U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Kazuyoshi Miura i dalje ga fascinira igrajući profesionalno iako mu je već 57 godina. Većina nogometnih fanova zna ga po toj neuništivosti, Hrvati ga pamte i po epizodi u zagrebačkoj Croatiji, koja se više svodila na marketing nego na sport, ali njegova životna i nogometna priča čine ga puno većom ikonom nego što mu se priznaje. 

RANI je prosinac 1998. godine, studen vlada Maksimirom, ali okupilo se nešto ljudi na prvenstvenoj utakmici između NK Croatije i Mladosti 127 iz Suhopolja. Nešto navijača, nešto prijatelja kluba i nešto - Japanaca. Čekao se debitantski nastup Kazuyoshija Miure, japanskog nogometnog superstara, čekao se njegov prvi gol u modrom dresu, a prilika koja se ubrzo ukazala činila se idealnom.

Kad je sudac pokazao na penal za Dinamo, a trener Zajec prstom pokazao baš na Miuru, krenuo je stampedo. Japanski fotoreporteri sjurili su se iza gostujućega gola, odlučni da zabilježe svaki njegov udah, svaki pokret u procesu postizanja prvoga gola u hrvatskoj epizodi. Miura je uzeo zalet, već naviknut na serijsko bljeskanje fotoaparata, napravio je dva-tri koraka, kratko podigao pogled, solidno opalio i - promašio! 

Točnije, Zoran Slavica mu je obranio. I upisao se u povijest kao čovjek koji je spriječio Miuru da dođe do svoga prvoga, pokazalo se kasnije i jedinoga gola za Croatiju. U taj je jedan trenutak, jedan udarac i jednu obranu, praktički stala cijela hrvatska epizoda karizmatičnog Kazuyoshija, japanskog boga nogometa, kojeg se s vremena na vrijeme rado sjetimo.

Dogodi se to svaki put kad svijet obiđe vijest o nekom novom i teško oborivom rekordu najstarijeg profesionalnog nogometaša u povijesti ove igre. Uostalom, unatoč ne odveć impresivnom scenariju njegove zagrebačke nogometne avanture, Miura je bio puno više od prolaznika u HNL-u i marketinškog magneta, što je bio kroz cijelu svoju karijeru.

Od madraca punog buha do ogrtača od svile

Priča o Kazuyoshiju Miuri zapravo je na neki način priča iz nogometne mitologije. S elementima fantastike, jer poznato je odavno da su Japanci narod koji malo drukčije obožava svoje idole. A King Kazu, kako ga sunarodnjaci najradije nazivaju, upravo je to. Idol, inspiracija, institucija. I, ako to postoji, doslovno neka vrsta nogometnog božanstva...

U nogometnoj biografiji velikoga Kazua stoji i detalj koji kaže da nikad u karijeri nije doživio bilo kakav lom, da nikad nije bio na operaciji... Iako, u svom debiju za talijansku Genou doživio je puknuće nosa, i to nakon što ga je pogodio - Franco Baresi. Takvo je to društvo bilo u njegovim najboljim godinama, bila su to vremena za koja je teško shvatiti da i dalje postoji aktivan nogometaš koji je u njima sudjelovao...

No puno je toga nevjerojatnoga i praktički neponovljivoga u čudesnoj štoriji o miljeniku Japana. O čovjeku koji i u pedesetima odrađuje pripreme za pripremama, o ikoni stila čija popularnost ne jenjava ni nakon nekoliko desetljeća, o nogometnom princu koji pije čaj s carom i caricom, o dječaku koji je spavao na madracu punom buha i nogometnoj instituciji koja nakon tuširanja ulazi u ogrtač od čiste svile.

U tim svojim najboljim danima, koji su sad već udaljeni nekoliko desetljeća, bio je najbolji igrač japanske lige, a bio je i prvi Japanac s nagradom za najboljeg azijskog nogometaša, i maneken jedne nove ere japanskog nogometa, i reprezentativac s impresivnih 55 golova u 89 nastupa, među kojima su i dva u pobjedi protiv Hrvatske 1997.

