"MOGLI ste vidjeti more leševa kroz prozor."

Izvještaj Pedra Nave, koji je imao 15 godina kada je stigao u Brazil, opisuje užas koji je obuhvatio Rio de Janeiro tijekom jedne od najsmrtonosnijih pandemija u ljudskoj povijesti. Godine 1918., iste one kada su puške Velikog rata utihnule, španjolska gripa odnijela je život oko 50 milijuna ljudi u medicinskom holokaustu neviđenom još od dana Crne smrti.

U gusto naseljenim ulicama Rija, gripa se širila agresivno. Nepokopana tijela ležala su po ulicama i parkovima, a vlasti ih nisu uspijevale uklanjati brzinom kojom su bačena. Grobovi su bili tako plitki da su tijela virila iz zemlje, a oko njih su kolale svakakve glasine.

Ovaj postapokaliptični prizor, ispričan u knjizi "Pale Rider: The Spanish Flu of 1918 and How It Changed The World" Laure Spinney, utjelovljuje statistiku ljudske tragedije koja se često nalazi skrivena u fusnotama povijesti.

To je također onaj isti grad u kojem smo navikli viđati djecu kako igraju nogomet na ulicama, oponašaju junake brazilske reprezentacije i sanjaju o utakmicama na Maracani. Međutim, s jezivom sličnošću sa suvremenim scenama, Nava govori o tome kako su "nogometaši igrali pred praznim stadionima" u gradu koji je određen duhom svojih ljudi.

Pandemije kroz povijest

Razlike između španjolske gripe i koronavirusa su ogromne, ali ipak ima lekcija koje se mogu naučiti iz načina na koji se ljudi nose s pandemijama. Sport je postao glavna tema razgovora zbog rizika povezanog s tisućama ljudi koji se okupljaju oko njega, u okolnostima opasnog respiratornog patogena, piše Give Me Sport.

Izabrane europske utakmice igraju se iza zatvorenih vrata, bez rukovanja, na isti način na koji su zabranjena velika okupljanja tijekom događaja prije 102 godine. Zbog predostrožnosti, tada su tu bili policajci spremni upotrijebiti palice za slučaj da se prekrši zabrana masovnog okupljanja, koristeći neselektivno nasilje tipično za to razdoblje prije uvođenja građanskih prava.

Utjecaj na američki sport

Španjolska gripa je na američkom kontinentu s jednakim žarom opustošila i sportska natjecanja. Stručnjak John Barry govori o tome kako su se američki igrači bejzbola 1919. godine fotografirali s maskama na licu, a samo nekolicina fakultetskih nogometnih utakmica dobila je zeleno svjetlo. U poretku "rad ili borba" sport je čak smatran "nepotrebnim radom", pa je glavna bejzbolska liga skraćena, a sportaši prisiljeni tražiti posao koji se smatrao "važnim".

The Philadelphia Inquirer piše o utakmicama pensilvanijskih Quakersa odigranim na praznim stadionima, bivšem igraču Williamu Robinsonu koji je umro od bolesti i bratu menadžera Connieja Macka, Tomu koji je podlegao gripi pored svog čuvenog rođaka. Trener Quakersa Bob Folwell hospitaliziran je, a do listopada su samo 22 igrača bila dovoljno zdrava za trening.

Ako pogledate izbliza trofeje Stanley Cupa, pod 1919. moći ćete pročitati poruku ''serija nije završena''. Nekoliko igrača Montreal Canadiensa preminulo je od gripe, s temperaturom od čak 40,5 Celzijevih stupnjeva nakon pete utakmice, i serija je ostala neriješena s 2-2-1. Jedan od zaraženih igrača, Joe Hall, umro je u roku četiri dana, a generalni direktor Montreala George Kennedy nikada se nije oporavio od gripe, iako je preminuo godinama kasnije.

Bio je to odvratan i tragičan dokaz da čak ni najjači i tjelesno najbolje pripremljeni članovi društva nisu imuni na bolest koja će zaraziti trećinu svjetske populacije. Isti patogen zbog kojeg su se leševi gomilali u brazilskim favelama uzrokovat će tugu i širom Afrike, Azije, Europe i Oceanije sa stopom smrtnosti većom od Velikog rata.

Post-pandemijski razvoj sporta

Dok se svijet jedva nazirao ispod crnog dima pandemije, pojavio se i tračak sunca i nade. Način na koji se gripa proširila na gusto naseljena područja s lošim sanitarnim rješenjima inicirao je pokrete koji su poticali svjež zrak, aktivnost i vježbanje. Po riječima Spinney, gripa je "pokrenula našu strast prema sportu".

Sport je počeo prožimati sve klase, razvijajući se od igračke za elitu do zabave koja ujedinjuje mase. Čak i sama etimologija "španjolske gripe" ima unutrašnju vezu sa sportom. Španjolski kralj Alfons XIII., čija je bolest doprinijela da pandemija dobije ime, dao je svoj kraljevski blagoslov malo poznatom nogometnom klubu u glavnom gradu svoje države.

Upravo ta odluka, koja je pomogla pokrenuti igru koja je najomiljeniji hobi Španjolaca, rodila je organizaciju koju danas poznajemo kao Real Madrid, klub stoljeća po odluci FIFA-e. Kao i Božićno primirje, koje se dogodilo ranije tog desetljeća, i ovo pokazuje da se pozitivna situacija za sport može razviti i u nevjerojatnim i najkrvavijim okolnostima.

Lekcije nade

Pandemija iz 1918. i ova sada, 2020. godine, podsjećaju na to da je čovječanstvo uvijek zarobljeno u svijetu prirode koja ga okružuje. Ali baš kao što ovi grozni uvjeti ne biraju tko će biti zaražen, tako i univerzalni svijet sporta i dalje ujedinjuje ljude kroz patnju, bez obzira koliko je ekstremna.

Epigram Billa Shanklyja da je nogomet ozbiljniji od života i smrti može biti netočan, ali zajedništvo koje sport stvara nadilazi obje neizbježnosti postojanja. Španjolska gripa ostala je kao dokaz u ovom teškom i nesigurnom vremenu da čak i najsmrtonosnije prijetnje ljudskim bićima ne mogu uništiti stvari koje ih drže zajedno.