SNAŽNA kiša spustila se s planina te hladne noći u Taškentu, stvarajući ledenu oluju dok su se navijači skupljali na stadionu Lokomotiva. Dok su ulazili na tribine, pokrivala ih je tamna magla. Utakmica nije bila vrijedna tako nadnaravnog okruženja. Ekipa Mirka Jeličića bila je nemilosrdno disciplinirana i suzbila je svaki trag natjecanja. Tijekom 90 minuta čuo se navijački bubanj, ali utakmica je odigrana praktički u tišini, za nogometnu web stranicu thesefootballtimes.co piše Lucas Radbourne.

Jeličić gleda uz aut-liniju i smješka se, a potom polako kreće prema svlačionicama. Bilo je to 24. svibnja 2016., tek treći mjesec otkako je australski stručnjak postao profesionalni glavni trener, a upravo je jedan od najboljih uzbekistanskih klubova, Lokomotiv Taškent, doveo do pobjede protiv jedne od najvećih azijskih momčadi, Al Hilala.

Izborio je finale Kupa Uzbekistana, u prvenstvu je imao 10 bodova više od prvog pratitelja, a sljedeći tjedan čekalo ga je četvrtfinale azijske Lige prvaka. U Lokomotivu su Uzbeci imali azijskog favorita, a Australija je u njegovu treneru imala sportskog pionira. No kod kuće nitko nije znao njegovo ime.

Australski Srbin u Uzbekistanu je heroj, a u Australiji nije nitko znao njegovo ime

”Mislim da sam bio dovoljno pustolovan da bih učinio ono što sam želio učiniti. Moj životni stil mnogi ljudi teško prihvaćaju. Njihov um dopire samo toliko daleko koliko se osjećaju sigurnima. Ja sam drukčiji”, govori Mirko, dok u Uzbekistanu uživa u ručku za koji kaže da je gotovo potpuno kuhan u masnoći.

Za prosječnog Australca Uzbekistan je prilično nevažno mjesto. U srednjem vijeku bio je epicentar centralne Azije i središnja točka na Putu svile te nacija koja obiluje iznimnim bogatstvom. Iako je među najstarijim islamskim kulturama na svijetu, danas je 33 milijuna Uzbekistanaca uglavnom sekularno, što je posljedica 70 godina postojanja Sovjetskog Saveza. Uzbekistan se gotovo cijelo stoljeće potiho gušio iza Željezne zavjese.

Uzbekistan počiva na korupciji

”Uzbekistan funkcionira na korupciji. Imao sam problema s prilagodbom nakon selidbe, zato što se korupcija proširila na sva životna područja. Kamo god se okrenem, ljudi si međusobno bacaju klipove pod noge. Profesionalna je perspektiva vrlo kratkoročna, kao i u većem dijelu Azije. Frustrirajuće je raditi s čelnicima Lokomotiva. Pokušavam se držati dalje od upravljanja klubom i koncentrirati se na ono što se događa na terenu. Svoje uspjehe možemo zahvaliti tom pristupu, koji mi omogućava da među igračima stvorim snažnu obiteljsku atmosferu”, govori Jeličić i dodaje: ”Međutim, to se ne proteže izvan kluba.”

Željeznica je vlasnik najjačeg kluba u državi

Kao i mnoge druge bivše boljševičke države, koje nikad nisu zaista odbacile komunizam, uzbekistanska nacionalna željeznica vlasnik je vodećeg nogometnog kluba, Lokomotiva iz Taškenta. Klub i stadion dobili su ime po starim vlakovima iz sovjetskog doba, ali nasuprot tome, stadion Lokomotiva stup je modernosti u gradu prošaranom relikvijama prošlosti.

S obzirom na komparativne prednosti koje Jeličić ima u odnosu na Uzbeke s kojima radi, poput osobnog vozača, teretane i dobre plaće, iznenađujuća je njegova spremnost da kritizira svog poslodavca. Ipak, uskoro će biti jasno da baš kao što Uzbekistan nije poput drugih zemalja, tako ni Jeličić nije poput drugih trenera.

Tihi čovjek ćelave glave i kozje bradice

Isprva Australac nudi očigledne kontradikcije. Njegov tihi govor i odmjereno ponašanje u suprotnosti je s njegovom krupnom pojavom, obrijanom glavom i kozjom bradicom. Najbolje se osjeća u trenirci Lokomotiva ili polo majici i kratkim hlačama, ali tijekom ljetnih treninga nosi dizajnerske sunčane naočale, a tijekom zimskih mjeseci čelično-sivu modernu kapu.