Najstariji strijelac u povijesti želi umrijeti na terenu

Ali sve to s godinama je polako padalo u drugi plan. Iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, jer usput su rekordi padali jedan za drugim. I Kazuyoshi Miura pretvorio se u simbol nogometne dugovječnosti.

Još u siječnju 2017. godine "skinuo" je velikog Sir Stanleyja Matthewsa, zabivši gol za pobjedu 1:0 protiv momčadi pod nazivom Thespa Kusatsu. Nepoderivi Kazuyoshi u tom je trenutku imao 50 godina i 14 dana, čime je ušao u Guinnessovu knjigu kao najstariji profesionalni nogometaš koji je zabio gol u natjecateljskoj utakmici.

Zabijao je on i poslije toga, nimalo u skladu s godinama jurišao na protivničke obrane s dječačkim sjajem u očima, a posljednji put to je činio 26. listopada, kad je s 57 godina i 243 dana upisao deseti nastup u sezoni za svoj Atletico Suzuka.

Točnije, učinio je to zasad posljednji put, jer Kazu Miura ima samo jedan plan.

"Igrat ću dok ne umrem! Da, želim umrijeti na terenu..."

Antitalent koji se zaljubio u brazilski nogomet

A na terenu, tu negdje u blizini, Kazuyoshi Miura se i rodio. Svijet je ugledao u Shizuoki, gradu od šestotinjak tisuća stanovnika na pola puta između Tokija i Nagoye, okruženom planinama, rijekama i jezerima, iste one godine kad je Dinamo uzeo Kup velesajamskih gradova, Aleksandar Ranković izbačen iz Komunističke partije, a Meša Selimović objavio svoju uspješnicu Derviš i smrt.

Maleni Kazu u svojoj je Shizuoki rastao uz starijeg brata Yasutoshija, iznimno talentiranog nogometaša, a otac Naya bio je službenik u lokalnom nogometnom savezu. Kako je stric bio trener u lokalnom klubu, valjda je bilo suđeno da i Miura mlađi postane dio te priče. I to vrlo rano, jer u doba kad je krenuo bio je manji od svih, ne osobito koordiniran, čak i pomalo nespretan.

Generalno, ako ćemo to reći na najblaži mogući način, talent nije bio vidljiv golim okom. Jedna od sekvenci iz tih dana, primjerice, kaže da ga je u jednoj utakmici stric uveo u igru, da bi već koju minutu potom nesretni Kazuyoshi, u pokušaju da udari jednu loptu, promašio sve što se promašiti moglo i komično tresnuo na pod. Stric ga je odmah izvadio iz igre i natjerao ga da do kraja utakmice trči oko igrališta...

I ne, nije to bila ljubav na prvi pogled, jer klinci se puno lakše zaljube u ono u čemu su dobri, ali jedan stričev potez sve je promijenio. Donio je svom nećaku videokasete s utakmicama sa svjetskih prvenstava 1970., 1974. i 1978., s naglaskom na reprezentaciju Brazila.

Kad je prvu kasetu ubacio u videorekorder, dogodila se čarolija. Sa svakim novim kadrom, svakim novim golom i utakmicom, sjaj u očima postajao je sve snažniji. I ništa više nije bilo važno. Mali Kazuyoshi navukao se na nogomet.

Od tog trenutka zadao je sam sebi poseban režim. Svakog jutra ustajao je prije šest, sjedao na bicikl i odlazio na obližnje igralište. Sat vremena bi žonglirao, iskušavao trikove brazilskih majstora, s naglaskom na njemu omiljenog Rivelina, a ono što je već tih dana vježbao godinama kasnije u Japanu je bilo poznato kao "Kazuova finta". U ostatku nogometnog svijeta to se zove jednostavno - bicikl.

U Brazilu je riječ Japanac simbol za lošeg nogometaša

Kad mu je bilo 15 godina, slijedio je novi korak, i to u nepoznato. Otac Naya preselio se u Sao Paulo kako bi tamo oformio akademiju za mlade japanske nogometaše, a Kazuyoshi je otišao s njim. Uključio se u akademiju tamošnjeg kluba Juventusa i započeo vjerojatno najteže razdoblje na svom nogometnom putu. Razdoblje ispunjeno usamljenošću, tugom, nostalgijom, preispitivanjem.

