Foto: Twitter

KAD JE prije devet godina odlazio u Hiroshimu, o Mihaelu Mikiću (38) nije se previše pričalo. Danas, devet godina i tri naslova prvaka kasnije, njegov oproštaj s klubom za koji je odigrao 266 utakmica bio je nezaboravan. Legendarni Mikić je uz transparente “Hvala, Mika”, suze i ovacije ispraćen iz kluba.

Mikić je s Hiroshimom osvojio tri naslova prvaka, koji su jedine titule tog klupa. Zabio je osam golova i upisao čak 46 asistencija. S ta tri trofeja i šest titula s Dinamom, Mika je drugi najtrofejniji hrvatski nogometaš. Samo je Darijo Srna osvojio više (10) titula prvaka od njega.

Karijeru je započeo u tadašnjem Inkeru iz kojeg 1997. godine odlazi u Dinamo. Nakon sedam godina otišao je u Kaiserslautern gdje se u dvije godine nije pretjerano naigrao. Nakon krate epizode u Rijeci, 2007. se vratio u Maksimir i potom krenuo na istok.

Hiroshima mu je na zadnjoj utakmici priredila veličanstvenu ceremoniju na centru igrališta. Mikić je održao kratak govor, a onda mu je kapetan momčadi u suzama predao cvijeće i snažno ga zagrlio.

Kako si doživio oproštaj?

Mi nogometaši smo kao neki macho tipovi i frajeri, ali kad tako nešto vidiš nije ti svejedno, stvarno. Nemam riječi, u tom trenutku sam shvatio da sam ipak očito ovdje radio dobar posao i ljudi su to prepoznali. Bilo je stvarno nevjerojatno.

Je li ovo kraj karijere ili i dalje namjeravaš igrati?

Dao sam si vremena do 15. prosinca da odlučim. Imam 38 godina i moram biti realan. Kad kažeš nekome da ćeš igrati u ovoj životnoj dobi, reći će ti da si lud. Ali ja se odlično osjećam, pazio sam sve ovo vrijeme na sebe i prehranu, a tijelo me ne izdaje. Imam pluća, čak su mi ostala brzina i okretnost, a volja je tu. Ipak, moram dobro odvagnuti opcije jer želim igrati samo u nekom klubu koji će mi odgovarati po viziji i sistemu igre.

Povratak u Europu, možda čak i HNL?

Ma kakvi, samo je Japan opcija. Nemam što tražiti negdje drugdje. Imam na stolu neke ponude iz japanske lige, ali moram ih detaljno razmotriti pa ću odlučiti. Kažem, igra mi se, ali neću na silu. Ako mi se ne svidi što se nudi, ako mi momčadi ne pašu, onda je vjerojatno kraj.

Kad si odlazio u Japan nisi ni sanjao da ćeš ostati devet godina. Je li ti žao što možda nisi duže ostao u Europi?

Ma kakvi. Žao mi je jedino što nisam prije došao ovdje, iako su mi one dvije godine kad sam se vratio u Dinamo prije Hiroshime bile fantastične. U Japanu je fenomenalno. Sve, od sportskih uvjeta i karijere, do privatnog i obiteljskog života. Stvarno, život iz snova.

Dugo vremena si na Istoku, jesi li naučio japanski?

Ma daj, kaj ti je? Da budem iskren, nisam naučio jezik iz neke komfornosti pa možda čak i lijenosti, jer mi nije trebao. Ali sporazumijevam se ja u dućanu ili na treninzima bez problema. Znam, ajmo reći, pedesetak riječi i to mi je dovoljno, ha, ha. Da bi naučio njihovo pismo, moraš svaki dan sjesti po nekoliko sati, uzeti papir i olovku i vježbati. Kao u prvom razredu osnovne škole. Ali kćeri sam natjerao da nauče, a starija je čak išla i u japansku školu. Namjerno je nismo htjeli dati u međunarodnu i ona savršeno govori. Bar netko.

Kakva je atmosfera u Japanu uoči SP-a? Je li ludnica kao kod nas?

Je, ali ovdje je i dalje bejzbol sport broj jedan. To nemreš vjerovati. Amerikanci su ih zarazili nakon Drugog svjetskog rata s tim sportom i potpuno su ludi za njim. Imaju malu ligu, 12 momčadi podijeljeno u dvije divizije. Ali kad neki klub osvoji tu diviziju, to je kaos po gradu. Slavi se na ulicama, nevjerojatno. Ja sam jednom otišao na utakmicu, izdržao pola sata i otišao. Pa nemrem ja to gledati, užasno je dosadno, ha, ha.

Ako završiš karijeru, što dalje?

Pa, volio bih ostati u nogometu. Najlakše je reći bit ću trener i upisati akademiju. No, prvo moram vidjeti imam li kliker za taj posao i jesam li u stanju svoje ideje prenijeti na igrače. Najlakše je nabubati neke sheme napamet, pa to danas radi 95 posto trenera. Ja sam imao veliku sreću da mi je trener u Hiroshimi bio Mihajlo Petrović. Trenirali su me u Dinamu veliki treneri poput Branka Ivankovića, Ćire ili Marijana Vlaka. Ne želim nikoga omalovažavati, ali Petrović je bio jedan drugi nivo. Tek sam kod njega vidio što trener zapravo znači momčadi i koliko on igra veliku ulogu. Njegova vizija i način rada promijenili su moj pogled na nogomet i zato se ne bih želio zalijetati s trenerskim avanturama. Ali mislim da mogu dobro prepoznati mlade, talentirane igrače, tako da bih možda mogao raditi kao skaut. Ili jednog dana možda neki sportski direktor. Polako, ići ću korak po korak.

Dok si igrao u Dinamu često si bio osporavan kao nedovoljno dobar za Dinamo. Kako gledaš danas na to?

Ne bih se na to osvrtao. Naučio sam nekada da je manje često - više. Ovdje su me ljudi prekrasno prihvatili i cijene me, a to što je bilo - bilo je. Ja sam u Dinamu uvijek uživao.

Pratiš li situaciju u HNS-u i HNL-u?

Joj, znao sam da ćete me to pitati. Daleko sam, ali znam što se događa. Meni je to tužno gledati i bio bih najsretniji kad bi svi ti ljudi mogli sjesti zajedno za stol i zajedno napraviti nešto konstruktivno, a ne da se samo dijele na sjever i jug, istok ili zapad. U svemu ovome najviše pate oni mali ljudi koji su najvažniji, a to su navijači. Vrijeme je da se neka vlastita ega stavi na stranu i da se počne nešto kvalitetno raditi jer ovo više nema smisla
 

Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz hrvatske nogometaše, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: hrvatski nogometaši. 

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.