NA PROLJEĆE 1982. Zagreb je bio najsportskiji grad u Jugoslaviji. Dinamo je osvojio prvu titulu prvaka nakon 24 godine, naslov su obranili odbojkaši Mladosti, a prvi put u povijesti košarkaško prvenstvo bivše države završilo je trijumfom Cibone. Mirko Novosel, trener i tvorac šampionske Cibone, danas je preminuo 86. godini. Tim povodom u suradnji s Yugo Papirom prenosimo intervju Zorana Predića za RTV reviju s legendarnim Novoselom.

To Zagreb još nije doživio. Godinama i desetljećima čekaju se titule prvaka u košarci i nogometu, da bi se do tih trofeja došlo u istoj godini. Zagreb je postao pravi pobjednički sportski grad. Plava boja postala je boja trijumfa. Sve u glavnom gradu Hrvatske vrije i kipi od oduševljenja.

Poslije nogometaša, uvjerljivo, iako manje očekivano, trijumfirali su i košarkaši. Iako su od najjačeg rivala Partizana izgubili oba meča u prvenstvu, oni su prošle subote pobijedili prošlogodišnjeg šampiona i u Beogradu i u Zagrebu (čak katastrofalno) i zasluženo se domogli titule prvaka.

Na rukama navijača poslije utakmice bili su igrači, ali prije svih i nekako s najviše entuzijazma trener Mirko Novosel. Ovaj poznati košarkaški stručnjak koji je uspješno vodio i reprezentaciju, kao da nije nimalo iznenađen ovim, za njega i njegov tim, najvjerojatnije sretnim obratom. Jer, poznato je, sve šanse prije play-offa bile su na strani Partizana koji je zbog boljeg plasmana u prvenstvu očekivani treći susret trebao igrati u Beogradu, dakle na svom terenu.

"Vjerovao sam da ćemo tući Partizan", kaže Novosel. "Ustvari, da budem iskren, tu titulu sam očekivao, a i zaslužili smo je još prošle godine. Sve su to rezultati našeg šestogodišnjeg rada. U početku igranja play-offa izgledalo je da je psihološka prednost na strani Partizana.

To i jeste tako bilo do samog početka prve utakmice, kada smo i mi, a i oni shvatili da je prednost ipak na našoj strani. Jer, mi u Beogradu nismo imali što izgubiti. Partizan je morao ići na pobjedu, a mi smo samo sretnim spletom okolnosti mogli već u Beogradu završiti posao, i to se i dogodilo."

Govori se da ste razoružali Partizan specijalnom taktikom, da ste pravo lice pokazali tek u play-offu?

Ima tu istine. U prvenstvu namjerno Partizanu nismo otvorili sve karte. Naime, specijalnu taktiku obrane spremali smo za play-off i uspjeli smo iznenaditi Partizan.

Znači li to da ste ih pustili namjerno da dobiju susrete i u Beogradu i u Zagrebu?

Ne znači, ali je sigurno da nam je taktika bila da ne igramo punom snagom u prvenstvu već da se spremamo za završni udarac u play-offu. I baš zahvaljujući toj taktici, kao što vidite, rezultat je izostao.

Recite nam nešto detaljnije o tim taktičkim pripremama.

Taktička priprema traje u nekoliko faza. Jedna traje vrlo dugo i tu se radi mjesecima, pa i godinama. To je ogroman broj treninga. Međutim, sama taktika za određenu utakmicu je nešto drugo. Ona se pravi u ovisnosti o ekipi s kojom se igra, ali jako ovisi o uspješno obavljenim taktičkim pripremama u onoj prvoj fazi.

Vi ste ove godine osvojili titulu praktički s istim timom koji ste imali i ranijih godina, baš kao Ćiro Blažević s Dinamom?

Pa, da, to su uglavnom isti igrači. Jedino pojačanje nam je Zoran Čutura koji se izvrsno uklopio u tim. Ali ne treba zaboraviti da su svi naši igrači i ove godine jako napredovali u odnosu na prošlu. To se u prvom redu odnosi na Knegu, Pavićevića, Petrovića i prije svih Nakića, koji je odigrao sezonu života.

Tu treba dodati i vrlo uspješne pripreme u Americi. Odigrali smo 14 utakmica u Južnoj i Sjevernoj Americi, dva puta smo tukli reprezentaciju Brazila, i u Riju i u Sao Paolu. Ove sezone smo tukli Real i osvojili Kup Europe. Taj isti Real koji prije nas nije doživio poraz dvije godine. A zatim smo tukli talijanskog Sinudynea čak 30 razlike. Svi ti rezultati su na neki način bili nagovještaj ovoga što se dogodilo evo i u prvenstvu.

