"DOBRI, stari HNL" jedna je od centralnih točaka nostalgičnih osjećaja domaćih nogometnih romantičara. Kao i svuda u svijetu, dva prijatelja mogu sjesti na piće i odlično se provesti ako im se komunikacija svede na puko nabrajanje imena nogometaša za koje ih vežu razne uspomene.

Takav je slučaj i s ljubiteljima nogometa u Hrvatskoj pa se pri takvim razgovorima neće zaobići igrači kao što su Bubalo, Deranja, Karić, Vručina, Vugrinec, Računica, Dodik, Mujčin, Mumlek, Kranjčar i mnogi drugi. U tim razgovorima često će bitni sitnih "nepravdi", poput one da se ofenzivci spominju češće od igrača s drugih pozicija jer jednostavno, golovi su nešto najpamtljivije. 

Ali kada imate prilike razgovarati sa samim napadačima koji su harali Stanovima, Velikom, Gradskim vrtom, Maksimirom i Poljudom, dobijete nešto direktniji uvid i neposredniji doživljaj samog nogometa. Brojne napadače koji su početkom stoljeća igrali u Hrvatskoj između ostalog veže i odgovor koji će vam dati na pitanje "Tko je najteži protivnik s kojim ste se direktno sučelili na terenu?". 

Većina njih će tada, kao na primjer Dragan Blatnjak i Senijad Ibričić u razgovorima za Index, s posebnim poštovanjem spomenuti Ivu Smoju, legendarnog stopera i kapetana NK Osijeka. Samo za Osijek odradio je 199 utakmica i kupio navijače kluba beskompromisnom igrom. Na terenu je bio upadljiv kao grubijan obrijane glave, a izvan njega po izuzetno blagoj i prijateljskoj naravi. 

Kratke epizode proveo je i kao igrač Dinama i Hajduka, a do prvoligaškog statusa probijao se kroz posudbe u nižem rangu. Bio je i velik dio Kamen Ingrada, kada je sada ugašeni prvoligaš iz Velike bio na svom vrhuncu. Smoje je trenutno trener bez posla i piše diplomski za UEFA-inu Pro licencu. U razgovoru za Index prisjetio se svoje karijere u kojoj je ostavio veliki trag u sjećanjima protivnika i navijača.

Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo i Vaši nogometni počeci? 

Stariji brat Marin se također bavio nogometom, a ja sam ga kao mlađi slijedio u svemu. Živjeli smo 200 metara od Gradskog vrta pa su NK Osijek i nogomet bili moj prirodni put. Djetinjstvo sam proveo u Gradskom vrtu, što na tribini, što ispod tribine. Odrastali smo bez interneta i mobitela, drugačije nego danas. 

Prvi put sam u Osijeku registriran kad sam imao 10 godina. Zatim je došao tužni rat. Godinu dana bili smo u izbjeglištvu u Varaždinu, baka, mama, brat i ja. Otac je bio liječnik i ostao je u Osijeku kao jedan od osnivača vojnog saniteta. 

To su bili teški trenuci i ta priča mi je osjetljiva i teška. Kao dijete ništa ne kužiš o tome što se događa, samo se želiš vratiti među svoje najbliže. Po povratku u Osijek prešao sam u Olimpiju, treneri u Osijeku nisu procijenili da sam naročiti talent, ali zadnju polusezonu juniorskog staža vraćen sam u klub. 

Sjećate li se prve utakmice na Gradskom vrtu kao navijaču?

Bilo je to negdje sredinom osamdesetih, sjećam se klupske legende Gorana Popovića koji je tada igrao. Fora za ulazak na stadion nam je bila doći ispred, naći nekog starijeg i pitati "Čiko, hoćete mi bit tata?". Uhvatili bismo ga za ruku i ušli na stadion. 

Što se dogodilo na kraju juniorskog staža? 

U Olimpiji sam u jednom trenutku bio i suspendiran, još čuvam članak o tome. Mnogi juniori nastupali su za seniore, ali ja nisam. Nas koje nisu vidjeli kao dovoljno kvalitetne upošljavali su kao medicinsku službu, da na utakmicama seniora nosimo nosila s ozlijeđenim igračima. 

