VALDAS DAMBRAUSKAS odlazi s pozicije trenera Hajduka. Umjesto njega momčad splitskog kluba vodit će Mislav Karoglan, bivši trener Croatije iz Zmijavaca, Zadra i juniorske momčadi Hajduka. Karoglan je u posljednje dvije godine bio pomoćnik Jensa Gustafssona i Dambrauskasa.

Odluka je to koju je uprava splitskog kluba donijela nakon remija na Šubićevcu, kada im je gol zabio njihov igrač na posudbi u Šibeniku, Ivan Dolček, nakon jednog od najgorih poluvremena u Dambrauskasovoj eri. Dio medija i navijača nezadovoljan je Hajdukovom igrom od početka sezone, a do kulminacije nezadovoljstva došlo je proteklih dana.

Ipak, ovakva odluka, barem po dijelu priče koja je poznata javnosti, nema apsolutno nikakvo uporište u rezultatima, odnosu Dambrauskasa s momčadi ili navijačima ili nekom drugom jasnom indikatoru zbog kojeg treneri najčešće dobivaju otkaz.

Hajduk se ovim potezom instantno vratio u vrijeme u kojem je ključne odluke donosio brzopleto i van svake racionale, kao da klubom upravlja tip koji je ljutit na momčad jer mu je srušila tiket na kladionici, a ne stručnjak. Glavni krivac je Lukša Jakobušić, tip koji je pokazao da je patetičar i populist prve klase.

Dambrauskas je napravio iskorak kakav Hajduk dugo nije imao

Litvanski trener je prvi čovjek nakon Igora Tudora i 2013. godine donio trofej na Poljud kada je na kraju prošle sezone osvojio Kup protiv Rijeke na Poljudu. Osim toga, uzeo je drugo mjesto prvenstvene ljestvice, a u igri za prvaka bio je do pretposljednjeg kola kada je Dinamo slavljem u Šibeniku otišao na nedostižnu prednost.

Takav rezultat dodatno dobiva na snazi ako se zna da Hajduk drugi nije bio od sezone 2011./2012. i da nijednom u devet sezona, otkad se liga igra po ovom formatu, nije osvojio 72 boda, koliko ih je imao prošle sezone.

Rezultat bi potencijalno bio i bolji da Valdas nije postao trener "tek" u 15. kolu, kada je Hajduk već imao tri remija i četiri poraza. Dovoljno je pogledati ljestvicu HNL-a otkad je on stigao na Poljud.

Klub iz Splita je u tom periodu osvojio trinaest bodova manje od Dinama, uz tri utakmice odigrane manje. Uz neki prosječan Valdasov rezultat, koji iznosi 2 boda po utakmici, Hajduk je na uzorku od 33 utakmice unutar 10 bodova s Dinamom.

Dinamom, koji je nekidan srušio Chelsea i koji je već godinama ozbiljan europski klub. U istom periodu je Osijek, klub koji na plaće izdvaja čak i nešto više od Hajduka, osvojio deset bodova manje uz dvije odigrane utakmice više, dok je Rijeka ostala toliko daleko iza da se više ni ne vidi.

Možda postoji trener koji bi imao i bolji rezultat, ali gotovo sigurno Hajduk, kao nijedan drugi HNL klub, takvog trenera ne može ni dovesti ni platiti. Koliko god sulude snove imali njegovi navijači, Dambrauskas je iz ove ekipe izvukao maksimum ili vrlo blizu maksimuma. Jasno je da je za razliku od prethodnika imao i bolju momčad, ali se ona slagala usred sezone i rasla je sve više i više.

"Kriza" u novoj sezoni je precijenjena

Dambrauskasu su na kraju "presudili" rezultati iz ove sezone koja je uistinu korak unazad na prvi pogled, ali čim se malo dublje zagrebe ispod površine, može se vidjeti kako je i trenutna mini kriza u Hajduku prenapuhana izvan svih dimenzija.

Hajduk u novoj sezoni ima pet poraza, više nego što ih je Dambrauskas skupio u cijeloj prošloj sezoni. Ipak, dva poraza stigla su od donedavnog prvaka Europa lige Villarreala, a jedan je bio potpuno bezbolan poraz u Portugalu od Vitorije kojim je Hajduk prošao prvog relevantnog europskog suparnika u zadnjih šest sezona, još od Brondbyja.

Jedan poraz stigao je od mnogo jačeg Dinama, a posljednji od Osijeka u susretu u kojem su Bijelima poništena dva gola i u kojem je dominirao čitavo drugo poluvrijeme. Istog onog Osijeka koji je donedavno na klupi imao trenera čija je plaća triput veća od one koju je na Poljudu imao Dambrauskas.

