STANDARDNA rukometna siječanjska euforija ove je godine pod utjecajem steroida s obzirom na to da je Hrvatska domaćin Europskog prvenstva. Budući da rukomet rijetko tko gleda između dvaju prvenstava, smatra se sasvim normalnim, očekivanim i jednostavnim da Hrvatska svlada baš svakog osim Francuske. A kada to ne uspije, poraz se katastrofizira preko svake mjere i u pravilu stavlja u kontekst velikog iznenađenja koje si Hrvatska ne smije dozvoliti. Činjenica je da je rukometna krema posljednjih godina doživjela disperziju i da postoji barem sedam ili osam vrhunskih reprezentacija koje imaju sasvim realnu mogućnost osvojiti medalju. Da je Švedska jedna od njih, zorno smo mogli vidjeti u Splitu, ali i na SP-u u Francuskoj prošle godine.

 

Davno su prošla vremena kada je Hrvatska mogla odigrati lošu utakmicu i svejedno pobijediti takvog suparnika. Ipak, ostaje nekoliko pitanja i legitimnih kritika na koje Červar mora reagirati. Jer prostora za pogrešku, ako je medalja i dalje cilj, više nema.

 

 

Ozljedom Domagoja Duvnjaka Hrvatska je izgubila mnogo. Izgubila je vjerojatno najboljeg prednjeg igrača u obrani 5-1 na svijetu, čovjeka koji može ometati protok lopte, krasti je i onda nepogrešivo započinjati tranziciju. Novi čovjek za tu ulogu je Igor Vori, koji je prije sedam godina tu ulogu mogao odraditi sasvim fino. Ali današnji Vori lako ispada iz igre kada ga se ostavi protiv eksplozivnog igrača na širem prostoru, što tjera ostale bekove da mu pomažu i ostavljaju golem prostor između sebe i krilnih igrača. Šveđani su čak šest golova zabili s crte i iznudili još dva isključenja/sedmerca na toj poziciji, ali su to u većem dijelu radili s malo širih pozicija, baš iza leđa onih koji su morali krpati Vorijeve rupe. Obrana 6-0 nije dala većeg ploda, i čini se kako Hrvatska u tom segmentu igra bez pravih okidača. Poanta sporta u kojem se neprekidno izmjenjuju napadi pred golom nije onemogućiti šut, jer je to iluzorno očekivati. Poanta je natjerati suparnika da šutne iz loše pozicije, bilo da je ta pozicija stvar geometrije, prekršaja ili vremena zbog prijetnje pasivnog napada. Hrvatska zona igra bez faula na vanjskim suparničkim igračima, ali se u krucijalnim trenucima ne suzi dovoljno da postavi adekvatan blok. 

 

 

Linina Hrvatska iz prvog mandata forsirala je grubu, udaračku obranu. Golužina je bila bazirana na lateralnoj kretnji i brzim iskakanjima koja su vodili do kontranapada. U posljednjih četiri ili pet godina Hrvatska igra hibridne sisteme u kojima nikako ne može pronaći dobitničku postavu i sastav. A sasvim sigurno je to teže napraviti bez ključnog čovjeka u njoj. Više puta je Červar govorio kako je obrana baza svega i kako bez nje nema rezultata, ali ne izgleda kao da je našao postavu koja si međusobno odgovara. Danas je rukomet brži, teže je raditi izmjene obrana-napad i u brojnim prilikama Cindrić i Karačić će morati odigrati postavljenu obranu što im nije forte. Hrvatska je u toj soluciji deficitarna u snazi i mišićima pa bi bilo zanimljivije vidjeti kako bi funkcionirala dublja obrana gdje je takve igrače lakše sakriti. 

 

 

Teško je, izrazito teško, imati situaciju u kojoj vam golmani u tri utakmice skinu ukupno tek 20 lopti, a ne držati ih barem djelomično odgovornima. I dok su utakmice sa Srbijom i Islandom bile tijeka koji i nije zahtijevao bravurozne intervencije s obzirom na kretanje rezultata, Švedska je otkrila koliko je teško pobijediti bez vrhunski raspoloženog golmana. I gotovo nemoguće bez barem blago ispodprosječno raspoloženog. Pa opet, isti golmani su tu već godinama i sada je poprilično jasno – Hrvatska jednostavno nema golmana koji spada u svjetsku elitu. U posljednjih pet godina i pripadajućih šest velikih natjecanja Hrvatska je na golmanskim pozicijama imala sljedeće rezultate. U Španjolskoj 2013. godine Alilović je s 36 % obrana bio deveti golman turnira.Dogodine je s 30 % bio 20. golman Eura. Ivić je u Kataru imao 37 % obrana i bio je drugi golman turnira, ali na nešto manjem uzorku šuteva od konkurencije. Na Euru u Poljskoj Stevanović je bio šesti (ukupno tek top 9) golman turnira s 34 % obrana, a na Olimpijskim igrama iste godine zauzeo je sedmu poziciju s 31 % obrana. Konačno, lani u Francuskoj nismo imali golmana rangiranog u 20 najboljih na turniru. Ovakav uzorak na tragu je originalne teze – nemamo golmane koji su elita, ali mogu u ispravnom kontekstu doći do postotka s kojim se može računati na vrlo visoke pozicije. 

 

 

Ako su tu uvijek isti golmani poprilično standardne kvalitete bez velikog napretka, uz blage varijacije u pozitivnu ili negativnu stranu, onda je bespredmetno njih isticati kao primarni uzrok poraza ili loših igara. Barem na većem uzorku utakmica. Frustrirajuće je bilo gledati Šveđane koji nemilosrdno trpaju naša vrata, ali morali bismo se dobro potruditi naći barem pet golova koji su bili iz situacija iz kojih je fer očekivati obranu, ili koje bi obranio ijedan drugi golman na svijetu. Hrvatska je na golmanu tanka, kao što je u nogometu slučaj na lijevom beku. Sposobnost evolucije reprezentacije je prilagodba na to, a ne vječno kukanje. I ako će Hrvatska već unaprijed tu biti u deficitu protiv jačih suparnika (a u pravilu hoće), potrebno je napraviti baš sve kako bi se taj deficit što slabije manifestirao. Utakmica protiv Švedske je bila demonstracija šuterskog treninga bez kontakta i bloka, i ne postoji golman koji u takvim uvjetima može uspjeti. Alilović, Pešić ili Stevanović nikad neće biti Omeyer ili Landin, koliko god se hrvatska javnost ljutila na tu činjenicu. Ali to ne znači da se s njima ne može uspjeti. Ni Losert, ni Šola, ni Matošević nisu bili najbolji, a vjerojatno niti u top 5 golmana na svijetu kada su osvajali zlata s Hrvatskom. Ali su imali nemjerljivo bolju obranu. I u njoj leži ključ nastavka turnira.