Ja sam smatrao da zaslužujem biti senior, a ne da ih nosim pa sam to odbio i tako zaradio suspenziju. Iz suspenzije sam se vratio u Osijek. Kada sam završio juniorski staž kao igrač NK Osijeka, pokojni direktor Svirac, kojem sam rekao da želim ostati u klubu, mi je rekao "Sine, ako budeš dobar, vratit ćeš se." U tom mi je trenutku to djelovalo nemoguće. 

Moji roditelji nisu imali dodirnih točaka sa sportom, a ja sam završio gimnaziju i prirodno je bilo da upišem Pravni fakultet u Osijeku. Što se tiče nogometa, otišao sam u četvrtoligaša Valpovku. U tom trenutku nije djelovalo da će mi sport ikada biti prioritet.

Kako je izgledao početak seniorskog staža?

Jako teško. Nisam igrao. Stavljali su me u ekipu samo kako bi se popunila kvota mladih igrača propisana pravilima i odmah vadili iz igre. Moj prvi seniorski nastup bio je u gostima protiv Lokomotive u Vinkovcima. Započeo sam u prvoj postavi i izvađen sam iz igre nakon prvog auta. 

Ta neslavna, ali edukativna epizoda u Valpovci je trajala pola godine. Prešao sam u Grafičar-Vodovod, također četvrtoligaša. Moj fokus bio je na fakultetu. Redovno sam upisao treću godinu paralelno igrajući za Grafičar. Radio sam studentske poslova kao zaštitar i konobar.

Do preokreta dolazi nakon neočekivanog odlaska u Dinamo? 

Tako je. Jedan dan je zazvonio kućni telefon. Zvao me obiteljski prijatelj Zvonko Pongrač koji mi je rekao da će me odvesti u zagrebački Dinamo, nisam mu vjerovao, ali za par dana je zaista mene i još jednog momka iz Grafičara odveo na probu u Dinamu. To je kao da sada netko iz Osijeka ode na probu u Real Madrid. Otprilike ta šansa da će se dogoditi. 

Stigao sam na zimske pripreme Dinama i vidio igrače koje sam do tada gledao na televiziji. Za mene je to bilo nestvarno, još uvijek sam se smatrao studentom, a ne igračem. Na prvom treningu me srdačno dočekao Edin Mujčin koji me zagrlio i rekao da će mi pomoći sa svime. Joško Jeličić je također bio vrlo ljubazan.

Otišli smo na pripreme u Rovinj na kojima mi je nakon jedne prijateljske utakmice vozač autobusa došapnuo da je čuo kako ću potpisati ugovor. To se zaista dogodilo i iz Grafičar-Vodovoda sam prešao u Dinamo i potpisao profesionalni ugovor. To mi je bio veliki poticaj iako je ugovor bio skroman. Naravno, u tom trenutku nisam imao mjesta u rosteru Dinama i poslan sam na posudbu u Croatiju Sesvete, drugoligaša.

Tijekom kratkog razdoblja u Dinamu u pripremnom periodu bih izdvojio tadašnjeg cimera Ivicu Landeku i u to vrijeme najmlađeg suigrača Niku Kranjčara koji je provodio slobodno vrijeme u našem društvu.

Kakvo ste stanje zatekli u Sesvetama?

Postava u klubu je bila veoma zvučna. Predsjednik kluba Zdravko Mamić, sportski direktor Božidar Šikić, glavni trener Ilija Lončarević, pomoćni trener Romeo Jozak, a u špici Eduardo. Uskoro su svi prešli u Dinamo.

U Sesvetama smo izborili plasman u prvu ligu, ali je klub od nje odustao. Dobar dio igrača prebačen je u Dinamo, a ja sam nastavio svoj put u sisačkoj Segesti na novoj posudbi.

Kako je bilo raditi s Ilijom Lončarevićem? 

On je jako važan trener u mojoj karijeri. Kasnije smo radili i u Osijeku. Tamo je donio sustav s četvoricom u zadnjoj liniji, što tada nije bilo uobičajeno. Rekao bih da je on obilježio našu trenersku struku. 

