SIMON ROŽMAN (36) preuzeo je klupu Rijeke krajem rujna nakon što je Igor Bišćan podnio ostavku i otišao s Rujevice.

Slovenski stručnjak, dosad nepoznat hrvatskoj javnosti, krenuo je fantastično debitiravši pobjedom od 11:0 protiv istarskog niželigaša Buja u Hrvatskom kupu, a onda je uslijedio turbulentan period. Riječani su u narednih pet prvenstvenih utakmica ostvarili samo sedam bodova te mini ciklus zaključili teškim porazom od Dinama na Rujevici 5:0. 

Bio je to prijelomni trenutak za Rijeku, ali i za Rožmana na njenoj klupi. U jednom od najlošijih trenerskih startova u povijesti, u klubu su odlučili zadržati trenera i ukazati mu dodatno povjerenje nimalo atraktivnim potezom. Rijeka je potjerala trojicu igrača (Šimić, Mamić, Punčec), momčad je proigrala i u naredne četiri utakmice redom rušila Inter (1:4), Hajduk (0:4), Istru (2:0), Varaždin (3:1), a onda je jesenski dio sezone okončala porazom od Dinama na Maksimiru (0:3).

Što se sve događalo u klubu u proteklih malo više od mjesec dana te kako je došlo do prijelomnog trenutka nakon kojeg je Rijeka proigrala, u velikom razgovoru za Index otkrio nam je trener Simon Rožman. Mladi slovenski stručnjak govorio je i o budućnosti kluba, o HNL-u, riječkoj poveznici sa Slovenijom te otkrio kako je danas biti mlad i moderan trener.

Dvanaest utakmica je iza vas na klupi Rijeke. Skupili ste sedam pobjeda, četiri poraza i jedan remi uz gol-razliku 38:18. Kako biste ocijenili sezonu otkako ste preuzeli vodeću ulogu na klupi?

Prije svega, vratio bih se na početak. Govorio sam da to nije bila smjena trenera nego promjena trenera. Prvo, bivši trener je u nekom trenutku odlučio odstupiti što je za klub, igrače i one koji dolaze nije normalna situacija. Drugo, prilagodba na novu sredinu bila nam je jako teška. Ako nisi unutar lige, kluba, ne poznaješ igrače tako dobro, onda moraš mnogo toga saznati. Treće, zatekli smo momčad koja je u fazi obrane bila dobra pa smo promijenili neke sitnice u fazi napada.

Tada su se pojavili problemi u fazi obrane, što taktički što u kontekstu discipline. Nakon toga odlučili smo presjeći u jednom trenutku i to se pokazalo dobrom odlukom. Sve poslije toga radili smo momčadski, prilagođavali se jedan drugome.

Nanizali smo četiri uzastopne pobjede, navijači su se posložili, pa čak su i mediji vidjeli, nakon početke skeptičnosti, da nešto i znamo napraviti. Ako bi trebao reći hipotetski, sad smo na pozitivnoj nuli, a bili smo na minus deset. Sad trebamo dobro odraditi zimske pripreme, pa ćemo vidjeti kako će se dalje situacija razvijati.

Što se dogodilo i kako je došlo do prijelomnog trenutka? Dojam je da ste protiv Hajduka išli protiv samog sebe u kontekstu taktike i trenerskih ideja u koje vjerujete i to vas je nagradilo. Recite nam više o tome.

Morali smo se prilagoditi na nekim utakmicama, pogotovo taktički, ali istaknuo bih da smo to napravili svi zajedno kao momčad, nisam to ja sam napravio. Naravno, treninzi su ostali isti, tu nismo ništa mijenjali, ali ako se taktički ne prilagođavaš protivniku, ideš u tom smjeru - pogineš. Igrači su to vidjelo, postali svjesni. Mislim da radimo i koračamo ka jednom idealu kojeg svi skupa želimo.

Na presici poslije Dinama moglo se iz vaših riječi iščitati da je potrebno nešto značajno promijeniti. Shvatili ste da se morate prilagoditi i odstupiti od svojih uvjerenja. Je li to istina?

Govorio sam već na nekim presicama, ako ti nemaš rezultat, nitko ti neće vjerovati. Uvijek sam težio ka tome da imamo veći posjed, više izglednih šansi, da igramo atraktivno, da se nešto događa na terenu i onda očekuješ da te rezultat nagradi. Mislim da smo mi tek počeli ići u tom smjeru, bilo je nekih malih pomaka, ali izostajao je rezultat.

