PRVI put ulazim u sobu za novinare u Olimpijskom i atletskom centru u Ateni nakon što sam dobrih 20 minuta tražio pravi ulaz prema uputama zaštitara na lošem engleskom jeziku. Čim sam osposobio laptop i ostatak opreme, dobio sam poriv izaći van, zapaliti cigaretu. Zamolio sam zaštitara kraj sebe mogu li tu ostaviti stvari, a on me prvo pitao odakle dolazim. Rekao sam iz Hrvatske, iz Velike Gorice, grada pored Zagreba, i nisam bio svjestan da će to definirati ostatak mog boravka na europskom prvenstvu u League of Legendsu.

Ćelav, 100 kilograma, i dolazim iz Hrvatske

Ni na kraj pameti mi nije bilo da će mi ćelava glava, nešto manje od 100 kilograma tjelesne težine i činjenica da sam iz Hrvatske u bilo čemu pomoći u životu. Sve dok nisam došao na finale europskog prvenstva u League of Legendsu koje se održavalo u Ateni, u dvorani koja od 2016. nosi ime po košarkaškom velikanu Nikosu Galisu. Zaštitar koji je bio raspoređen u sobi za novinare samo se osmjehnuo na činjenicu da dolazim iz Hrvatske i mjesta blizu Zagreba. Na lošem engleskom prvo me pitao: "Hajduk ili Dinamo?" Ne razmišljajući rekao sam Dinamo Zagreb, nimalo opterećen da bi to moglo nešto značiti. 

Gate 13 i BBB braća

Ponosno stavlja ruku na prsa i govori: "Gate 13, Panathinaikos" te trljajući kažiprst o kažiprst dodaje: "BBB braća." Kroz poneku pošalicu na kraju izlazim van na 32 stupnja zapaliti cigaretu. Tek na stupu pored ulaza primjećujem broj 13. Kao da je nešto osjetio, drugi redar mi prilazi i govori kako će me pušenje ubiti. Kroz smijeh odgovaram da moram od nečega umrijeti. Kako publika u dvoranu ulazi tek nekoliko sati poslije novinara, imali smo vremena porazgovarati. Led je razbio on, tapšajući se po ćelavoj glavi i govoreći "23". S rukom na prsima pokušavam mu objasniti da ja imam 28 godina, a potom sam mu tapšanjem po vlastitoj ćelavoj glavi i brojkom 24 pokušao objasniti da sam u toj dobi počeo gubiti kosu. 

U sobi za novinare laptop je na istom mjestu, a zaštitar stoji odmah iza njega. Čim me ugledao, izvadio je mobitel i pokazao mi kako je prije nekoliko mjeseci bio u Zagrebu. Sviđa mu se hrvatska metropola. Međutim, s namrštenim policajcima koji su ga sat vremena držali na granici te Hrvaticama do kojih nije uspio doprijeti za boravka u Zagrebu, nije bio tako oduševljen. Kroz sobu prolaze gaming zvijezde, vlasnici timova i čitava eskadrila visokih dužnosnika Riot Gamesa, kolege novinari trče za njima i pokušavaju uloviti poneku izjavu, čekaju svoj red na intervju, a dio njih me u čudu gleda zašto toliko pažnje pridajem zaštitaru. 

Huligan

"Huligan", čujem i ne obraćam pozornost jer ne znam o čemu se radi. "Huligan" i tapšanje po ramenu mi otkriva da se zaštitar kroz smijeh obraća meni. Okrećem se, a on ukazujući na moj izgled s napinjanjem bicepsa ponavlja "huligan" i smije se. Pokušavam mu objasniti da je moje vrijeme odlaska na nogometne utakmice prošlo, ali to ga ne zanima previše. Pronašao je i drugu sliku, ne prepoznajem stadion, ali Panathinaikosovu i Dinamovu zastavu da. Jedna pored druge. Ponosno mi ponavlja kako Bad Blue Boyse zaista smatra braćom. 

Jedina prepreka u komunikaciji je ona jezična, ja ne govorim grčki, a on engleski jedva natuca. Kada sam ga pitao zašto toliko voli Boyse, vadi mobitel, otvara Google prevoditelj, a ja se pitam jesam li pogriješio. Ono što uspijevam iščitati je da su im Boysi pomogli prije šest godina kada su putovali u Maribor te da je Gate 13 uzvratio uslugu kasnije kad su BBB-i dolazili u Grčku. Igrala je Crvena zvezda. "Rapid Vienna, Roma, BBB, Gate 13, braća" govori on, ali i priznaje da prijateljstvo između navijačkih skupina tih klubova nije bez problema te da se ne slažu baš u svemu. 

Osobna dostava

Idući dan je na rasporedu bilo finale između G2 Esportsa i Fnatica. Zbog povratne informacije publike koja je dan prije posjetila događaj postrožena je sigurnost, bilo je i više zaštitara, ali uvedeno je reda. Mene je u sobi za novinare dočekao isti. Kako smo u Olimpijskom i atletskom centru u Ateni, u blizini nema trgovina. Pogled u kutiju cigareta govori mi da će mi trebati još za do kraja dana, pogotovo ako se finale oduži. Dolazim do svog zaštitara i uspijevam ga pitati gdje je najbliža trgovina. On odlučno maše glavom, vadi mobitel i kreće prevođenje. 