Kod njega u Sesvetama sam se prvi put sreo s nekim taktičkim zahtjevima i pristupom nogometu koji mi ranije nisu bili poznati. Bio sam fasciniran kako je 'skenirao' utakmicu, nisu mu bili potrebni nikakvi analitičari. Pamtio bi da sam, recimo, u 27. minuti stajao pet metara od propisane pozicije. Imao je odličnu memoriju i trenerski mozak. 

Kako je tada na terenu djelovao Eduardo?

Tada je bio klinac koji je često imao probleme s ozljedama. Imao je odličan tretman medicinske službe. Dobar dio igrača Sesveta tada je imao one famozne ugovore sa Zdravkom Mamićem. Ja nisam, moj ugovor je bio samo s Dinamom. Nisam bio toliko interesantan igrač. 

Naravno, da je Mamić u tom trenutku želio da budem njegov igrač, bio bih. On je jednostavno imao nos za sportska ulaganja. Oko Eduarda je bilo angažirano puno ljudi. Sjećam ga se kao nježnog i dragog dečka.

Poslije se razvio u igračinu. U vrijeme njegove dominacije u HNL-u nitko mu nije bio ni blizu. Iz perspektive stopera, kada on primi loptu, odjednom ga više ne bi vidio. Izdvajao ga je smisao za nogomet. Startna brzina i eksplozivnost bile su nestvarne. Jednostavno kompletan igrač, nije bio visok, a odlično je igrao glavom. Mali neuhvatljivi stroj. 

Nakon Sesvete odlazite u Segestu. Kako Vam je bilo u Sisku?

Trener nam je bio Štef Deverić, odličan čovjek. Dinamo je poslao nas četiri-pet igrača u Sisak. Bio sam cimer s Matijom Štefančićem koji mi je dobar prijatelj. Proveo sam još jednu polusezonu u drugoligaškoj konkurenciji, igrao sam standardno.

Ostalo mi je još pola godine ugovora s Dinamom u kojem me nitko nije ozbiljno doživljavao. Posljednju polusezonu mog ugovora Dinamo me poslao na posudbu u Kamen Ingrad, prvoligaša. Uz mene su došli Igor Koretić i pokojni Ivan Turina. Nakon pola godine potpisao sam za Kamen kao slobodan igrač.

Kako Vam je bilo u Velikoj?

Velika je malo mjesto u koje su odjednom počeli dolaziti Hajduk, Dinamo i drugi. Vlasnik kluba bio je Vlado Zec. Imali smo poseban status, ljudi su nas doživljavali kao važne likove. Na dan utakmice Kamena Velika bi bila centar cijelog požeškog kraja. Bili smo odlično praćeni. To je lijep period za sve te ljude, iza toga se nešto skrivalo, ali u to ne bih ulazio.

Prva polusezona bila mi je turbulentna, na početku sam igrao, kasnije bio na klupi. U zadnjem kolu igrali smo protiv Zagreba koji je postao prvak. Njihovi igrači imali su ofarbanu kosu, na klupi im je bio Cico Kranjčar, a mi smo igrali za opstanak. Porazom bismo ispali iz lige i tko zna kuda bi moja karijera išla. 

Zagreb je bio jak, ali u slavljeničkoj atmosferi. Poveli smo 1:0, a Zagreb je izjednačio iz penala Ivice Olića. Ostali smo živi i u kvalifikacijama protiv Uljanika smo sačuvali prvoligaški status. 

Sergej Jakirović pričao je kako su igrači Kamen Ingrada živjeli zajedno u jednoj kući u Velikoj. Kakva je tamo bila atmosfera?

Odlična, jedno vrijeme sam bio cimer s Mislavom Karoglanom. Bili su tu još Sergej Jakirović, Zoran Zekić, Rajko Vidović, Borimir Perković, Krunoslav Rendulić, Mario Galinović i još puno divnih suigrača koji su poslije karijere odlučili život posvetiti ne isključivo nogometu.

