STIPE MIOČIĆ će u noći sa subote na nedjelju pokušati obraniti pojas UFC-ova teškaškog prvaka. Drugi put će mu na kraj pokušati stati Francis Ngannou, opasni kamerunsko-francuski nokauter kojeg je Miočić dominantno pobijedio prije tri godine.

Američki borac hrvatskog podrijetla već je neko vrijeme statistički najbolji teškaš u povijesti UFC-a. Jedini je koji je branio naslov više od dvaput, pojas je najdulje u njegovu vlasništvu, a od početka karijere u najvećoj MMA organizaciji počistio je čitavu diviziju.

Uoči svake njegove nove obrane naslova postavlja se pitanje: Je li Miočić ujedno i najbolji teškaš u povijesti MMA-a? Na tu titulu jasno pretendira Fedor, Posljednji ruski car i dugogodišnji šampion Pridea. Bez obzira na ishod borbe s Ngannouom, Miočić je već sad zaslužio titulu najvećeg i najboljeg teškaša u povijesti.

Njihova ostvarenja mogu se usporediti, ali je Stipe svoju dominaciju izgradio u puno težoj konkurenciji nego Fedor.

Cro Cop: GOAT ne postoji, svaki je bio najveći u svojoj eri

U gostovanju u Indexovom studiju svoje mišljenje o tome tko je najveći borac u povijesti teške kategorije dao je i najbolji hrvatski borac u povijesti Mirko Filipović.

"Titula GOAT, Greatest of All Time, to ne postoji. Svaka era ima svojeg trenutno najvećeg borca. Sada je to Stipe, nekad je to bio Fedor. To se ne može uspoređivati", rekao je Cro Cop.

Titula "Greatest of All Time" ne odnosi se samo na sportska postignuća. Mirko Filipović i Fedor ostat će upamćeni kao ponajveći borci u povijesti i zbog ostavštine izvan ringa. Kao pioniri sporta svojim su borbama odgojili čitavu generaciju MMA fanova. Ima boraca koji su postigli bolje rezultate od McGregora, ali nitko nikad nije uspio postati veći od samog sporta u onoj mjeri u kojoj je to uspjelo karizmatičnom Ircu koji je postao ne samo velika sportska nego i pop ikona.

Pitanjem najvećeg teškaša u povijesti Index se već bavio, a u ovom tekstu uspoređivat će se isključivo sportski rezultati Miočića i Fedora.

Postoje mnogi poput Cro Copa koji smatraju da je bespredmetno uspoređivati sportaše i njihove uspjehe, koji pripadaju različitim erama. Naime, iako je razlika između Miočića i Fedora samo šest godina, slobodno se može reći kako je razlika između njih čitava jedna generacija. Miočić je sve svoje borbe odradio u kavezu, a njegov vrhunac dogodio se u danima kada je sport imao unificirana pravila i u kojima su svi borci prije svega MMA borci. Za razliku od njega, Fedor se borio u ranijoj eri sporta, kad je tek stjecao globalnu popularnost. Borci su dolazili iz različitih bazičnih sportova poput juda, kikboksa ili hrvanja, a onda bi tijekom MMA karijere usavršavali sve aspekte slobodne borbe koji ni ne postoje u sportovima iz kojih su došli.

Neki borci i stručnjaci smatraju da se različite ere mogu uspoređivati ako se stave u ispravan kontekst. Daniel Cormier, Jon Jones, Dana White, Joe Rogan i Bernard Schaub spadaju među one za koje je Miočić najveći teškaš svih vremena. S druge strane, Junior Dos Santos, Fabricio Werdum i drugi svoj glas daju Fedoru.

Fedorova dominacija u Prideu je uvjerljivija po osnovnom skoru

Miočić je stigao u UFC 2011. godine kao neporaženi borac, sa šest pobjeda u profesionalnoj karijeri. U idućih deset godina odradio je 17 borbi u najvećoj svjetskoj organizaciji i pritom upisao 14 pobjeda i tri poraza. Nakon poraza od Juniora Dos Santosa u prosincu 2014. godine ostvario je dvije pobjede prekidom te je protiv Marka Hunta oborio rekord po broju zadanih udaraca (361) u jednoj UFC borbi. To mu je donijelo borbu za pojas, koji je Werdumu oduzeo nokautom. Pojas je obranio tri puta, i tako je postao prvi borac u povijesti teške kategorije UFC-a kojem je to uspjelo, prije nego ga je izgubio od Cormiera. Ipak, Stipe je protiv istog borca najprije vratio, a onda i obranio pojas u jednoj od najvećih trilogija u povijesti MMA-a.

Fedor je stigao u Pride s 10 pobjeda i jednim porazom, ali treba napomenuti kako se taj poraz ne bi trebao ni brojati. Kohsaki je dodijeljena pobjeda tehničkim nokautom jer se nije moglo zaustaviti krvarenje na Fedorovom licu, ali sucima je promaknulo to da je Japanac ruskom borcu nanio ozljedu laktom, što je po pravilima organizacije bilo zabranjeno.

Fedor je u Prideu imao savršen skor, 13-0. Od Minotaura je preuzeo pojas 2003. godine i držao ga sve do efektivnog kraha organizacije krajem 2006. i početkom 2007. godine. Na prvi pogled, Fedor je imao i bolje rezultate od Miočića, ali treba dodatno analizirati okolnosti kako bi se zauzela drugačija perspektiva.

Miočić se tukao s najboljima na svijetu. Fedor je skor nabijao i na cirkusantima

U rujnu 2012. godine Miočić je doživio prvi poraz u karijeri od Stefana Struvea. Otad, pa sve do danas, Miočić se samo jednom borio protiv borca (Maldonado) koji je rangiran izvan Top 10 na svijetu prema Fight Matrixu. Miočić se u svakom od posljednjih deset mečeva suprotstavio borcima rangiranima u Top 5 po UFC-ovoj listi i Top 10 po Fight Matrixu.

