Foto: Getty Images/Guliver Image

''Kad nam je Burke nekoliko minuta prije početka drafta rekao da će nas uzeti obojicu, nismo mogli vjerovati'', rekao je Henrik Sedin.

Braća Sedin bili su toliko slični da su im Canucksi na službenom predstavljanju pomiješali imena. Prema redoslijedu na draftu Daniel je uzeo broj 22, a Henrik broj 33. Vancouver je tako dobio dva izrazito perspektivna mlada europska igrača, koji u prvoj sezoni nisu ni izbliza opravdali očekivanja.

''Došli smo kao zvijezde, a onda nas je udarila realnost. Svi su bili brži i jači od nas. Krenule su i kritike i sjećam se da bismo po povratku s utakmice ugasili televizor da ne slušamo kritike'', rekao je Henrik.

No već sljedeće sezone bili su puno bolji i krenula je velika dinastija koja će završiti 18 godina kasnije. Na nevjerojatnom putu obojica su osvojili Art Ross Trophy, koji se dodjeljuje najboljem strijelcu lige. Henrik je osvojio i nagradu za MVP-ja sezone 2010. godine, a obojica su predvodila švedsku reprezentaciju do olimpijskog zlata 2006. i svjetskog zlata 2013. godine.

''Oni zapravo na ledu ne pričaju previše. Ispuštaju samo neke zvukove, kao dupini. Nevjerojatno je kako se razumiju i kako osjete jedan drugoga'', rekao je njihov dugogodišnji suigrač Alex Burrows.

Braća Sedin sigurno će završiti u Hall of Fameu, a jedino što im nedostaje i za čime najviše žale je Stanley Cup. Kroz godine su im brojni drugi klubovi, s kojima bi imali puno više šanse postati prvaci, nudili brda i doline, ali Sedini nisu željeli ni čuti. Henrik je 2010. postao kapetan, a Daniel njegov zamjenik.

''Možda nikada nećemo osvojiti Stanley Cup. Možda tako mora biti. Ali ako ćemo ga ikada uzeti, to će biti samo s Vancouverom'', govorili su.

Najbliže su bili 2011. godine kad su izgubili ludo finale protiv Bostona. Canucksi su dobili prve dvije utakmice pa u sljedeće dvije primili 12 golova. Poveli su 3:2 pa izgubili šestu u Bostonu 5:2 i sedmu u Vancouveru 4:0. Kao i 1994. godine, grad je gorio. Bijesni navijači preokretali su vozila, palili trgovine i kontejnere i tukli se s policijom.

''To su bile neke budale. Nikad nismo osjetili da nam je netko zamjerio. Na ulici bi nam ljudi stiskali ruke i iskazivali podršku. Ovaj grad postao je naš drugi dom i nismo mogli ni sanjati da ćemo ovoliko dugo ostati. No više nema smisla. Zaključili smo u razgovoru s obiteljima da je najbolje da sad kažemo - dosta. Neizmjerno smo zahvalni ovom gradu na svemu. Mi smo bili Canucksi, uvijek ćemo biti Canucksi, a Vancouver će uvijek biti naš dom'', rekli su Henrik i Daniel.

Uvijek skromni, uvijek u prvom licu množine i uvijek spremni pomoći. Čak i kad treba donirati dva milijuna dolara za izgradnju novog dječjeg odjela u lokalnoj bolnici. U penziju odlaze kao prvi (Henrik) i drugi (Daniel) najbolji igrači u povijesti Vancouvera prema broju bodova. Istim redoslijedom su na prvom i drugom mjestu po broju utakmica za Canuckse, a Daniel je i prvi (393), a Henrik sedmi (240) najbolji strijelac kluba.

Karijeru su završili u jednoj od najlošijih sezona Canucksa. Tako je valjda moralo biti. Vancouver je ove sezone dobio samo 31 utakmicu. I dok u Edmontonu, Ottawi i Montrealu traže smjene trenera i predsjednika zbog ispadanja iz doigravanja, u Vancouveru je ove godine bila drukčija atmosfera.

Nitko nije plakao što odlaze, nego su svi slavili što su živjeli u njihovo vrijeme.