Unatoč uspjesima, Mirko ne pokazuje baš mnogo sklonosti prema zemlji u kojoj radi. Umorio se od Uzbekistana i iako rijetko podiže glas, kad govori o nepoštenju, njegov ton postaje gotovo didaktičan: ”Nijedna od bivših sovjetskih republika nije iskorijenila podmićivanje. Mito je integriran u svaki aspekt života, od svakodnevne kupovine, preko vođenja nogometnog kluba, do vođenja države.”

”Klupsko osoblje uopće ne želi održavati teren. A ako se kao stranac u Uzbekistanu tome pokušate suprotstaviti, prvi ćete morati otići. Možete udarati glavom o zid kako biste nešto promijenili, ali bolje je zažmiriti na jedno oko i baviti se onim što možete kontrolirati”, objašnjava Jeličić.

Poput zimskog smoga koji nejednako visi nad Taškentom, korupcija prožima sve u Jeličićevu životu. Kao da treba odvratiti pažnju od uvredljivog primjera nejednakosti, stadion Lokomotiva izgrađen je između oronulog centra grada i dekadentne predsjedničke palače. 

Državno vlasništvo znači da je Lokomotiv relativno bogat klub, no njegov položaj nije jedinstven niti Mirku olakšava život. Loko, kako mu govore od milja, uspio je razbiti dominaciju slavnog i bogatog dvojca u uzbekistanskom nogometu. Ako je rušenje tradicionalnog diva Pahtakora, desetljećima jedinog uzbekistanskog kluba u prvoj sovjetskoj ligi, bilo izuzetno ostvarenje, onda je detroniziranje naftom sponzoriranog Bunyodkora bilo čudesno.

Zvali su zvijezdu Barce i nudili mu 50 milijuna dolara za tri mjeseca

Bogatstvo vlasnika Bunyodkora je tako neizmjerno da su 2008. godine ponudili Samuelu Eto’u gotovo 50 milijuna dolara da na tri mjeseca dođe igrati u Uzbekistan. Eto’o je odbio, a nejasno je govori li to više o njemu ili Uzbekistanu. Tamo gdje nije željela Barcelonina zvijezda, došao je 40-godišnji Australac. Iako je radio u sedam zemalja i u dvije nacionalne reprezentacije, Lokomotiv je prvi Mirkov profesionalni angažman kao glavnog trenera. Jedino prethodno samostalno iskustvo bilo je poluprofesionalno i datira iz 1994. godine, kad je vodio Cowburn City u ligi Western Australije.

Prve sezone Mirko je vodio klub koji se valjao u birokraciji i koji nikad nije osvojio titulu. Doveo ga je do dvostruke uzbekistanske krune i četvrtfinala azijske Lige prvaka. Sljedeće sezone ponovno je osvojio nacionalni kup i prvenstvo.

”Lokomotiv je mladi klub koji je imao tegoba kroz cijelu svoju povijest. Tek je u posljednje dvije godine dosegnuo zaista profesionalnu razinu. Raditi ovdje drukčije je nego gotovo bilo gdje drugdje na svijetu. Morate pokušati samo mijenjati ono što u velikoj mjeri utječe na igru i ostaviti one detalje koje vam knjige kažu da ih trebate mijenjati. Ovdje ti detalji nisu važni i, ako inzistirate na njima, radite više štete nego koristi”, objašnjava Jeličić prije nego što se ponovno posvetio mješavini ovčetine i tjestenine u blijedoj juhi.

”Većina Uzbeka siromašnog je podrijetla pa jedu sve što ih može zasititi na duži rok. To je teška hrana, ukusna za jelo, ali nije dobra za sportaše. Vrlo je teško skrenuti mojim igračima pažnju na to”, kaže Mirko.

Sin srpskog imigranta

Jeličić je odrastao u Thornlieu, mirnom predgrađu oko 18 kilometara sjeverozapadno od Pertha. Bio je sin srbijanskog imigranta, a u nogomet se zaljubio još kao dječak. Za razliku od svojih roditelja, koji su pobjegli iz Jugoslavije i pronašli bolji život u sumornim predgrađima Pertha, postoje naznake da je Mirko još u djetinjstvu čeznuo za više uzbuđenja nego što mu je Zapadna Australija mogla ponuditi. S prijateljima se utrkivao motociklima ili sklapao stare automobile, a kad nije igrao nogomet, stalno je bio izvan kuće, kampirao, gledao filmove ili se udvarao djevojkama. 