U tom trenutku bio sam gladan prvoligaške scene i išao bih na metak. Bilo bi mi dobro i da sam na tavanu ili u podrumu. Bili smo dobra klapa. 

Kako je izgledao društveni život nogometaša u Velikoj?

Društveni život se svodio na izlaske u Požegu nakon utakmice, u Velikoj smo mogli samo popiti kavu. Od tog perioda prošlo je 20 godina i neke stvari po tim pitanjima unutar svlačionice su se promijenile. Prije je bilo mangupa, cigareta, sigurno barem sedam-osam pušača u svlačionici, sada malo tko puši.

U Velikoj se nije dešavalo ništa što se nije dešavalo u drugim svlačionicama. Bili smo prosjek po pitanju profesionalnosti, netko bi iskakao u jednom ili drugom smjeru.

Najpoznatije utakmice u kojima ste sudjelovali kao igrač Kamen Ingrada su one protiv Schalkea. Kako je bilo igrati s takvim klubom?

U tom trenutku trener je bio Neno Gračan, a konkurencija unutar ekipe je bila velika. Meni je bilo nestvarno i velika čast da sam u toj konkurenciji uspio biti standardan igrač i igrati i predstavljati hrvatski klub u europskom natjecanju.

Kući smo odigrali neriješeno, bili smo konkurentni i čvrsti. U Njemačkoj smo igrali na stadionu koji se te godine otvorio i na njemu se igralo finale Lige prvaka. Bili smo impresionirani. Travnjak je bio na šinama, izvuku ga da ga sunčaju, pa ga vrate. Stadion i tereni Kamen Ingrada su za hrvatske pojmove bili moderno znanje, ali Schalke nam je u tom trenutku bio drugi svemir. 

Dugo smo bili živi, Zekić je pogodio prečku, a onda smo primili neki čudan gol. Sve u svemu, to je lijepa uspomena. Pokazatelj da je i klub van naše Velike četvorke mogao biti konkurentan. S Kamenom smo u Europi igrali i protiv moskovskog Spartaka s Pogrebnjakom i Pavljučenkom. 

Kako dolazi do Vašeg povratka kući u Osijek? 

Kamen Ingrad je ušao u silaznu putanju i jedan menadžer me odveo na potpis ugovora u Rijeku. Menadžer kojeg ne želim imenovati mi je slagao svoju priču. Kada sam stigao u Rijeku, uspio me obezvrijediti i izbaciti iz takta. Naprasno sam se digao, bio sam ljut i na sebe što sam s njim uopće ušao u suradnju. Vratio sam se u Kamen Ingrad, nitko nije ni čuo da sam bio u Rijeci.

Nastavio sam igrati cijelu sezonu bez ugovora. Nakon odrađene sezone otišao sam u Osijek 2004. Trener je bio Ivo Sušak, a suigrač mi je bio i moj brat. Nažalost, nismo se uspjeli duže zadržati zajedno jer se struka u to vrijeme tako izjašnjavala. Bio je to najveći klub u kojem sam do tada igrao. Konkurencija je bila velika, ali uspio sam se nametnuti.

Kakav je osjećaj bio istrčati kao igrač svog kluba na stadionu pored kojeg ste odrasli?

Bilo je nestvarno. Priželjkivao sam da se to desi i ranije, ali uspio sam tek s 25 godina, pomalo sam se primicao tome okolnim putem. Gradski vrt mi je kao kuća, znao sam često trenirati tamo i dok nisam bio igrač Osijeka. Samo ući na tartan i trčati, u to vrijeme nije bilo nekog osiguranja.

Bila je to velika radost za moju obitelj i prijatelje. Ja sam dečko iz Vatrogasnog naselja, kvarta uz sami Gradski vrt i to što igram u Osijeku je značilo mnogim meni bliskim i dragim ljudima. 

Po čemu pamtite igračko razdoblje u Osijeku?