Nitko ti onda ne vjeruje, pa ni igrači, a oni su u našoj trenerskoj priči najvažniji. Više ti vjeruju kad su rezultati pozitivni, pa smo odlučili malo po malo nadograđivati našu igru jer sve je lakše u pozitivnoj atmosferi. To je bio naš pravac razmišljanja zašto ići tim putem.

Rijekina igra koju smo vidjeli otkako ste došli onda nije ona koju ste obećali i koju želite vidjeti ubuduće?

Slažem se, nije. Igrači su svjesni da ima još puno stvari koje treba ispraviti u svim segmentima igre. Meni je najbitnije da oni to sada vide sami i žele to ispravljati. Puno je stvari, i u fazi napada, čak malo manje u fazi obrane, koje želimo ispraviti, u kojima želimo biti bolji, drukčiji kompletniji...

Tri igrača su potjerana, a ekipa je poslije toga proigrala. Što nam možete reći o tome?

Ne bih ulazio u detalje, kako je do toga došlo i zašto. Bitno je da se situacija promijenila, da je to bila prekretnica. Inače nisam sklon takvim rezovima, nije to bilo samo na meni već je stvar koja traje duže u klubu. Dobio sam ekipu koja je imala određenu povijest, a kao trener onda ne znaš kakva su bila obećanja, tko je kome što obećao itd.

Daleko od toga da su ti dečki loši ili nešto, ali stvarno kad smo to napravili, svi skupa smo prodisali. Najbitnije, igrači su dobili i dodatnu motivaciju i želju da se svakog dana vesele radu ovdje na Rujevici. Mislim da smo to dobili.

Koji su ciljevi Rijeke do kraja sezone?

Najbitnije mi je da svi zdravi dočekamo početak priprema, a onda ćemo pokušati nastaviti razvijati ovo već što imamo i malo po malo dodavati neke novine u našu igru da bi bili što kompletnija momčad. Klupski ciljevi su uvijek isti, ne mijenjaju se. Rijeka želi biti u vrhu hrvatskog nogometa, želimo izboriti Europu i razvijati igrače da oni budu tržišno zanimljivi. Ne bih favorizirao je li to osvajanje Kupa ili drugo, treće mjesto. Svejedno nam je, želimo europska natjecanja i to je to.

Prijelazni rok na Rujevici uvijek je uzbudljiv. Imate li već popis igrača i listu želja? Koje pozicije ćete motriti s najviše pažnje?

Treneru bi najlakše bili da se na početku prijelaznog roka zna tko će se prodati, a tko će doći. Međutim to nije tako. Izgradnja ekipe ovisi o tome kakva će biti prodaja, odnosno koliko ćeš novca zaraditi, pa kakve onda igrače i pojačanja možeš za taj novac i dovesti.

Nikad nije idealno, ali mogu reći da ćemo prvenstveno tražiti braniče - središnjeg i definitivno lijevog beka. Želimo tražiti igrače koji su spremni igrati na velikom prostoru, koji mogu sudjelovati u brzim tranzicijama i sve to energetski izdržati. Dugoročno, klub razmišlja u tom smjeru.

U kakvom ste odnosu s predsjednikom Damirom Miškovićem?

Od prvog dana naš odnos je odličan - sve je otvoreno, sve se zna i ništa se ne skriva. Rijeka je velik klub jer se poštuje njegova hijerarhija, točno se zna tko što radi, a uz to imamo i jedan lijepi ljudski odnos. Čujemo se redovito, Damir Mišković je vrlo iskusan, zna kako voditi klub. O njemu mogu reći sve najbolje.

Više puta u posljednjih nekoliko godina predsjednik je spominjao da traži novog vlasnika kluba. Priča li se i u svlačionici o prodaji Rijeke?

Nijednom u razgovoru s njim ili direktorima kluba nisam razgovarao o tome. Ja sam samo radnik kluba, ja razmišljam samo o tome kako u kratkom roku i na duže staze doći do što boljeg rezultata. Mislim da imamo dobre ideje u kojem smjeru bi željeli ići. U svlačionici se o tome ne priča.