U tom periodu je u borbama za naslov slavio šest puta - dvaput protiv dvostrukog UFC prvaka Cormiera, jednom protiv jednostrukih prvaka Werduma i Dos Santosa, a svladao je i Overeema te Ngannoua.

Fedor je, suprotno općem dojmu, pojas u Prideu obranio "samo" tri puta - protiv Minotaura, Cro Copa i Hunta. Pride je, za razliku od UFC-a, radio puno više borbi kojima je promovirao najveće zvijezde. To je dovelo do toga da su najbolji borci na svijetu često bili upareni s puno lošijima od sebe, a nerijetke su bile i "circus fights" koje su bile isključivo šoubiz i imale marketinšku, ali ne i pretjeranu sportsku vrijednost. Nažalost, Fight Matrix nema podatke o renkingu tadašnjih Fedorovih suparnika, ali dovoljno je nabrojati nekoliko imena za malo jasniju sliku s kime se sve Fedor tukao.

Jedan od njih bio je Zuluzinho, Brazilac od gotovo 200 kilograma, koji se zadnjih nekoliko godina borio uglavnom u Megdanu, srpskoj organizaciji u vlasništvu sina Đorđa Balaševića. Naoya Ogawa, Yuyi Nagata i Tsuyoshi Kohsaka vjerojatno vam nisu poznata imena, osim ako niste pratili japansku kečersku scenu. Choi Hong-man bio je 218 cm visoki kikbokser koji je MMA karijeru završio s četiri pobjede i pet poraza, a Fedor se s njime borio prije nego što će otići u Ameriku.

Naravno, kvaliteta tih suparnika ne treba u drugi plan baciti Fedorove pobjede nad fantastičnim ili barem vrlo dobrim suparnicima koje je nanizao u tim godinama (Cro Cop, Minotauro dvaput, Randleman, Coleman, Hunt). Ona samo pokazuje da je jedan solidan dio karijere u Japanu Fedor pobjeđivao trećerazredne borce, čime je, između ostalog, i došao do tako spektakularnog omjera.

Kolika je razlika u kvaliteti rostera između japanskih i američkih organizacija Fedor je otkrio vrlo brzo.

Fedor je na vrhuncu karijere doživio debakl u Americi, a Miočić traje dulje

Propast japanske MMA scene iskoristile su američke organizacije, koje su brzo dovele najveće Prideove zvijezde. Fedor se s 32 godine, u naponu snage, prvi put tukao na američkom tlu. Nakon glatke pobjede nad Timom Sylvijom uslijedili su i trijumfi nad Brettom Rodgersom i Andrejem Arlovskim. Ipak, stručnjaci su već tada upozoravali da je Fedor izgledao ranjivo i da bi ga uskoro netko mogao skinuti s trona.

To se uskoro i dogodilo u Strikeforce organizaciji. Fabricio Werdum uhvatio ga je u trokut u prvoj rundi i Fedor je potpisao prvi pravi poraz u karijeri. Već u idućoj borbi nokautirao ga je Dan Henderson, a posao je dovršio Antonio Silva u jednom od najgorih premlaćivanja koje smo vidjeli te godine. Ruski velikan je odradio još tri borbe, a onda se 2012. oprostio. Tri godine kasnije se vratio i trenutno nastupa za Bellator, u kojem promotori žive od njegove stare slave i uglavnom ga uparuju s jednako starim i istrošenim borcima kako bi izazvali nostalgiju gledatelja na zlatne dane Pridea.

Fedorov vrhunac trajao je sedam ili osam godina, a s 35 se prvi put oprostio od sporta, nakon što je doživio težak debakl u Strikeforceu. Činjenica da ga u Japanu nitko nije mogao skinuti s trona, a u Americi je doživio tri poraza u godinu dana, indikator je kako bi u UFC-u takvu vrstu dominacije puno teže ostvario. Miočić je s 38 godina prvak najjače svjetske organizacije, a karijera mu je na vrhuncu već deset godina. Izgleda bolje i kompletnije nego ikad i čini se da ga samo problemi s ozljedama mogu spriječiti da bude u vrhu i narednih nekoliko godina.

Zašto je Fedor za mnoge nedodirljiv?

Prije malo manje od deset godina američke TV kuće provele su zanimljivo istraživanje. Ispitanici su gledali dvije serije, identične skoro po svemu. Serije su imale istu priču i likove, ali su ih realizirale različite kuće i različiti glumci (poput britanske i američke verzije kultnog Officea). Najprije su gledali jednu verziju serije, a onda drugu. Nakon toga su trebali ocijeniti ono što su vidjeli. Sukladno očekivanjima, ispitanici su znatno boljom ocjenjivali seriju koju su prvu gledali. Prva verzija stvorila je okvir očekivanja i razmišljanja unutar kojih se koncipira ukupan dojam. Ono što prvo doživimo uglavnom percipiramo kao prototip prema čemu mjerimo sve ono što doživimo nakon njega.

Sličan efekt vidi se u sportu. Ljudi imaju tendenciju, dobrim dijelom iz nostalgičnih razloga, sportaše iz ranijih faza svog života percipirati kao bolje u odnosu na one koje gledaju kad su stariji. Svima nama odraslima na mitologiji Pridea, u kojem borci nisu bili sportaši nego superjunaci i božanstva, Fedor je prototip prvaka, Hladni ruski car, koji poput Viktora Drage melje svoje suparnike i sjedi na tronu rezerviranom za najboljeg borca u povijesti. Kada se barem malo odmaknemo od te perspektive, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, postignuća vatrogasca iz Ohija za nijansu su impresivnija.