Kad su Brazilci tog vremena željeli reći da netko ima loš prvi dodir, odnosno da ne zna uštopati loptu, prozvali bi ga - Japanac. U takvom nogometnom okruženju zaista i biti Japanac, logično, nije bilo lako. Jer, Japancu se lopta baš i nije dodavala, eventualno ako baš nema drugoga rješenja. A kad bi je konačno i dobio, brzo bi bez nje i ostao, jer klincu iz Japana uporno nije išlo u pokušaju da ulovi korak s vršnjacima. 

Nisu pomogli ni životni uvjeti u kojima je u stranoj zemlji egzistirao tinejdžer koji ne zna jezik. Stanovao je u trošnom sobičku s još petoricom momaka iz cijeloga Brazila, spavao je na madracu punom buha i živio s omalovažavanjima, čak i uvredama. Bez grama bilo kakvog oblika podrške.

Dugo je odbijao odustati, čak je i spavao s knjigom iz koje je učio portugalski pokraj jastuka, ali u jednom trenutku je - puknuo. I nazvao doma sa samo jednom idejom: "Želim se vratiti kući."

Vjerojatno nije očekivao reakciju kakva je stigla s druge strane. Otac Naya nije imao ni razumijevanja ni suosjećanja za svoga mlađeg sina.

"Vratio bi se u Japan? Ok. Ako si takav slabić, u redu, vrati se u Japan."

Dugo mu je trebalo, ali postao je Karate Kid

I mladi Kazuyoshi, pogađate, nije se vratio u Japan. Ostao je, nastavio je raditi i boriti se, graditi karakter koji će ga u desetljećima koja će slijediti odvesti do nogometne vječnosti. A prvi korak na tom putu bio je potpis prvog profesionalnog ugovora. Malo prije nego što je proslavio 19. rođendan, stavio je autogram na ugovor s velikim Santosom, klubom u kojem je počeo i veliki Pele.

Bilo je to 1986. godine, iste one kad se dogodila nuklearna katastrofa u Černobilu, kad su na maksimirskom sjeveru osnovani Bad Blue Boysi, a u godini kad je počela njegova profesionalna karijera rođeni su Vedran Ćorluka, Mario Mandžukić, Edin Džeko, Olivier Giroud, Rafael Nadal i Usain Bolt. A Luka Modrić u to je doba bio jednogodišnji dječačić, vjerojatno je već i počeo udarati loptu...

Međutim potpisom profesionalnog ugovora težak život mladog nogometaša iz Japana nije završio. Za Santos je, naime, upisao samo dva nastupa, a za drugi od ta dva u lokalnim je novinama dobio ocjenu - dva. Dva od deset. Taman toliko da njegov nogometni put opet uđe u "ćorsokak". I da mu kriterij za odabir sljedećih klubova bude samo jedan: tko me želi, dolazim!

Poželjeli su ga u Palmeirasu, čak su mu i dali šansu, jer skupio je 25 nastupa, ali nije se dugo zadržao. Spustio se na niže razine, potpisao je za klub Matsubara, iz ruralnog dijela države Parane, lokacije s koje se na gostovanja uobičajeno putovalo sedam-osam sati autobusom. No sjetio se Miura godinama poslije i onog jednog koje je trajalo 23 sata u jednom smjeru. Bila je to "vožnjica" tijekom koje su igrači spavali po podu, koristeći otirače za noge kao jastuke, a doručak, ručak i večera odrađivali su se na benzinskim crpkama.

Ništa se puno po pitanju uvjeta nije mijenjalo ni u sljedeća dva kluba, marginalnim liliputancima nazvanim Regatas te XV de Jaú, a stvari su se konačno pokrenule 1988., kad mu je bila 21 godina. Stigao je poziv iz Coritibe, tamo je pokazao da zna igrati nogomet, da se može nositi s Brazilcima i zaslužio nadimak "nogometni Karate Kid". S takvim statusom izborio se za povratak u Santos, no nakon jedne sezone odlučio je da je dosta Brazila. I da je vrijeme da se ide kući...

