ZAUVIJEK ću se sjećati da sam na utakmicu kluba za koji sam navijao od djetinjstva, ali prema kojem već previše godina zbog vladavine jednoumlja i profitera u Dinamu ne osjećam ništa, išao s istim onim zanosom koji nisam osjetio godinama i zbog kojeg sam sada na drugom kraju grada ostavio ženu koja je debelo prebacila termin poroda, ali koja ništa nije srala ni gunđala, jer je sve shvatila:

Da nam je tog "povijesnog" dana svima na istoku dužnost u podjednakoj mjeri stojećki navijati i u istom stavu pratiti događanja na terenu, ali i u razgovoru sa susjedima na tribini prisjećati se kako je to nekad bilo, točnije dok se sa stajanja nije prešlo u aktivnu penziju, dakle istok. 
 
Euforija i zanos koji su nas tamo preplavili nisu zavarali one opreznije među nama, pa upozoravamo kako je, usprkos predizborno tempiranom glumljenju pravne države kojim su političari još jednom manipulirali svima nama na tribinama, to još uvijek Dinamo koji ne pripada navijačima nego jednom čovjeku čudnom, kao i da su još uvijek pod njegovom šapom HNS i reprezentacija, kao i da je ovo još uvijek "Hrvatska", a to, izgovoreno onim poznatim fatalističkim tonom, zvuči ultimativnije od bilo kakve pravomoćne presude. 
 
Ipak, koliko god "oni" bili moćni, umreženi, bogati i silni, pokazalo se kako kotiraju kod neusporedivo brojnije većine, koja ovog dana, kao uostalom nikada do sada, nije bila "tiha".

...

Gornje retke napisao sam prije tri godine i 45 dana, kada sam na derbiju protiv Hajduka prekinuo navijački bojkot Dinama i na Maksimir otišao na istok. Tribinu na kojoj smo novinarski probijali blokadu, odnosno prisustvovali utakmicama dok je Indexu bio zabranjen ulaz u službene prostorije Mamićevog Dinama. 

Egzil na istoku Maksimira

S istog mjesta izvještavao sam prije četiri godine podsjećajući što je Obitelj od kluba napravila usporedbom s prisustvom velikim utakmicama iz prošlosti također na istoku, ali i kada sam prije pet godina nakon sudjelovanja u zajedničkoj prosvjednoj povorci dviju najvećih hrvatskih navijačkih skupina, derbi gledao upravo među navijačima s te tribine.

Jučer su osjećaji i atmosfera na sinoćnjoj utakmici protiv Young Boysa bili jednaki kao i na spomenutoj utakmici s Hajdukom. Na utakmici, istoku, sjeveru na kojem su BBB-i bili u broju koji se tamo "ne pamti" nakon dugotrajnog progona s Maksimira, koji su onda počeli bojkotirati i oni rijetki od tamo neprotjerani.

Spomenutog 12. srpnja 2015. Dinamo je živnuo kada je njegov vladar i uzurpator utamničen kao osumnjičenik za oštećenje Dinama i Hrvatske za 128 milijuna kuna. Zajedno s njim u Remetincu je pod istom sumnjom završio i njegov brat, tada Dinamov menadžer engleskog tipa, pa je klub bio potpuno obezglavljen.

U tri godine ništa se nije promijenilo: Dinamo živi samo kada je Mamić sklonjen na sigurno

Međutim, upravo zato što su Mamići sklonjeni na sigurno, na Maksimir su se vratili, bolje reći na njega nahrupili navijači toga dana, koji sam nazvao Dan oslobođenja Dinama. I bio potpuno u krivu. Jer sve ono na terenu, svlačionici, ložama, uredima, upravi i tog čarobnog dana bio je i ostao Mamićev Dinamo. 

Uostalom, Damir Krznar, koji je kao pomoćnik Mamića mlađeg preuzeo momčad dok mu je šef u pritvoru, poslije utakmice s Hajdukom otkrio je da je igrače uspješno galvanizirao porukom da odigraju "za Zdravka." Isto je samo tri dana kasnije napravila i pravna država.

Dan koji sam nazvao Dan oslobođenja Dinama i bio potpuno u krivu, jer "za Zdravka" su taj dan igrali igrači, a tri dana kasnije i pravna država

Mamići su naime pušteni iz pritvora nakon što im je sud dopustio izlazak uz jamčevinu i odmah su iz Remetinca pohitali na Maksimir, gdje je Dinamo igrao protiv Fole u pretkolu Lige prvaka. Očigledno ih nije brinulo što je samo tri dana ranije na istom mjestu njihov "pad" slavilo više od 20 tisuća gledatelja hrvatskog derbija.
 
Nakon fantastične atmosfere protiv Hajduka i povratka na sjever Maksimira, BBB-i koji su bojkotirali domaći stadion zbog Mamićeve vladavine najavili su dolazak i na Dinamovu euro-premijeru, ali su se sa stadiona demonstrativno povukli.

To je otvorilo prostor za zvijezdu u loži - Dinamovog izvršnog predsjednika Zdravka Mamića, koji je stigao na Maksimir samo par sati nakon puštanja iz pritvora. Ispred ulaza u klub dočekao ga je pljesak okupljenih zaposlenika i poklonika, s kojima se izljubio i ušao na stadion u pratnji ceremonijal majstora Zvonimira Sunare Sukija.
Mamić je po ulasku u ložu poput karizmatika pozdravio okupljene. Njih nije bilo puno, samo okolni boksevi i dio zapadne tribine. Ali nije više bilo punog istoka i sjevera, koji su samo tri dana ranije slavili njegov pad i uživali u Dinamu punih pluća. Iluzija i euforija o slobodnom Dinamu trajala je samo tri dana.

