HRVATSKA je u drugoj utakmici grupne faze Svjetskog prvenstva pobijedila Kanadu s 4:1, iako je sjevernoamerička reprezentacija povela već u drugoj minuti. Na 1:1 poravnao je Andrej Kramarić, a Marko Livaja je zabio za preokret. Kramarić je novim golom prelomio utakmicu, a konačan rezultat postavio je Lovro Majer.

Pisali smo nakon utakmice zašto je važno da su Hrvatsku iščupali upravo oni igrači koje se najviše kritizira, dok tek čekamo udarne igle, Luku Modrića i Ivana Perišića, da dođu na svoju razinu. Bitnije od svega, golovi Kramarića i Livaje će možda jednom zauvijek pokopati jedan od najbesmislenijih i najglupljih mitova u hrvatskom nogometu. Onaj da Hrvatska nema napadača.

Nacionalna paranoja koja je usporediva s onim koja je vladala oko lijevih bekova

Hrvatska, kao i svaka druga zemlja na svijetu, nije otporna na površan pogled na nogomet, stavljanje viđenog na terenu u krivi kontekst i iskrivljene zaključke. Zaključci koji s vremenom bezuvjetno prerastu u nacionalnu sportsku paranoju.

Ne treba ići daleko u povijest da bi se prisjetili majke svih nogometnih mitova i pitanje lijevog beka. Ivan Strinić, a u manjoj mjeri i Josip Pivarić, bili su veći dio svoje karijere žrtveno janje u reprezentaciji i dokaz da Hrvatska nema dovoljno kvalitete za značajniji uspjeh. 

Takav dojam nije splasnuo ni uoči Mundijala u Rusiji, iako je Pivarić tamo stigao kao igrač kijevskog Dinama, a Strinić Sampdorije koji je prije toga igrao u Dnjipru i Napoliju, a poslije toga u Milanu. Hrvatska godinama nije imala sustav koji bi maksimizirao njen najbolji dio, sredinu terena i na bekove, koji nisu bili nivo Modrića ili Rakitića, otpadao je dio dužnosti koji im jednostavno ne leži.

Rusija je taj mit poslala u povijest. Čim je Hrvatska počela kontinuirano igrati dobro kroz centralu igrališta i čim su lijevi bekovi svedeni u svoje prirodne uloge, gdje se od njih u napadu očekuje tek da rašire igru i centriraju s poludistance, sve je izgledalo dobro i problem lijevog beka poslije srebra je otišao u povijest. Nažalost, oproštajem Marija Mandžukića rodio se novi mit.

"Hrvatska nema napadača"

Hrvatska je nakon Rusije doživjela velik pad u igri koji je trajao sve do prošlog Europskog prvenstva. Hrvatska je imala ogromnih problema s obranom prekida i iznošenjem lopte iz prve faze napada, a odlazak Rakitića značio je da će prvotimac postati Kovačić koji, za razliku od svih prethodnika, ima navike i zone u kojima voli igrati slične kao i Modrić te Brozović.

Dalić je dugo tražio rješenja, Hrvatska se mučila, a kompleksni problemi u njenoj igri vrlo često su se svodili na to da jednostavno nema napadača, iako se utakmice u kojoj je igra bila dobra, a realizacija glavni problem mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Kako je Kramarić postao Strinić i Pivarić

Jednom kada se problem u igri Hrvatske maksimalno pojednostavnio, jedini preostali zadatak bio je naći dežurnog krivca. Tu se Kramarić nametnuo kao glavni kandidat s obzirom na to da je oproštajem Mandžukića i Kalinića ostao jedini od tri igrača koje je Dalić u Rusiju vodio kao centralne napadače.

Kramarić, koji "nikad neće biti golgeter poput Mandžukića", dao je 22 gola za reprezentaciju u 76 utakmica, čime je postao šesti najbolji golgeter u povijesti reprezentacije. Mandžukiću, koji je dao 11 golova više, za to je trebalo 13 utakmica više. Međutim, dok su Mandžukiću za gol trebale 194 minute nogometa, Kramarić je za Hrvatsku zabijao svaku 181 minutu.

Uključujući i utakmicu protiv Slovačke u listopadu 2021. godine, Kramarić je započeo devet utakmica. U njima je dao pet golova i imao tri asistencije. U još pet utakmica ušao je s klupe, a u njima je dao tri gola i imao je jednu asistenciju. U nekim utakmicama je bio loš i nevidljiv, ali vjerojatno nijednog reprezentativnog igrača u novijoj povijesti se ne hejta toliko intenzivno i bez rezona. 

Utakmica koja je pokazala što znači kontekst

Iako je njegov start na desnom krilu još jednom podigao obrve (uključujući i one potpisnika ovih redaka), utakmica protiv Kanade pokazala je koliko može dati kada igra u pravom kontekstu, onaj kojeg je Dalić naglašavao čak i kad ga nije mogao ili znao dovesti u komfor zonu.

S jedne strane je dobio rolu s maksimalnom slobodom kretnji, a s druge je u vrhu napada imao tehnički jakog centarfora koji se voli spustiti po loptu i koji mu može odložiti pas. Ova utakmica potvrdila je ono što se vidi već dvije godine - koristiti Kramarića samog u vrhu napadu gdje mora igrati leđima prema golu je bacanje onoga što on može dati u vjetar.

Livaja pokazao klasu

Kramarić nije bio jedini koji je prkosio tezi da Hrvatska nema napadača. Livaja je zabio sjajan gol, a osim toga se sjajno kretao bez lopte, stalno je tražio loptu u najneugodnijim točkama za obranu, a dvije velike šanse kreirao je bez lopte, kada je obranu navukao na suprotne strane lažnom kretnjom.

Riječ je o čovjeku koji ne može prestati zabijati i asistirati od trenutka kad se vratio u Hajduk. Prije toga je bio vrlo solidan golgeter i u grčkoj ligi. Neki su govorili da njegove brojke treba uzeti s velikom rezervom s obzirom na konkurenciju u kojoj su ostvareni.

To je točno, ali njegova igra ima više od brojki. Klasa ne laže i uvijek ispliva, bez obzira na veličinu pozornicu. Pokazao je to protiv Slovenije, Austrije i Kanade, odnosno u tri od četiri utakmice u reprezentaciji u kojima je igrao više od sat vremena.

Podcjenjuje se koliko je dobro ono što je ušlo s klupe

Osim toga, ne treba se zaboraviti ni što je Dalić uz njih imao na terenu, kao ni ono što je ušlo s klupe i ostalo na njoj. Perišić, treći najbolji strijelac u povijesti reprezentacije i njen najefikasniji igrač na velikim natjecanjima, imao je dvije asistencije.

S klupe su ušli Bruno Petković i Mislav Oršić. Prvi je već godinama, one dane kada je na pravoj razini, jedan od najboljih europskih centarfora kada su u pitanju dueli i sposobnost zadržavanja lopte, a drugi je najbolji strijelac u povijesti europskih natjecanja kad je riječ o HNL-u.

Zajedno su u europskim natjecanjima od ljeta 2018. godine naovamo zabili 47 pogodaka. Na klupi je ostao Ante Budimir, koji ove sezone nije u golgeterskoj formi, ali je već godinama jedan od najjačih napadača u zračnim duelima.

Javnost kratko pamti pa će i dojam o ovim napadačima izblijediti prvom utakmicom u kojoj ne daju gol. Međutim, malo otvorenije igre i hrabrosti protiv Kanade bili su dovoljni da se vidi koliko ovi igrači mogu kada ih se gurne u pravu rolu. Kao što smo i pisali prije pola godine, glupost je da Hrvatska ima problema s napadačima. Pitanje je samo ima li igru za njih.