Kralj Kazu, nogometna i modna ikona

Povratak Kazuyoshija Miure u Japan poklopio se s pokretanjem japanske J-League, danas respektabilnog natjecanja, ali u to je doba nogomet u Zemlji Izlazećeg Sunca bio praktički nevažan sport. Sve dok se nije pojavio King Kazu. Imao je 23 godine i iskustvo iz Brazila, a to je značilo da ima i kvalitetu koja odskače.

Uz to, imao je i stila, uz golove i atraktivne poteze ponudio je i dotad neviđeni dašak glamura, jer prvi je probijao i neke modne granice, pokazivao cijeloj naciji da odijela mogu doći u raznim bojama, a sve to skupa katapultiralo ga je u zvijezde.

Stvar se razvijala toliko brzo da je nogomet svojom popularnošću ugrozio i bejzbol, dotad neupitan sport broj jedan u Japanu. Stavi li se na stranu, naravno, sumo hrvanje... Njegov klub Verdy Kawasaki osvojio je dva posljednja "obična" prvenstva Japana i prva dva izdanja J-League, a King Kazu postao je ljubimac nacije. Pobjednik, strijelac, idol, zvijezda u punom smislu te riječi. U ligi u kojoj su tad bili i velikani poput Garyja Linekera i Zica, Miura je bio najbolji igrač, a njegovu popularnost ubrzo je postalo teško opisati riječima.

Prvi Japanac u Serie A

Ludilo se nastavilo i 1994. godine, kad je otišao na posudbu u talijansku Genou i postao prvi nogometaš iz istočne Azije koji je zaigrao u Serie A. U paketu je na Apenine došlo i nekoliko desetaka japanskih novinara, televizijske kuće slale su svoje ekipe na trajni boravak u Italiju, a Kazuyoshi se uz sve to borio za svoj komadić mjesta pod suncem. Bilo mu je 27 godina, prvi put je došao u Europu, i to odmah u tad najjaču ligu svijeta.

Odigrao je 21 utakmicu za klub čiju kapetansku traku danas nosi naš Milan Badelj, a uspio je zabiti i jedan gol, i to tamo gdje je to domaćim navijačima najslađe: u gradskom derbiju protiv Sampdorije! Pamti se i da je asistirao Antoniju Maniconeu za gol vrijedan minimalne pobjede protiv Padove, ali ta su dva detalja ostala zapravo i jedino što je napravio u svojoj talijanskoj avanturi. Slijedom svega toga, na kraju te prve i jedine sezone u Serie A otišao je natrag u Verdy Kawasaki.

U svome klubu, u poznatom okruženju, nastavio je trpati golove i nezaustavljivo graditi sve snažniji zvjezdani status u domovini, ali i čekati neku novu priliku za iskorak prema Europi. Dočekao ju je u prvim danima 1999. godine, i to u epizodi o kojoj znamo nešto malo više čak i iz vlastitih iskustava, barem oni koji dovoljno dugo pamte...

Sljedeća inozemna destinacija bio je - Zagreb

Kazuyoshi Miura, naime, potpisao je tog siječnja za zagrebačku NK Croatiju, nekih 13 mjeseci prije nego što će zagrebački klub ponovno postati Dinamo. Na Maksimir je stigao, po već uigranoj špranci, zajedno s cijelom svitom novinara, fanova, televizijskih ekipa...

Odmah su, jasno, krenule priče kako je u tom trenutku 32-godišnji Miura došao isključivo iz tih, marketinških razloga, a to mu je u velikoj mjeri otežalo i proces dokazivanja da se radi o dobrom igraču, napadaču koji može pomoći...

Zašto baš Zagreb, zašto baš Croatia? Priča iz tog vremena kaže kako se s tom idejom pojavio Miurin stric, ali ne onaj s početka priče. Ovaj stric nije imao veze s nogometom, bio je poslovni čovjek koji je u Europu došao pokušati plasirati svoju liniju kozmetičkih proizvoda, a negdje usput došao je do kontakta s vodstvom Croatije, konkretno s Damirom Vrbanovićem. Riječ po riječ, detalj po detalj, spoznaja po spoznaja i - dogovor je postignut.

