimo se sutra.'

Ništa mi nije bilo jasno. 'Zar nećeš ništa reći? Upravo smo izgubili od Wimbledona. Zar nećeš poludjeti?' Samo mi je rekao: 'Što da kažem? Izgubili smo. Pa što?' Svi smo se samo pogledali i isto smo pomislili: 'Pa u pravu je. Izgubili smo, pa što? Ne možemo vratiti vrijeme i nema smisla se nervirati.'

Znao je svakog igrača na svijetu. Puno smo pričali kad je stigao. Nisam mogao vjerovati da poznaje svakog igrača na svijetu. Doveo je Nicolasa Anelku doslovce za šalicu čaja. Za 500 tisuća funti. Kad ga je doveo u svlačionicu, bili smo oduševljeni. Bio je tako dobar'', zaključio je legendarni kapetan.

Wenger je osvojio svlačionicu i mogao je početi mijenjati identitet Arsenala

Neposredan, topao, vedar, duhovit i, što je najvažnije, temeljit i stručan, Profesor, kako su ga zvali, vrlo je brzo pridobio svlačionicu, a stekao je i povjerenje uprave. Za razliku od svojih prethodnika na klupi Arsenala, Francuz je dobio apsolutnu kontrolu nad čitavim sportskim sektorom, uključujući transfernu politiku, a upravni odbor je odlučio ne miješati se u njegove odluke.

Prvi potez koji je napravio bio je taj da je uvjerio Adamsa, Seamana i još nekolicinu lidera da ostanu, a postupno se rješavao "stranih" elemenata otvarajući tako prostor za dovođenje Thierryja Henryja, Sylvaina Wiltorda, Freddieja Ljungberga, Roberta Piresa, Ashleyja Colea, Sola Campbella i još nekoliko igrača koji su 2004. postali jedini pravi The Invinciblesi i ekipa koja je bez sumnje u tom trenutku igrala najljepši, najatraktivniji i najuzbudljiviji nogomet na svijetu. 

Wenger je pružio priliku i "utorkašima" da prihvate njegove ideje, da se smire i da nogomet prihvate kao ozbiljan posao. Neki od njih, poput Adamsa, shvatili su što Francuz želi, ali neki nisu. Paul Merson i David Platt nisu. Barem ne onako kako je Wenger tražio. Merson je Arsenal napustio na kraju sezone i otišao u Middlesbrough, dok je Platt 1998. prešao u Nottingham Forest. Premda ga je Wenger vodio samo jednu sezonu i iako ga se riješio, ludi Englez je o francuskom geniju govorio samo biranim riječima. 

"Kratko sam radio s Wengerom, ali u tom periodu sam bio fizički najspremniji ikad. Toliko toga je promijenio, toliko je bio ispred igre da je to zastrašujuće. George Graham je bio odličan trener, s njim sam postao prvak, ali George bi ti već u ožujku mogao reći što ćemo raditi u studenom. Svaki dan smo znali što ćemo raditi na treninzima", rekao je Merson u jednom nedavnom podcastu pa dodao:

"Kod Wengera je sve bilo drugačije. Toliko smo se veselili jutarnjim treninzima da bismo došli dosta ranije jer smo bili nestrpljivi. Njegove metode treninga su bile fantastične. Na okupljanjima reprezentacije Engleske mi iz Arsenala bismo na treninzima radili neke Arseneove vježbe. Ostali bi nas igrači najprije čudno gledali, a onda bi za 15 minuta svi radili isto.

Odnio je sav alkohol iz klupskog salona i tako je produljio brojnim igračima karijeru. Nigel Winterburn, Tony Adams, Lee Dixon, Steve Bould... Svi oni su u tridesetima i dalje igrali u tako velikom klubu na najvišoj razini. Samo zahvaljujući Arseneu. Na treninzima nikad nismo samo trčali dok se ne razbolimo.

Mislio je samo na nogomet. Puno smo igrali osam na osam, ali uz samo jedan dodir. Drugi je morala biti lopta prema naprijed. Ako ne bi bila, dosudio bi prekršaj. Natjerao nas je da uvijek razmišljamo o tome što radimo. Bio je toliko ispred svog vremena da je to nevjerojatno. Svaka čast ovoj momčadi Cityja, sjajni su, ali nisam baš siguran da mogu odigrati cijelu sezonu bez poraza", zaključio je.

