ZDRAVKO MAMIĆ u subotu je javnosti priuštio svoj možda i najemotivniji istup, otkako živi na medijskoj sceni. Gostujući u emisiji Željka Malnara, izvršni je progovorio o svom životnom putu. Od kolpotera Dinamovih novina, preko bjelovarskog kočijaša, do najboljeg učenika gimnazije koji je razredu držao sat ukoliko bi profesor bio odsutan; sve je Mamić izreferirao u sat vremena urnebesnog showa. No, čim ga je briljantni Malnar suočio s latinskom izrekom per aspera ad astra, Maminjo je zašutio. Ali ne zadugo, jer trebalo je još jednom opaliti po sili zmazanih novinara i njihovih urednika;

"Bavim se mišlju da napustim Dinamo, jer trebate biti maska za sve to izdržati. Razmišljam o tome da rasteretim Dinamo, koliko god da sam za njega važan i prevažan, da zbog mog prisustva ne bude toliki naboj. Želim ono što ne mogu napraviti kao dopredsjednik Dinama, već samo kao obični građanin; tim malim niskim ljudima koji truju hrvatsko bilo koji put opalit šamarčinu. To inače ne radim, ali bih ponekad volio. A za sve bih odgovarao kao običan građanin i ne bih naštetio mom klubu." - optočeo je Mamić.

"Pogledajte moju majku koja ima dva razreda osnovne škole, no na sreću je pismena. Njoj radni dan počinje s novinama. Zamislite kad ta žena u 76-toj godini stalno čita o svom sinu. Ja nisam čovjek patetike, iako sam čovjek velike emocije.
Mog tatu je ubila ta vrsta novinara. Čovjek je umro prije tri godine, a nikada u životu nije bio kod doktora. Kad je Dinamo prije tri godine imao problema, desio se famozni slučaj u gradskoj skupštini, kada mi je bilo onemogućeno da investiram u gradnju onog tornja, i moj otac je to jako doživljavao. U banci nam je sve bilo založeno, nije bilo kao u filmu s happy endom. U Zagrebu je niklo 20 nebodera, a moj temelj još nije zatrpan. Sreća da sam uspio preprodati zemljište, i da mi majka danas nije na ulici. Može se netko s tim ismijavati, jer svima je divno kad netko propadne, a uspjeh je zabranjen. Danas je zabranjeno biti popularan, čist, uredan, poduzetan, mi to danas ne prihvaćamo. Čudim se mojim kolegama poduzetnicima koji ne protestiraju protiv toga, ili misle da je to jedna uzaludna borba. Svaki hrvatski poduzetnik se naziva tajkunom i kriminalcem." - nastavio je, pa pojasnio;

"Novinari koje sam prozvao ne oblače se niti ponašaju adekvatno časnom novinarskom poslu. Naime, želim upozoriti na nešto što razara tkivo hrvatskog sporta i hrvatskog društva. I večeras sam zadovoljno napustio stadion, završili smo kao pobjednici jesenjskog dijela prvenstva, ali svejedno sam vidio mnogo frustracije, žuči u razgovoru između vas i gospodina Prkačina. Vidio sam da pričate o ratu, a mislim da trebamo ići naprijed. Hrvatskoj trebaju pozitivne vijesti, veselje, to zaslužujemo. Ne možemo stalno biti žrtve Prvog i Drugog svjetskog i Domovinskog rata, na kojeg moramo biti ponosni. Ali, previše je crnila i zato sam ja napao taj dio novinara koji stvaraju klimu u kojoj je nemoguće doći do radosti i veselja."

Zanimljiva je bila naredna Malnareva konstatacija;

"Zamislite vi, kako je Bog ove male koji se ne kupaju kaznio strašnom sudbinom. Pa oni zarađuju da piše o tome kako 11 igrača trči za jednom loptom! On mora naći na utakmici nešto da opravda tu svoju jadnu profesiju. Osobno se divim gospodinu Starčeviću u Nacionalu, gdje on tako zajebaje te sportske novinare. Mene sad zanima, zašto se HND nije usprotivio protiv njega, koji novinare tako dobro sprda u svakom broju, nego protiv vas? U čemu je štos?"

"Znate Željko, problem je u tome što su novinari sami trebali ustati protiv svojih kolega kvazi-novinara. Ja vama ne podilazim, ali vi ste medijska institucija. Ima nebrojeni broj ljudi koji su čestiti i koji su korektivni faktor našeg društva. Međutim, HND se nije ogradio od ljudi koje sam nazvao riječnikom kojim sam nazvao. Oni jednostavno nisu novinari ako pristaju raditi za 1500 kuna, prijavljeni na minimalac, a ostatak love dobijaju u vrećici. Drugi point je da ti novinari nisu završili školu političkih znanosti, pravni ili ekonomski fakultet da bi mogli adekvatno pisati o toj temi. On je regurutiran iz kafića i onda dođe jednoj javnoj osobi, bez obzira koji posao obavlja, i namjerno plasira laž da bi sutra bio važan kod svog urednika i da bi ja njemu služio kao roba. Pristajem na sve; ali postoji i druga strana medalje. Ljudi misle da sam ja divlji i neobuzdan čovjek, ekscesan, ali to je samo posljedica onoga što ja dnevno doživljavam. Gdje da ja napišem sve ono što znam primjerice o Tanji Torbarini, koja u svojoj kolumni kaže da sam ja bolestan čovjek? Mi smo u neravnopravnom položaju i to nije fer."

Vi lijepo onda kažite naciji da je Tanja dala svoje tijelo Fijačku. Jeste vi vidjeli kako taj Fijačko izgleda?

"To ste vi rekli. Sve što je do sad o meni napisano, u tome je 90 posto laži. Kad bih imao mogućnost, pred hrvatskom bi javnošću ponizio 50 novinara. Kod mene je sve na prodaju, osim obraza. Što kažu Riječani, Krepat, ma ne molat. Kada sam kao klinac radio u Badelu, popiti Inka tonik bilo mi je kao danas odletjeti u svemir."

A što je naprimjer gospodin Židak bio u životu?

"Pogotovo sam alergičan na mlađe generacije novinara. Židak o meni može napisati što hoće jer je pročitao tisuće knjiga. Često me boli što on napiše, ali on je institucija. Meni su smješni ovi mlađi ljudi koje je poplava donesla. Moj prijatelj Nino Pavić, kada sam mu se požalio sa svoju situaciju, pokazao mi je kafiće iza Vjesnikove zgrade i kazao mi; Odavde sam regrutirao cijelu redakciju Jutarnjeg lista. Urednici ujutro traže robu, a roba je Zdravko Mamić. Na to ne pristajem. Tim mladim dečkima niša nije sveto, oni su samo željni dvije minute jeftine slave."

D.R.