Dinamo će biti prvak, sve drugo bilo bi čudo, pa nas to dovodi do troboja Hajduka, Rijeke i Osijeka u borbi za drugo mjesto koje dogodine vodi u Ligu prvaka. Tko ima najviše šanse?

Ne bih se složio, mislim da u to društvo spadaju i Lokomotiva i Gorica. Razlike na terenu između tih klubova su vrlo male. Ne ulazeći u okolnosti tko će ulagati više, tko manje, jer to nije moja stvar, mislim da su sadržaji na terenu vrlo slični.

Bit će to vrlo neizvjesnih šest mjeseci, može se situacija rasplesti u svakom smjeru. Meni je najbitnije da se brinemo o sebi i da najviše razmišljamo o sebi.

Drugi neka imaju svoju priču, svatko ima svoje mane itd., ali meni je samo fokus na nama. Od svakog igrača želim da se brine o sebi, o svom tijelu. Siguran sam da ćemo napraviti dobre pripreme.

Konačni rezultat, već sam spomenuo, nije rezultat samo trenera i igrača, već svega oko toga, pa čak i možda medija oko kluba. Na kraju je to samo nagrada i smatram da si na koncu tamo gdje svi ukupno pripadamo.

Dva mjeseca ste u HNL-u, možete li usporediti taj nogomet sa slovenskim?

Postoje razlike. Jedna od najvećih je što u Sloveniji ima jako puno mladih igrača, liga je više usmjerena ka tome da bude razvojna za mlade igrače. Sve se svodi na čisto takmičenje, na brojke, koji si na tablici, da imaš što više bodova i samo to je bitno. Sadržaj na terenu i igra koju prikazuješ nije bitna.

Drugo, u Hrvatskoj je puno više ljudi involvirano oko nogometa, dio je kulture i po tome se više ističe nego u Sloveniji.

Za mene je u Hrvatskoj teže jer nije samo rezultat bitan, nego se više govori o nogometu, o sadržaju na terenu koji tvoja momčad pokazuje, kako razvijaš mlade itd. Infrastruktura je dobra, ali naravno da može i bolje.

Nezahvalno je da komentiram to jer sam tu prekratko, tek dva mjeseca, ali bilo bi dobro da se razmišlja u smjeru osnivanja mlađih liga, kao što se to radi u Europi. No o tome ćemo kasnije, ako preživimo idućih šest mjeseci.

Prije Rijeke vodili ste Celje i Domžale. S Domžalama ste ostvarili i zapažene rezultate u Europi. Najveći je ipak rušenje Freiburga u kvalifikacijama za Europa ligu. Spada li pobjeda nad Hajdukom u veće pobjede vaše karijere?

Ne, uopće te stvari ne gledam na taj način. Sebi ne brojim pobjede, to su pobjede mojih ekipa. Tako je bilo protiv Hajduka, tako i u Celju i Domžalama. Ne želim da ljudi pomisle da glumim nekog skromnog lika, već tako razmišljam.

Protiv Hajduka bila je to lijepa pobjeda, ali rangiram ih prema značaju. Naučio sam ovdje da ti je svaka nova utakmica novi izazov. Živimo samo od utakmice do utakmice. Razmišljamo, normalno, i dugoročno, ali mislim da treba živjeti iz tjedna u tjedan, iz treninga u trening.

Rijeka je, kao i vaša dva prethodna kluba, uvijek u podređenom položaju prema ostalima. Uvijek se očekuje da trener nadmaši očekivanja, što je izuzetno nezahvalna uloga. Kako gledate na to, je li pritisak zbog toga veći?

Nije lako, moram priznati. Tijekom cijele svoje trenerske karijere nastojim prenijeti nešto na svoje igrače, želim da nešto postignu, a kad to postignu oni kažu 'to je normalno', ali nije normalno ako gledaš u tom smjeru.

Uvijek sam bio radnik, nikad mi nitko ništa nije poklonio, uvijek sam kretao od starta, nisam dolazio do poslova preko veza nego je rad bio onaj koji mi je donosio rezultate. Ja i moj stožer idemo po klubovima s reputacijom koju smo dosad stekli i gdje god smo bili mislim da smo nadmašili očekivanja, da smo overachievali.

