IAKO su u završnici protiv Novog Zelanda pokvarili dojam, hrvatski košarkaši ostvarili su, pa i premašili početni cilj na kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre te izborili polufinale kao prvi u skupini.

Najveći razlog za poraz od Novog Zelanda bio je nedostatak energije zbog ekstremno male razlike za rekuperaciju nakon velike pobjede nad Slovenijom, koja je svakako highlight dosadašnjeg nastupa Hrvatske u Pireju, ali i cijele izborničke karijere Josipa Sesara.

Za svaki uspjeh ove momčadi jedan od ključnih preduvjeta je da se na svakoj utakmici našim najboljim igračima priključi netko iz drugog plana, a protiv Slovenaca u utorak to je prvenstveno bio Goran Filipović, koji je bio prvi strijelac s 21 poenom i šest pogođenih trica iz sedam pokušaja.

Filipović je široj javnosti uglavnom poznat kao "onaj peti" iz startne petorke hrvatske reprezentacije, uz istaknute zvijezde Šarića, Zupca i Hezonju te naturaliziranog Amerikanca Smitha. Utakmica sa Slovenijom bila je prva prilika da ga se bolje upozna, u velikoj utakmici na nacionalnoj televiziji, i u tom predstavljanju je svakako privukao pažnju na sebe.

Riječ je o 27-godišnjem Splićaninu, koji je zbog visine od "samo" 183 cm postao jedan od mnogih prerano odbačenih hrvatskih razigravača u koje se nije ulagalo, već je gradio svoj put preko Širokog, rumunjske Craiove, Cedevite Junior, španjolskog drugoligaša Corune, poljskog Toruna i abaligaša Igokee.

Dan prije utakmice karijere protiv Dominikanske Republike (subota, 20 sati po hrvatskom vremenu) Filipović je za Index otkrio kako je doživio svoj uspon u hijerarhiji hrvatske košarke i utakmicu sa Slovenijom te ostavio dojam izuzetno prizemljenog mladića bez ikakvog ega, potpuno okrenutog momčadi, što je jedan od preduvjeta uspjeha u Sesarovoj viziji reprezentacije.

Kako ste doživjeli prve dvije utakmice na turniru?

Pokazali smo dobru košarku, tu smo gdje smo i htjeli biti, prošli smo u polufinale i od Olimpijskih igara nas dijele još dvije utakmice.

Protiv Slovenije ste se u velikom stilu prvi put predstavili naciji, u važnoj utakmici reprezentacije na nacionalnoj televiziji. Kakve su bile reakcije?

Najbliži su mi poslali poruke i to je lijepo, ali zaista sam koncentriran samo na utakmice, a turnir ide dalje. Drago mi je što sam dobro odigrao, ali još mi je draže što smo prvi u skupini.

Svatko tko pogodi prva dva, tri šuta komfornije se osjeća na utakmici, ali nisam razmišljao o tome da će to biti moja večer, nego sam samo pokušavao čitati igru i pratiti kako će mi se otvoriti i ispalo je super. Ušao sam u utakmicu sa zadatkom da organiziram igru, da stvaramo prednost, da kreiram kad mogu i pogodim otvoreni šut, ali otvorilo mi se i iskoristio sam te prilike.

Koliko olakšava posao igranje uz kreatore poput Šarića i Hezonje, pa i Zupca koji vas je u nekoliko navrata kvalitetno proigrao?

Sigurno da puno znači. Kad imaš uza se igrače na većem nivou, puno je lakše igrati. Oni su puno puta bili na velikoj sceni i pomažu svima nama ostalima iskustvom i savjetima, a nije nikakva tajna da na terenu mogu sve, i zabijati i kreirati, i igrati obranu.

Vidio se nedostatak snage protiv Novog Zelanda, ali kako se konkretno na igraču manifestira tako kratko vrijeme između utakmica?

Ne bih ja tu tražio alibi. Naravno da je utjecalo jer je bilo malo vremena i za odmor i za značajnu pripremu jer je utakmica došla nekih 18 sati nakon prethodne. To je kao kad ideš u teretanu u ponedjeljak, pa nisi baš uvijek u stanju ići i u utorak. Sigurno da se taj zamor osjeti i pri šutu i u prodorima.

Ali to je sve bilo očekivano, znali smo raspored, ali nismo uspjeli pronaći dodatnu snagu da završimo utakmicu i mogu samo čestitati Novom Zelandu. Ponavljam, nema tu alibija.

Slijedi utakmica s Dominikancima, kojima su najveća snaga bekovi. Bit će tu puno posla za vas, što znate o njima?

Po meni su njihovi motori dva beka - Feliz, koji je ovog tjedna potpisao za Real Madrid, i Montero, koji već dvije godine igra u Španjolskoj. Ostali dobro šire teren, atletični su i vole trčati. Uz dobru obrambenu tranziciju, najvažnije će biti kontrolirati šut i prodor njihovih bekova.

Obojica vole prodirati i izbacivati loptu van za šutere. Ako se razigraju, mogu ući u šuterske serije. Za mene će biti važno probijati se kroz blokove za njima i pozicionirati se kako treba jer su nezgodni, atletični i brzi.

Rano ste otišli iz matičnog Splita, kažu da je klub više vjerovao Kalajžiću, koji je sličan tip igrača slične dobi. Kako ste proživjeli taj rastanak?

Ne znam za Kalajžića, ali meni je tog ljeta istekao ugovor sa Splitom nakon četiri godine i odlučio sam otići u drugom smjeru. Trener Danijel Jusup zvao me u Široki i otišao sam tamo. Ispalo je super jer smo osvojili naslov, igrao sam s braćom Drežnjak, koji su sad tu sa mnom u reprezentaciji, bila je to baš lijepa priča.

Nakon toga svake ste godine mijenjali klub, je li to realnost igrača na toj razini?

Kad završi sezona, i ti i klub uzmete vremena i gledate što je najbolje za vas. Meni se tako odvila situacija da sam mijenjao klubove svake godine jer uvijek tražiš najbolju poziciju za sebe. Ali nije to nužno realnost, nekad se igrači zadrže u jednom klubu i 3-4 godine, sve je to normalno.

Imate li već klub za iduću sezonu? Biste li nekad razmotrili povratak u Split i je li vas Jusup kad zvao u Zadar?

Nemam još klub, ima još vremena. Nemam problema ni sa Splitom ni sa Zadrom, ali to nije pitanje samo za mene, nego i za njih. Ako se nekad otvori šansa, nemam problema s njima.

Dugo se potencirao nedostatak razigravača u Hrvatskoj, a sad imamo 3-4 opcije od 27-28 godina. Je li Hrvatska imala problem pleja ili plejevi samo nisu dobivali priliku?

Ne zamaram se prošlošću, drago mi je što mi je trener dao priliku da budem tu ove dvije godine i nastojim mu vratiti na najbolji mogući način. Važno mi je biti u sadašnjosti jer možeš utjecati samo na to da odigraš najbolje što možeš i napreduješ iz sezone u sezonu. Na to se koncentriram, a time je li netko dobio priliku ili ne, ne zamaram se.

Kako ste se osjećali kad ste iz te grupice baš vi iskočili kao peti starter reprezentacije, uz daleko etabliranije igrače?

Nema tu nekih velikih osjećaja, pokušavao sam se dokazati na utakmicama. Imali smo lani pretkvalifikacije za Eurobasket i kroz njih sam pokušavao napredovati, sakupiti što više informacija, a kad su nam se priključili Šarić i ostali iskusniji igrači, napreduješ tako što upijaš od njih, učiš, treniraš s njima i to se na kraju pokaže.

Nisam došao s očekivanjima, nego sam išao iz dana u dan i tako je na kraju došlo do toga. Ali stvarno nisam razmišljao o tome kao o nekom individualnom uspjehu jer nije to nešto na što možeš utjecati, nego mi je jednostavno bilo drago nakon turnira u Istanbulu da smo učinili nešto kao momčad.

Što bi vam značio odlazak na Olimpijske igre, osobno i kao dio momčadi?

Osobno mi je to velika želja jer svi pričaju o tome kako je lijepo vidjeti sve najbolje iz svih sportova na jednome mjestu, a s druge strane, ako se plasiramo, znat ćemo da smo napravili nešto kao tim i predstavljati zemlju na tako velikom eventu. Mislim da su Olimpijske igre vrhunac natjecanja u košarci jer svi dolaze s najboljim timovima, i Amerikanci šalju najbolje igrače, to je sigurno najjači turnir.