Prvo sam mislio da imaju dostavu za cigarete i kavu, ali shvatio je i on da se nismo razumjeli pa je uzeo stvar u svoje ruke. Dostavu kave možete naručiti te se onda dogovoriti s vozačem da vam usput kupi i cigarete. Zapamtio je što pušim, sve je dogovorio. Dok su se ostali žalili kako nema trgovine u blizini, ja sam imao vlastitu dostavu. Zaista su stigle, i to na parking dvorane. On je uzeo kavu i odbio uzeti novce za cigarete, ponavljajući da sam mu brat. Za laptop i opremu nije bilo više nikakvog straha. Javio bih mu se kad bih odlazio, na što bi on uzvratio kimanjem glavom te uperujući prstom u laptop dao mi do znanja da zna što mislim. 

Alkohol ili ne alkohol?

Počelo se gužvati u dvorani. Novinari su dijelili ulaz s VIP posjetiteljima pa je na ulazu također znalo biti gužve. Zbog čestog ulaženja i izlaženja mene su znali. Tako su VIP gosti morali čekati na provjeru dok bi ih ćelavi redar pomicao s ulaza kako bih ja mogao izaći. Kada bi me zaustavio, bilo bi to zbog neke šale ili da provjeri imamo li energetskih pića u sobi za novinare. Nažalost, nije ih bilo, a on nije htio uzeti ništa drugo.

Nakon dva dana u zatvorenoj dvorani, tipkajući intervjue, prateći LoL mečeve i snimajući mobitelom, u nedjelju sam i ja popustio. Primijetio sam frižider s pivom, jedno bi bilo taman da se opustim. Međutim, ispostavilo se da to nije za novinare... Voda mi već izlazi na uši, a sokove nisam mogao više piti ni dan ranije. Moj zaštitar je primijetio moju muku, zaustavlja me i govori: "Alkoholno ili bezalkoholno?" Trebalo mi je dobrih 10 sekundi da pohvatam što želi. Pokazao mi je na frižider i sve mi je bilo jasno. Nasmijao sam se dok mi je ponovo pokazujući biceps rekao: "Alkoholno, je l' tako, huliganu?"

Učestalo ponavljanje riječi "huligan" me podsjetilo na incident iz 2017. kada su navijači Olympiacosa napali gamere Panathinaikosa u grčkoj League of Legends ligi. Pitao sam ga zna li što tome. Bio je pomalo iznenađen, nije znao da se to dogodilo, ali uvjerio me da toga ne bi bilo da je on bio tamo. 

Facebook skoro sve pokvario

Kada sam napokon spremio stvari, laptop i punjač koji zajedno teže više od sedam kilograma, on je uzeo torbu i stavio je pored svoje. Objasnio mi je kako radi do 20 sati, ali ako treba, ostat će i duže. Za to zaista nije bilo potrebe. Finale sam mogao gledati u miru bez navlačenja torbe sa sobom. Prije nego što sam otišao u dvoranu, imao je još jedno pitanje. Dao mi je svoj mobitel u ruke, promijenio jezik tipkovnice i rekao mi da upišem svoje ime na Facebooku. To sam i učinio, a on je poslao zahtjev za prijateljstvo, koji sam odmah prihvatio. Nisam napravio dva koraka prije nego što me zaustavio. 

Pokazuje mi moj Facebook profil na kojem piše da sam rođen u Splitu. Sliježe ramenima i pita me: "Split ili Zagreb?" Pokušavam na engleskom objasniti da sam u Splitu rođen, ali od druge godine živim u Velikoj Gorici. Nije mi to baš polazilo za rukom. Tada je promijenio izraz lica, nasmijao se. Pokazuje naizmjenično na sebe i mene, a zatim ponovo trljajući kažiprste govori: "Lukas, Labros, braća", okreće se i odlazi smijući se. 

Labros brat

Pripadnik najstarije grčke navijačke skupine zaista se potrudio da moj boravak na završnici europskog prvenstva u League of Legendsu prođe bez ikakvih problema. Dok su se drugi okretali za njima i pomalo izbjegavali zaštitare koji redom treniraju boks, mješovitu borbu i ostale borilačke sportove te zaista izgledaju kao ultrasi, meni su oni ostali kao jedna od najljepših priča iz Atene. Možda bi takvi bili i prema drugima, samo da ih je netko nešto pitao ili ih ponudio sokom. Nije mi smetalo što me umjesto Luka zovu Lukas, to je radila većina Grka, a ni to što me zovu huliganom. Najvažnije od svega, oni su bili tamo zbog reda i sigurnosti i ja sam se osjećao zaista sigurno. Uz nevjerojatno finale stekao sam i novog prijatelja za kojeg se nadam da ću mu uskoro gostoprimstvo moći uzvratiti u Hrvatskoj.