To se traži i ovdje. Dobiješ ekipu koja treba igrati dobro i koja će biti prodana da klub može preživjeti. Tako je u cijeloj regiji. Mislim da druge filozofije nema. Međutim, imamo jako dobre uvjete pa nam je tim lakše, ljudi dobro vode klub, jasni su i racionalni. Nisu emotivni da se stvari mijenjaju iz tjedna u tjedan.

Zato mi je puno lakše, miran sam, radim ono što najbolje znam. Svi smo svjesni da nedostaje iskustva, ali mislim da u dobroj komunikaciji s igračima i sportskim direktorima možemo napraviti ovaj underachieveing koji svi očekuju. To mi je izazov, davati od sebe još više i više.

Prvo Matjaž Kek, pa sad Simon Rožman - Slovenci. Zbog čega je veza Rijeke i slovenskih trenera toliko moćna? U čemu je tajna?

Ne znam. Kad je Matjaž bio ovdje, napravio je fantastičnu stvar, ne samo za Rijeku, već i za cijeli hrvatski nogomet. Već tada bio sam u nekim pričama oko Rijeke, Kek je trebao biti menadžer, a ja prvi trener, Rijeka je trebala funkcionirati prema engleskom modelu.

No to se nije ostvarilo. Ja sam krenuo svojim putem u Domžale i nije mi žao. Stvarno ne znam u čemu je tajna, mislim da smo svi mi Slovenci koji smo došli ovdje došli raditi, 24 sata biti na usluzi kluba i za ovaj grb raditi najbolje što znamo i umijemo. Ja želim samo nastaviti pozitivnu priču koju je Kek stvorio u Rijeci.

Čujete li se s Matjažom Kekom redovito?

Da, naravno. Čujemo se, zašto ne, ali nije to redovito svaki dan već spontano tu i tamo. Već sam to nekoliko puta kazao, ne samo s njim, već i ostalim trenerima po Europi. Puno pričamo, ne o sportskoj politici, nego o treninzima, o taktici... Kako u što kraćem vremenu doći do željenih rezultata.

Ja se želim učiti u tom smjeru. Sretan sam što ima otvorenih ljudi koji žele razgovarati o nogometu. Otvoren sam čovjek, daleko od toga da sve znam. Treba stalno učiti, slušati savjete i upute iskusniji, pa čak i njima koji put dati koji savjet da na kraju svi budemo bolji. To je cilj.

Veliki ste nogometni fanatik, živite nogomet 0-24 i često vas se opisuje "laptop trenerom" - mladim trenerom koji koristi svu dostupnu tehnologiju u svom poslu. Dojam je da naše društvo još nije prihvatilo takve novosti u nogometu te da pojmu laptop trenera pristupa s podrugljivim tonom. Smeta li vam to i je li to dodatan uteg u poslu?

Ne smeta mi jer sam čovjek od argumenata. Primjerice, takve koji se podrugljivo odnose prema tome pitam ovako 'kako ti vidiš koliko neki igrač trči?' Imaš osjećaj da je on istrčao toliko i toliko kilometara. Što je osjećaj? To je nešto subjektivno, što imaju svi, svatko interpretira na svoj način, a ja imam argument - 'imao si toliko i toliko metara sprinta, a ja želim toliko'. Meni je termin laptop-trener nekad presmiješan.

Danas imamo takvu tehnologiju da možemo gotovo sve izračunati. Znam da moraš imati onaj osjećaj u nogometu, onaj šmek, ali idemo u neka druga vremena gdje se sve može provjeriti. Što da ja onda kažem igraču? Pa, osjećam da nisi bio pravi, da si mogao bolje...

Nisam čovjek koji argumentira stvari površno, prema osjećajima već sam čovjek od detalja, a ako želim detalje, onda moram biti naoružan svim podacima i argumentima. Situacija se promijenila, nekad su printali vježbe, danas ih sve dobiješ na mobitelu. S druge strane, mlađi smo treneri, idemo u korak s vremenom.

Ako ti novine daju pozitivne stvari, onda ih koristi, ali uvijek će teren biti isti, vježbe kojima dolaziš do rezultata bit će iste. Prvi kažem, seljačka logika je prva, ali ako imaš na raspolaganju i takvu vrsti pomoći, uzmi je.

Spomenuli ste na predstavljanju u Rijeci da ste se trenerski obrazovali u Europi. Recite nam nešto više o tome, gdje ste bili i od koga ste učili?