Sve je tu odmah bilo jasno, u klubu su znali zašto žele Miuru, ali Miura je priliku na terenu jedva dočekao. Tad je već bio zvijezda najviše kategorije, već je objavljena i njegova prva biografija, a u klubu su bili spremni iskoristiti sve benefite njegova statusa.

Odmah je potpisan ugovor s japanskom TV kućom koja se obvezala prenositi sve utakmice u kojima nastupa njihov Kazuyoshi, a cijela sila novinara, fotoreportera i snimatelja pratila je svaki njegov zagrebački korak.

Logično, i u svlačionici zagrebačkoga kluba Miura je dočekan s podcjenjivanjem, ali svjedočenja njegovih suigrača iz tog vremena kažu kako je na treninzima pokazivao da ima kvalitetu, da se može nositi s društvom u kojem su bili Robert Prosinečki, Dražen Ladić, Krunoslav Jurčić, Igor Bišćan, Joško Jeličić, Goran Jurić, Goce Sedloski, Edin Mujčin, ali tipovi poput Gražvydasa Mikulenasa...

Mikić: Uglađen gospodin koji je volio popiti, pojesti i provesti se

"Kad je došao, bio je baš ogromna zvijezda, njihovi novinari pratili su ga na svakom koraku. Oni su nacija koja je jako privržena svojim zvijezdama, a on je bio zvijezda najviše kategorije. I vidjelo se to od prvoga trenutka kad je ušao u svlačionicu.

Kazu je iznimno karizmatičan tip, veliki pozitivac, mi u svlačionici brzo smo ga zavoljeli i prihvatili", prisjeća se Mihael Mikić, suigrač iz tih zagrebačkih dana, ali i prijatelj s kojim se Miura i danas povremeno čuje. Komuniciraju na japanskom, jasno, jer Mika je također ikona japanskog nogometa, dok Kazu s engleskim nikad nije bio osobit.

"U vrijeme kad je stigao u Zagreb nije znao beknuti engleski! Kako smo se sporazumijevali? A svakako, i rukama i nogama... Ali uspjeli smo nekako, funkcioniralo je sve to skupa jer je on stvarno dobar lik. Ja bih rekao da je to jedan uglađeni gospodin", sa smiješkom govori Mikić za Retrosportivu.

Tu je svoju uglađenost pokazivao u svlačionici, ali i na lokacijama koje su bile na propisnoj udaljenosti od stadiona.

"Miura je tip koji voli život. Voli popiti, pojesti, izaći, provesti se... U vrijeme dok je igrao u Zagrebu nije bilo baš slučajeva da smo se svi dogovarali pa išli u noćni život, ali znali smo ga sresti. Više puta smo ga našli u dobrom raspoloženju u separeu u Saloonu, imao je on svoju ekipu, svoj krug ljudi, znao je ponešto o zagrebačkim noćnim klubovima", smješka se opet Mikić.

Pronašao je Miura i u svlačionici čovjeka za druženje izvan terena. Najbolji prijatelj u to mu je doba bio...

"Goca Jurić! Njih dvojica su se dosta družili, a kako su točno komunicirali, to ostaje misterij. Ali dobro, znate kakav je Goca, taj se snađe gdje god ga baciš, uspjeli su valjda nekako, ha, ha..." 

Zajec i Lončarević su balansirali, Ardiles ga je otpisao

Kazuyoshiju Miuri, prevest ćemo to tako, nije bilo loše u Zagrebu. Međutim nogometno se nije uspio nametnuti. Nije uspio pobijediti predrasude. 

"Nije on bio nikakav bezveznjak, daleko od toga. Imao je jako dobru tehniku, na treninzima je to dosta dobro izgledalo, ali znate kako to ide... Nije mu pomogla ni cijela ta pompa oko njega, ali glavni problem je to što ljudi i danas podcjenjuju japanski nogomet i nogometaše, možete misliti kako je to izgledalo prije 25 godina... Šteta, mislim da je nogometno mogao napraviti više", kaže Mihael Mikić.