Kao i većinu karijere, po konstantnoj borbi za svoj status. Ima jedna nogometna poslovica koja kaže "Kad si mlad zaslužuješ igrati, a ne igraš. Kad si star ne zaslužuješ, ali igraš." U vrijeme kada sam bio još donekle mlad s 25 godina u ekipi je bilo pet-šest stopera. Igrali smo uglavnom s dva stopera i liberom što je meni odgovaralo. Zadatak je bio "grizi, drž, ne daj."

Opstati na prvoligaškoj sceni bila je grčevita borba. Pamtim lijepe uspomene i nagrade Kohorte za najboljeg igrača sezone, dobio sam ih tri. Doživio sam da mi navijači na tribini u Vinkovcima pjevaju za rođendan. To je bilo divno, kao što sam jednom rekao, navijači nisu tamburaši da ti pjevaju jer si platio, nego zato što osjećaju nešto prema tebi. 

Ja sam bio lokalni dečko i to im je vjerojatno dodatno značilo. Igrao sam tako da sam se konstantno borio na terenu, a navijači takav pristup cijene. Pod Ilijom Lončarevićem smo 2008. završili kao drugi. Rezultatski je to bio veliki uspjeh, bili smo niskobudžetna ekipa u odnosu na Dinamo, ali kvalitetna. 

Kako je došlo do odlaska u Hajduk?

Postoji priča koja se valjala iza brda. Odigrao sam sezonu iz snova. Zabio sam šest golova i imao dvije asistencije. Najbolje pamtim onu protiv Hajduka kad smo na Gradskom vrtu prekinuli savršen niz Ante Miše. Bio sam kapetan kluba i imao sam 29 godina, ali ugovor mi je istjecao i klub mi nije isplaćivao dugove. 

Došlo je do zatajenja u našoj komunikaciji. Nudili su mi novi ugovor, ali nisu spominjali ozbiljna dugovanja koja imaju prema meni. To nisam mogao nikako prihvatiti. Klub se nije odnosio korektno prema meni, naročito nakon takve sezone. Znalo se dogoditi da igramo 10 mjeseci bez plaće. Odbio sam ponude nekih HNL klubova i par klubova iz egzotičnih zemalja u kojima se u to vrijeme nije plaćalo sjajno kao danas.

Hajduku se ozlijedio obrambeni igrač i tu večer me nazvao tadašnji trener Hajduka Ante Miše i pitao bih li došao. Nisam imao što puno razmišljati, bio sam bez kluba. Financijski uvjeti bili su puno ozbiljniji nego što sam dotad zarađivao u nogometu. U rezultatskom smislu sezona u Hajduku nije bila nešto naročito, ali financijski je bila velika nagrada za moj dotadašnji rad.

Smjenjivali su se treneri i uprave. Kada je stigao Edoardo Reja, samo sam maknut sa strane. Period u Splitu mi je nogometno donio veoma malo, ali sam tamo stekao neke cjeloživotne prijatelje, što je na kraju krajeva i bitnije.

Tko Vam je od suigrača iz Hajduka najviše ostao u sjećanju?

U to vrijeme je neosporno glavni igrač bio Senijad Ibričić. Osvojen je i Kup, ali ne doživljavam sebe kao osvajača tog trofeja jer sam s grupom igrača već na polusezoni bio maknut u drugu ekipu. Odigrao sam samo četiri prvenstvene utakmice. Prilagodba u svlačionici također nije bila lagana. Što je razumljivo, stigao sam kao tridesetogodišnji igrač koji bi mlađima mogao uzeti mjesto. Nisam naišao na previše pruženih ruku. 

Kako je došlo do novog povratka u Osijek?

Raskinuo sam ugovor u dogovoru s predsjednikom Svagušom. Još uvijek sam vjerovao da mogu igrati nogomet. Stupio sam u kontakt s ljudima u Osijeku i brzo dogovorio povratak. Ponovno sam dobio nagradu od Kohorte što mi je bila velika nagrada jer mi je dio navijača zamjerio odlazak u Hajduk, ali uspio sam se ponovno izboriti za navijačku naklonost.