Izbacio je alkohol i zatvorio je Tuesday Club

Iako je u početku dopuštao igračima da popiju kriglu piva, izbacio je alkohol iz salona za igrače. Kasnije je posve izbacio alkohol i "zatvorio" Tuesday Club. Posve je promijenio način prehrane igračima. Forsirao je tjesteninu prije utakmice, poticao je piletinu umjesto crvenog mesa, a junk food je bio jednako nepoželjan kao i alkohol.

Svako jutro prije treninga igrači bi dobili injekciju kreatina i sok od naranče. To im je smanjivalo umor i drastično poboljšalo njihovu izdržljivost. Wenger je u Arsenalu u 22 godine napravio fantastične stvari, osvojio puno toga i izgradio jednu od najkultnijih ekipa u povijesti. 

Ništa od toga ne bi bilo moguće da nije u tako kratkom periodu uspio uništiti godinama građenu kulturu pijenja u Arsenalu i od divlje horde pijanih nasilnika koju je prezirala čitava Engleska stvoriti ekipu koju je nogometni svijet obožavao. 

"Wenger je vrlo brzo zabranio puno toga", rekao je za Retrosportivu Boro Primorac, Wengerova desna ruka više od dva desetljeća. "Najprije je izbacio pivo iz klupskog autobusa, zatim je zabranio izlaske preko tjedna. Uveo je obavezno voće. Odmah je doveo nutricionista. Imali smo odlične liječnike. Arsene je oduvijek tražio profesionalnost i kvalitetu. Po tom je ključu i birao igrače.''

Primorac je objasnio kako nije bilo prevelikog otpora među igračima zbog jednog ključnog razloga: "Znate zašto? Jer smo pobjeđivali. Zato je važno bilo te prve sezone pobjeđivati. Ali, Arsene je znao da ne može preko noći promijeniti navike, pa se poslužio lukavstvom.

Prva momčad trenirala je uglavnom samo ujutro, rijetko kad popodne. Popodne sam trenirao ja s igračima od 20 godina, s pokojnim Reyesom i ostalima. Ovi stariji su trenirali samo ujutro zato da ne izlaze preko tjedna van.''

Adams je bio ključ promjena

Tony Adams je bilo veliki igrač, višegodišnji reprezentativac, kapetan i lider, no bio je čovjek koji je bio simbol i utjelovljenje tog "starog", nasilnog i dekadentnog Arsenala iz ere prije Wengera. Primorac nam je rekao da je upravo Adams bio ključan da momčad prihvati Francuza i sve promjene koje je uveo. 

"S Adamsom nikad nije bilo problema. Jednostavno, bio je rođeni lider, vođa", kaže nam Primorac. "Te druge godine kad smo osvojili duplu krunu odigrao je sve utakmice. Mislite li da bi to mogao da je živio kao prije? Puno nam je pomogao. Pitao sam ga za brojne savjete, kako ćemo izvoditi korner, kako ga braniti, puno smo pričali o taktici. Ma o svemu. Uvijek je davao sve od sebe, a posebno je cijenio Arsenea.

Wengera je volio svaki igrač. Najviše zbog toga što im je svima digao plaće, ha-ha. Svakog od njih je napravio boljim igračem i boljim čovjekom. O stručnosti i educiranosti da ne pričam. Govori tko zna koliko jezika. Engleski, njemački, talijanski... Bolje ih govori nego ja bosanski."

Francuz je u Arsenal stigao na mala vrata, ali ostao je tamo čak 22 godine. S Arsenalom je osvojio tri naslova prvaka, dvije duple krune i sedam FA kupova. Možda je trebao ostvariti neki veći uspjeh u Europi, samo jedno finale Lige prvaka je premalo za potencijal kakav su The Invinciblesi imali, no svejedno ostat će najveći i najvažniji trener u čitavoj slavnoj povijesti londonskog kluba.

Posljednjih godina Wenger radi za FIFA-u, šef je njenog odjela za globalni razvoj nogometa i pokušava idejama revolucionirati i unaprijediti nogometnu igru. Neke ideje su mu sjajne, neke baš i nisu, ali čak i da ništa više ne napravi do kraja svog života, zauvijek će ostati čovjek koji je promijenio kulturu i identitet jednog velikog kluba i kao malotko u povijesti revolucionirao engleski klupski nogomet.