Nitko nije mislio da će do svoje zrele dobi raditi kao trener u 25 mjesta na tri kontinenta i na kraju se preseliti u jednu od najudaljenijih azijskih država. No od rane dobi bilo je jasno da avanturizam diktirati Mirkov život.

”Nisam se namjeravao baviti nogometom. Moja se obitelj preselila iz Beograda u Perth kad mi je bilo pet godina. Tata je oduvijek bio u nogometu pa sam u juniorskoj dobi igrao po Perthu. U to vrijeme nije bilo dobre organizacije pa su i prilike za napredovanje bile ograničene. Nikad nisam planirao svoju budućnost i prije nego što sam to shvatio, bila mi je 31 godina. Približio se kraj igračke karijere, radio sam kao nastavnik tjelesnog odgoja. No tada se dogodila nesreća.”

Nakon stravične nesreće liječnici su mu rekli da nikad neće prohodati

Mirko se 5. svibnja 1996. probudio ranije kao i svake nedjelje. Motociklom se svakog vikenda vozio do nogometnih terena u okolici Pertha pa je tako bilo i tog dana. Međutim, dok je jurio kroz zavojite prigradske ulice, njegov je motocikl pogodio nadolazeći auto. To je posljednje čega se sjeća. U jednom trenutku Jeličićev je život završio u olupini Harley Davidsona. Njegovo obrazovanje i njegova igračka karijera bili su završeni. Za nekoga tko je stalno bio pokretu, šest mjeseci u bolnici bio je težak udarac. I 20 godina kasnije može se primijetiti šepanje u njegovu hodu.

”Liječnici su mi rekli da vjerojatno više nikad neću prohodati te da bih se trebao posvetiti nečem manje aktivnom. Da se to nije dogodilo, ja danas ne bih bio ovdje. Na rehabilitaciji sam radio samostalno pa je moj napredak prkosio liječničkoj logici, ali ni sada nisam sasvim pokretan. Iza mene je 20 godina svakodnevne boli, ali naučio sam se nositi s tim."

Imao je 32 godine i teške ozljede. Jeličić se potom upisao na studij fizioterapije. S obzirom na to da više nije mogao igrati nogomet, pojavila se potreba za nečim drukčijim. ”Nogomet je moj život, morao sam na neki način ostati u njemu”. Počeo je volontirati s ozlijeđenim igračima Perth Gloryja pa je u to vrijeme radio s Conom Boutsianisom, Ivanom Ergićem i Ljubom Miličevićem. Kad su ljudi počeli zapažati njegove rezultate, njegova se karijera otvorila.

”Završilo je tako da smo otvorili svoju vlastitu teretanu i fitness centar. Uskoro je mnogo dječaka iz Perth Gloryja dolazilo k nama na privatne treninge. Nakon nekoliko mjeseci ponuđeno mi je mjesto glavnog trenera u Cowburn Cityju i ja sam ga prihvatio.”

Razočarao se u Cruyffa i totalni nogomet

Jeličić je odrastao sedamdesetih godina, u eri Johana Cruyffa, ali brzo se razočarao totalnim nogometom. U Cowburnu je počeo razvijati nježnu filozofiju, ali s godinama je svjedočio kako nogomet postaje brži i snažniji pa je shvatio da će svaka momčad koja se tome ne prilagodi nazadovati kao i nizozemski nogomet.

”Australija će imati problema bude li njegovala sporiji i više tehnički stil, posebice zato što je fizička snaga naša glavna kvaliteta. Poboljšanje tehničke komponente naše igre je vrlo pozitivno, ali tehnika ne može biti jedini fokus. Želimo li biti snažniji, moramo snažnije raditi. Želimo li biti brži, moramo raditi na sprintevima. Nije baš uvijek poželjno baciti loptu i reći kako mi koristimo loptu i zato smo vrlo progresivni. Ako tehnika postane glavni prioritet, momčad nikad neće dosegnuti svoj puni potencijal.”

Mirko je u Cowburnu ostao jednu sezonu. Izgubio je naslov posljednjeg dana natjecanja i potom zgrabio priliku da napusti Australiju. U njegovim mislima Perth je uništio njegov san da postane profesionalni nogometaš te mu je u 31. godini oduzeo šansu da uopće igra nogomet. Iako njegova supruga i dvoje djece žive u Australiji, on je sretan što već 22 godine radi u inozemstvu.