Jedini pravi rezultatski kiks ove sezone je remi u Šibeniku protiv jedne od najgorih momčadi lige. Doduše, igra Hajduka stagnira i to je bila glavna zamjerka najvećih Valdasovih kritičara. Ipak, dobar dio problema uzrokovan je nedovoljno dobrim rješenjima u kadru, a to nije problem trenera, nego struktura iznad njega.

Valdas je doveo ekipu do maksimuma. Za bolje od ovog treba i više i pametnije ulagati

I u tome može stati čitava priča o otkazu Litvancu. Jakobušić bi da Hajduk igra još bolje i ima još bolje rezultate, a već godinu i pol dana nije sposoban omogućiti uvjete u kojima je taj cilj ostvariv. Hajduk je uoči nove sezone promijenio de facto čitavu stopersku liniju, a veznjaka koji bi mogao kreacijski rasteretiti Krovinovića i dalje nema na vidiku.

Uz nešto slabijeg Livaju, apsolutno je normalno da ovakva momčad varira i u formi i u rezultatima. A apsolutno je nenormalno da Hajduk u ovoj situaciji, s obzirom na sve okolnosti, daje otkaz treneru koji je ovoliko podigao momčad.

Štoviše, Jakobušić je u izlaganju strategije razvoja kluba  kao jedan od osnovnih Hajdukovih problema prepoznao "diskontinuitet struke", odnosno prečeste smjene trenera i drugog osoblja, da bi sam pogazio plan i način upravljanja koji idu u suprotnom smjeru.

Patetična Jakobušićeva objava dokaz je njegove izgubljenosti

"Stvorilo se javno mnijenje da je Hajduku mjesto na drugoj poziciji, da je to realnost. Možda je to i točno, no mi se ne možemo s time zadovoljiti. Klub treba težiti najboljim ciljevima. Drugo mjesto tek treba izboriti. Možda će to u konačnici biti naša realnost, ali nitko nam ne može oduzeti pravo da se nadamo, stvaramo ekipu i atmosferu koji donose igru i rezultat pa da se Hajduk bori za najviše ciljeve. Nije naše da rješavamo probleme, već da ih i predviđamo", stoji, između ostalog, u izjavi predsjednika Hajduka Lukše Jakobušića povodom otkaza treneru.

Dinamo je samo dosadašnjim europskim nastupima ove sezone već zaradio preko 25 milijuna eura, sa solidnom šansom da stigne blizu 30 milijuna eura, što je više od onoga koliko je iznosio Hajdukov budžet za prošlu sezonu.

Uzmemo li u obzir i to da Dinamovim igračima u takvim uvjetima višestruko raste vrijednost i da ima dominantnu poziciju na tržištu, misliti da je moguće uloviti Dinamo u jednoj ili dvije sezone nije nerealno, nego vrlo jednostavno - glupo.

Jakobušić je populist i patetičar prve klase

Ovakva izjava se i očekivala od Jakobušića. Čovjek na čelu Hajduka danas gradi njegovu budućnost na energiji, ludilu i drugim metafizičkim floskuletinama koje su u ozbiljnom svijetu odavno izumrle, a nakon jednog kiksa otpušta najuspješnijeg Hajdukovog trenera u zadnjih 15 godina, koji je k tome i pupčanom vrpcom vezan uz sportskog direktora koji je arhitekt ove ekipe.

I ta energija koju Jakobušić spominje je gurala Hajduk naprijed samo zato što ju je struka gurala u ispravnom smjeru. U suprotnom, ta ista energija se začas pretoči u potpuni kaos koji ubija sve pozitivno u klubu i oko njega, smjenjuje trenere i predsjednike, a igrače doslovno tuče na ulici.

Ovim potezom Jakobušić je vratio Hajduk tri koraka unazad, u stvarnost koja je davno zarobljena u bespućima nogometne povijesti. Ona koja podgrijava nerealne snove i ambicije i titra maštu navijačima koji i dalje žive zarobljeni u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u vremenu Tomislava Ivića i Ivana Gudelja, totalno nesvjesni trenutnog odnosa snaga u svijetu nogometa.

U tom smislu je vrlo znakovit bio dolazak Nikole Kalinića čijim je transferom Jakobušić dodatno zapalio ionako neviđenu euforiju i osigurao si trofej spasitelja u očima alealeaštine. Nije bilo važno ni to što Kalinić uzima razvojne minute Ljubičiću, ni to što nema više od dvije sezone u svojim nogama ni to što je Dambrauskasu gotovo nemoguće posložiti fazu obrane s njim i Livajom u sastavu.

Čak i u slučaju da u talonu ima jako trenersko ime, ozbiljan klub ne gradi budućnost tako da smjenjuje trenera jer je to zatražilo pet novinara i 200 navijača. Osim ako ga ne vodi predsjednik odvojen od stvarnosti. A Jakobušić je upravo to - populist i patetičar prve klase.