Kad sam u poslu ne stižem, ali koristim svaku priliku kad sam slobodan. Svakih pola godine idem. Bio sam u Tottenhamu, Kopenhagenu, sad u Francuskoj i Njemačkoj, pogotovo u Salzburgu. Svako slobodno vrijeme trudim se iskoristiti tako da odem negdje gdje ću dobiti neku novu informaciju ili potvrditi nešto svoje da je dobro. Ljudi su vani vrlo otvoreni, vrlo direktno pričaju o stvarima unutar nogometa.

Ne govorim sada o sportskoj politici, nego izričito o nogometnim stvarima, daju ti neke nove ideje, vidiš da su blizu razmišljanja s njima, a to ti daje potvrdu za trud i rad.

Sudjelujem na jednom forumu gdje je puno mladih trenera iz cijele Europe, riječ je o trenerima mlađe generacije od 40 godina pa nadolje. Svi si međusobno pomažemo, uvijek možeš poslati isječak svog treninga ili utakmice i zatražiti mišljenje i vrlo brzo ga dobiješ. 

Koji su vam trenerski uzori i zašto?

Puno puta sam spominjao, ali uglavnom su to Jurgen Klopp, Roger Schmidt, Julian Nagelsmann... Dosta ideja u svom radu pokupio sam od njih, posebice Kloppove Borussije i Schmidtovog Salzburga. Govorim o smjeru gdje se na terenu traži energija, gdje navijači uživaju u atraktivnom nogometu.

Ukratko, nogomet u kojem nema stanke. Na koncu, mislim da se samo u takvom nogometu igrači mogu i razvijati, a ne da si stalno u bunkeru, u nekoj sačekuši.

S druge strane, neizostavan idol je Pep Guardiola. Kod njega me oduševilo to kako se odnosio prema ljudima, kakvu ljudskost je pokazivao i kakav je dojam ostavljao na njih. Učio je ljude raznim životnim vrijednostima, da nije samo pobjeda, smrt i pobjeda raj, već što igrači prolaze u svom razvoju, kako se treba ponašati.

Znači, neke ljudske vrijednosti koje je on prenosio na igrače, i ne samo njih, već navijače, ljude u i oko kluba. Kako je on u suštini utjecao na ljude izvan nogometa. Jedno je nogometna filozofija, a drugo je stvar imidža kojeg Guardiola ima i ja mu se divim.

Je li Guardiola najveći inovator modernog nogometa?

Apsolutno, pa čak bih i Maurizija Sarrija stavio u isti koš. Oni su trend u kojem će nogomet ići. Neću reći da ih kopiramo, ali svi mi mladi razmišljamo što oni rade da dođu do željenog sadržaja na terenu jer to je najbitnije. Guardiola, Sarri, Klopp... ovi koji su uvijek u vrhu top europskih liga.

Za kraj, tko je Simon Rožman izvan nogometa?

Uh, evo sad imam dva tjedna odmora za obitelj, da se malo provjetri mozak. Imam ženu i dvoje djece. U slobodno vrijeme volim trčati, volim društvo, a kad sam sam onda se relaksiram. Volim čitati knjige, pogotovo psihološke tematike o životu, volim puno učiti o sebi.

Ove godine počeo sam igrati i tenis, sve što mi pomaže u relaksaciji od posla. Upoznao sam i grad Rijeku, sviđa mi se, stvarno je lijepo. Mislim da ljudi mogu uživati ovdje. Uvijek kažem igračima kad smo na treningu da moraju iskoristiti ove sjajne uvjete, ovaj predivan grad i more koje se vidi s terena na kojem treniramo.

Želim napomenuti, posebice za nas mlađe trenere. Nitko nas nije učio ovom drugom, nenogometnom dijelu života. Kad si ti u nogometu svaki dan 0-24 sata ti moraš i puno ulagati u sebe, u trenutke u kojima se oslobađaš od stresa. U jednom periodu u Domžalama imao sam problema s tim, ali sad sam naučio da je izuzetno bitno raditi na sebi.

Govorim o psihološkoj komponenti. Mladi treneri su premalo informirani kako se nositi i prolaziti kroz stres koji nosi trenerski posao. Otkad sam došao u Rijeku sam zdrav, puno radim na sebi. Idućih 14 dana definitivno ću se isključiti od nogometa, napuniti baterije i regenerirati se, a onda nas čeka šest mjeseci praktički bez dana stanke.