Velika iluzija ponovila se i ljeta 2016. Tada su također iz kluba "otišli Mamići"

Idućeg ljeta, 2016., iz Dinama su se, kaže legenda, povukli Mamići. Zoran je upravo tada tiho, u sjeni euforije oko Eura, otišao u Arabiju za trenera osmoplasiranog kluba Abdul Jatif Ameel lige, Kum Zdravko prethodne zime se povukao u hlad Consiglierea, sin Mario ionako "nije" menadžer igračima nego s njima ima tek "relacije" i pomaže im smjestiti se u bijelom svijetu.
 
Dodamo li tome da je klub još ranije napustila i rođakinja Sanda, neupućen netko će s tugom/srećom u glasu, ovisno kakav stav ima o Obitelji, zaključiti kako ovo nakon deset godina povijesnih uspjeha/strahovlade više nije Dinamo Mamićevih.

Pri tome su dakako svi oni koji tako misle bili potpuno u krivu, ne samo zato što je Zdravko dva mjeseca kasnije sav ozaren predstavljao Dinamo na izvlačenju skupina Lige prvaka, nego jer izlazna strategija na koju su se Mamići tada odlučili, pritisnuti optužnicama u kojima ih se tereti da su Dinamo i Hrvatsku oštetili za stotine milijuna kuna, služi tek nastavku njihovog Dinama drugim sredstvima, ili da budemo doslovni: Dinamo će još dugo osjećati posljedice jednog obiteljskog desetljeća od ukupno sedam koliko je star.

Vidjeli smo to i 28. kolovoza 2018.  Novog povijesnog dana u kojem su navijači još jedan pad mrskog uzurpatora proslavili još jednim masovnim povratkom na tribine Maksimira i gromoglasnim navijanjem za Dinamo na uzvratu play-offa Lige prvaka.

Mamić je sada doista pao i u bijegu je pred hrvatskim pravosuđem. Nakon što je nepravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora po optužnici da je Dinamo i Hrvatsku, svetinje u koje se kune, oštetio za 128 milijuna kuna, poput tolikih hrvatskih domoljuba osuđenih u montiranim procesima, sjetio se svoje rezervne domovine, koja usput ne izručuje u Hrvatsku.

Zašto je Mamić itekako bio na Maksimiru protiv Young Boysa?

Ali, iako ga naizgled više nema, Mamić je itekako tu. U liku i očima svih onih koji jedva čekaju da se pojavi, da mu plješću i gledaju ga kao Boga. I dalje su tu Suki, Šuki, Marčinko, Horvatinčić, Rožić.   

Ako doista ima netko tko vjeruje kako je sada Dinamo najednom opet jednim bijegom u Međugorje postao narodni klub vraćen navijačima, vrijedi ga podsjetiti da se vrijednosti i mehanizmi ustrojeni tijekom posljednjeg desetljeća njegove odnarođenosti i njegovanja "obiteljskih vrijednost" ne mijenjaju tako lako. 

Kompletan menadžment, operativa i klupska tijela aktualnog Dinama odabrani su, odobreni od strane Mamića, i stasali su pod njima

Jer kompletan menadžment, operativa i klupska tijela aktualnog Dinama odabrani su, odobreni od strane Mamića, i stasali su pod njima.

Mamićevim nasljednicima ostaje uhodana infrastruktura koju je upravo on ustrojio i logistika na koju se njegovo životno djelo naslanja; od one u savezu, preko medijske, pa do sudačke organizacije. 

Ne zaboravite i da ovaj "novi" Dinamo igra u istoj ligi sa svojom filijalom, a da su mu delegati na utakmicama HNL-a članovi njegove skupštine

Ne zaboravite primjerice i da ovaj "novi" Dinamo igra u istoj ligi sa svojom filijalom, a da su mu delegati na utakmicama HNL-a članovi njegove skupštine. 

Ne zaboravite kakvim je suđenjem u finalu Kupa proljetos Dinamo osvojio taj trofej.
 
Kao što vidite, nasljednicima Mamićevih neće biti toliko teško kao što se čini, barem dok se ne snađu.

Ipak, ovo jučer, za razliku od ljeta prije tri ili dvije godine, doista je bio vjesnik nekog novog Dinama

Ipak, ovo jučer, za razliku od ljeta prije tri ili dvije godine, doista je bio vjesnik nekog novog Dinama. Međutim, jako puno toga je potrebno da bi se moglo mirne duše slaviti njegovo oslobođenje ili povratak navijačima. Dinamo je i jučer bio klub koji ne poštuje svoje navijače koji ga onako vole, jer ne provodi izbore za upravu onako kako bi morao, odnosno ne da im pravo glasa. Ovaj Dinamo i dalje, ne da ne pomišlja iz kluba isključiti osumnjičene da su iz njega izvukli stotine milijuna kuna, nego se njima ponosi.

Puno je potrebno da bi se Dinamo do kraja pojmio i volio, ne kao uspomena što je bio, ili želja što bi morao biti, nego ono što stvarno jest

Puno je dakle potrebno da bi se Dinamo do kraja pojmio i volio, ne kao uspomena što je bio, ili želja što bi morao biti, nego ono što stvarno jest. Da bismo ga mogli nazivati Dinamom bez Mamića ili Dinamom koji pripada navijačima.

Zato za kraj ovakav pozdrav i poruka:

Sloboda Dinamu!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala