Najatraktivnija momčad godine juri po titulu
KADA JE Gian Piero Gasperini u ljeto 2016. preuzeo momčad Atalante, malo je tko vjerovao da će se nešto pretjerano promijeniti u klubu iz Bergama. Iza njih je bila peta sezona otkako su se vratili iz Serie B u Serie A, a klub u povijesti nije znao ni za trofeje ni za velike rezultate.
Jedna osvojena treća liga, šest osvojenih drugih liga te talijanski kup još davne 1963. su bili svi trofeji kojima se Atalanta mogla pohvaliti. Klub je to koji se naviknuo na prosječnost, kao što se i grad Bergamo naviknuo na nezgodnu poziciju između Milana i Brescie koji su privlačili više pozornosti, bilo zbog svojih trgovačkih središta ili povijesnog značaja.
No, kao što su domaći i strani turisti sve više otkrivali Bergamo, koji je prošle godine posjetilo 4.5 milijuna ljudi, skoro pa trostruko više nego prije 10 godina, tako se godinama i Atalanta pod Gasperinijem pretvarala u ozbiljan klub, a možda još više u sjajnu atrakciju za neutralne gledatelje.
Kliknulo je od početka
U prvoj sezoni na klupi je Gasperini s Atalantom zauzeo četvrto mjesto lige uz fenomenalnu sezonu Alejandra Papua Gomeza te će od tada pa nadalje u svakoj sezoni klub biti u gornjoj polovici lige. Sezona 19./20. je bila prekretnica, tada su ih svi počeli doživljavati ozbiljno.
Iako su u Europi krenuli katastrofalno teškim porazom od Dinama 4:0 te kasnije i od Šahtara i Manchester Cityja, prošli su dalje u toj skupini, potom izbacili Valenciju u osmini finala te na konopcima imali PSG u četvrtfinalu.
Mario Pašalić je zabio za vodstvo koje je trajalo sve do 90. minute, kada je Marquinhos izjednačio, dok je u 93. Choupo-Moting zabio za prolazak dalje u Lisabonu, gdje se igrala završnica Lige prvaka iza zatvorenih vrata zbog pandemije. Paralelno s tim osvojili su treće mjesto u ligi.
Iduće su sezone ponovili ligaški uspjeh, dok su u Ligi prvaka napravili jedan korak manje ispavši od Real Madrida. Činilo se to kao vrhunac Gasperinijeve Atalante te da će teško imati veću priliku od one koju su imali u te dvije sezone. Kada su iduće u ligi zauzeli tek osmo mjesto, talijanski mediji su se prvi put poigrali s pitanjem o sigurnosti Gasperinija na klupi kluba.
Vjerovali su u Gasperinija
Uprava kluba nikada nije imala dvojbe oko toga tko treba sjediti na njihovoj klupi. Samo dvije sezone nakon tog lošijeg plasmana Atalanta je postigla najveći uspjeh u klupskoj povijesti. Uz četvrto mjesto lige i finale nacionalnog kupa, osvojila je Europa ligu, i to protiv Bayer Leverkusena, nepobjedive momčadi Bundeslige.
Za razliku od nekih prethodnih slučajeva, kada bi uslijedila nešto slabija sezona nakon one uspješne, Atalanta u ovoj ima priliku za novi povijesni iskorak. Osim toga što bi se moralo dogoditi čudo da na tablici Lige prvaka padne na mjesto koje ju neće voditi dalje, u Serie A je u fenomenalnom nizu od 11 pobjeda, što je drži na prvom mjestu s dva boda ispred Napolija, odnosno tri ispred Intera koji ima utakmicu manje.
Ovaj Atalantin uspjeh nije se dogodio slučajno ni preko noći, već pažljivo biranim procesima sa samo jednom konstantnom - Gasperinijem na klupi. On je imao ponude drugih klubova, pri čemu je Napolijeva bila najkonkretnija, no u Atalanti je tijekom godina kreiran svojevrstan ekosustav u kojem on ima apsolutnu moć, ali i fantastičnu podršku.
Pametno kupuju, ali i pametno prodaju
U zadnjih 10 godina je Atalanta zaradila 236 milijuna eura na tržištu igrača. Zbog konstantnih dobrih rezultata u ligi, nedavno osvojenog trofeja te unosnih prodaja, Atalanta na tržištu može bez problema manevrirati ne razmišljajući o potencijalnim dugovima, a uvelike pomaže i činjenica da iznos koji troši na plaće igrača nije ni u sedam najvećih u ligi.
Prodaje poput one Rasmusa Hojlunda u Manchester United te Teuna Koopmeinersa u Juventus su napunile klupsku blagajnu, no to je također značilo i da Gasperini ostaje bez svojih ključnih igrača.
U tih više od osam godina na klupi nekoliko se puta suočavao s odlascima igrača, no Atalanta je u tom periodu radila i na pojačanjima u struci. Kao što je njihov predsjednik Antonio Percassi radio na tome da prvi dovede trgovine Zare na talijansko tržište te da surađuje s brendovima kao što su Nike, Guess, Ralph Lauren i Tommy Hilfiger, tako je i za sportske direktore i one koji su zaduženi za akvizicije igrača tražio probrane ljude.
Većina ljudi u struci Atalante nije samo vezana uz nogomet već su i završili Harvard ili slična sveučilišta. Također, radi se o stručnjacima za različite regije, pa je jedan od njih radio isključivo na dovođenju Ademole Lookmana, drugi je za Hojlunda znao dok je bio anonimac u Sturm Grazu, dok je treći pri dolasku iz Hellas Verone odmah preporučio Isaka Hiena, koji je već sada skupio više nastupa nego u Veroni te ga se već spominje kao braniča vrijednog minimalno 50 milijuna eura.
Ima pomoćnike na terenu
U struci se tako stvorio hibrid klasičnih talijanskih majstora transfera, ali i ljudi koji su unijeli dašak modernih postulata: detaljne analize podataka te matematičkog pogleda na nogomet. Dovelo je to do situacije u kojoj Atalanta treći ili četvrti put bez problema trpi promjene u kadru. Gasperiniju to ne smeta, dapače, on, poput Alexa Fergusona u Manchester Unitedu, savršeno zna kome delegirati koji zadatak te pozdravlja kombinaciju starog i novog.
Vidi se to na neki način i na terenu, gdje su mu praktički produžene ruke Rafael Toloi, Marten de Roon te Berat Djimsiti. Svi su oni u klubu sedam do osam godina, imaju od 31 do 34 godine te će Gasperini za njih reći da su mu pomoćni treneri. Istovremeno, od 17 igrača koji su sakupili najviše minuta ove sezone, njih čak 11 ima 25 godina ili manje.
Gasperini ima povjerenja u sve svoje igrače te koristi punu dubinu momčadi, a vjerojatno najbolji pokazatelj toga je da je novopridošli Mateo Retegui olako i prirodno zamijenio ozlijeđenog Gianlucu Scammacu te mu nedostaje samo pet golova da izjednači njegov golgeterski učinak iz čitave prošle sezone.
Kako to izgleda taktički?
I dok su se igrači promijenili, Gasperinijeva filozofija i formacija 3-4-1-2 nisu. I dalje je riječ o visoko-oktanskom nogometu u kojem se zadnja linija podiže, bekovi šire igru i napadaju protivničke bekove, Retegui također odvlači stopere na stranu i otvara centralni prostor za ubacivanje Lookmana, De Ketelaerea ili Pašalića.
Glavni cilj je uvijek imati brojčanu nadmoć nad zadnjom linijom protivnika, zbog čega često vidimo kako napadaju s petoricom igrača obrambenu četvorku. Atalanta tako ima u ligi najviše progresivnih dodavanja, najviše ulazaka u protivničku trećinu i šesnaesterac, druga je po broju progresivnih nošenja, kreira najviše akcija za udarac, a samim time je i izjednačena na prvom mjestu po broju postignutih golova s Interom uz nešto viši očekivani broj golova.
Od Gasperinija smo sve to vidjeli i prije, no volumen tih akcija, fizička priprema igrača te njihova individualna kvaliteta jednostavno stvaraju problem koji je jako teško riješiti. Ono što škodi Atalanti su protivničke tranzicije, reakcije po izgubljenoj lopti te izostanak stabilnije defenzivne strukture. Među prvih osam klubova lige samo je Lazio primio više golova od Atalante.
U utakmicama u kojima je dopušteno čak i Seadu Kolašincu te Djimsitiju odlaziti visoko naprijed dogode se kazne jer ta zadnja linija ipak nema dovoljno kvalitete i brzine da spriječi potencijalne kontre. S Cristianom Romerom je to bilo nešto lakše, vjerojatno će biti i s oporavkom sjajnog mladog stopera Giorgia Scalvinija, no to je rizik u koji Gasperini svjesno ulazi te koji je i doveo Atalantu do sadašnje situacije.
Ako Atalanta uistinu na kraju i osvoji naslov, Bergamo će postati jedan od najmanjih gradova Italije, uz Vercelli i Cagliari, koji će imati prvaka Italije. Atalantin uspjeh je godinama pratio i razvoj grada, koji je ove godine proglašen najboljim gradom za život u Italiji.
Ipak, stanovnicima će ta titula biti sasvim minorna pored one koju može donijeti Gasperini. Nakon toliko godina atraktivnog nogometa koji osvaja srca i mnogih izvan Italije, vrijeme je da se taj period zapečati i trofejem Serie A.