Velimir Zajec bio je trener te momčadi kad je Miura došao, da bi ga u travnju naslijedio Ilija Lončarević, a obojica su pokušavala balansirati između marketinške koristi i potreba momčadi na terenu, pri čemu je Kazu upisao 12 nastupa. A to je nešto što prvom sljedećem treneru nije padalo napamet. Osvaldo Ardiles došao je kao veliko igračko ime, a jedna od prvih odluka bila je da mu Miura - ne treba. Otpisan je, može ići...

U upravi kluba, čuvši za takav rasplet događaja, hvatali su se za glavu. U marketinškom smislu bila je to po klub katastrofalna odluka, jer s Miurom je otišao i ozbiljan novac. Ne samo iz kluba, jer zbog Kazuyoshija Miure u to je vrijeme uspostavljena čarterska linija Zagreb - Tokio, na svakoj utakmici bilo je najmanje stotinjak Japanaca, koji su fan shop ostavljali praznih polica. Dresovi, šalovi, kape, klupski suveniri, sve je išlo!

Uspjeli su se ljudi iz kluba povezati i s Miurinom suprugom Risako Shitarom, slavnom japanskom pjevačicom i bivšim modelom, poznatim TV licem u domovini. Međutim Ardilesova odluka sve je to prekinula. I izravne prijenose Dinamovih utakmica u Japanu i sve dogovore s Risako. A Kazuyoshi Miura okončao je svoju drugu europsku avanturu. 

Kao uspomena mu ostaje činjenica da je baš ovdje, baš u Dinamu, osvojio i svoj jedini inozemni trofej u karijeri. Da stvar bude još bolja, riječ je o Onom prvenstvu iz 1999. godine, o sezoni koja je stala u onu jednu podignutu zastavicu suca Krečka na Kantridi...

A kad ga već nisu željeli u Maksimiru, Kazu je odlučio pokušati na Otoku. Otvorila se prilika za probu u Bournemouthu. "Do danas mi nije jasno što se tu dogodilo. Nisu tad bili u Premiershipu, nego u Division One, trećem rangu. Trebali su napadača, a ja sam želio okušati se u Engleskoj. Igrao sam jednu utakmicu na probi, pobijedili smo 6:1, a ja sam zabio tri gola. Ne jedan, tri! Nakon toga, međutim, ništa se nije događalo, vratio sam se u Japan i potpisao za Kyoto Sanga. Mjesec dana kasnije, Bournemouth je poslao ponudu, ali bilo je prekasno", prepričao je Miura tu svoju epizodu.

S 38 godina potpisao je za Yokohamu. Bilo je logično očekivati da će tu završiti karijeru, ali...

Nakon Kyota igrao je za Vissel Kobe, pa kratko skočio i do Australije, a onda se skrasio u Yokohami. Kad je te 2005. stigao u klub kao 38-godišnjak, logična pretpostavka je bila da će tu kroz godinu ili dvije i završiti karijeru. A on je ostao sljedećih 17 godina, uporno odbijajući ostarjeti. Iako su sijede u kosi sve više izbijale, iako su se bore sve snažnije nazirale, iako je iz godine u godinu marketing sve više bacao nogomet u drugi plan...

Kazuyohsiju Miuri bilo je važno raditi ono što voli najviše na svijetu. Igrati nogomet.

"Koja je tajna? Nema tajne. Dobra prehrana, dovoljno sna, strast i posvećenost. I ljubav prema nogometu...", objašnjava Miura svoju suludu nogometnu dugovječnost.

Nije stao ni nakon tih 17 godina, jer gazda Yokohame je upravo kupio portugalskog drugoligaša Oliveirense, pa se sa 56 godina odlučio okušati i na trećoj inozemnoj destinaciji. Debitirao je 22. travnja 2023., ušavši u 90. minuti, a posljednji njegov nastup u Portugalu izazvao je posebne kontroverze. Oliveirense je pobijedio Leixoes 4:3, utakmica je bila ludilo, a Miura je odigrao posljednjih 20 minuta. 