Bio je fitness trener, a onda je s Kinezima otišao na SP

Nakon Cowburna Jeličić se istaknuo u ulozi fitness trenera širom Novog Zelanda, Malezije i Singapura, a potom se dogodio novi iskorak. Dobio je priliku putovati s kineskom reprezentacijom na njeno prvo Svjetsko prvenstvo.

”Kad odrastete u Perthu, koji nije baš u epicentru globalnog nogometa, zgrabit ćete objema rukama svaku priliku koja se pojavi. Svjetsko prvenstvo 2002. bilo je sasvim nova dimenzija. Vidio sam kako funkcioniraju nacionalne reprezentacije na velikim turnirima i svjedočio što sve momčad treba i kako pokriti sve aspekte igre. Osjetio sam što znači biti trener u inozemstvu i želio sam vidjeti još više i iskusiti još više različitih stvari. Od tog trenutka imao sam apetiti otići dalje i vidjeti što mogu postići.”

Kina je brzo ispala iz turnira, ali baš kao i u Perthu, njegov rad na oporavku ozlijeđenih igrača brzo je uočen. Ubrzo je njegov avanturizam ponovno stavljen na kušnju.

”Uzbekistan je tražio kondicijskog trenera i netko me preporučio. Jednog me dana nazvao agent i rekao kako Uzbekistanski nogometni savez nudi ugovor na šest tjedana. Trebao im je netko da ih pripremi za nadolazeće kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Nisam imao pojma gdje je Uzbekistan, ali u to vrijeme nisam radio ništa pametno, pa sam prihvatio.”

Bilo je to 2005. godine i od tada se rijetko vraćao kući. Uslijedilo je uspješno razdoblje kao pomoćni trener u uzbekistanskoj reprezentaciji i Pahtakoru, a uz Jeličićev fokus na kondiciju igrača, Uzbekistan je imao najbolje razdoblje u svojoj povijesti, stigavši do četvrtog mjesta u Azijskom kupu 2011. godine. Na kraju se Mirku otvorila još jedna prilika i 23 godine nakon prvog trenerskog angažmana dobio je posao profesionalnog glavnog trenera.

”Nisam očekivao da ću odmah biti uspješan, ali vjerovao sam u svoju filozofiju i u to kako bi se nogomet trebao razvijati. Radio sam s više od 20 trenera na velikim turnirima širom svijeta pa sam od njih preuzeo i poboljšao ono što mi se svidjelo. Najvažniji faktori uvijek su disciplina i upornost.”

Kako je anonimni lik koji nikad nije ozbiljno igrao nogomet postao najbolji australski trener?

Mirkov naglasak je profinjen, bez imalo naznaka zapadnoaustralskog govora. Zvuči smireno, gotovo snobovski i vrlo precizno. Kao i mnogi drugi treneri, njegovi maniri predstavljaju njegov nogomet. No njegova osobnost ne objašnjava zašto je Jeličić uspio tamo gdje je gotovo svaki drugi australski trener propao. Zašto je bivši učitelj iz Thornliea, koji nikad nije ni sanjao da će biti trener, niti je ikad igrao kao profesionalac, niti je stekao sve licence, danas najuspješniji australski trenerski proizvod?

”Imao sam obrazovanje iz prve ruke. To je neusporedivo sa sjedenjem pred pločama, pohađanjem tečajeva i učenjem nogometa za stolom. Australska se metodologija treniranja dramatično poboljšala, ali trenerski tečajevi su loši, baš kao i kad sam ja bio mlad. Zgrabio sam priliku da učim izravno od trenera na Svjetskom prvenstvu i od finalista europskih kupova te sam svoje ideje definirao oko tih dobrih i loših iskustava. Iako sam radio s nekim od najboljih trenera svijeta, nikad nisam susreo trenera kojeg bih smatrao savršenim.”

Postoji neraskidiva veza između avanturizma i ustrajnosti, ali treneri moraju biti spremni na učenje i prilagodbu. Australske učionice ne mogu simulirati rigorozan rad u Europi ili Aziji. Da bi bio uspješan, Jeličić je podnosio naporan rad, rasizam i korupciju. Mnogi Australci misle da je kondicija najvažnija i na kraju pate zbog svoje jednostavnosti, ali Jeličić je temelje sakrio u glamurozan omot te dobio paket koji je istodobno praktičan i intrigantan.