Prošle godine bili ste vrlo ljuti i često kivni i na suce i na košarkašku organizaciju. U nekim izjavama tvrdili ste da su svi u zavjeri protiv Cibone...

Bio sam kivan i ljut prije svega na vaše kolege novinare koji jedno pišu, a drugo misle, ili me pogrešno interpretiraju. Što se tiče moje ljutnje na suce, ona se odnosi na onu utakmicu s Partizanom koju smo, i danas tvrdim, nezasluženo izgubili.

To smo lijepo svi vidjeli na snimkama kasnije, kada je mogao svatko tko je pametan i razuman shvatiti da nam je oduzeta pobjeda, a samim tim i titula. Što se tiče naše košarkaške organizacije, ona je prepuna problema, ali ja sam optimist i mislim da će se oni u bliskoj budućnosti riješiti povoljno.

Kada biste bili izbornik umjesto Tanjevića, s kojom petorkom biste počinjali utakmice u Kolumbiji?

Sam početak utakmice ne znači da se mora igrati s najjačom ekipom, ali pošto pretpostavljam da vas zanima moja idealna petorka, mislim da bi tu obavezno trebalo biti mjesta za Kićanovića, Dalipagića, Delibašića, Jerkova i Žižića.

Postavlja se, međutim, pitanje treba li u Kolumbiju voditi Slavnića i Ćosića koji po svojim trenutnim kvalitetama to zaslužuju. Moje je mišljenje da ako je naš krajnji cilj Los Angeles i stvaranje ekipe za Olimpijadu, onda bi trebalo i u Kolumbiju krenuti bez njih.

Kada bi se mene pitalo, ja bih se lišio njihovih usluga već poslije Moskve. Moramo jedanput biti svjesni toga da oni ne mogu vječno igrati. Oni su svoje dali, mnogo su dali jugoslavenskoj košarci, ali treba ukazati povjerenje mladim snagama. Tu prije svega mislim na dva sjajna centra Knegu i Radovanovića, a zatim i na Petrovića, ovog mog Petrovića iz Cibone.

Kada ste dolazili u Cibonu, je li od vas tražena titula?

Došao sam 1976. godine i u to vrijeme od mene se tražio spas. Razgovarali smo kako spriječiti ispadanje iz lige. Međutim, kako su godine prolazile, mi smo se popravljali, pa su nam rasle i ambicije. Prije dvije godine prvi put smo osvojili Kup i tada sam već počeo govoriti da bismo dobrim radom mogli misliti i na titulu prvaka države. Ali nikako nisam radio pod imperativom da je moramo osvojiti.

Planirao sam i vjerovao da ćemo je osvojiti još prošle godine. Ali možda je i bolje ovako, u direktnoj borbi protiv moćnog Partizana u superfinalu. U godini općeg trijumfa, kada smo pobijedili i u finalu Kupa Europe i osvojili Kup Jugoslavije.

Što su igrači dobili za osvojenu titulu, kakva je nagrada bila predviđena?

Nisu još ništa dobili, ali će biti nagrađeni prema Pravilniku za osvojenu titulu. Vjerujte, međutim, da je ta suma daleko manja od sume koju dobiva igrač najslabijeg drugoligaškog nogometnog kluba kad osvoji titulu.

Što ste vi dobili za osvojenu titulu?

Za mene isto vrijedi, po Pravilniku. Ja sam inače stalno zaposlen u SOFK grada Zagreba s plaćom od dva i pol milijuna starih dinara mjesečno. U to su uračunate premije i nagrade za pobjede i osvojene titule.

Znači li to da su vaša primanja dovoljna da ne pomišljate da odete u inozemstvo?

Imam puno ponuda iz inozemstva još od trenutka kad sam radio s reprezentacijom, ali mi ne pada na pamet da odem. Nisu u pitanju primanja. Ostajem u Zagrebu i u Ciboni jer sam ovdje već tri desetljeća. Neću vječno raditi kao trener, ali ću sigurno ostati u klubu, možda kao direktor ili u stručnom stožeru.

Što vi mislite o ovoj pobjedničkoj atmosferi koja je zahvatila Zagreb i Hrvatsku, što je dovelo do nje?

Mislim da je sve to splet okolnosti. Titula je plod višegodišnjeg rada i sasvim je slučajno što se dogodilo da u istoj godini u vrh izbiju i košarkaši i nogometaši i odbojkaši.