Televizijski analitičar Tonel, u našim krajevima najpoznatiji kao bivši igrač Dinama, odlučio je da će nagrada za igrača utakmice simbolično pripasti upravo njemu. Tu simboliku, međutim, mnogi nisu prepoznali. Vitor Martins, trener poraženog Leixoesa, recimo...

"Ne razumijem kako u utakmici sa sedam golova nagradu za igrača utakmice daju Miuri. Mislim da je uvredljivo dati mu tu nagradu, to nije način, jer ovako se sve skupa pretvara u cirkus!"

S 57 godina još igra

Završio je tako na kraju u dresu Atletico Suzuke, a tu bi trebao i ostati. U četvrtom rangu japanskog nogometa, u kojem su također padali rekordi. Do njegova dolaska na utakmici Atletico Suzuke nije bilo više od 1200 gledatelja. U njegovu debiju bilo ih je 4600. Povijest je ispisana i u pobjedi 1:0 protiv Criacao Shinjuku 9. listopada 2022., kad je na utakmici četvrte japanske lige bilo 16.200 gledatelja! Zasad posljednji gol postigao je malo nakon toga, 12. studenog 2022., s 55 godina i 259 dana...

Japanci obožavaju Miuru zbog svega onoga iz najboljih igračkih dana, ali i zbog toga što pomiče granice, što ne odustaje. Dive mu se na svim razinama, pa se tako japanski nogometni novinari svake godine okupe, poklone mu tortu i otpjevaju "Sretan ti rođendan". Jedne godine ta je proslava odgođena za jedan dan jer je na sam rođendan Kazu bio na čajanci kod cara Akihita i carice Michiko...

"Njegova popularnost je teško opisiva, ali najbolje u svemu je što to nimalo ne slabi s godinama. On je i danas megazvijezda, billboard s njegovim likom vidjet ćete čim sletite u Tokio, on i dalje reklamira madrace, kavu i tko zna što već ne, jumbo plakati s njegovim likom su posvuda... Apsolutna legenda, čovjek koji ima gotovo carski status. Uostalom, zato ga i zovu Kralj Kazu", govori Mihael Mikić.

Svatko bi na njegovu mjestu u ovim godinama uživao u svome božanskom statusu, možda i odmarao na Havajima, ali Kazuyoshiju to nije opcija. Ne želi raditi ništa drugo osim igrati nogomet. I zato je i dalje u režimu. Dolazi na trening dva sata prije svih ostalih i gotovo u pravilu ostaje zadnji. Posvećuje pažnju svakom detalju: što jede, kad spava, kad ustaje, kako se zagrijava...

Svako jutro ustaje u 5 sati, doručkuje, a osobni nutricionist pazi na svaki komadić koji će pojesti. Nakon treninga odlazi u hladnu kupku. Pije karboniziranu vodu koju posebno naručuje iz Italije i doslovno svaki dan provjerava težinu i masne naslage. Izvan sezone angažira kondicijskog trenera i odlazi trenirati na pacifički otok Guam! 

"Znao mi je čak i poslati fotografije s tih svojih treninga. To je nešto nevjerojatno, čovjek u tim godinama odrađuje pripreme za pripreme! Ali to je to, taj detalj njega najbolje opisuje. Stvarno ludo voli nogomet, želi rušiti granice i to je zapravo najbolje objašnjenje zašto toliko dugo traje. Naravno da igrački ne može više toliko pridonijeti momčadi kao nekada, ali još uvijek je veliki mamac za sponzore, puno veći nego što bi to bio na nekoj drugoj funkciji ili ulozi u klubu", ističe Mikić.

Iako je na ulasku u svoju 39. sezonu karijere, Kazuyoshi Miura piči dalje. "Kad sam bio u dvadesetima, nisam mogao ni zamisliti da ću trajati ovoliko dugo, ali moj um je i dalje mlad iako imam 57 godina. I želim igrati i dalje."

I, očito to misli ozbiljno, umrijeti na terenu.