Tijekom posljednje 23 godine postao je jedan od najiskusnijih australskih trenera, ali pola životnog vijeka proveo je daleko od kuće i to je konačno počelo uzimati danak. Mirko živi 9000 kilometara daleko od obitelji i unatoč svojim uspjesima, počela mu je ići na živce organizacija, pa čak i zemlja, za koju radi. Sve češće govori o Lokomotivu kao stranom tijelu. Njegovom starijem sinu sada je 18 godina i Jeličić želi i dalje zarađivati za svoju obitelj, ali jednom 52-godišnjaku to više nije tako lako.

”Licenciranje nije bilo prioritet kad sam počinjao trenersku karijeru. Tek u posljednjih osam do deset godina stvari su se promijenile i sve je manje poslova koji se mogu raditi bez licence. Bez dokumenata ne mogu raditi nigdje drugdje.”

Zbog odbojnosti prema australskim tečajevima nema trenersku A licencu

Jeličić nema trenersku A licencu, što znači da je profesionalno zarobljen u Uzbekistanu. Njegova odbojnost prema australskim tečajevima znači da nikad nije stekao zvanje i nije kvalificiran za rad u Australiji ni u većini drugih zemalja svijeta.

Iako trenutačno pokušava ishoditi svoju licencu, kaže kako ne može ispuniti sve zahtjeve dok je zaposlen puno radno vrijeme jer si ne može priuštiti slobodno vrijeme. Zbog toga je jedan od najperspektivnijih australskih trenera vezan za Srednju Aziju.

”Novac može činiti čuda. Tako se mogu snaći ovdje, klub uspješno sređuje sve što je potrebno da bih radio kao glavni trener. No to je nemoguće u drugim zemljama. Kad bih zarađivao milijune, možda bi moja obitelji imala razumijevanja i mogao bih ih dovesti ovamo. Možda bismo se mogli dobro snaći u Uzbekistanu. Međutim, nisam na takvoj razini i moram odrediti što mi je važno.”

Balansiranje između ambicije i odgovornosti prema obitelji muči mnoge profesionalce. Mirku je pritom još teže zbog velike udaljenosti: ”Definitivno više ne mogu ostati ovdje sam, ali nisam siguran bi li dovođenje mlađeg sina i supruge bila dobra odluka. Pričao sam s trenerima širom svijeta i svi kažu da su morali podnijeti mnoge osobne žrtve zbog nogometa.”

Živi skromno u društvu uzbekistanskih tajkuna

Trener Lokomotiva ne živi glamuroznim životom. Iako je Jeličić izložen pretjeranom bogatstvu uzbekistanske elite, slava i novac, prijatelji, žena i djeca daleko su od njega. Njegovo su društvo drugi strani treneri. Sastaju se na doručku gotovo svakog jutra u jednom od kafića u Taškentu, gdje raspravljaju o taktici, igračima i ostalom. Radi se o prijateljstvu koje bi zbunilo mnoge trenere, ali u zemljama u kojima je religioznost nogometa zatrovana prikrivenim motivima, solidarnost nadjačava kompetitivnost.

Jeličić često vodi glavnu riječ na tim sastancima, koji su postali najugodniji dio dana. Činjenica da je Lokomotiv dominantan u uzbekistanskom nogometu od njegova dolaska, u kombinaciji s njegovim rječitim ponašanjem, izaziva poštovanje kod njegovih kolega. I Mirko je vrlo ponosan na to. Nerado to priznaje, ali kad je zašao u srednje godine, Mirkov je avanturizam, kao i njegova nekoć crna kosa, počeo nestajati. Svoj izgled održava mladenačkim držanjem, ali kako njegova buntovnosti blijedi, tako postupno na vidjelo izlazi njegova dob. Ako ga njegova nesigurna budućnost čini nervoznim, on je odlučio da to ne pokazuje.

”Ne trebaju mi ljudi da bih se osjećao ugodno. Mislim da je to rijetkost, nema baš mnogo ljudi koji bi se mogli nositi s mojom situacijom. Ovo što ja radim definitivno nije za svakoga. Imao sam sreću da se moj karakter dobro slaže s putovanjima i poslom. Danas se na svoj životni put mogu osvrnuti bez žaljenja. Naposljetku, ponovio bih sve kroz što sam prošao”, završio je Mirko Jeličić.