Najveća žal u nogometnoj karijeri mi je finale Kupa protiv Dinama. Bilo je to finale 2012. godine koje nije imalo televizijski prijenos. Kući smo odigrali neriješeno, a u Zagrebu smo izgubili 3:1. Dinamo je bio moćan, predvođen Kovačićem, Vidom, Badeljom,Vrsaljkom, Lekom, Pivarićem, Sammirom. U Zagrebu smo gubili 2:1 i s potencijalnim izjednačenjem bi osvojili Kup. 

Dobili smo penal koji je Lukačević promašio, odnosno Kelava mu je obranio. Žao mi je što nisam pucao, barem raspalio špicom iz sve snage, ali nisam se osjećao spremno. Ibanez je onda zabio za 3:1 i bili smo gotovi. 

Kako ste donijeli odluku o prekidu karijere?

Ništa me ne bi otjeralo s terena da nije bilo ozljeda. Morao sam operirati discus herniju. Mučio sam se i shvatio sam da tijelo više ne može izdržati. Trebalo mi je dosta vremena da to prihvatim.

Koja Vam je najsretnija nogometna uspomena?

Mi Osječani smo uvijek imali veliki rivalitet s Cibalijom, žao mi je što je to danas nestalo. U toj priči su se vukli i repovi Kupa s kraja devedesetih, koji je Osijek pod Špacom Poklepovićem osvojio protiv Cibalije. U Cibaliji i Vinkovcima imam puno sportskih prijatelja, ali na terenu i među navijačima je vladao veliki animozitet.

U sezoni kada smo igrali finale Kupa s Dinamom, u polufinalu smo Cibaliju dobili 3:0 kod kuće. U Vinkovcima nam je sve krenulo naopačke, gubili smo 2:1, ali smo izdržali i prošli dalje. Pokazali smo zube u utakmici koja se promatrala kao revanš tog spornog finala. Cibalija je bila super ekipa predvođena Bartolovićem. U sjećanju su mi moj brat na ogradi i slavlje s navijačima. 

Mislim da nisam nikakav atraktivan sugovornik i moji sportski rezultati možda djeluju skromno, ali iz perspektive mene kao lokalnog dečka, to što sam ostvario u dresu Osijeka je ostvarenje sna. 

Nisam bio naročito talentiran. Imao sam defenzivne, ali ne kreativne talente koji plijene pažnju. Jedini put za uspjehom je bio stroga disciplina, posvećenost treningu i radu. S mojim predispozicijama samo se tako moglo uspjeti. Nogometu sam pristupao kao ozbiljnom fizičkom poslu. 

Imao sam glad koja me vodila dalje. Govorio sam si da ću uspjeti i iz četvrte lige sam došao do prve. Imao sam stav da nešto čega sam se teško dočepao neću lako ostaviti. Pričamo o HNL-u, ne o nekoj svjetskoj ligi, ali što se mene tiče, mislim da sam napravio maksimum.

Jako mi je drago kad čujem da me bivši napadači navode kao protivnika kojeg su respektirali. Bio je to drugačiji nogomet, drugačije suđenje. Žuti kartoni se danas dijele za stvari koje u moje vrijeme nisu bile ni faul. Štemao sam i mlatio jer mi je bilo dozvoljeno, u današnjem nogometu nema šanse da bih prosperirao. 

Uživao sam u nadmetanju s protivnicima. Neki momci su bili zahtjevni i nezgodni za čuvanje poput Krstanovića, Blatnjaka, Sharbinija, Jelavića, Ibričića, Vručine, Bartolovića, dok su tipovi poput Mandžukića, Kalinića, Benka, Đalovića i Lovreka bili također zahtjevni, ali i naglašeno žestoki. Sve je to bio dio nogometa mog vremena, žao mi je ako sam pritom nekoga fizički ili verbalno povrijedio. 

Na kraju bih naglasio da sam ponosan što sam bio mali djelić priče i karijera zaista velikih igrača, prije svega mislim na eru Luke Modrića. Čast mi je što sam igrao protiv njega i igrača koji su ispisali povijest 2018. Mislim da u Modrićevom slučaju većina ljudi nije svjesna njegovog globalnog značaja u povijesti nogometa kao sporta.